Putem Internet stranice Universal Sports ipak smo mogli uživo pratiti i uživati u 113. izdanju Bostonskog maratona. Vidjeli smo dvije potpuno različite trke – mušku beskompromisnu od starta i žensku potpuno taktičku. Amerikanci su s puno nade ušli u ovu trku, očekujući konačno ne jednu, već dvostruku krunu na jednom velikom maratonu, što im se nije desilo još iz vremena najboljih dana Billa Rodgersa, Alberta Salazara, Franka Shortera i Joan Benoit iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, kenijsko-američki dvoboj su na kraju dobili Etiopljani i pobrali najviše bostonskih lovorika.
Maratonci
Urnebesan start, vrlo nekarakterističan za bostonsku stazu, inicirao je Ryan Hall, čime je u startu obznanio svoje pobjedničke namjere. Već na petom kilometru su imali prolaz 14:33, što je 50 sekundi brže od prolaza kada je 2006. postavljen rekord staze. Tempo za svjetski rekord na nivou 2:03! U drugoj petici su se malo stišali i desetku prošli za 29:30, a prosjek ritma je neznatno pao na nivo 2:04:30, što je još uvijek bilo fantastično. No, da se razumijemo, Hall nije ganjao svjetski rekord, iz jednostavnog razloga što nebi bio priznat zbog prenagnute staze, već je: a) htio utjerati strah u kosti konkurentima (malo vjerojatno, jer konkurenti nisu od jučer); b) zaletio se nošen nacionalnim porivom (malo vjerojatno, jer iza sebe ima jaku taktičku logistiku); c) htio razbiti kenijski sindrom fartlekovanja u kasnijoj fazi trke u Newtonu, gdje sve obiluje brdima (vrlo vjerojatno).
Slika je bila dojmljiva i posve neuobičajena: bijeli čovjek na čelu vodeće grupe, a iza njega 12 afričkih potjernika. Ovakav prizor nam je u zadnjih 15-ak godina priuštio samo Stefano Baldini u atenskom finalu, te par puta Antonio Pinto na Londonskom maratonu krajem 90-ih. Do prolaza polovice maratona su Kenijci već ovladali grupom i usporili je navodeći vodu na svoj mlin, pa se polumaraton prošlo za 1:03:38. Ritam nije posve spor, grupa je kompaktna, s tek tu i tamo pokojom iskrom zajebancije Kiogore i Cherigata, dva kenijska frenda koji žive i rade (to je za njih ipak pečalba) u Americi, a treniraju zajedno na visoravni Boulder u državi Colorado, ko pravi kauboji.
I onda slijedi udar Etiopljana, koji su se dotad cijelo vrijeme nezainteresirano skrivali u zavjetrini. Merga i Molla u tili čas potpuno razbijaju grupu i peleton se pretvorio u zmiju. Uspijeva ih držati samo Daniel Rono, čovjek s reputacijom „ispod 2:07″. Iznenađujuće, Hall ostaje na repu i ne prihvaća fajt, što se pokazalo: a) mudrom odlukom jer je na kraju uzeo treće mjesto; b) lošom odlukom jer nije pobijedio. Akceleracija Deriba Merge 15 kilometara prije kraja trke i 5 kilometara prije ključnog brdskog dijela me podsjetila na slavne dane velikog marokanskog maratonca El Mouaziza, jedinog trkača koji je uspjevao pobjeći kenijskoj pratnji u tako ranoj fazi trke.
Merga je vrlo brzo stekao veliku prednost koju je konstantno održavao, međutim vrlo često se okretao, što je u pravilu znak slabosti, ali može biti i da je kontrolirao pobjedu nauštrb vremena, s obzirom da se ovdje rezultat ne pika. Hall se, nakon što je opstao u igri nakon Heartbreak Hilla, u zadnjih 8 kilometara nizbrdice probijao prema napred čisteći kenijske otpatke, skrasivši se na kraju na trećem mjestu, koje ga vjerojatno nije zadovoljilo.
Pobijedio je, dakle, Deriba Merga s rezultatom 2:08:42 i upisao svoju prvu veliku maratonsku pobjedu. Zanimljivo da je na internetskoj kladionici Universal sporta prije trke imao relativno slabe šanse za pobjedu, tek 8%. Očito su ljudi brzo zaboravili njegov prošlogodišnji epski duel s Wanjiruom na pekinškom olimpijskom maratonu, kada je u strašnoj trci fenomenalno kontrirao kasnijem olimpijskom pobjedniku. A nisu ni apdejtali njegov nedavni polumaraton u New Delhiu (59:14), gdje je u lošim vremenskim uvjetima imao sve prolaze do 16. kilometra ispod svjetskog rekorda. U svakom slučaju, ovo sigurno nije njegova zadnja velika pobjeda, mada je već sa ovih $150,000 svojoj kompletnoj familiji osigurao ugodnu egzistenciju do kraja života. Naime, za odličan život i obilje injere u Etiopiji je 4-članoj obitelji dovoljno $150 mjesečno.
Maratonke
Potpuno suprotno muškarcima, žene su maksimalno taktizirale i otrčale najsporiju trku u zadnjih 25 godina u Bostonu. Prve kilometre su prošle u tempu 4:00/km, što bi otpratilo čak i naših 5-6 cura. Desetku su prošle za 37:05 (čak 3 minute sporije od prolaza rekorda staze), a polumaraton za mršavih 1:18:12 (7 minuta sporije), što dovoljno govori o taktičkim previranjima.
Međutim, sve favoritkinje u ovoj trci su u principu finišerke; Dire Tune ima 1:07 polumaraton, što znači da joj odgovara duga završnica; Kara Goucher i Salina Kosgei dolaze sa staze, znači da im paše nešto kraći finiš; Lidiyi Grigoryevoj sve paše ako je ne razbiju prije 37-og. S druge strane, u trci nije bilo ni jedne jurišnice tipa Radcliffe, Tomescu ili Prokopcuke, a s obzirom da bostonska tradicija negira pejsmejkere, razvoj događaja je bio posve logičan, mada mislim da su ipak malo pretjerale.
U takvoj trci razvoj događaja praktički ne postoji. One se voze skupa i šlepaju u ogromnoj grupi (jer to mogu pratiti i top-joggerice) i čekaju rasplet. Kada je počelo ubrzavanje nakon 35. kilometra puno cura je to i popratilo jer se nisu do tada pošteno ni umorile. Na 40. kilometru zanimljiva i dosad neviđena situacija – čak 5 djevojaka je još uvijek na čelu! Kilometar prije cilja dah gubi i pre-race favoritkinja Kara Goucher, čime baca u očaj domaću publiku, koja je sa 60% vjerojatnosti predvidjela njezinu pobjedu.
U ciljnoj ravnini Boylston Streeta slijedi drama, jer prema pobjedničkoj traci trče rame uz rame Etiopljanka Dire Tune i Kenijka Salina Kosgei. U zadnjim metrima Salina uspijeva napraviti prednost od dva koraka i pobjeđuje sa sekundom prednosti, najmanjom razlikom u povijesti Bostonskog maratona. Mada je Dire Tune lani pobijedila na identičan način (2 sekunde prednosti), pobjeda Saline Kosgei u kratkom finišu nije iznenađujuća, jer se radi o curi koja je u početku svoje atletske karijere bila juniorska prvakinja Kenije na 200m i 800m! Ovo joj je prva velika pobjeda, jer je dosadašnje tri imala na relativno slabijim maratonima u Parizu, Pragu i Singapuru. „Naša” Kara Goucher je ušla u cilj kao treća sa suzama u očima, iz čega se moglo vidjeti da ju je samo pobjeda mogla zadovoljiti.
Rezime
U muškoj konkurenciji potpuni trijumf Etiopljana, koji su osvajali 1-4-6-7 pozicije, a u ženskoj pak Etiopljanke 2-4-7. Međutim, treba dodati da ovo (za razliku od Etiopije) nije najbolje što Kenija ima, njihovu kremu ćemo gledati ovog vikenda u Londonu, gdje će Sammy Wanjiru, uvjeren sam, napasti Haileov svjetski rekord 2:03:59.
Hrvatska državljanka Marijana Dinić, koja živi u Hillsdaleu (New Jersey), trčala je za 3:45:33 (3343. mjesto), a Zagrepčanka Jasna Kombol-Bas za 4:03:59 (5916. mjesto).
113. godina za redom, trećeg ponedjeljka travnja (20.04.) održat će se još jedan Bostonski maraton. Premda nema većeg američkog grada (vjerojatno i svjetskog) u kojem se ne održavaju gradski maratoni, trke u New Yorku i Bostonu izrasle su u svojevrsnu instituciju, u medijski spektakl širokih razmjera, i na kraju, po dobroj staroj američkoj tradiciji i u veliki biznis. Dok je maraton u New Yorku spektakularan zbog same svoje lokacije i enormnog broja natjecatelja, Bostonski maraton ima među trkačima diljem svijeta gotovo mitsko značenje, prvenstveno zbog slavne tradicije i relativno visokih kvalifikacijskih normi koje dijele joggere od ozbiljnih trkača.
Grad
Boston je odigrao veliku ulogu u stvaranju povijesti SAD-a, gdje su krajem 18. stoljeća dugokosi radikali, predvođeni John Hancockom i Paul Revereom započeli revoluciju protiv engleskih kolonijalista za neovisnost. Stoga kroz grad vijuga crvena „Staza slobode“ (Freedom Trail), koja spaja sve značajne zgrade i spomenike vezane uz taj događaj. Boston se razlikuje od ostalih tipično-američkih gradova po neobičnoj mješavini užurbanog, obaveznog načina života i jednog ugodnog, pozitivnog tempa življenja, što ga čini najeuropskijim gradom u Americi. Čuvene škole, koledži, medicinski centri, istraživački i kulturni instituti privlače mlade genijalce iz čitavog svijeta. Bostonci su posebno ponosni na svoj Bostonski Simfonijski Orkestar, Muzej Likovne Umjetnosti, Sveučilište Harvard, Tehnološki Institut Massachussetts (MIT), Red Sox-e, Celtics-e, i naravno – Bostonski maraton. Središnji dio grada (Downtown Boston) je stara gradska jezgra omotana oko najstarijeg američkog gradskog parka po imenu Boston Common, oformljen 1634.g. Park je savršeno čist i uređen, s manjim jezerom u sredini po kojem plove turistički brodići u obliku labudova (Swan Boats), što je jedna od bostonskih karakteristika. Sve vrvi od vjeverica koje su tako pitome da bez straha prilaze ljudima i jedu im iz ruke. Na sjevernoj strani parka nalazi se stari dio grada, smješten na čuvenom Beacon Hill-u, brdu na kojem su se naselili prvi europski doseljenici. Ako zakoračite na Beacon Hill, možete smatrati da ste se vratili dva stoljeća unatrag, jer je sve ostalo isto kao i tada. U tom starom dijelu nalazi se i poznati kafe-bar „Cheers“, po kojem je snimljena istoimena humoristična serija „Uzdravlje“. Istočnu stranu grada čini Goverment Center, čista geometrija betona i stakla s naglaskom na visini, drugim riječima – moderna arhitektura našeg doba. Južni dio se zove Downtown Crossing, trgovački dio grada u kojem su smješteni svi veliki šoping centri (Filene’s, Jordan Marsh, itd), turistički dućani, fast food restorani, i to sve u jednoj velikoj pješačkoj zoni. Još koji korak južnije se nalazi Kineska četvrt (Chinatown), gdje nivo civilizacije rapidno pada, a i engleski jezik je tek sekundaran. Najljepši i najeminentniji je svakako zapadni dio grada, tzv. Back Bay. U tom dijelu paralelno s rijekom Charles idu četiri najduže i najšire bostonske ulice: Beacon Street, Commonwealth Avenue, Newbury Street i Boylston Street, u kojoj je zadnji kilometar i cilj maratonske staze, točno ispod John Hancock Tower-a, najviše zgrade sa 62 kata, čija je kompletna fasada u plavičastom ogledalu. U blizini je i Hynes Convention Center, u kojem je smješten maratonski EXPO, gdje trkači, između ostalog, i podižu svoje startne brojeve. U njemu je poslije trke organiziran i ples za sve učesnike maratona, pod nazivom „Najgori plesnjak na svijetu“, iz razumljivih razloga. Preko rijeke Charles vodi most Longfellow Bridge, koji svojim arkadama neodoljivo podjeća na višegradsku ćupriju preko Drine. Prelaskom mosta ulazi se u Cambridge, intelektualni centar Bostona i države Massachusetts. Tu se nalaze vodeći svjetski tehnološki centar MIT, te čuvena sveučilišta Harvard i Redcliffe.
Staza
Od prvog dana nije mijenjana, osim što je u međuvremenu asfaltirana. Staza otkriva važan podatak – Bostonski maraton nije gradski, već spaja unutrašnjost države Massachusetts s Atlantikom, otprilike nešto tipa Benkovac-Zadar u našem slučaju. Samo što u slučaju Bostona maratonci cijelim putem trče kroz naseljene dijelove, obzirom da staza spaja 7 malih gradova. Starta se u mjestu Hopkinton, koji ima nadmorsku visinu od kojih 150 metara iznad mora. Cilj trke je na nivou mora, što u konačnici znači da staza nije certificirana jer je polegnuta više od dozvoljenog (1 metar po km, po pravilniku IAAF-a), pa na njoj ne vrijede norme za SP i OI, te eventualni nacionalni, kontinentalni i svjetski rekordi. Prvih 6 kilometara je konstantno nizbrdo i u tom dijelu, do mjesta Ashland, anulira se najviši dio nizbrdice, preko 100 metara (15-20 m/km, ili 1.5 do 2 posto nagiba). Iz taktičke perspektive to znači brza smrt za zaletavače koji pokušavaju iskoristiti pruženu pogodnost gravitacije. Taktički dobro pripremljeni maratonci, upoznati sa svim čarima bostonske staze, u tom dijelu idu čak i sporije nego po ravnom. Do ostatka polumaratona nema značajnijeg pada u visini, što ne znači da je staza ravna. Naime, tijekom cijele trke sve vrvi od omanjih hupsera i vrlo su rijetki potpuno ravni komadi.
Nakon prolaska kroz sljedeća dva mjesta (Framingham, Natick), točno na pola trke dolazi se do mjesta Wellesley, znano po najvećem američkom ženskom koledžu (Wellesley College), s oko 2500 studentica. Jedna od tradicija koledža je i bučno navijanje na tom dijelu maratonske staze, poznato pod imenom „Wellesley Scream Tunnel“, slično najboljim danima Beatlemanije.
Sljedećih 10-ak kilometara se nastavlja u sličnom hupser-stilu kroz mjesto Newton, i onda, na 32. kilometru počinje zloglasni Heartbreak Hill, kritična točka maratona. Uspon od 2 dugačka kilometra, pri čemu se savlada samo 50-ak metara visine, nije tako strašan, ali je iz one kategorije „podmuklih“. Što znači dug i neprimjetan, a kad shvatiš onda je kasno! Prolaskom preko njega svojedobno nisam ni shvatio da je to to, mada sam ga s nestrpljenjem očekivao, ali kad prođete jednom školu Plitvičkog maratona, onda vas usponi ovog tipa u biti ne mogu impresionirati previše. Istina, atmosfera na usponu je sjajna, jer gledatelji na najjačem dijelu formiraju uski špalir navijača, slično scenografiji uspona na Alpe d’Huez s Tour de France-a. Na vrhu Heartbreak Hilla vam se konačno ukazuje atlantski ocean i grad Boston, i slijedi nizbrdo jurnjava od 8 kilometara i spust od kojih 70 metara, dakle oko 1% u prosjeku, nagib koji trkači zovu „pod nogu“ i doslovno ga obožavaju. Još malo muvanja kroz mjesto Brookline, i tek nakon oznake 40. kilometra ulazi se zvanično u Boston. Slično kao i „Venecijanski maraton“, na kojem je samo zadnji kilometar ustvari u mjestu Venezia.
Trka
Bostonski maraton je idealan za afričke trkače (a koji nije?). Naime, staza je takva da savšeno odgovara maratoncima koji treniraju na način kako treniraju primjerice Kenijci. A to znači puno dugačkih grupnih treninga s ukomponiranim fartlekima po neravnom terenu. Stoga ne čudi da je zadnji bijeli pobjednik ovog maratona bio Talijan Gelindo Bordin, prije 19 godina. Od tada, listu afričkih pobjednika je nakratko prekinuo Koreanac Lee Bong-ju 2001. godine, a sve ostalo su osvajali Kenijci (16 puta), te Etiopljanin Haile Negussie (2005). No, postoje izvjesne naznake da bi Amerika, nakon 25-godišnjeg posta, ponovo mogla imati pobjednika. Naravno, radi se o Ryanu Hallu, službeno najbržem bijelom maratoncu u povijesti (2:06:17, London 2008), kojemu kladioničari daju visokih 30% šansi. Hall je izabrao za ovu godinu Boston umjesto Londona, i mislim da je dobro odlučio, mada ćemo odgovor dobiti tek u ponedjeljak. Brze trke na nivou svjetskog rekorda, koje uvijek diktiraju londonski pejsmejkeri, donijele su mu slave vrijedan rezultat, ali nisku poziciju (5. mjesto). Ovakvom trkaču nedostaje jedna velika pobjeda (major victory), koju bi mogao potražiti u Bostonu, gdje tradicionalno nema pejsmejkera, što znači da će presuditi taktička sprema. Za protivnike će imati krdo kenijskih jurišnika, od kojih se čak trojica prezivaju Cheruiyot (i sva trojica imaju osobni ispod 2:07:30!!!). Uz još 20-ak više-manje znanih Kenijaca i Etiopljana, izdvojio bih kao ipak najvećeg favorita Deriba Mergu, čime sam malo naštetio ugledu Roberta Kipkoech Cheruiyota, pobjednika na posljednje tri trke. Ako me Robert razuvijeri i pobjedi ovog ponedjeljka, postat će prvi trkač u povijesti koji je ovdje pobijedio 4 puta za redom. Pregledom liste pobjednika ponovo sam se prisjetio da je na ovoj trci postignut najveći hrvatski maratonski uspjeh u povijesti. Naime, daleke 1958. godine, prvi je ciljem prošao Franjo Mihalić, rođeni Kutinčanin, koji je svoje djetinjstvo i prve trkačke korake napravio na našem savskom nasipu, na stazi gdje je nedavno održan prvi Savski polumaraton. Franjo je tada pobijedio s rezultatom 2:25:54, a povijesničari ga pamte i po tome što je, za vrlo toplog tog dana, nosio legionarsku kapu koju je sam skrojio, i koja je kasnije postala simbol ultramaratonaca. U ženskoj trci su bijelkinje imale nešto više uspjeha, pa su u zadnjem stoljeću dvije Ruskinje (Zakharova, Grigoryeva) uspjele pomutiti račune agričkim gazelama, koje je uglavnom predvodila Catherine Ndereba, četverostruka pobjednica. I ovdje Amerikanke nisu pobjeđivale 25 godina, ali po prvi puta od tada imaju jakog favorita u liku Kare Goucher, koja je jesenskim debitantskim nastupom u New Yorku oduševile estetikom i hrabrošću, a nas i dodatno porijeklom (pokojni otac joj je bio hrvatski iseljenik Mirko Grgas). Njoj će posao, za razliku od Halla, biti puno lakši, jer je ženska konkurencija uvijek i svugdje slabija, sve se svodi na 3-4 imena, od kojih bih izdvojio Etiopljanke Dire Tune (prošlogodišnja zmagovalka, nedavno postavila etiopski rekord u polumaratonu 1:07:14) i Bezunesh Bekele, te Kenijke Salina Kosgei i Helena Kiprop. Čast „ostarjelih Ruskinja koje se nikada ne smiju zanemariti“ branit će ovog puta Lidiya Grigoryeva, strašna finišerka, koja sve može poskidati u zadnjih par kilometara, ako joj dozvole boravak u vodećoj škvadrici. Hrvatska će imati ove godine svoje predstavnik(c)e. U ženskoj konkurenciji će trčati Zagrepčanka (francuskog državljanstva) Jasna Kombol-Bas, te hrvatska državljanka Marijana Dinić iz američkog grada Hillsdale. Trka je limitirana na 25,000 učesnika, a ta brojka je popunjena još u siječnju, nakon čega su prijave zatvorene. Za startninu od $150 (cca 850kn), dobiva se (skinuto s web stranice): ulaz na EXPO, učesnička majica dugih rukava, startni broj, korištenje chipa, maratonska vrećica, upustva za trku, ulaznica za pasta-party, prijevoz do starta, ulaz u „atletsko selo“ na startu, okrepa s vodom i Getorade-om uz stazu, online praćenje rezultata putem weba, prva pomoć uz stazu, finišerska medalja, plastificirani pokrivač poslije trke, ulaz u prostor za presvlačenje (nema tuševa!), masaža, ulaz u prostor za sastanak s članovima obitelji, ulaz za ceremenoiju proglašenja, ulaznica za pasta-party poslije trke, razglednicu sa svim prolaznim vremenima, certifikat o završenoj trci (to bi trebala bit diploma), ciljna lista. Zadnje tri stvari svi dobivaju na kućnu adresu 2-3 mjeseca kasnije. Mislim, zbilja su natovarili svega, a 80% tih stvari se podrazumijeva i ima ih i na svim ostalim maratonima. Za kraj dvije loše vijesti. Jedna je za učesnike koji žele trčati Bostonski maraton s walkmanom – to je zabranjeno (doduše, neznam kakce su konsekvence)! A druga je za nas – nažalost, Eurosport ove godine neće prenositi trku uživo!?
Atletski klub Sljeme, osnovan je 2002. godine. Od tada do danas klub je od početnih 10 narastao na današnjih 145 članova. Od 2002. kroz klub je prošlo točno 211 članova, najrazličitijih uzrasta, starih i mladih, bržih i sporijih, ornih za treniranje i onih manje ornih.
U ovih 8 godina članovi AK Sljeme organizirali su desetke što cestovnih, što brdskih utrka, započeli su zimsku i ljetnu sljemensku ligu, sudjelovali su u stotinama priredbi u zemlji i inozemstvu.
AK Sljeme bio je, još je i bit će pokretačka snaga amaterskog trkačkog pokreta. Stoga s velikim obzirom te uznemirenošću pratimo akciju pojedinaca, koji su iskoristili popularnost medija za promociju sporta za bespredmetne i neprimjerene napade na neke trkače kluba, ali i na klub u cjelini.
Nismo mogli ostati ravnodušni na zlobne konstrukcije niti na otvorenu zluradost kojom su popraćeni najteži dani od osnutka ovog kluba.
Ove medijske podvale, od osoba sakrivenih iza lažnih internetskih imena, iskorištene su da bi se od HAS-a ishodila suspenzija za nekoliko naših registriranih atletičara te bila bačena sumnja na nekoliko članova koji imaju amaterski status.
AK Sljeme i njegovi članovi nisu sretni zbog nastalih okolnosti, ali prihvaćaju predstojeći postupak sa zadovoljstvom , jer će tijekom postupka imati priliku objasniti okolnosti događaja, čije je iskrivljavanje od strane anonimnih osoba i dovelo do istog.
U navedenom postupku, bez atmosfere linča i bez anonimnog blaćenja, uvjereni smo da ćemo prezentirajući valjane argumente dokazati bezražlonost cijelog ovog medijskog progona.
Zato se prepuštamo u ruke objektivnog arbitra u nadi da će to donijeti potrebni mir članovima kluba, čiju zabrinutost shvaćamo znajući kako ovakva atmosfera utječe na sadašnje i buduće članove kluba kao i na naše kolege iz drugih trkačkih klubova.
Mi idemo dalje !!!
Članovi kluba koji su pod mjerom nadležnog tijela također uvažavaju te s veseljem očekuju pravorijek kako bi nastavili sportske aktivnosti. U međuvremenu, raspored zajedničkih treniga je na našim stranicama, raspored utrka također.
Ujedno se osobno kao jedan od osnivača te kao predsjednik kluba zahvaljujem svima na riječima potpore i razumijevanja od strane trkačke zajednice. Svima hvala!!!
Dočekali smo da konačno u klubu imamo i juniorsku državnu prvakinju. To je uspjelo našoj Valentini Belović ove nedjelje u Sinju na juniorskom prvenstvu Hrvatske u cestovnom trčanju. Ona je u trci na 5km pobijedila s rezultatom 18:57, preko 2 minute ispred sljedeće. U muškoj juniorskoj trci naši mladi članovi iz Drežnika (Špehar, braća Abrlić) su zauzeli redom – 12., 18. i 25. mjesto, s tim da su po godinama još uvijek kadeti, dakle praktički još uvijek nisu juniori (kadeti su do 15g, a juniori od 16-19).
Brojna ekipa je nastupila na polumaratonu u Novom Sadu, a pojedinačni rezultati su u našoj rubrici „članovi”. Izlet je bio vrlo ugodan i imali smo još jedan lijepi trkački vikend-izlet. Za Novi Sad smo već i prije čuli da je vrlo lijep grad, ali naišli smo na još ugodnije iznenađenje nego što smo očekivali, prava mala Budimpešta. Subotu smo iskoristili za razgledanje tvrđave u Petrovaradinu i šetnju centrom grada, koji je u baroknom stilu, s mnoštvom lijepih crkvi.
Polumaraton je bio masovan, a ukupno je nastupilo 370 trkača (295 na polumaratonu + 75 u štafetama). Zanimljivost je da favorizirani Etiopljani nisu pobijedili jer su zakasnili na start (nisu uračunali promjenu vremena subota/nedjelja), iako je njihov najbolji trkač u jurnjavi za ostalima istrčao trku za 1:07! Staza je bila potpuno ravna i vrlo brza, s dva kruga od po 10km, a uglavnom je prolazila uz obalu Dunava, nasuprot petrovaradinske tvrđave. Organizacija kakva/takva, ni bolja ni lošija od onih na kakve smo se navikli kod nas. Nisu imali km-oznake ni majice, ali su svi dobili lijepe finišerske medalje. Startnina samo 5 eura.
Inače, sve je dosta jeftinije nego kod nas, pa se nismo pretjerano istrošili. Noćili smo u solidnom hotelu (s doručkom) za samo 11 eura (80kn), a poslije trke nas je organizator Milan Dolga sve počastio ribljim ručkom, tako da smo zaista uživali neobično ugodno gostoprimstvo.
Za vikend nas čeka ekipno PH u polumaratonu u Osijeku. Trenutno smo u fazi oprijedeljivanja da li putovati dan ranije (noćenje u Đakovu ili Osijeku) ili na dan trke. Obavijest o tome ide sredinom tjedna, nakon konsultacija na treningu.
Prva jača trka u sezoni, jedna iz serije onih koje se računaju za klupsko prvenstvo u cestovnom trčanju. Mi smo nastupili u relativno šarenom sastavu. Od jačih su trebali trčati Šapina i Čukušić, dok su se Kovač i Murić trebali još uvijek odmarati od maratona. No, u zadnji čas je ispao Čukušić, ali je upao Murić, pa smo ipak bili dosta jaki. Ženska udarna prošlogodišnja postava Antonija-Veronika-Tadeja, potpomognuta debitanticom Marinom.
Mate je već mjesec dana bio prezapet, pa sam već mislio da će prerano ejakulirati, tim više što je otvoreno najavljivao samoubilačku taktiku prolaza 34:30 na prvih 10km, a poslije što-bude?! No, pokazao se pravim fajterom, nije iscurio previše u drugom dijelu, skinuo osobni rekord za 2 minute (što je na tako niskim vremenima puno), i popeo se na 5. mjesto klupske rang-liste s rezultatom 1:14:49 (700 bodova po mađarskim tablicama). Murić samo 11 sekundi iza, pa su na kraju obadvoje ušli u top10 za novčani nagradni fond u prilično jakoj konkurenciji, gdje su dominirali stranci. U ekipu koja klubu donosi bodove su ušli još Dean Ribić s debelim osobnim rekordom (1:21:55, upao na 24. mjesto klupske liste) i naravno naš Bodo (1:23:15). Odličan su bili i Željko Dugić (osobni rekord 1:24:01, 31. mjesto klupske liste), Spomenko Pangracije (osobni 1:26:42, 35. mjesto klupske liste), zatim naš novi članovi Damir Fröszel, pobjednik kategorije M50 (1:27:46, 38. mjesto klupske liste), i Neven Andrijašević (1:29:58, 48. mjesto klupske liste). Muška ekipa je na kraju bila druga, samo 22 sekunde iza pobjedničke ekipe Žumberka.
Kod cura ponovo vrlo dobre Antonija (1:26:58) i Veronika (1:28:31), obadve u top10 za novčani nagradni fond. Zatim standardno oprezna Tadeja na početku sezone (1:40:55), njoj treba uvijek malo vremena i 50-ak trka da se razradi. Marinu Piskač smo gurnuli po prvi put u vatru sa zadatkom da ne pušta Tadeju iz vida, što je odlično odradila (1:41:01, 14. mjesto klupske rang-liste). Potencijala za (puno) više ima, ali s energijom treba biti racionalan u početku. Ženska ekipna pobjeda, 15 i više minuta ispred ostalih ekipa. Što nam je pak u konačnici donijelo ukupnu i uvjerljivu klupsku pobjedu od skoro pola sata ispred najvećih konkurenata (Žumberak i Veteran).
Sve u svemu, vrlo uspješan vikend u kojem je palo 7 osobnih rekorda u klubu, što je dovoljan pokazatelj da je iza nas jedna dobra zima, što će se tek pokazati na nadolazećim trkama. Ukupno su u Turopolju nastupila 23 naša člana na polumaratonu, te troje na kratkoj trci od 5km. Tu valja reći da imamo po prvi put i vrlo mlade juniore, koji odlično trče za svoju dob: 12-godišnji Zvonimir Abrlić (20:35) i Nikola Špehar (20:46) koji je prije 3 dana napunio 15 godina, pa mu ovim putem upućujemo čestitke!
Valja spomenuti i našu ultramaratonku Višnju, koja je rutinski odradila još jednu Čazmu u sasvim pristojnom vremenu 5:51:53 (ritam maratona oko 3:55, ili tempo od 5:40/km), te osvojila 5. mjesto.
Sljedeći tjedan je Sinjski polumaraton, druga trka klupskog prvenstva. Jedan dio ekipe ide tamo, a drugi na izlet u Novi Sad jer treba poloviti norme za New York (vrijede samo na certificiranim stazama AIMS-a). Glavne snage ćemo odmarati jer tjedan iza ide ključna trka proljetnog dijela sezone – Osiječki polumaraton 05. travnja. Ta trka je zvanično ekipno prvenstvo Hrvatske u polumaratonu i cilj je nastupiti u najjačem sastavu i pokušati obraniti prošlogodišnje titule, osvojene u muškoj i ženskoj konkurenciji. Prisjetimo se, lanjske titule su osvojil: muška ekipa u sastavu Murić, Kovač, Sušić i Vrdoljak, te ženska Antonija, Veronika i Petra Podnarčuk.
Proteklog vikenda održano je 31. izdanje maratona u Ferrari. Na utrku je išlo nas 60-ak iz Hrvatske, a Janko je ovog puta pisanje izvještaja prepustio meni. Kao njega se često optužuje da je subjektivan i da previše veliča AK „Sljeme“ pa nek’ ja napišem, ja sam valjda poznat po svojoj objektivnosti. I ja naivno prihvatih ulogu izvjestitelja misleći kako je to „piece of cake“. A sad već par sati smišljam pametan tekst i nikako ne uspijevam složiti nešto smisleno. Što da izdvojim? Što je važno, a što nije? Koga da pohvalim, posebno istaknem? Da li pobjednicu Antoniju ili Žanu koja je nakon dugo vremena istrčala maraton ispod 5 sati? Svatko od nas 60 ima svoju priču, svatko je trku doživio na svoj način i mogao bi napisati izvještaj koji se čita u jednom dahu. Tako sam i ja za svoju stranicu (http://goranmuric.wordpress.com/) opisao utrku kako sam ju ja doživio i pri tom nisam imao nikakvih problema, samo sam prenio tijek događaja i misli.
I kad sam već mislio odustati i javiti Janku neka ipak on napiše članak i nahvali Antoniju po n-ti put, dobio sam mail iz Splita od Željka Bradarića, na portalu poznatog kao Barba. Željko je zasigurno jedan od junaka proteklog vikenda, već DEVET godina pokušava ostvariti svoj cilj, a to je maraton ispod 3 sata, a dosegao ga je na ovom, za njega 25. maratonu u 48. godini života. Inače ovo mu je bio treći pokušaj u Ferrari: prvi put 2001. 3:00:09, drugi put 2007. 3:02:22 i treća sreća ove godine 2:59:16. a kako mu je to pošlo za rukom, tj. nogom pročitajte u mailu koji sam dobio od Barbe:
„Puno toga sam radio drugačije nego svim ranijim trkama:
Prvo, najveća promjena i najteža odluka koju sam donio trčanje bez sata (stjecajem okolnosti Polar mi je već par tjedan na popravku). Nakon 24 maratona, sati i sati analitike prolaznih vremena, pulsa zaključio sam da me gledanje u sat, prolaze, puls dekoncentrira, da gubim ritam i naravno dragocjene sekunde. Dakle trčanje na osjeća, potpuna koncentracija na trenutno psihofizičko stanje te u skladu s tim prilagodba ‘broja okretaja’.
Drugo, analizom prolaza na 21,1 svih maratona zaključio sam da sam na prolazu uvijek u planiranom vremenu tempa 4:15 min/km tj. 1:29:45 koji bi na kraju trebao osigurati 2:59:57. Ovaj put se nisam opterećivao time, naprotiv ciljano sam išao na negativan split ali na način da sam od prvih kilometara kada sam se zapravo samo htio dobro zagrijati i pripremiti za ciljani negativan split i nadoknađivati sekundu po sekundu ono što sam izgubio u prvih 23 km. I tako je na koncu bilo sljedeće 1:30:25 prvi dio 1:28:49 drugi dio! Reklo bi se školski. Što je najvažnije sve je prošlo bez većeg osjećaja boli u nogama (grčeva, težine, asimetričnih bolova i sl.)
Treće, mislim da sam odradio dobar tapering pri čemu mislim da nisam izgarao u posljednja dva tjedna. Četiri tjedna prije utrke zadnji daljinski trening od 44 km, trajanje tri i pol sata. Dva tjedna prije trke Yasso 800 da vidim gdje sam i što mogu očekivati. Odradio sam prilično bez poteškoća 13×800 na 2:52 s hodanjem između ponavljanja u trajanju od 90 sek. Rezultat ovog testa kao i činjenica da sam na treningu istrčao dužinu veću od maratona psihološki me držala cijelo vrijeme, a posebice od 23. km kada sam se odlučio za ubrzavanje. Deset dana prije trke jedno kolo Marjanske lige na 5 km (18:07) a zatim u tjednu utrke, u utorak, samo 9 km, mješovito, tempo trke i 5-6 ubrzanja osam stotki, i par dvjestotki. Ostale dane do trke samo odmor, dobra spiza ne opterećujući se brojem kalorija. Petak i subota totalni odmor, malo šetanje puno ležanja i spavanja. U Ferrari smo svjetlo u sobi ugasili u 19:30. Ujutro pred trku isprobana spiza: kavica za “olakšavanje” i samo jedna karbo-proteinska pločica (PW bar) i jedan energetsko-kofeinski napitak. Sat vremena prije trke više ništa, niti vodice. Lagano trčkaranje i lješkarenje, bez polusatnog zagrijavanja kojeg sam prije znao raditi.
I to je to, ostalo je poznato.
Ovo je malo šire, a moglo bi to još šire što ću za sebe i napraviti, a ti ako misliš da je nešto interesantno od ovoga sam iskoristi i uredi. Imam fotku u cilju s rezultatom, ali analogno morao bi je ujutro skenirati pa ti poslati, pa ti vidi i odluči. Da ne kažu evo sad kad Murić piše, forsira patriotu.
Pozdrav,
Željko“
I kad bi mi svi poslali takav osvrt, posao bi mi bio puno lakši. A sad evo nekoliko činjenica koje moram istaknuti. Put u Ferraru organizirao je AK „Sljeme“, a osim Sljemenaša u velikom broju na maraton su išli i Međimurci, članovi TK „Međimurje“. Maraton je završilo 18 trkačica iz Hrvatske, a jedino ih je više završilo prošlogodišnji Zagrebački maraton (20). Naše cure su ujedno činile četvrtinu svih trkačica na maratonu. Bilo je mnogo debitanata, tj. trkača i trkačica koji su završili svoj prvi maraton. Ali nismo samo bili brojni, već i uspješni. Antonija Orlić obranila je prošlogodišnji naslov, no što zbog loših vremenskih uvjeta, što zbog manjka treninga preko zime, Antonijin rezultat je daleko od njezinih najboljih vremena. O mom nastupu možete čitati na mojoj stranici, a osim nas dvoje u prvih deset su se ugurali Hrvoje Kovač na 4. mjesto kod muških i Veronika Jurišić na 10. kod ženskih.
Organizirani zajednički odlazak na Bečki maraton 18-19.04.2009.
S obzirom da se Riječki polumaraton prebacio u termin 26.04., otvorila se mogućnost ponovnog odlaska ne jedan od najvećih i najbližih europskih maratona, s preko 30,000 učesnika u 2008. godini, te preko 300,000 gledalaca uz stazu.
Cijena aranžmana 100€ (740kn) uključuje:
– Prijevoz autobusom od Zagreba do Beča i natrag.
– Smještaj u centru Beča u hotelu s 3* (moderno opremljene sobe, tuš/kada/WC, kabelska TV, Internet).
Cijena NE uključuje startninu za trku. Prijave su samo online i svako se prijavljuje sam preko Interneta (do 06.03. startnina je 54€ za maraton i 34€ za polumaraton; poslije je 69€ za maraton i 39€ za polumaraton). Postoji i 4-člana maratonska štafeta (svaki pojedini član trči dionice od 16, 6, 9 i 11km, startnina do 06.03 iznosi 90€, a poslije 100€). Prijave za sve trke – www.vienna-marathon.com
Polazak je u subotu (18.04.) u 7:00 sati ujutro iz Zagreba, povratak u nedjelju navečer. Svaki maratonac može voditi i svoju (netrkačku) pratnju, po istoj cijeni aranžmana.
Prijave za putovanja: dragan.jankovic@zg.t-com.hr (Dragan Janković, 091-503-2734)
Toliko su, naime, ukupno kilometara pretrčali učesnici 1. Savskog polumaratona, a što je, primjerice udaljenost od Zagreba do Kenije!
U vikendu između dvije ciklonalne aktivnosti uvalila su nam se dva prava proljetna sunčana dana i privukla na 1. Savski polumaraton 260 trkača željnih trka nakon 3-mjesečne stanke, ispunjene kišom, snijegom i niskim temperaturama. No, meteorološku idilu je donekle narušio jaki vjetar koji se podigao 10-ak minuta prije početka trke, i onda misteriozno nestao ubrzo po završetku.
Na kratkoj stazi od 5km upriličene su dvije trke za rekreativce i ljubitelje nordic walkinga, kroz koje je prošlo 40-ak ljudi, što opravdava njihovu organizaciju. Naime, zbog početnika i mlađih trkača trebalo bi uvijek u pratećem programu polumaratona i sličnih dugačkih priredbi imati nešto i za one koji ne mogu, ne žele ili nebi trebali trčati 21 kilometar, dužinu koja ipak zahtijeva dosta visok nivo pripremljenosti i staža.
Glavnu trku je trčalo preko 220 ljudi, što je iznad svih optimističnih predviđanja organizatora. Tijekom 2008. godine na samo tri hrvatska polumaratona se skupilo više natjecatelja (Starek, Varaždin, Velika Gorica), a riječ je ipak o etabliranim trkama s 15 ili više godišnjim stažom. Razlozi ovakvo velikog odaziva se mogu objasniti: kontinuirani porast broja trkača u Hrvatskoj, dobar termin (trkači su željni natjecanja), iznenadni napad proljetnog vremena, niska startnina, ali i različitost od ostalih polumaratona, prvenstveno po stazi i prirodnom ambijentu. Očigledno je da trkači zaista vole off-road natjecanja, a ovo je bio prvi, nažalost i posljednji polumaraton (ukupno ih ima 25!) u sezoni koji se ne trči po asfaltiranim prometnim cestama, gdje su konstantno izloženi ispušnim plinovima, vozačkoj nekulturi, ali i mogućim prometnim nesrećama (kojih je bilo dosta na našim cestovnim trkama).
Glavno obilježje trke je bio, dakle, prilično jaki vjetar, koji je u prvoj polovici trke puhao u prsa. Što je ipak bolja varijanta nego da je bilo npr. obrnuto, jer se u prvom dijelu moglo malo zavjetrine ukrasti u povelikim grupama, a i uvijek je bolje kada vjetar puše u leđa pri povratku (zdravstveno i rezultatski). Inače, vjetar se u dugoprugaškom trčanju smatra psihološki otežavajućim faktorom, više nego fizičkim. Naime, bez ili s obzirom na njegovu jačinu, on ipak ne uzima vremena i snage koliko trkači misle, pa je njegov loš utjecaj uglavnom mentalne naravi. Njegov negativan fizički efekt još je manji na kružnim stazama, gdje su cilj i start na istom mjestu, što praktički pruža ekvivalent trčanja kontra i niz vjetar. Ustvari, da stvar bude još bolja, mentalno i taktički jaki trkači mogu u vjetru dobiti dobrog saveznika. Stvar je u tome da se u dijelu frontalnog vjetra trči u zavjetrini dovoljno dobrog trkača da se ne gubi vrijeme i čuva snaga, a da se niz vjetar iskoriste sve dobrobiti leđnog vjetra. Ako takvih situacija nema, treba ih napraviti, tj. eventualni pejsmejker se treba žrtvovati za tuđu dobrobit.
Jedan od najsvjetlijih takvih primjera u povijesti maratona dogodio se 1999. na maratonu u Chicagu. Znam da su Tergat i Gebrselassie trčali najbolje trke s najboljim vremenima, ali za mene je osobno najdojmljiviji bio svjetski rekord kojeg je tada postavio Khalid Khannouchi. Temperatura je tog dana (24.10.1999.) na startu iznosila svega 2°C, ali je puhao jaki vjetar (Chicago = Wind City), koji je donosio tzv. „chilly factor“, tj. osjećaj hladnoće kao da je -3°C, znači dobrih 15-ak stupnjeva niže od meteorološkog idealizma. Međutim, tri pejsmejkera su ga dobro čuvali u prvih 25km, a kad je ostao sam Khalid je iskoristio „dobar vjetar u leđa“ i postavio tadašnji svjetski rekord 2:05:38, prvi rezultat ispod 126 minuta. Što je veća brzina trčanja, to su veći efekti, tj. viši nivo koristoljublja zavjetrine.
Pobjednik 1. Savskog polumaratona Ivan Vrdoljak je trčao prosječnom brzinom od 15.8 km/h, što nije zanemarivo. Nisam s njim razgovarao poslije trke, ali sam zato naknadnim pregledavanjem fotografija s trke uvidio da u prvom dijelu staze nije bio naprijed u vodećoj grupi, i da se očigledno sačuvao dovoljno da iskoristi leđni vjetar u završnici. Inače, Vrdoljak je našoj sportskoj javnosti poznat kao prvi državni prvak Hrvatske u olimpijskom triatlonu (1997.g. na Jarunu, stotinjak metara desno), u vrijeme dok je još bio junior. Naravno, ključni razlog njegove pobjede je i činjenica da je konkurencija u vrhu bila slaba, jer naši dobri trkači već duže vremena na trke trče bez novčanih nagrada.
No, ovo natjecanje i nije zamišljeno kao jaka natjecateljska trka za raznorazne kupove, novce ili osobne rekorde, već kao svojevrsna oda ili homaž savskom nasipu, najpoznatijem i najomiljenijem zagrebačkom trkalištu, koje je tisućama trkača i joggera bio/ostao početni/standardni poligon za trčanje. Neki su ovu trku trčali kao dugački trening, neki u ritmu maratona koji ih za 7 dana čeka u Ferrari, neki za buđenje iz zimskog sna, a neki kao uvod u natjecateljski dio sezone nakon dugotrajnih zimskih/baznih priprema, a mnogi su po prvi put okusili polumaratonske čari. Sve u svemu, na nasipu uz Savu se ovog puta skupila zaista lijepa brojka trkačkih zaljubljenika, pa se nadam da će potencionalni organizatori, povedeni pozitivnim iskustvima s ove trke, upriličiti još koju off-road polumaratonsku varijantu tijekom sezone jer je interes očit.
Organizacija trke na korektnom nivou. Tehnički elementi su funkcionirali onako kako trebaju, a na neke stvari se ipak nije moglo utjecati (vjetar raznosio km-oznake, razbucao startni/ciljni luk itd.). Za kraj bih se, ispred organizacijskog odbora i ekipe koja je realizirala trku (koja je, btw, brojila preko 30 ljudi), zahvalio svim učesnicima, koji su s dosta pozitive prihvatili ovakav tip trke, te nisu pretjerano gunđali na organizaciju. Zato ću ih za kraj „nagraditi“ s nekoliko naputaka:
Na masovne trke probajte doći barem 90 minuta prije starta. Time ćete pomoći organizatoru i sebi (umjesto 30 minuta stajanja i guđanja u koloni, to vrijeme možete funkcionalnije potrošiti na kavici, WC-u, zagrijavanju itd). Za primjer – prvi su na prijave ovog puta došli trkači iz Slovenije, države koja očito već ima dovoljno iskustva s masovnim trkama.
Ako je ikako moguće (a ovdje je bilo), prijavite se online unaprijed, čime ćete također pomoći organizatoru (da predvidi broj učesnika, na osnovu čega se mogu preciznije odraditi neke stvari, kao npr. broj bočica na okrepnim stanicama), a i sebi (točan upis osobnih podataka). Za primjer – preko 100 ljudi je došlo na ovu trku prethodno neprijavljeno (danas u svijetu gotovo da nema trke na koju se može doći i nastupiti bez prethodne prijave, al mi još uvijek furamo balkanski đir).
Startni broj stavite na svoja prsa i zakvačite s 4 ziherice, čime ćete pomoći organizatoru i sebi (olakšati posao sucima, tj. izbjeći eventualan upis krivog broja, drugim riječima osigurati si mjesto na ciljnoj listi). Iz istih razloga, dodatno – ako je ikako moguće, izbjegavajte masovni finiš i probajte duele riješiti prije ciljne ravnine.
ONLINE PRIJAVA su zatvorene. Prijave za trku su još uvijek moguće na dan trke od 8:00 do 10:55 ujutro kod starta/cilja.
DISCIPLINE:
polumaraton
21.1km po nasipu i makadamu, krug preko Jankomirskog i pješačkog mosta, označen svaki kilometar, 3 okrepne stanice)
nordic
5km, krug preko pješačkog i mosta Slobode
rekreativna trka
5km, krug preko pješačkog i mosta Slobode
NAGRADE:
Medalje po tri prvoplasirana u svim kategorijama. Pehari za troje prvoplasiranih ukupno te za tri najbolje muške (4 člana) i ženske ekipe (3 članice) u polumaratonu.
SATNICA:
8:00 – 10:55
Prijave i podizanje startnih brojeva
11:00
Start polumaratona
11:05
Start nordica i rekreativne trke
14:30
Proglašenje i podjela nagrada
KATEGORIJE:
ŽENSKE
MUŠKE
nordic
nordic
Ž-S (1975. i mlađe)
M-S (1975. I mlađi)
Ž-35 (1970-1974)
M-35 (1970-1974)
Ž-40 (1965-1969)
M-40 (1965-1969)
Ž-45 (1960-1964)
M-45 (1960-1964)
Ž-50 (1959. i starije)
M-50 (1955-1959)
M-55 (1950-1954)
M-60 (1945-1949)
M-65 (1940-1944)
M-70 (1939. i stariji)
STARTNINA:
polumaraton
40 kuna za prijavljene online do datuma 24.02.
nordic i rekreativna trka
20 kuna za prijavljene online do datuma 24.02.
Nakon tog dana ne može se više prijaviti putem Interneta, već samo na dan trke, uz startninu skuplju za 10kn (polumaraton 50kn, nordic i rekreativna trka 30kn). Tko želi kvalitetnu majicu s dugim rukavima i logom trke plaća 35 kuna višu startninu.
ONLINE PRIJAVA su zatvorene. Prijave za trku su još uvijek moguće na dan trke od 8:00 do 10:55 ujutro kod starta/cilja.
ORGANIZACIJA I PROVEDBA NATJECANJA: Atletski klub «SLJEME»
U nedjelju završava sedmi Lagvić. Proglašenje pobjednika lige uz malu feštu i zakusku u skijaškom klubu Medvešćak odmah po završetku trke. Svi koji žele ručak to trebaju naglasiti na startu i platiti 20kn, za što će dobiti bon za grah s kobasicom u ski-klubu, uz standardnu dozu čaja i kuhanog vina.
Tema zadnjeg kola je totalni hendikep. Za one koji nisu upućeni, ili su pak zaboravili o čemu je riječ, evo par redaka objašnjenja:
Odnos visine i težine je vrlo važna stavka u sposobnostima, tj. mogućnostima trkača na duge staze zbog činjenice da osobe s nižim indeksom imaju smanjenu potrebu za opskrbu kisikom, i obrnuto. Naravno, generalno gledajući, jer individualno postoje još neka odstupanja od osobe do osobe u pogledu tjelesne građe. Za planinsko trčanje taj faktor ima za još jedan nivo veće značenje jer trčanje uzbrdo, između ostalog, prkosi i gravitaciji, što znači da manja masa pruža manji otpor.
Shodno tome, granična vrijednost indeksa tjelesne mase je 20 (granica između pothranjenosti i normale), za koju nitko ne dobiva postotak hendikepa. Za svaku višu brojku od 20 oduzima se 3 posto, a za svaku nižu se dodaje 3 posto vremena na postignuti rezultat. Indeks tjelesne mase se izračunava na sljedeći način: težina u kilogramima podijeljeno visina u metrima na kvadrat. Što znači da će svi učesnici zadnjeg kola prije starta biti izmjereni i izvagani (naravno, samo oni koji to žele, jer živimo u doba galopirajuće demokracije). Element godina i spola nije potrebno dodatno objašnjavati, s obzirom da se koristi u svakom kolu, što je, između ostalog, i obilježje ove lige, koje svima daje jednake šanse za visoki plasman, bez obzira na godine i spol. Standardnom hendikepu svjetske veteranske atletske federacije pribrojit će se i hendikep indeksa tjelesne mase i to još uvijek nije kraj. Naime, s obzirom da dan ranije starta bratska zimska liga na Japetiću (14h) i da će učesnici te lige biti osjetno hendikepirani dan kasnije na Lagviću, dobit će svoja 3 dodatna postotka hendikepiranosti, jer je stručni žiri vrlo preciznom analizom zaključio da će mišićni zamor s Japetića ostaviti upravo proporcionalan trag nemoći kakav ostavlja trbuh težak 4,5 kilograma u odnosu na metar i sedamdeset visine. No, kako je liga Japetić poznata i po vrhunskoj rehidratizaciji nakon mukotrpnog uspona (sponzor lige su „Vina Kolarić“!!), koja također, istina u nešto manjoj mjeri, ostavlja, blago rečeno izvjesnu hendikepiranost jutro poslije, pobornici ovog neobičnog sportskog oporavka dobit će svoj zasluženi hendikep u sljedećem omjeru:
Svaka velika 0.5 piva = 1% hendikepa
Svako 0.2 vino (bez obzira na boju) = 1% hendikepa
Svaka 0.05 žestica = 1% hendikepa
(dodatno objašnjenje – rehidratizacija vrijedi samo nakon trke u Šumskim dvorima i to do 17h, naočigled stručnog žirija kojem predsjedava naš ugledni enolog Mladen Budinščak, zvani Šprica. Svaki nemoralni pokušaj utjecanja na njegovu moć rasuđivanja je kažnjiv po zakonu o remećenju javnog fair-playa)
Da rezimiramo stvari: Rezultat u trci minus postotak na godine, spol, masu, Japetić i maligan donijet će nam jednu posve novu sliku o mogućnostima (ali i sklonostima) naših trkača. A dva super(hika) pobjednika bit će i primjereno nagrađena, u prvom redu slavom koja ne blijedi, zatim majicama dugih rukava s logom lige.
Za kraj, molio bih evidentne i moguće laureate ovogodišnjeg Lagvića da dođu na zadnje kolo i da prisustvuju proglašenju u ski-klubu (ili barem nađu zamjensku osobu za podić nagrade), a to su: Krog, Katić, Habuš, Fresl, Kopajtić, Paver, Terek, Milić, Prvan, Čižić, Sopina, Beuk, Špoljarec, Rajković, Veronika, Višnja, Ana, Iva, Vlasta, Silvia, Marija, Dunja i Petra.
Dani su sve duži i topliji, jugo u zraku donosi miris završetka još jedne ASZL Lagvić. Ko će o čemu, ja o statistikama: u 9 dosadašnjih kola ispentralo se ukupno 211 duša do gelendera i gore ih ostavilo (46 žena i 165 muškaraca, odnos u postocima 22:78). Prosječan broj pe(n)trača po kolu je 74 (55 trkača i 19 nordijaca, odnos u postocima 74:26, ili jednostavnije 3:1). Nordic je ove zime doživio punu afirmaciju. Kontinuirani rast popularnosti od kad je uveden prije 4 godine (15-33-50) je ove zime dogurao čak do 70 učesnika, pa se i konkurencija znatno zaoštrila. U ženskoj kategoriji čak više učesnica na nordicu (29) nego na cesti (21).
Pitanja ukupnih pobjednika su uglavnom riješena. U najjačoj konkurenciji, cestovnih mužjaka, pobjeda će pripasti Darku Krogu, koji je ove nedjelje ispunio posljednji uvjet za konačnu pobjedu – šestu dobru trku. Darko će ove godine napuniti 55 ljeta i s relativno visokim hendikepom od 15%, s jako dobro očuvanom linijom, te odličnim trkama, sve oko 50 minuta, zaslužan je pobjednik sedme po redu ASZLLagvić. U njegovoj konkurenciji je nastupilo ukupno 138 trkača, od čega ih je 32 skupilo optimalan broj trka. Darko je i ukupni pobjednik lige, jer mu se bodovno nisu uspjeli približiti ni predstavnice nježnijeg spola, a ni nordic konkurenti.
U ženskoj cestovnoj kategoriji nova ukupna pobjeda za Veroniku Jurišić, koja je rezultatski trčala također na nivou pobjednika Kroga oko 50 minuta, ali sa slabijim hendikepom (minimalnih 10% na ženski spol). Ona je sa svojim bodovnim učinkom na kraju čak treća, kada se zbroje svi rezultati oba spola i na cesti i u nordicu, a ove nedjelje je na cestovnoj trci i generalno kao treća ušla u cilj.
Ženski nordic pripast će Vlasti Jurlin, koja je svojim visokim hendikepom od 18% uspješno odolila naletu mlađih konkurentica, kojih je ove zime bilo zaista dosta (29). Mušku nordic konkurenciju ponovo će osvojiti Mladen Čižić, ali uz uvjet da nastupi u zadnjem kolu. U protivnom bi ga mogao dobiti Davor Špoljarec, no i on bi morao ispuniti minimalnu kvotu šestog nastupa u zadnjoj trci.
Ostaju nam samo još dvije enigme: tko će dobiti Pedinu kombinaciju? Kod žena pat pozicija; razlika je u desetinki jednog boda i zadnje kolo odlučuje pobjednicu između Veronike i Tadeje Krušec. Kod muškaraca isto tako jako knap, a razlika između Čižića i Borka Prvana je jedan cio bod! Međutim, zaplet je vrlo intrigantan. Čižić može svoj bodovni saldo popraviti samo na cesti, ali tamo nebi smio nastupiti jer može popušiti nordic titulu, gdje pak nema bodovne rezerve jer su mu sva tri nastupa vrlo jaka (u vrijeme odlične prohodnosti staze u studenom). Borko u tom slučaju ovisi o samom sebi, i za ukupnu pobjedu mu u zadnjem kolu treba cestovna trka za 56:34 ili brže (uz uvjet da Čižić ne ide nordic brže od 44:11, što je prilično realno jer tolko ne može ni najbrži Marko Rajković na ovakvoj stazi). Sve u svemu, bit će napeto do zadnjeg metra. Ovdje moram pohvaliti Borka Prvana, jednu iznimnu sportsku veličinu, koja je ostavila duboku brazdu u svim sljemenskim blasfemijama novog doba. Između ostalog, započeo je i nordic na Lagviću, uveo Pedinu kombinaciju i tražio da natjecatelji s ceste i nordica mogu automatski biti i u kombinaciji (iako sam ja osobno bio protiv), što bi upravo njega moglo koštati titule u Pedinoj kombinaciji. No, i ako je ne osvoji, bit će prilike za njega jer je još uvijek vrlo brz, sporo stari a hendikepi su godinama sve veći.
Tema ovog kola su bili visoki trkači, a pobjeda je prilično uvjerljivo pripala paru Višnja Škevin i Damir Fresl, ukupno visokog 3 metra i 64 centimetra. Oni su jedini skupili kombinirano vrijeme ispod 2 sata, a drugoplasiranu, ali zato najvišu ekipu Ivana Ruszkowski / Boris Paj (366cm), su ostavili za 9 minuta.
Zadnje kolo je na rasporedu 08. Veljače. Proglašenje lige će se održati odmah po završetku trke, gore na Sljemenu u Ski-klubu. S domaćinom je dogovorena mala feštica s domaćim grahom i pićem, pa se pripremite da nakon zadnjeg kola ostanete na Sljemenu još sat-dva uz kamin i dobro društvo.
