Kako istrčati 200 kilograma kilometara?

Kako istrčati 200 kilograma kilometara?

Odgovor na ovo pitanje trenutno u Hrvatskoj zna samo Veronika, koja je na jučerašnjem treningu, negdje pri kraju tempa od 5km, prošla svoj 200-tisućiti kilometar. Što smo skromno proslavili u krugu obitelji, tj u našoj Štenari uz tortu i šampanjac 🙂

Sve je počelo 19.08.2001. na drugom Sljemenskom maratonu, kad je otrčala svoju prvu trku i gdje je u svoju prvu tekicu upisala svoje prve kilometre. Btw, na Sljemenskom maratonu, najtežoj hrvatskoj trci, je pobijedila par puta i sve muške trkače 🙂 Od tog dana je prošlo nešto malo više od 22 godine, bolje rečeno 8067 dana, tijekom kojeg perioda je trčala gotovo svaki dan i siguran sam da se izostanci mogu izbrojati na prstima jedne ruke, a malo je i onih dana kad nije trčala dva puta dnevno. Ugl, prosječan dnevni broj kilometara u tih 22 godine je 26. Dakle, ljudi se rode, pišaju i seru u gaće, progovore, prohodaju, idu u vrtić, pa odrade osnovnu školu, neki i fakultet, zaposle se, požene, dobiju i po koje dijete, a Veca i dalje drma svakog dana polumaraton i dobar kusur.

No, ima i više od toga. U vrijeme kad se počela ozbiljno baviti ultrom je još digla svoju kilometražu na viši nivo. Pa je u periodu od 2014-2020, znači punih 7 godina ili 84 mjeseca za redom svaki put imala više od 1000 kilometara u svakom mjesecu. Znam trenutno samo 4 osobe koje su samo u par navrata tijekom svoje trkačke karijere uspjele prebaciti hiljadarku u jednom mjesecu. U tom periodu od 2555 dana je imala dnevni prosjek od 36km, a svi znamo da čak i dobar maratonac u svojim pripremama za maraton rijetko kad u jednoj godini napravi više od 5 treninga od 35 plus kilometara.

Bilo je u tih 8 tisuća dana i bolesti i ozljeda, kao i kod svakog drugog, ali Veca kroz sve to protrči. Ja sam, primjerice, u 2021. godini kad me jebavo petni trn, u cca osam mjeseci uspio skupiti jedva nekih 50-ak kilometara. A Veca je u svojoj godini petnog trna skupila svojih rekordnih 14 tisuća kilometara (38 dnevno ili 1164 mjesečno u prosjeku). Btw, nije imala iole ozbiljniju ozljedu zbog koje bi eventualno pauzirala ili nedaj bože propustila trening već 17 godina, usprkos ovoj maksimalnoj kilometraži. Dobar primjer da se ne trebate bojati ući u tu zonu od 500 i više kilometara mjesečno.

Veronika ima i trenutno 147 maratona (ne računajući ultre, s kojima bi bila već oko 200), a do kraja godine će dogurati do 150, što znači u prosjeku 7 maratona godišnje. Naravno, samo službenih 150, jer ovih u treningu ima sigurno oko tisuću. I još jedan zanimljiv podatak. Dugo sam se kurčio da sam svoj osobni rekord u maratonu postavio u 15-oj godini trčanja iz 68-og pokušaja, jer velika većina svoje PB-ove postavi u prvih nekoliko godina i trka, u pravilu oko 5-6. A Veca je svoj PB (2:55) postavila u svom 102. maratonu nakon 16 godina trčanja. Isto tako, pobijedila je 15 puta na Sljemenskom maratonu, što je također rijetko zabilježeno u povijesti svjetskog trčanja (samo dvije osobe u povijesti su imale više pobjeda u istoj trci). Naravno, svoj stoti maraton je otrčala na svom najdražem brdu (vidi sliku).

Dalje, tijekom svoje karijere je bila 11 puta pojedinačna i 24 puta ekipna prvakinja Hrvatske s ukupno 87 postolja na državnim prvenstvima (34 pojedinačna + 53 ekipna) i statistički je najuspješnija hrvatska atletičarka po tom pitanju, s tim da priča još nije završila. Ima i najviše nastupa za hrvatsku reprezentaciju, ukupno 39 (20 u planinskom trčanju, 17 u ultramaratonu, te po jednom u krosu i trailu).

Malo je ljudi u svijetu kojima je pošlo za rukom prebaciti 200 kila i uglavnom se radi o pasioniranim trkačima koji su debelo ušli u svoje 60-e, a najčešće u 70-e i 80-e godine života, s trkačkim stažom u pravilu s (dosta) više od 40 godina. Veca je od svih njih najmlađa i to je ostvarila u najkraćem periodu, drugim riječima ima najbolji prosjek, samim time i perspektivu za više, entuzijazam i energija su kao i prvog dana!.

Sve svoje kilometre je uredno prvih 8 godina dokumentirala u nekoliko tekica, a onda je dalje umjesto nje to radio Garmin Connect 🙂

Puntijarka, 21 nam je tek!

Puntijarka, 21 nam je tek!

Završena je jedna od najdužih, ako ne i najduža sezona. Je! Najduža ikad, ne budi lijen i provjeri, pa eto! Nikad do sad nismo trajali od prvog dana lipnja do zadnjeg dana kolovoza! Nismo to planirali, ali izvanredne okolnosti (čitaj razorne ljetne oluje) su nas primorale na kratki prekid Lige. Šuma nije bila sigurna i nismo mogli riskirati da vas stotinjak pošaljemo u taj kaos. Možda je to nekome pokvarilo planove i poremetilo raspored, ali šta je tu je! No dobro! Na kraju je ispalo da se s tim prekidom sezona prelomila na dva totalno drugačija djela.

Prvih 7 kola je bilo jako posjećeno, u prosjeku vas je dolazilo 137 natjecatelja po trci, što je u tom trenutku bio apsolutni rekord! Mislio sam, napokon jedna spektakularna sezona o kojoj mogu piskarati do sutra. Malo morgen! Drugi dio. Dobro, tu već počinju godišnji odmori, pa se očekuje manji broj sudionika, ali obično se opet popravi brojka pred kraj sezone. Ove godine nije se baš popravila, tako da drugi dio sezone od 5 kola, prosjek 83 duše, slabo! Na kraju ipak! Još jedan preokret! Kad se zbrojimo i oduzmemo, prosjek 115 dolazaka po kolu, druga najbolja sezona u povijesti. Samo je sezona 2013. bila bolje posjećena. Zadovoljni! Ukupno 418 natjecatelja, 282 muška (67%) i 136 žene (33%) omjer M-Ž identičan cjeloživotnom vijeku Lige!

Nemojte misliti da nije bilo nekih spektakularnih statističkih podataka i rekorda, jer je! Neću odmah sve otkriti, ali evo prvi. Čak 14 natjecatelja je skupilo sve dolaske ove sezone, najviše ikad! Naravno da je tu pomogla mogućnost do tri virtualna kola koja i služi za to da si odradite neko kolo kad ste spriječeni. Kratko samo o tim virtualnim kolima. Imamo ih već nekoliko sezona i tu i na Lagviću da bi si osigurali dolazak i 5 bodova kad ne možete doći na regularno kolo i bilo bi dobro kad bi se toga pridržavali, lagana šetnjica, 5 bodova, upisani nastup, svi sretni i zadovoljni, neko rušenje PB-a, baš i ne. Ok, sad kad smo i to izrekli vraćam se na naše rekordere. Red je nabrojati ih, 12 muških i dvije cure, 12 svih 12 kola do gore, dvojica svih 12 kola do Njivica. Previše brojki. Imena: Barović Sandro, Blažanin Ante, Buljan Juro, Glogoški Željko, Hrenović Hasan, Jelinić Tomislav, Klarić Antonio, Lazić Daria, Milat Srećko, Ojdanić Monika, Paver Željko, Roguljić Stipe, Čigir Željko i ja! Uguralo se tu godišta od ‘51. do ‘89. i to je ono što volimo i potičemo. Možda nisu najbrži, ali svojom upornošću zaslužuju spomen ovdje. Čestitke ljudi!

Još jedna stvar koju pratimo su debitanti i osobni rekordi. To su dvije stvari onda, da! Uglavnom, ove sezone 109 debitanata na jednoj od dvije ponuđene staze, 9 po kolu, lijepo! Što se tiče osobnih rekorda, ukupno 248, malo jače od 20 po kolu. Najviše u 6. kolu 47, ali tada vas je najviše i bilo, čak 167 natjecatelja što je četvrto najposjećenije kolo ikad! Isto lijepo i čestitke svima! Dosta uvoda, idemo vidjeti šta se događalo na stazi i tko je ove sezone iznad svih.

MUŠKA KONKURENCIJA

Iz godine u godinu muška konkurencija je sve luđa i luđa. Svake sezone se kao nazire pobjednik i izgleda kao lagana šetnjica do ukupne pobjede i onda zadnje kolo-dva krene spektakl! Drugi ovosezonski rekord je broj pobjednika. Naime, kod muških se u ovih 12 kola dogodilo čak 10 različitih pobjednika! Rijetko zanimljiv pothvat! Još zanimljivije je to da naš ukupni pobjednik nije na toj listi ovogodišnjih pobjednika! Cijelo vrijeme se muvao oko 2.-3.-4. mjesta i marljivo skupljao bodove, skinuo PB za skoro minutu i u finiš sezone ušao opušteno šetajući se. Filip Stipčić (428.31) prva prava sezona sa optimalnim brojem dolazaka, prvo postolje i odmah najviša stepenica! Drugo mjesto ja, Goran Đogolović (425.71). Ono što se u početku činilo kao najgora sezona ikada u zadnja četiri kola se pretvorilo u kolovošku rapsodiju! Lijepi PB, jedna pobjeda i treće ukupno postolje na Puntji, zadovoljan! Bronca, prva na Ligi Dinko Tica (415.93) uz najavu da iduće godine napada najvišu stepenicu. Brzinu ima, još ubaciti koji dolazak više i nije nemoguća misija! Spomenuo sam gore spektakl u zadnja dva kola, to se dijelom odnosilo na borbu za pobjedu ali i za sve ostale pozicije u top10. Treći rekord postignut ove sezone je najmanja razlika između prvog i drugog, samo 2.60 boda. Izgleda malo i gusto, ali da je bilo potrebno Filip bi došao upisati dolazak zadnje kolo i 5 bodova i to nebi bilo ni približno napeto kao što sad izgleda. Kod muških se dogodio još jedan top10 rekord za pamćenje! Naši Sljemenaši Stipe Roguljić i Bruno Vrban na četvrtoj i petoj poziciji nakon cijele sezone našli su se na 0.02 boda razlike. To znači da je u nekom, bilo kojem kolu gdje je Bruno bio ispred Stipe bio jedan sudionik više bilo gdje u poretku da bi Bruno bi ispred. Toliko je bitan svaki dolazak, svaka pozicija i sekunda u svakom kolu. Mislim bitan, to je samo obična liga i nije za glavu, ali kad se već natječemo onda je bitno. Kužite me, ne? Dobro dosta o muškima!

ŽENSKA KONKURENCIJA

Za razliku od muških i svih onih različitih pobjednika kod žena ni približno tako zanimljivo i napeto! Nezanimljivom ju je napravila Marisa s 11 pobjeda iz 11 dolazaka i to je još jedan rekord postignut ove sezone! Dakle, Marisa Cortright (397.11) pobjednica u ženskoj konkurenciji, čak pet puta trčala osobni rekord i zaustavila se na 33:44 što je najbolje ovosezonsko vrijeme i 12. vrijeme svih vremena! Drugo mjesto Ivana Širić (365.20) nakon titule Grend-Sljem kraljice sada srebro na Puntji. Također pet puta rušila osobni rekord i ubrzala se za 4:15 min što je skoro minuta po kilometru brže nego lani! Lijepo ostvarenje i vidim da još nije nastupila na Lagviću, pa očekujemo ju i tamo za mjesec-dva da nastavi trend dobrih nastupa i rezultata na Sljemenskim ligama. Bronca, Daria Lazić (320.74), jedna od dvije cure sa svim dolascima ove godine. Ona pak tri puta rušenje osobnog rekorda i prvi put ispod 40 minuta. Svi nastupi su se očito isplatili jer jer lani bila četvrta sa tri nedolaska koji bi joj i lani možda osigurali mjesto na postolju. To što je bilo malo nezanimljivo ne znači da je sezona bila loša, dapače, 5 cura je prebacilo 300 bodova što se do sad dogodilo samo dva puta, a čak je i broj dolazaka, 92 žene na Bikči, drugo najbolje ostvarenje ikad u toj statističkoj rubrici.

Čestitke svima, postoljašima i svima u top10 i svima koji dolaze vode borbe ponajprije sa samim sobom, a onda i sa drugima. Poretci prvih 10 u muškoj i ženskoj kategoriji ide niže dolje, pa ćemo onda vidjeti Njive kakvo je stanje.

  1. Filip Stipčić                 428.31                        1. Marisa Cortright      397.11
  2. Goran Đogolović        425.71                        2. Ivana Širić               365.20
  3. Dinko Tica                  415.93                        3. Daria Lazić             320.74
  4. Stipe Roguljić             406.33                        4. Suzana Bokulić       304.04
  5. Bruno Vrban               406.31                        5. Monika Ojdanić       300.08
  6. Nikola Smolić             403.72                        6. Lucija Matijašec      263.43
  7. Luka Ištuk                   402.39                        7. Ivana Budimir         253.03
  8. Antonio Klarić             397.85                        8. Tajana Živković      244.83
  9. Zoran Poznanović      396.35                        9. Nataša Bahat          228.38
  10. Željko Presečki           389.64                        10. Renata Tkalčić      218.39

Uz dvije ovosezonske pobjede Nikola Špoljar se odvojio od još jednog Nikole (Smolića) i sad samostalno drži drugo mjesto po broju pobjeda kod muških (19), još mu samo 11 treba da stigne vodećeg Lovelosa, možda ga ovo potakne da dođe još koje kolo više. Onda bi se moglo dogoditi da naiđe i treći Nikola (Mikulić) koji se nakon tri godine pojavio na jednom kolu i podsjetio na stare dane. Taj dvoboj smo zadnji put vidjeli 2020. i tada je Špoljar slavio sa svojim drugim najboljim vremenom ikad. Vrijeme je za novi rekord staze! Kad smo kod najboljih vremena. Ove sezone Marisa kod žena 33:44 i Nikola (Mikulić) kod muških 26:30. Dobro se prašilo. Ajmo na Njivice!

Nj i v i c e

Solidna posjećenost, 94 natjecatelja, 50 muških – 44 žene. Prvi dio sezone je i na Njivama bio krcat, pa tako imamo čak dva kola u top5 po posjećenosti, zapravo dva u top3, jer je prije točno 10 godina na jednom kolu bilo 42 Njivičara, ove godine dva puta po 39. Eto sad i to znate, nije rekord, ali nek ostane zapisano! Znam ja zbog čega je to, omililo vam se kratko penjanje, brzo spuštanje i duga okrjepa, mudro, mudro! Tu nije bilo nekih spektakularnih rezultata, ali spomenut ćemo ovosezonski rekord Milana Zorića 14:21 što je deveto vrijeme na Njivama, lijep rezultat za prvo kolo i dizanje morala 🙂. Kod žena Irena Smojver 18:06, može ona to i bolje. Kako je Milan imao samo taj jedan nastup, a Irena dva, nisu sudjelovali u krojenju konačnog poretka.

Znate šta, jedna odlična sezona u muškoj konkurenciji! Iako je Vedran od početka zasjeo na vrh i nije se micao nije mu bilo tako jednostavno i lagano. Konkurencija nije spavala i stiskali su svako kolo koliko ide. To je rezultiralo također najmanjom razlikom između prvog i drugog na ljestvici, samo 6.56 boda. Nije mi to sinulo sve dok nisam to malo sad bolje pogledao! Znači pobjednik Vedran Čoti (389.03), treća sezona, treće postolje, drugo zlato! Obrana prošlogodišnjeg srebra, Domagoj Delimar (382.47) skoro identičan broj bodova kao i lani. Treće mjesto Alen Deželić (360.57) sedam puta popravljao osobni rekord i umalo nedolaskom na zadnje kolo izgubio postolje! Eto toliko je bilo napeto!

Kod žena malo manje napeto ali opet zanimljivo! Elza se nakon 10 godina Bikče odlučila jednu sezonu okušati na Njivama i nije pogriješila. Upisala 10 nastupa, 3 pobjede i zasluženo na vrhu, Elza Božić (286.65). Srebro Daria Šantel (230.06), gledajući rezultate izgleda da je svima pasala ona ljetna pauza jer je druga polovica ta koja donosi bodove, pa je tako i kod Darie. Ista stvar i kod trećeplasirane. Ivana Medved (213.36) se zahuktala pred kraj sezone i dobro spuštanje PB-a zadnja dva kola. Čestitke Njivičarima i hvala što ne popijete sve prije nego se spuste natjecatelji sa duge. Ili? 😂 Na Njivama nagrađujemo prvih pet u obje konkurencije. Poredak ispod.

  1. Vedran Čoti                389.03             1. Elza Božić                          286.65
  2. Domagoj Delimar       382.47             2. Daria Šantel                       230.06
  3. Alen Deželić               360.57             3. Ivana Medved                     213.36
  4. Marijan Malčević        359.81             4. Nada Kaštelan                    191.52
  5. Tomislav Jelinić          356.09             5. Vanja Rendulić Brekalo      180.62

U sjeni svih bitaka na stazi i ganjanju rekordnih vremena i što boljih pozicija dogodile su se i neke povijesne stvari, pa da ne ostanu u sjeni evo ih. Naš apsolutni rekorder po broju dolazaka, Željko Paver predzadnje kolo napunio je 200 dolazaka! Bio je i zadnje kolo, pa je sezonu završio na 201. Rasporedio je to na 165 dolazaka do Puntijarke i 36 do Njivica! Za vrat mu puše još jedan natjecatelj koji se pojavio i u prvoj sezoni Ante Blažanin, on pak ima 191 i svi su do Puntijarke tako da je na dugoj stazi zapravo on rekorder! Čestitke! Klub100 je ove sezone dobio još dva člana, Željka Brkića i Darka Tereka. Čestitke i njima! Iduće sezone teoretski možemo dobiti još osam članova! Vidjet ćemo kako će to ići.

Moram privesti kraju ovo pisanje da ide objava prije proglašenja! Šta reći još? Zanimljiva sezona i makar je ovaj drugi dio kolovoza već pomalo hladniji i možda pogodniji za bolje reze nije najspretniji, jer pri silasku već pada mrak i opasnost od popikavanja i pada raste iz kola u kolo. Ok, mislim da sam zaokružio sve što sam htio i trebao tako ide kraj!

Zahvale svima koji su sudjelovali u organizaciji, Žani, Janku, Krajcaru, Kikiju, Safetu, Elzi koja je uz nastupe bila i zapisničarka, posebno našem spoznoru PromoArt Studo, koji vas je opremio ponekom majicom i svima vama koji ste dolazili cijelo ljeto. Pojelo se i popilo gro svega i sad skladište čeka prazno do idućih akcija, a to je Lagvić koji samo što nije!

Dvajsprva sezona službeno je završila!

Proglašenje! Utorak 12.09.2023. 19:30, Ulica Prudi 2, Cafe Bar Time, samo dođite na adresu, a točan ulaz u Štenaru ćete već pogoditi.

Pripremio: Goran Đogolović

Lagvić 2022-2023 rezime i proglašenje

Lagvić 2022-2023 rezime i proglašenje

Evo par mjeseci nakon završetka lige ipak dolazi i nekakvi rezime. Najavljuje se i proglašenje, pa reko da uobličim nešto. O proglašenju na kraju teksta, sad ono bitno i zanimljivo. Treba dobro upregnuti moždane vijuge da se sjetim što se sve događalo i kada, ali srećom postoje rezultati, pa makar ove tehnikalije nije teško pronaći.

Znači 21. sezonu smo startali 16.10.2022. i iduća tri mjeseca (uz dvije mini pauze) smo pohodili Mrcinu i Cestu, sve do 15.01.2023. Održano je samo 11 kola, sa sezonom 2015./2016. najmanje u zadnjih 12 godina. Prvi razlog tomu je bio ultra festival, ne onaj Splitski, već trkački ultra festival, PH u trčanju na 12h koji je bio jednu subotu, a dan poslije je bio Starek polumaraton, pa nismo htjeli i mi još forsirati. Drugi razlog je što su dva kola padala na Božić i Novu godinu, pa vas ni tu nismo htjeli ometati u klopici i cuganju. No, kako bilo, i ovih 11 kola je ponudilo neke zgodne zanimljivosti.

Broj sudionika ove sezone zaustavio se na 360, muškića je bilo 237 (66%), ženskih 123 (34%). Drugu sezonu za redom ženski postotak debelo premašuje cijeloživotni postotak lige u kojem se žene pojavljuju, 29%. Kao i prošle, i ove sezone nas to veseli i dalje navijamo za taj trend. Prosjek po kolu je bio 122 sudionika, dosta! Podjela na Mrcinaše i Cestaše jako naginje na stranu Mrcine, pa je tako prosječnih 77-45 najveća razlika za jednu disciplinu ikada! Sretni smo i sa 159 debitanata koji su po prvi put konzumirali neku od ponuđenih disciplina, najviše u 2. kolu, čak 34, ali tome su ponajviše pridonijeli studenti KIF-a koji u sklopu, mislim Atletike moraju odraditi neku utrku ili nešto, nisam 100% siguran, nebitno. Uz debitante posebno se prati i broj PB-ova po kolu i općenito u sezoni. Ove, čak 260 puta ste nadmašili sami sebe, prosječno 23 rušenja po kolu, a najviše u 4. kolu, 38! Čestitke na nastupima i na svim osobnim ostvarenjima! Ajmo vidjeti kako je to izgledalo u rezultatskom smislu, pa ako se sjetim još neke zanimljivosti ubacim negdje.

C E S T A

MUŠKI – Natjecanje na Cesti započelo je spektaklom! Odmah prvo kolo došao je Kristijan Rubinić i opalio pebejčinu za minutu (41:42)  i zasjeo na 5. mjesto svih vremena! Čestitke Kikiju! Sjećam se da mi je rekao da je gazio najjače što može i da ne zna gdje bi još mogao ubrzati, a vrijedi “samo” petog mjesta. Očekujemo ga još motiviranijeg i boljeg, siguran sam!

Što se tiče konačnog poretka, tu se već godinama pojavljuju ista imena, pa je tako u prvih 10 čak sedam istih kao i prošle godine, u nešto drugačijem poretku, ali tu su, drže se, isti oni veterani o kojima sam i prošle godine pisao. Dok su neki promijenili pozicije Alen Štefanić je ostao na istoj, najvišoj i tako postao trostruki prvak na Cesti! Drugi je bio Ivan Androić koji je krenuo sa Mrcinom i izgledalo je da će na Pedinu do kraja, ali ipak mu je Cesta dosta draža. Treći, Željko Paver, najstariji natjecatelj u TOP10, rekorder po broju dolazaka i već deveti puta na postolju neke Lagvić discipline! Momci, ogromne čestitke, inspiracija ste! Evo prisjećam se polako 😀 još jedna inspiracija dogodila se u prvom kolu, kada se na startu pojavio gospodin Stjepan Puh, nije ga bilo 16 godina, pa se odlučio sa svojih 85 godina obilježiti sezonu sa stilom i bogami istrčao je, za malo više od 2 sata, ali je završio! Naklon do poda dobri čovječe! Ostatak poretka niže u tekstu.

ŽENE – Slično kao i kod muža i tu se pojavljuju ista imena, a jedno od pamtivijeka i uvijek na istoj poziciji, onoj najvišoj. Veronika Jurišić je na Cesti alfa i omega, mama i tata, sve u jednom i ovo joj je 16. pobjeda, 10. u nizu, a tek ulazi u najbolje godine 🙂 U takvoj situaciji na postolju postoje samo dva mjesta, pa je borba tim žešća! Drugu sezonu za redom, Milana Murgić na drugoj poziciji, zasluženo 1/1, jer u 104. nastupu trčati PB je za svaku pohvalu i navijamo za daljnji napredak! Nakon što joj je prošle sezone postolje izmaknulo u zadnjem kolu za malih malih 0.37 boda, ove godine opet borba i na kraju postolje za Suzanu Lučić. Žene, zaslužile ste to, svaka vam čast!

Zapravo jako slična muško-ženska situacija ove sezone, jer se i tu dogodio jedan sjajan nastup, ali za razliku od Kikija u prvom kolu, Tea Faber je došla na zadnje kolo i još bolji rezultat napravila! (46:31) Jaki napad na rekord staze, ali je ostala 45 sekundi kratka, nije puno, ali nije ni malo. S obzirom da joj je to bio i prvi nastup na Cesti vrlo izgledno je da će u idućem nekom nastupu ići i brže. Čestitke njoj i svima ostalima na nastupima i jednoj lijepoj sezoni. Ostatak poretka ide niže.

  1. Štefanić Alen              672.36                        1. Jurišić Veronika      693.80
  2. Androić Ivan               657.80                        2. Murgić Milana         577.22
  3. Paver Željko               627.26                        3. Lučić Suzana          564.56
  4. Pavlaković Mario        605.07                        4. Blažetić Željka        550.56
  5. Putanec Gordan         574.72                        5. Ferenčić Katja        497.40
  6. Markota Boris             574.17                        6. Horvat Danijela       474.47
  7. Brkić Željko                 571.81                        7. Grgić Tanja             468.80
  8. Trivić Željko                529.07                        8. Dobrenić Nataša     435.24
  9. Ivanagić Zlatko           506.95                        9. Milković Marina       408.77
  10. Franceschi Ivica         466.77                        10. Bekavac Katarina 314.53

Rezultatski to nije bilo loše ove sezone na Cesti, imali smo dva TOP5 rezultata ikada, ali zainteresiranost za Cestu je u padu i već drugu godinu prosječna posjećenost je mizernih 40-ak trkača po kolu. Da se razumijemo, nije to ni lagano istrčati, ali nije se ništa promijenilo u odnosu na prije nekoliko sezona kada je prosijek bio debelo preko 50. Možda sad kad se povuče novi asfalt cijelom dionicom bude atraktivnije, šalim se, ne bude 😂 No kako god, ima trkača koji ju pohode redovito, pa su tako ove sezone petorica imali sva kola, to su: Brkić Željko, Franceschi Ivica, Markota Boris, Paver Željko i Štefanić Alen, nijedna žena. Kao što vidite, ako želite u TOP10 morate biti na svakom kolu. Još jedna stvar koja nije neuobičajena je ta da Veca ima više bodova od prvog muškog, pa je tako ona ukupna pobjednica Ceste, nemamo za to posebnu nagradu, ali eto, za primijetiti je. Zapravo joj je falio jedan nastup da bude i ukupna pobjednica cijele lige, gledajući Cestu, Mrcinu i Pedinu i muške i ženske.

M R C I N A

MUŠKI – Tradicionalno najbrojnija disciplina Lagvića. Ove godine čak 166 trkača je bar jednom nastupilo na ovoj kratkoj ali slatkoj stazi 😀 Otkako se Nikica, privremeno, povukao sa Lagvića tron je preuzeo Mario Obradović jedan od najstarijih na stazi, ali nikako spor i tako već drugu sezonu suvereno osvojio Mrcinu. Vodeća dvojica identična kao i prošle sezone, 50-ak bodova iza pobjednika, obranjeno prošlogodišnje srebro, Ivan Murgić. Familija Murgić uz hrpu nastupa redovito doma nosi i hrpu pehara. Broncu osvaja Saša Vegi, nakon tri godine ponovno na postolju. Devet dolazaka, šest puta u top3 kola i premijerna pobjeda, sve zasluženo! Čestitke svima!

Pa i tu smo imali jednog brutalca, Nikola Špoljar je u drugom kolu došao testirati formu i stazu jer nije bio dobrih 6 godina i uz mali kaos na stazi i gužvi ipak uspio istrčati treće vrijeme ikada (34:29). Prva dva su isto njegova, i četvrto! On je zapravo jedini koji je Mrcinu pretrčao ispod 35 minuta. Dost’ dobar 🙂 Poredak prvih 10 ispod u tekstu.

ŽENE – Jedan-dva identično kao i prošle sezone i dok je lani bilo neke neizvjesnosti ove nije!

Irena Butković, drugo zlato na Mrcini. Sve bitne nastupe ugurala u dvije minute i lagodno obranila titulu. Druga, uvijek nasmijana Adrijana Šimić! Kako je Irena obranila svoje mjesto tako je Adri obranila svoje, jedna opuštena, lagana sezona za obje. Za razliku od svih do sad kategorija gdje je uglavnom ista ekipa od prošlih godina ovdje uz Irenu i Adri, samo Franci, koju moram pohvaliti jer je napredovala za jedno mjesto i ove sezone završila peta! Da se vratimo postolju, broncu osvaja Marisa Cortright, još jedna Sljemenašica, sve bolja i bolja i mišljenja sam da je tek zadnje kolo pokazala naznake koliko bi mogla biti brza. Čestitke curama!

Ovdje nije bilo nikakvih napada i upada u TOP10 i iako se na prvi pogled čini da je ženska Mrcina malo živnula jer 87 sudionica u sezoni je solidna brojka, njih 37 je upisalo samo jedan nastup. Optimalnih 8 kola imalo je devet žena i poredak se lijepo popunio, moglo je i bolje, ali nekoliko izleta na Cestu radi Pedine je poprilično raspršio konkurenciju, ali to se i htjelo postići, da se svatko opredijeli za jednu kategoriju i nju gura. Osim ako ste Nikica, samo on može pobijediti i Cestu i Mrcinu i Pedinu, istovremeno 🙂

  1. Obradović Mario         696.97                        1. Butković Irena         636.63
  2. Murgić Ivan                 643.64                        2. Šimić Adrijana        573.28
  3. Vegi Saša                   635.21                        3. Cortright Marisa      548.63
  4. Poljanec Davor           633.79                        4. Budimir Ivana         513.69
  5. Buljan Juro                 627.08                        5. Francetić Martina    487.87
  6. Grbeši Damir              622.91                        6. Božić Elza               459.54
  7. Bodić Ante                  621.22                        7. Bahat Lena             457.37
  8. Vida Zvonko               618.84                        8. Štefić Anita             457.33
  9. Lepan Tomislav          582.95                        9. Glavoćić Agneza    405.75
  10. Videk Ivan                  556.05                        10. Tadić Tatjana        393.59

Na Mrcini je uvijek gužva, kako u poretku tako i na stazi, pogotovo na startu, hrpa ljudi, pokoji pas, na, ne preširokoj stazi često uzrokuje kaos. Zbog toga ljudi stisnu gas i prvih 700m je luda jurnjava, a Mrcina samo čeka! Što se bolje zaletiš na početku to ćeš bolje puknuti na kraju. Stara izreka sa Mrcine 😂 Svejedno ju ljudi vole, prva tri kilometra je milina, valovito, lagani usponi, gledaš trkače na cesti, utrkuješ se s njima, sa sobom, gledaš prolaz na Kraljičinom, uživancija! Onda prođeš potok i kreće agonija! Pogotovo kad rokne snijeg, a ove sezone je bilo par debelo snježnih kola. U svim tim jesensko-zimskim uvjetima čak osam muških je skupilo sve dolaske, i jedan pas, nijedna žena. Pa spomenimo ih: Blažanin Ante, Buljan Juro, Grbeši Damir, Krklec Ilija, Murgić Ivan, Obradović Mario, Špehar Marko, Videk Ivan i pas Markotić Akela.

Spomenuh to već u uvodu, Mrcina je ove sezona popularna, jako! U prosjeku 77 trkača svako kolo je rekord, a 4. kolo kad nas je bilo 106 je peto po posjećenosti ikad! Ako ćemo zanemariti onih tri kola iz korone, kada smo jedini nešto organizirali i svi su se sjatili na Lagvić, onda smo imali drugo najbrojnije kolo. AK Sljeme ima svoje interno klupsko planinsko prvenstvo svake sezone na zadnjem kolu Lagvića, jedne godine Cesta, jedne Mrcina. Ove je bila Mrcina. Morao sam ići pogledati kakva je situacija bila na brdu, ali sam se brzo sjetio onog vjetra koji puše do kostiju. E po takvom vremenu imamo tri prva Sljemenaša i tri prve Sljemenašice. To su Tomislav Lepan, Milan Zorić, Ante Bodić i Marisa Cortright, Katarina Bekavac i Lena Bahat. Čestitke!

P E D I N A   K O M B I N A C I J A

Svi znamo da je Pedina kombinacija kombiniranje Ceste i Mrcine, ovisno o broju kola, za pune bodove mora se istrčati određeni broj jedne i druge discipline. Ove godine je to bilo 4+4 da bi izvukli maksimum bodovanja. Ako ste recimo imali 3+5 ostali ste zakinuti za jedno kolo punog bodovanja, a ovaj višak druge discipline dobili ste 5 bodova. Eto kratki uvod u, ipak najzanimljiviju disciplinu jer morate biti i redoviti i paziti na vremenske prilike, taktizirati, ne možete juriti rezultat na snijegom zatrpanoj Mrcini i slične stvari, kužite sve.

MUŠKI  – Možda sam malo nabacio važnosti i atraktivnosti na Pedinu jer se i sam uvijek natječem na njoj, pa ono 🙂 Nakon bronce i srebra prijašnjih sezona, ove sezone zlato za mene. Dobra jesenska sezona je i na Lagviću dala rezultate i kad je zatrpao snijeg bilo mi je samo turistički odraditi kola. Drugo mjesto, dvostruki pobjednik Pedine, Dobriša Dobrenić! Uz, čini mi se pad forme u to vrijeme, ipak rutinski do još jednog postolja, na iskustvo, Mrcina kad je suho, Cesta kad je snijeg. E za treće mjesto je bila borba, spektakularna! Čak trojica, Roguljić, Salamunić, Vudrić u zadnje kolo ulaze izjednačeni i uz računanje na hendikep svako mora dati sve od sebe! Na kraju sa moćnim PB-om pobjedu u troboju i broncu odnosi Stipe Roguljić! Drugu dvojicu iz tog troboja dijeli samo 0.01 bod, najmanja razlika ikad!

ŽENE – Za razliku od prošle sezone, ova je bila dosta zanimljivija i rezultatski kvalitetnija. Prvo kušanje Pedine i kombinacija obje staze kroz sezonu i odmah pobjeda za Katarinu Bekavac! Devet nastupa, četiri Ceste, pet Mrcina i uvjerljiva pobjeda! Prošlogodišnja pobjednica i ove na postolju, stepenicu niže, Ivana Marušić. Identični raspored nastupa kao Kate i ugodna prednost na karju sezone. Iako su sestre Bahat u kalendarskoj 2022. vodile borbu za broncu, zadnja dva kola, kad smo ušli u 2023. su propustile ključna kola i postolje im je ispred nosa uzela Ivana Žigman. Lijepi osobni rekordi na obje discipline i prvo Lagvić postolje za Ivanu! Čestitke curama. Zbog ovakvih stvari je Pedina nepredvidiva, iako je to samo jedna od liga, ako želite dobar plasman morate dobro planirati i usklađivati obaveze, putovanja, treninge i druge utrke.

Poredak obje konkurencije 👇

  1. Đogolović Goran        630.46                        1. Bekavac Katarina   633.45
  2. Dobrenić Dobriša       616.19                        2. Marušić Ivana         561.08
  3. Roguljić Stipe             578.98                        3. Žigman Ivana          475.51
  4. Salamunić Marijan      575.80                        4. Bahat Nataša          458.80
  5. Vudrić Nenad             575.79                        5. Šimić Adrijana        447.28
  6. Matan Damir               559.99                        6. Bahat Lena             421.26
  7. Čoti Vedran                542.84                        7. Venne Iva               408.72
  8. Đerić Miroslav            541.45                        8. Kolovrat Iskra         380.85
  9. Glogoški Željko           534.93                        9. Silov Tovernić Maja            329.12
  10. Klarić Antonio             525.34                        10. Tadić Tatjana        294.97

Ove sezone kombiniralo je 59 natjecatelja 38 muških i 21 žena. To je osam više nego lani i za to su zaslužne žene, kod njih se ta brojka povećala i tek kad sam malo bolje pogledao skužih da je to jedna od najboljih ženski sezona. Samo dva puta prije je bilo više sudionica, tako da je to odlična stvar. Muški su malo i zakazali jer je znalo biti sezona i sa preko 60 natjecatelja, ali dobro, reći ćemo da je mrvu kraća sezona kriva za to. Ima i kombinatoraca koji su imali sva kola, to su: Glogoški Željko (7+4), Kovačević Ivan (5+6), Matan Damir (5+6), Čoti Vedran (4+7), Šimić Adrijana (2+9)  i ja (5+6). Svake godine pišem slične stvari za Pedinu jer se slične stvari i događaju. Do pola sezone se skoro ništa ne vidi u poretku jer se preferira jedna ili druga disciplina pa tek kasnije počinje rasplet. Iskusni kombinatorci imaju i sličnu, ako ne i identičnu taktiku da se ide Mrcina dok je staza suha jesenska, a kad zaglibi blato i snijeg prebacuju se na Cestu i onda tko jači taj kvači 😂

Č E R A   L I G A

Naravno da nismo zaboravili i na naše četveronožne ljubimce. Ove sezone 25 pasa je sa svojim vlasnicima ganjalo svoj poredak i to je ponekad bilo zaglušujuće kaotično na startu, ali simpatično. Najveća zvijezda je i dalje Harley, kad se pojavi rasturi, ali ove sezone samo tri nastupa, pa je nema u konačnih TOP5. Za razliku od prošle, spektakularno napete sezone, ovu je nezanimljivom napravio Videk sa Akelom. Svako kolo su bili i samo to je skoro dovoljno za pobjedu, a oni su uz to i podosta brzi, tako da je to bilo riješeno već na pola sezone. Drugo mjesto Frida zajedno sa svojim vlasnikom Vladom, osam nastupa i nakon prošlogodišnje bronce ove godine stepenicu više i srebro! Bronca za Reu, najstariju od svih pasa. Koliko je to ljudskih godina, 70-ak? Svaka čast i njoj i Aniti. Nagrađujemo prvih pet, pa idemo dalje s poretkom. Od ljetos još jedna nova Sljemenska nevolja, jedan mali, crni, crnogorski pas, Zen Bekavac je samo zahvaljujući Katarininom kombiniranju nastupio na samo pet kola, inače bi se smjestio i koju poziciju više! Za razliku od njega, sad već dobro poznata bijela neman Ultra sa isto samo pet kola na petom mjestu, zatvara pozicije koje nagrađujemo! Za pse nemamo mušku i žensku kategoriju, svi skupa idu u jedan poredak:

  1. Markotić Akela            588.09
  2. Resnik Frida               519.54
  3. Štefić Rea                   425.30
  4. Bekavac Zen              338.55
  5. Janković Ultra             307.97

Kako je Sljemenska baza ove godine bila nešto drukčija, tako se i Lagvić prilagodio tome i ispao malo kraći, ali dosta lijepih priča se tu uguralo. Osim već gore nabrojanih rezultatskih postignuća ovdje ću spomenuti i našu Elzu sa svojih 100 nastupa na Mrcini, trenutno jedina žena s tim postignućem i općenito druga gledajući i muške. Samo Ivan Murgić ima više, 112. Elzić, svaka čast! Adrijana Šimić je također upisala jubilej, ona je u osmom kolu upisala 100. nastup na Lagviću i njoj idu ogromne čestitke. Inače taj KLUB100 broji 19 članova, ali bi se teoretski iduće sezone mogao podebljati za čak 10 natjecatelja! Ovisi koliko će kola biti iduća sezona, ali za neke sam 100% siguran 😀

Uz ove rezultate i neke brojčice jedan bitan dio cijele Lige je naš sponzor, Promo Art Studio by Dinko Bažulić! Kakve nam je hoodice, dukse, majice, kape ove sezone priredio to je čudo. Onoliko različitih prekrasnih boja rezultiralo je da na nekim Sljemenskim okupljanjima i ekskurzijama doslovno svi imaju Lagvić kratke ili duge majice. Dinko, hvala!

Još jedan čovjek koji nam je ove sezone jako olakšao i pojednostavio organizaciju je naš Danijel Gulin Gucho! Svi ruksaci su uredno bili poslagani, svaki je imao svoje mjesto i točno se znalo gdje stoji. Nema kod Guche vamo-tamo, sve je k’o po špagi! Naš dobri duh Sljemena. Organizacijsko tijelo Žana, Janko, Kiki, Krajcar su svoje odradili skoro pa savršeno. Naravno da su moguće neke greške, ali se trudimo da ih bude što manje, a i kad se dogode da ih promptno ispravimo! Ako sam nekoga pozabio nemojte zamjeriti. Kriv sam što ovako dugo nisam napisao rezime i što sam sigurno neke zanimljivosti i zaboravio, ali eto, bitno da je došlo.

Proglašenje svih kategorija je na godišnjoj skupštini kluba, sutra, petak 24.03.2023. U prostorijama Zagrebačkog atletskog saveza, Savska cesta 137. Program počinje u 18:00h, dodjela nagrada je na kraju, pa vidite da dođete pokupiti zaslužene pehare ili uposlite nekoga da preuzme za vas. Nepodignute čuvamo kratko i zatim reciklaža!

 

Pripremio: Goran Đogolović

Što zajedničko imaju rimski pjesnik Juvenal i finski dugoprugaš Lasse Virén?

Što zajedničko imaju rimski pjesnik Juvenal i finski dugoprugaš Lasse Virén?

Lasse Artturi Virén (Myrskylä, Finska 22. srpnja 1949.) bio je jedan od “letećih Finaca” uz:
  1. Hannes Kolehmainen – tri zlatne medalje i dva svjetska rekorda na OI 1912 Stockholmu.
  2. Paavo Nurmii – tri zlatne medalje na OI 192 u Antwerpenu i pet na OI 1924. u Parizu
  3. Ville Ritola – četiri zlatne medalje OI Pariz 1924.
  4. Volmari Iso – Hollo – jedna zlatna medalja  OI Los Angeles 1932 i Berlin 1936.
  5. *Taisto Mäki – prvi trkač na svijetu koji je išao brže od 30′ na **10 000 m. Bilo je to 17. rujna 1939.  i u vremenu 29:52,6. Trener mu je bio Paavo Nurmii.

Dakle, Lasse je bio dugoprugaš koji se većinom bazirao na  5 000 m (PB 13:14,3 Helsinki 14. rujna 1972.) i 10 000 m (PB 27:38,35 OI München 03. rujna 1972. O njegovim padu na 10 000 m i postavljanju svjetskog rekorda bilo je nešto riječi u prethodnim članku https://www.aksljeme.com/olimpijski-masakr-munchen-1972/ ), iako je trčao i kraće utrke pa čak i jedan maraton (OI Montreal 2:13,11 31. srpnja 1976).

Na OI u Montrealu odnio je dvostruku pobjedu na 5 000 m (13:24,76 30. srpnja 1976.) i 10 000 m (27:40:38 26. srpnja 1976.). Odigrao je kontroverznu ulogu na tim OI i skoro bio diskvalificiran. Naime, završivši utrku 26. srpnja 1976. na 10 000 m s vremenom od 27:40,38, sjeo je na stazu, odvezao i skinuo patike te ih podigao u zrak. Držao je u rukama ASICS-ov model  “Runspark”. Trčao je bos počasni krug po stadionu držeći ih u zraku, pokazujući publici i gradeći reputaciju japanskom proizvođaču patika, a čiji je naziv izvedenica i akronim od  Juvenalove Anima sana icorpore sano.

Circus-Maximus Rim

Juvenal (Decim Junije Juvenal, Rim,  60. – ?) rimski pjesnik koji je rođen u prvom stoljeću, a opisivao je i kritizirao tadašnje stanje i život u Rimu. Pripisuje mu se nekoliko izreka:

  • Kruha i igara. lat. Panem et circenses – doslovni prijevod Kruha i cirkusa (circus lat. krug). Naziv se koristio za arenu koja je bila kružnog ili ovalnog oblika i u kojoj su se izvodile utrke dvokolica, borbe gladijatora itd. Juvenal je koristio izraz Panem et circenses u jednoj svojoj satiričnoj pjesmi u kojoj se žali na ravnodušnost Rimljana kojima je vlast davala žitarice i omogućavala da besplatno prate u rimskim cirkusima gladijatorske igre i ostale sportske aktivnosti. Na taj način su Rimljani izgubili interes za politiku, a pokazali za zabavu što je vlastodršcima išlo u prilog. 
  • U zdravom tijelu zdrav duh lat. Mens sana in corpore sano, a koja je nama  važnija za ovu priču. Original glasi Orandum est ut sit mens sana in corpore sano, ili u prijevodu: Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu.

Lasse nije dugo morao čekati da se MOO oglasi oko  toga. Optužio ga je za zlonamjeran postupak i zabranili mu nastup u finalu na 5 000 m 30. srpnja 1976.  Naime, MOO oštro osuđuje direktno reklamiranje brendova koji nisu službeni sponzori OI (Pravilo br. 40 Olimpijske povelje https://bit.ly/3zBUDPo ).  Lasse je sljedeća četiri dana prolazio kroz postupak rasprave žaleći se da je to napravio jer je imao velike žuljeve na stopalima.

Lasse drži patike s kojima je pobijedio na 10 000 m u Montrealu

O navedenoj se temi raspravljalo do 30. srpnja, i to do dva sata pred početak starta utrke na 5 000 m. Lasse je tad istrčao 5 000 m za 13:24,76, što  mu je bio ujedno i treći najbrži rezultat na 5 000 m.

Usporedbe radi, dok je Usain Bolt bio aktivan trkač, u njegovom se kreveljenju poslije utrke i proslavljanju pobjeda često moglo vidjeti otvoreno reklamiranje zlatnih Puma sprinterica.

Usain Bolt nakon postavljanja svjetskog rekorda u Pekingu 2008

Nameće se pitanje je li se po Olimpijskoj povelji što promijenilo ili pravilo br. 40 ne vrijedi za sve sportaše?

*možda se pravi poznavatelji neće složiti da Mäki treba biti u ovoj skupini jer nije osvojio ni jednu medalju na OI. Međutim, Mäkiju je oduzeta ta mogućnost jer je prvo 1939. poslan na frontu Zimskog, a onda 1940. i u Drugi Svjetski rat. Tim više što je Mäki trebao predstavljati svoju zemlju 1940. na OI u Helsinkiju. Funfact: prvobitno su se OI 1940. trebale održati u Tokiju, ali je promijenjeno na Helsinki jer je Japan napravio invaziju na Kinu. Nažalost zbog 2. svj. rata ni jedna zemlja nije mogla biti domaćinom. Helsinki je svoje OI dobio 1952, a Tokio 1964. i 2020. (odnosno 2021.)  
**u stadionskoj atletici sve se dužine utrka izražavaju u metrima za razliku od vanstadionske gdje se izražavaju u kilometrima. 

Pripremila: Silvia Šimunović povjesničarka Atletskog kluba Sljeme

Olimpijski masakr München 1972.

Olimpijski masakr München 1972.

Jesu li sportska natjecanja plodno tlo za ostvarivanje političkih ciljeva terorističkih skupina?

Olimpijske igre 1972. Munchen 26.08. – 11.09.1972.

Na najveličanstveniju sportsku proslavu 1972. godine – Olimpijske igre u Münchenu – 129 zemalja svijeta su poslale 7134 sportaša. Igre u Münchenu bile su druge u povijesti koje su održane u Njemačkoj. Prve su održane 1936. godine u Berlinu, ujedno i zadnje koje su održene pred početak II. Svjetskog rata. Nakon toga sljedeće su održane tek u Londonu 12 godina kasnije. S obzirom da je to bilo poslijeratno doba i velika financijska kriza London je na svojim igrama koristio vojne objekte za smještaj sportaša.

Olimpiyastadion. Stadion u srcu Olimpiaparka na kojem su otvorene OI i koje su izgrađene za potrebe OI.

Domaćin je u Münchenu želio svijetu predstaviti Njemačku kao jednu nova država i novo lice Njemačke koja je puna optimizma za sve nacije svijeta.

  • Mark Spitz je osvojio sedam olimpijskih medalja na tim OI. Mark je popravio svjetske rekorde u svim disciplinama u kojima je nastupio!
  • Olga Korbut je osvojila četiri medalje u Berlinu. Prvi put u povijesti gimnastike izvodi novi salto. Njezin je nastup te godine bio fascinantan po dva iznimno opasna pokreta, a od kojih je jedan postao zabranjen kasnije. Naime, bodovni sistem elitne gimnastike za svaki pokret nosi određeni broj bodova, a svi oni se zbrajaju za konačni rezultat. „Zabranjeni“ pokreti nose 0 bodova pa gimnastičari nemaju potrebu da ih izvode. „Salto smrti“ je nazvan zbog načina doskoka. Dakle, izvodi se salto unazad s gornje preko donje prečke. Salto je dobio taj naziv jer se pri najmanjoj grešci gimnastičarke može dogoditi pad glavom ili vratom na donju preču. U 80-ima je odlučeno da će se dvije prečke razmaknuti, a onda je i sam pokret postao nemoguć za izvođenje. Drugi pokret koji je Olga Korbut izvela i koji je i nazvan po njoj, je salto iz stoja na gornjoj prečki i hvatanje na donju prečku. SSSR gimnastičarka Elena Muhina  je unaprijedila Korbut salto. Ona je 1977. godine na puni salto dodala okret oko svoje osi. Zanimljivo je kod Muhine da je od 1980. paralizirana. Naime, ozlijedila se pokušavajući da bude jedna od rijetkih gimnastičarki koja izvodi muški element Tomasov salto i ostala, nažalost, paralizirana. I to samo dva tjedna pred otvaranje Olimpijskih igara u Moskvi (Apeliram na školovane gimnastičare da se mogu slobodno izjasniti ukoliko nisam dobro opisala pokrete salta smrti i salta korbut).
  • SSSR – kontroverzna prva pobjeda košarkaša SSSR-a nad košarkašima SAD-a u zadnje 3 sekunde utakmice. SAD je vodio 50:49, kad se dogodilo nekoliko čudnih sudačkih odluka. Prvo je vrijeme isteklo tokom koša, međutim koš je priznat. Suci tada produžuju utakmicu za jednu sekundu. SSSR je tada imao napad i istekla je sekunda, a SAD je već počeo sa slavljem svoje pobjede. Na žalbu SSSR-a su dodijeljene tri sekunde u kojima je Aleksandar Belov uspio ubaciti koš i time donijeti prvu pobjedu SSSR-u. Bilo je to 9. rujna 1972., a SSSR je tada prekinuo tradiciju i epitet nepobjedive košarkaške reprezentacije na svijetu. Sve se to dogodilo usred Hladnog rata.
  • Pola milijarde gledatelja je uživo pratilo TV prijenose.
  • Lasse Viren – leteći Finac. Odnio je pobjede na 5,000 m i 10,000 m u Münchenu. Utrka se na 10,000 održala 3. rujna i tada je Viren oborio rekord star sedam godina, koji je držao Ron Clarke. U 12. krugu su se zapetljale noge Emielea Puttemansa, Mohameda Gammoudija i Virena koji su pali. Bez obzira na pad Viren je sustigao vodeće i pobijedio s 27:38,40 (što je dugo bio aktualni rekord za Olympiastadion – Hvala Pinky).
  • Vincent Matthews i Wayne Collett iz SAD-a doživotno suspendirani s OI! Osvojili su zlatnu odnosno srebrnu medalju u utrci na 400 m. Tijekom ceremonije proglašenja i izvođenja himne SAD-a počeli su se ponašati nepristojno i nesportski šaleći se te igrajući s medaljama i međusobno komunicirajući. Suspendirao ih je predsjednik IOC-a Avery Brundage. Brundage je i četiri godine prije oduzeo medalje Tommyju Smithu i Johnu Carlosu u Mexicu koji su stigli prvi i treći na utrci 200 m, a na proglašenju su držali crnu rukavicu visoko u zraku i pognutu glavu. Sva četvorica su svojim ponašanjem htjeli pokazati revolt zbog loših postupanja prema crncima u SAD-u. O Brundageu će i kasnije biti riječi.

Ti su, a  i mnogi drugi događaji koji slave velika sportska dostignuća, ostali manje zapamćeni i u sjeni događaja koji se dogodio jedanaestog dana natjecanja. A nema veze sa sportom! Događaj poznatiji kao Minhenski masakr (5.9.1972.) se popeo na postolje pobjednika!

Naime, Olimpijske Igre u Münchenu su trebale biti veliki uspjeh, nakon što su 36 godina ranije tadašnja Njemačka i Hitler iskoristili OI u Berlinu za reklamu svog nacističkog režima koji je prethodio II. Svjetskom ratu i neodržavanju Olimpijskih Igara 1940. i 1944. U skladu s miroljubivosti, Njemačka je dala geslo tim Olimpijskim igrama engl. “Olympics of peace and joy”, njem. “Die Heiteren spiele”. Najvjerojatnije je želja za pokazivanjem što manje militarizma  i dovela do manjka sigurnosti i zaštite na samom natjecanju i u Olimpijskom selu. Naknadne su provjere pokazale da ni jedan čuvar u policijskoj i vojnoj uniformi nije bio na cijelom natjecanju i olimpijskom selu. To što su Izraelski sportaši došli  u München, koji je samo 10 kilometara udaljen od Dachaua (koncentracijski logor u II. Svjetskom ratu), je bio pokazatelj izraelske snage da prihvati jednu bolju i novu Njemačku. Međutim, 27 godina poslije holokausta, krv Izraelaca (Židova) je opet prolivena u Njemačkoj – 11 je olimpijaca ubijeno od strane Palestinaca.

Izraelska delegacija na mimohodu otvaranja Olimpijskih Igara u Munchenu 26.08.1972

Inače, Palestinskim sportašima  je bio zabranjen nastup na OI. 26 Izraelskih sportaša u znak dobre volje hodali su na otvaranju sa svojom zastavom po mjestu gdje su njihovi rođaci i preci ubijani. Nisu ni mogli zamisliti da i njih slična sudbina očekuje. U 4:40 05. rujna 1972. godine, osam je palestinskih muškaraca upalo u Olimpijsko selo, glumeći sportaše u opremi i sa sportskim torbama u kojima su se umjesto opreme za sport nalazile, puške, pištolji bombe i ostalo naoružanje. Cilj im je bio doći do dijela gdje je stacioniran izraelski sportski tim. I došli su! Upali su u zgradu gdje su se nalazi Izraelci. Čim su osjetili otpor Izraelaca, a koji su se borili samo rukama, pucali su i na mjestu ubili dvojicu, a devet sportaša uzeli su za taoce. S ovim krvavim pohodom htjeli su skrenuti pažnju na 234 Palestinca koji su u zatvoru, tražeći da ih se pusti na slobodu.

Član terorističke skupine Crni Rujan na balkonu hotelske sobe gdje je za taoce držao članove Izraelskog Olimpijskog tima. Bilo je to prvi put da je teroristički napad bio uživo prenošen preko televizije.

Postavlja se pitanje kako je to moguće??! Prije nego osudimo loše osiguranje sportaša i objekata, zatim loš pokušaj spašavanja sportaša i rješavanje krizne situacije, pogledajmo povijesni kontekst i vratimo se u 1958. godinu. Te je godine Yasser Arafat osnovao udrugu Al- Fatah koja se borila protiv Izraela. 1964. osnovali su POO (Palestinska oslobodilačka organizacija) koja je htjela uništiti Izrael. POO i njegova produžena ruka Narodni Front za oslobođenje Palestine započeli su međunarodnu terorističku kampanju avionskih otmica i bombaških napada, stacioniran u Jordanu gdje je živjelo 2/3 Palestinaca. Hussein, kralj Jordana, nije baš bio obožavatelj POO-a  i u cijelom razdoblju, koje je najviše poznato po Crnom rujnu, ubio je oko 15 000 Palestinskih boraca i civila pogotovo kad ih je vojnom akcijom 1970. godine protjerao s jordanskog teritorija. Uskoro su članovi Al – Fataha osnovali odvojenu podružnicu koju su nazvali Crni rujan.

Oko 900 milijuna ljudi je vidjelo teroristički napad na Izraelske teroriste.

Nakon ove kratke povijesti sukoba vratimo se opet na Olimpijske igre. Tisuće je ljudi napustilo Olimpijski stadion i popelo se na obližnji brežuljak odakle su sigurno pratili što se događa u hotelskoj sobi. Televizije su radile direktan prijenos i ljudi su diljem svijeta mogli vidjeti židovsku krv koja je opet prolivena po njemačkom tlu. Izraelci i Židovi diljem svijeta su se osjećali bespomoćnima da brane svoj narod. Golda Meir odbila je pregovarati s teroristima, a njemačke vlasti odbijaju pomoć izraelskog Mossada, koji je za razliku od Njemačke, imao specijaliziranu protuterorističku jedinicu. Umjesto toga, započeli su jako loše pregovore s teroristima. Uzgred, njemački su se policajci, nemajući konkretan plan spašavanja, počeli penjati po zgradi kako bi napali teroriste. Međutim, predvidjeli su jednu veliku stvar – njihovu akciju spašavanja su svi pratili na svijetu pa i teroristi koji su na televizoru u sobama držali sportaše pa su tako imali direktne informacije o namjerama njemačke policije za oslobađanju taoca. Ispostavilo se, naime,  da njemačke vlasti nisu teroristima struju isključile i da nisu udaljili novinare iz Olimpijskog sela. Nakon toga odustaje se od akcije spašavanja.

Teroristi imaju zahtjev, a to je da s taocima odlete u Egipat! Njemačke su im vlasti to odlučile omogućiti, na način da će ih avion čekati na aerodromu. Nijemci su smislili plan sa zasjedom i snajperistima. Šest njemačkih policajaca maskiralo se u posadu smještenu u avionu, a snajperisti u puščanom dometu. U posljednjem trenutku policajci koji su glumili avionsku posadu su odlučili napustiti akciju spašavanja, jer su uvidjeli da terorista ima više nego im je njemačka služba za krizne situacije najavila da će biti. Da stvar bude zanimljivija – snajperisti nisu imali nikakvo iskustvo gađanja, nisu imali radio povezanost, teleskopsko i infracrveno oružje. Zvi Zamir, šef Izraelskog Mossada je bio prisutan, ali su ga Nijemci ignorirali. Kao da je njegova prisutnost Nijemce činila nervoznima pa se tako evakuacija spašavanja nastavila bez osnovnog iskustva i tehničkih mogućnosti koju je imao Mossad. Neposredno nakon napada, Golda Meir, izraelska premijerka, u strogoj je tajnosti ovlastila nacionalnu obavještajnu agenciju Mossad da pronađe i ubije odgovorne za napad. Niz timova je tražio pripadnike Crnog rujna koje su potom ubijali. Ova operacija postala je poznata pod imenom Gnjev Božji. Zvi Zamir nikad nije htio priznati da je Mossad bio ovlašten za osvetu i ubijanje preostalih terorista.

Golda Meir, izraelska premijerka

Jesu li Nijemci i Međunarodni olimpijski odbor pokazali aroganciju i ravnodušnost kad su dopustili da se Olimpijsko natjecanje nastavi bez obzira na krvoproliće? Već gore spominjani Avery Brundage, tadašnji predsjednik Olimpijskog odbora, nakon što je saznao za masakr, odlučio je da se Igre moraju nastaviti. Prvo sportsko natjecanje tog dana dogodilo se u 8:15 h dok su već dva Izraelska sportaša ležala mrtva, a devetero ih je bilo taocima. Avery je cijeli dan proveo vršeći pritisak na Njemačke dužnosnike da se Olimpijske igre moraju pod svaku cijenu nastaviti u miru. Dok su se jedni sportaši odmarali i uživali u olimpijskom selu, nedaleko je održavana prava strahota za druge. Tek 10 sati od početka masakra, 5. rujna u 15:51, zaustavljeno je održavanje Olimpijskih igara kad se situacija s teroristima u potpunosti zakomplicirala. Loša akcija spašavanja započinje oko 23h kada su se helikopteri počeli dizati. Snajperisti su počeli pucati, a policija je u tom trenutku reflektorima osvijetlila dio piste gdje su se nalazili teroristi. U tom trenutku biva upucan jedan terorist, a ostali uzvraćaju paljbu po njemačkim policajcima. Unakrsna pucnjava je potrajala oko 45 minuta. U trenutku kad su teroristi uvidjeli da dolaze blindirana vozila, jedan je bacio ručnu bombu u helikopter gdje ginu svi taoci, a nakon toga i tri terorista od strane snajperista.

Uništen helikopter nakon što je jedan od terorista bacio granatu u njega i ubio izraelske sportaše

Cijela akcija spašavanja postaje neuspješna i doživljava pravi fijasko. Uz taoce i teroriste, ubijen je i njemački policajac koji nije sudjelovao u akciji, već je sve to promatrao s obližnjeg tornja. Smrtno je stradao zalutalim metkom. Pilot helikoptera je teško ranjen i odveden u bolnicu. Jedina trojica preživjelih su bili palestinski teroristi koji su završili u zatvoru, ali im nikad nije suđeno te su pušteni nakon nekog vremena. Golda Meir je shvatila da teroristima neće biti pravno suđeno te unutar MOssada osniva specijalnu jedinicu Caesarea. Operacija je imala za cilj pronalazak i likvidiranje terorista te onih koji su bili umiješani u Minhenski masakr. Operacija je nazvana Gnjev Božji. Tijela poginulih terorista su vraćena u Libiju gdje su sahranjeni kao najveći heroji.

Poginuli sportaši u Münchenu:

  • Moshe Weinberg (trener)
  • Yossef Romano (dizač utega)
  •  Ze’ev Friedman (dizač utega)
  • David Mark Berger (dizač utega)
  • Yakov Springer (sudac)
  • Eliezer Halfin (hrvač)
  • Yossef Gutfreund (sudac) 
  • Kehat Shorr (trener)
  • Mark Slavin (hrvač)
  • Andre Spitzer (trener)
  • Amitzur Shapira (trener)

Memorija Munchen 1972. na kojem je predsjednik Olimpijskog odbora Avery Brundage izjavio da se Igre moraju nastaviti

Nakon maskara u Münchenu sportska natjecanja teroristima postaju pogodan teren kojim će ostvarivati svoje političke ciljeve. Shvatili su da su sportaši (i sportska natjecanja) jako popularni, a za razliku od političara, ne koriste javnu zaštitu pa su pogodni za usađivanje straha kroz nasilne i zastrašujuće metode. Teroristi koriste medije, u Munchenu ja to bila televizija, danas su to društvene mreže i internet, kako bi u istom trenutku cijelom svijetu pokazali svoju razornu moći i psihološki djelovali na stanje onih do kojih je ta informacija došla izazivajući strah.  

Global Terorism Database  https://www.start.umd.edu/gtd/search/BrowseBy.aspx?category=date kaže  da je od 1970. do 2021. ubijeno je oko  600 osoba, a oko 3000 ozlijeđeno u 66 terorističkih napada na sportskim događajima. Od početka 21. stoljeća su povećane financije za osiguranje velikih sportskih okupljanja i natjecanja, pa je na najvećim sportskim natjecanjima smanjen broj napada. Međutim, teroristi i dalje napadaju sportska natjecanja pogotovo na Bliskom Istoku. Zaključak je ipak da terorizam nije previše uspio sportaše i navijače odmaknuti od sportskih događaja.

Pripremila: Silvia Šimunović povjesničarka Atletskog kluba Sljeme

Stockholm stadion 1912.

Stockholm stadion 1912.

Pinky (aka Dejan Petrović) nam se javio sa sportskim razglednicama iz Stockholma. Našao se tamo, samo turistički, u vrijeme održavanja maratona. Onog zanimljivog gdje su tri vodeća trkača pogrešno skrenula pa ih je organizator nakon nekoliko stotina metara morao vraćati na pravu trasu. Fantastično je to da su i s uključenim pogrešnim skretanjem trčali odlične rezultate i sva trojica ušli u poredak najbržih. Završili su redom: pobjednik je bio Felix Kinwa, drugi Merhawi Kesete, a treći John Langat.

Poslao mi je Pinky fotografije sa stadiona koji ima značajnu povijest za Švedsku, a i svjetski sport, s porukom: – „Za tebe imam zadačić. Ako ti je to too much ili nemaš vremena itd, mogu i ja. Zadatak je dati tekst uz sljedeće fotke!“ Jesam li dobru odluku napravila kad sam se prihvatila Pinkyjevog zadačića može se prosuditi u nastavku teksta. Ono što znam da je blagoslov imati prijatelje koji inspiriraju da pišem o temama koje volim.

Švedski stadion izgrađen za potrebe OI u Stockholmu 1912.Izgrađen je od helsingborške opeke, s nešto manje od 15 tisuća sjedećih mjesta i ne može se proširivati. Zanimljivost je da su 1912. staze bile razdvajane kredom.

Šveđani su imali puno smisla za sport i organizaciju sporta. Najviše razloga ima za to začetnik vježbanja u Švedskoj Pehr Henrik Ling (više o Pehr Henriku Lingu u linku https://www.facebook.com/profile/100002354761163/search/?q=henrik%20ling) koji je u 18. stoljeću uvidio prednosti gimnastike. Ling je bolovao od reumatoidnog artritisa i primijetio je da mu gimnastika i masaža pomažu. Masaže je, prvo na sebi, a onda i na drugima, počeo primjenjivati i shvatio da sve to ima smisla u liječenju bolesnih. Kasnije će se od njegovih učenja razviti švedska masaža. Ona se danas smatra klasičnom masažom te uključuje korištenje ruku, podlaktice i koljena za rad na površinskim mišićima. Švedska vrsta masaže opušta, povećava dotok kisika u tijelu i oslobađa tijelo od toksina. Pokreti u ovoj vrsti masaže slijede smjer krvi koja se onda vraća u srce.

Finac Juho Pietari “Hannes” Kolehmainen na ovom je stadionu osvojio 3 zlatne medalje na OI 1912. u disciplinama 5000m, 10000m i krosa. S tim da je bio prvi atletičar koji je probio granicu ispod 15 minuta na 5000m.

19. stoljeće je bilo krucijalno za razvoj švedskog gimnastičkog sustava kad je pri švedskoj vladi Ling osnovao Centralni gimnastički zavod u Stockholmu. Taj je Zavod bio visokoobrazovna institucija koju su pohađali polaznici tečaja za učitelje gimnastike i iz Hrvatske. Upravo je tamo otac hrvatskog sporta Franjo Bučar 1894. godine završio tečaj kao prvi Hrvat s diplomom Centralnog gimnastičkg zavoda u Stockholmu. Sportska povijest i švedska sposobnost organiziranja sporta je bila razlog da im se 1912. godine omogući uloga domaćina Olimpijskih igara u Stockholmu. S druge strane, bili su jedini kandidat domaćina! Olimpijske igre su održane od 05.05. do 27.07., iako je službeni mimohod bio 01.06. kao početak natjecanja.

Svjetski rekordi koji su postignuti baš na ovom stadionu

Iako su, do tada, to bile najbolje organizirane igre, ipak su ih obilježili problemi. Naime, Mađari i Austrijanci su iz političkih razloga bojkotirali nastup Česima pod vlastitom zastavom i kao samostalne nacije. Stoga su Česi na mimohodu otvaranja Olimpijskih igara na tom stadionu bili odmah iza Austro – Ugarske s malom zastavom i s malom tablom na kojoj je bio ispisan naziv Češke.

Najveća tragedija natjecanja dogodila se na maratonskoj utrci kad je mladi portugalski atletičar Franciso Lazaro umro. Dogodilo se to na 29. kilometru, a isprva se mislilo da je razlog dehidracija zbog visoke temperature koja je bila taj dan. Kasnije su ustanovili da se Lazaro namazao po čitavom tijelu voskom da bi spriječio da izgori na suncu. Vosak je uzrokovao da se nije mogao znojiti te ga je dovelo do toplinskog udara pa naposljetku i smrti. Lazaro je imao 21 godinu (1892–1912).

Iako su ljetne OI 1956. održane u Melbourneu sportska natjecanja u jahanju održana su na ovom stadionu jer je Australija inzistirala na karanteni konja tj. da moraju prvo šest mjeseci živjeti u Australiji prije natjecanja.

S obzirom na jako dobro poznavanje sporta i potrebe za unapređivanjem istoga Šveđani su na V. Olimpijskim igrama uveli nekoliko novina. Jedna od njih je bio i moderni petoboj koji je uveden na prijedlog Pierrea de Coubertina, a u atletici se uvodi i atletski petoboj i atletski desetoboj. Moderni petoboj se razlikuje od atletskog jer mu je glavna ideja da prikazuje vještine idealnog vojnika iz tog doba – mačevanje, plivanje, jahanje te kombinacija gađanja i trčanja. Moderni petoboj je jedini sport koji je “izmišljen” za potrebe Olimpijskih igara.

08.08. 1997 se zbio bombaški napad na olimpijskom stadionu iz 1912. te su neki dijelovi istoga oštećeni. Bombaški napad i paljenje teniske dvorane izveo je Mats Hinze koji je bio protivnik kandidature Stockholma za OI 2004. Hinze je završio u zatvoru na sedam godina, a po izlasku je promijenio ime.

Uz pobjede na atletskom petoboju i desetoboju na OI u Stockholmu veže se ime odličnog američkog sportaša Jim Thorpea. On je bio jedan od najvećih američkih sportaša s početka 20. stoljeća, a kojemu su nažalost oduzete Olimpijske medalje – obje zlatne. I to u petoboju i desetoboju. Naime, Jim je prije nastupa na OI trenirao baseball i kojemu je bilo plaćeno nastupanje u američkoj baseball ligi (25 dolara). Zbog strogih pravila amaterizma kojih se MOO držao u to vrijeme medalje su mu oduzete i nije mu bilo više dopušteno sudjelovati na Igrama. MOO je uvidio svoju grešku tek početkom ’80 ih godina i njegovoj je obitelji predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch vratio oduzete mu medalje. Medalje su bile replika medalja iz Stockholma.

Sličnu sportsku sudbinu imao je Paavo Nurmi, poznati leteći Finac, a koji je baš na ovom stadionu postigao nekoliko svjetskih rekorda (10 000m 30.42,2 22.06.1921, 5000m 14.35,4 12.09.1922, 1 milja 4.10,4, 3 milje 13.11,2). Zanimljivo za Paavu je to da je 1932. godine odlučio nastupati i na maratonu u Los Angelesu na Olimpijskim igrama, međutim završio je kao Jim Thorpe. Izopćili su ga iz sporta jer je nakon 1925. primio plaću za dvoranska natjecanja
u Americi. Za razliku od Jima, Paavo je doživio pokajanje MOO i vratili su mu status koji zaslužuje te je 1952. zapalio olimpijski plamen u Helsinkiju.

Stockholm je bio zadnji grad Olimpijskih igara u kojem je za prvo mjesto zadnji put dodijeljena medalja od čistog zlata. Nakon toga u zlatnoj medalji se nalazi samo šest grama zlata tj. zlatna medalja je zapravo pozlaćena srebrna medalja sa šest grama zlata.

Zanimljivosti: na stadionu je održano i finale hrvanja između Finca i Nijemca. Pobijedio je Nijemac nakon čak 11 sat hrvanja! To je bio dovoljno dobar razlog da se izmijene pravila o dužini trajanja borbe.

Među stadionskim rekordima, dva drže dvije Hrvatice; Blanka Vlašić u skoku u vis s preskočenih 2:07 07.08.2007. i Sandra Perković u bacanju diska sa 67,88 17.08.2012.

Lokacije posjetio Dejan Petrović
Tekst pripremila povjesničarka kluba Silvia Šimunović