Dobar polumaratonski vikend

Dobar polumaratonski vikend

Tradicionalno u Varaždinu uvijek imamo lijepih uspjeha, što se ponovilo i ove godine. Trčalo je 15 članova kluba, a na kraju je ispalo da smo nastupili u jačim sastavima nego na nedavnom državnom prvenstvu u polumaratonu koje se održavalo 200 metara od kluba?!

Uz nešto osobnih rekorda, drugo mjesto za mušku ekipu, sa samo minutom i pol zaostatka za pobjednicima iz AK Varaždin, dok je ženska ekipa uvjerljivo, s 25 minuta prednosti, pobijedila ispred domaćih cura iz TK Marathon 95. Čak 3 naša muška člana su upali u top 10:
4. Dejan Radanac 1:13:45
6. Tomislav Lepan 1:18:34
9. Darko Drakula 1:21:17
17. Marko Čuvar 1:26:03 PB
46. Dobriša Dobrenić 1:33:39
63. Romeo Marčelja 1:36:33
70. Gordan Putanec 1:37:40
83. Dragan Janković 1:42:00
144. Edvin Šafranko 1:51:44

Zato su cure u potpunosti izdominirale trku, i čak tri naše članice ušle u prvih pet koje su dijelile novčane nagrade:
2. Silvia Šimunović 1:25:46
4. Jelena Culej 1:30:53 PB
5. Kristina Marjanović 1:34:05 PB
9. Renata Poljanec 1:42:46
15. Anita Lacković 1:46:15
44. Ida Šafranko 2:02:48

Link na pojedinačne rezultate i po kategorijama
Link na ekipne rezultate

Međutim, to nije sve! Dan ranije, na polumaratonu u Puli, još dvije naše cure na postolju:
1. Ingrid Nikolesić 1:24:46
3. Irena Butković 1:33:44 PB

1000 dana trčanja za redom

1000 dana trčanja za redom

Ova priča svoje korijenje ima tamo 2017. godine, točnije 11.03.2017. u busu na putu u Čakovec na ekipno prvenstvo hrvatske u krosu. Smjestili se mi u bus, ima nas 30-ak i pičimo u najsjeverniju našu županiju. Janko nam dijeli brojeve, slaže ekipe i komentira neke isprike i nedolaske na ovo klupsko – reprezentativno okupljanje. Između ostalog spomene Tonku kako nije došla jer ima neki suludi plan trčanja 100 dana. Nemam pojma jel’ to bilo za ozbiljno, ni jel’ bila neka fora, ali ja sam samo čuo 100 dana trčanja i to je bilo to, odmah sam znao da ja to moram probati. Znao sam da ne mogu s 5-6 dana odmah skočiti na 100, pa sam tokom idućih mjeseci znao skupiti 10-15 dana, a u lipnju i srpnju čak 33 dana. Ne sjećam se zašto sam prekinuo taj niz, ali trećinu sam odradio i bio sam zadovoljan time. Do kraja godine nisam ponovio taj podvig.

Kako u 2017. nisam napredovao željenim tempom (PB na 5km popravio 10s, na 10 km 2s, halfu i maratonu ništa), odlučio sam u novoj godini i sezoni trčati više, iako sam već tada imao solidnih 4260 km u godini dana, a više trčanja znači manje dana bez trčanja. Tradicionalno nova godina kreće January battle-om gdje je cilj skupiti što više kilometara i ja sam trčao svaki dan i prvi put prebacio 500 km u mjesec dana i tako se zakotrljalo!

Kad sam vidio da i uz svakodnevno trčanje i relativno visoku kilometražu dobro reagiram na utrkama odlučio sam da je to moj put. Možda nije najbolji i najpametniji ali sigurno dugoročno najisplativiji. Prvi cilj mi je bio 100 dana i taman se poklopilo da taj dan trčim maraton u Rotterdamu. Kakav je to fijasko bio! Već sam pisao o tome i taj DNF mi je bio samo motiv za još više i još jače.

Tada sam se prestao opterećivati time (moram priznati da sam do tad imao kriza i da me mučilo tih 100 dana) i to mi je postala rutina u kojoj uživam i ništa se nije moglo dogoditi, a da ja taj dan nisam odradio trening ili rastrčavanje. Periode kad sam ozlijeđen ili kad smo u odmoru trčim lagano pola sata i na taj način tjeram tijelo da se oporavlja u hodu. Sigurno bi se od nekih ozljeda brže oporavio da odmorim nekoliko dana, ali ovako, nakon oporavka puno prije dolazim u puni trening.

Kako izgledaju brojke ove avanture?  

  • U tih 1000 dana skupilo se 14726 kilometara što ispada solidnih 14,7 km dnevno ili gledajući u tjednim razmjerima to znači da sam zadnja 143 tjedna u prosjeku radio koji metar više-manje od 103 km tjedno.
  • Nadalje, treniralo se ponekad i više puta dnevno, pa je tako ispalo 1125 trkačkih aktivnosti, od toga 181 utrka razno raznih tipova i dužina, od brzih petica do jedine moje ultre 67 km u Istri.
  • U tome je sudjelovalo i još sudjeluje 41 par tenisica, najzastupljeniji je Nike sa 17 i Adidas s 14 modela. Sedam pari je prebacilo 1000 km, a najdugovječnije su odradile 1645 km.
  • Ovako od oka bi rekao da sam 90% treninga odradio sam u ranojutarnjim satima, tako da je sve gotovo do nekih 7-8h. To je moje vrijeme kada raspravim o svim problemima i idejama koje imam. To je ona bolja strana. Ona malo udarena je kad mi iz glave ne izlazi neka pjesma, ali nije to pjesma, to je jedan stih koji vjerojatno nije ni točan, ali nema veze, ja ga otpjevam i 500 puta ako je duži trening, užas!

Najveća podrška u svemu tome je Patricia, iako nije uvijek 100% uvjerena u ispravnost tolikih kilometara i svakodnevnog trčanja. Kad se nekud putuje nevezano za trčanje glavna prtljaga je opet trkačka i uvijek je auto natrpan tenisicama, trkačkom robom i bocama vode. Ima trkača koji trče manje i postižu bolje rezultate i brže napreduju, među njima je i ona… ljetos me rasturila na brdu ko beba zvečku i to je ok. Ja podržavam svaki način treniranja, pa i samo rekreiranja jer svi smo različiti i drukčije reagiramo na trening.

Kad je riječ o trkačkim čudacima nema mjesta na svijetu valjda koje je pogodnije za njih/nas od mog kluba, Atletskog kluba Sljeme. Najopušteniji ozbiljni klub koji postoji, tu obitavaju i treniraju neki od najvećih trkačkih veličina ovih prostora i nije čudo da je i mene uhvatila ova ludorija. Ne znam koliko će još trajati ovaj niz i ne razmišljam previše o tome, samo znam da ću i dalje uživati u trčanju, a idući tekst o ovome ide kad okrenem 5 godina.

Goran Đogolović

 

Stoti pehar s državnih prvenstava!

Stoti pehar s državnih prvenstava!

Na 17. pojedinačnom, ujedno i 13. ekipnom prvenstvu Hrvatske u planinskom trčanju, koje je proteklog vikenda održano u Mrkoplju, klub je osvojio jubilarni stoti ekipni pehar s državnih prvenstava u sljedećim vanstadionskim trkačkim disciplinama:
– maraton 23
– polumaraton 22
– planinsko trčanje 23
– kros 20
– trail 6
– planinsko na duge staze 6

Statistika bi bila i bolja, obzirom da su se ekipna prvenstva u nekim disciplinama relativno kasno počela održavati, primjerice maraton tek od 2008. (održano 12), trail od 2017. (održana 3) i planinsko na duge staze od 2018. (održana 3), a u te 3 discipline smo uvjerljivo najdominantniji (od mogućih 36 osvojili smo 35 pehara, s omjerom 21-9-5), s time da se na ultramaratonu još uvijek ne održavaju iz jednostavnog razloga što, osim nas, još uvijek nema kluba koji bi mogao sastaviti tročlane ekipe.

Rezime prvenstva bi bio sljedeći: ženska ekipa u sastavu Veronika Jurišić – Kristina Marjanović – Paula Vrdoljak – Dolores Osvaldić je na kraju zauzela drugo mjesto iza Atletskog kluba Svetice i ispred Atletskog kluba Agram, dok je muška ekipa u sastavu Dejan Radanac – Tomislav Lepan – Goran Đogolović – Nikica Smolić osvojila peto mjesto, iza Atletskih klubova Zabok, Agram, Varaždin i SRK Alba. U zbroju vremena muških i ženskih ekipa, ispred nas je samo Atletski klub Agram, a poredak klubova koji su bili zastupljeni s obje ekipe je sljedeći:
1. AK Agram 5:50:21
2. AK Sljeme 5:56:44
3. AK Dubrovnik 6:11:33
4. AK Varaždin 6:22:12
5. AK FIT Zaprešić 6:36:58
6. AK Plitvice 6:54:08

Link na rezultate Hrvatskog atletskog saveza

Ažurirana povijest državnih planinskih prvenstava je u tablici (Planinsko trčanje statistika državnih prvenstava). Unešena su sva do sada održana prvenstva, sa svim pojedinačnim i ekipnim osvajačima postolja, kao i mjestima održavanja. U pojedinačnoj konkurenciji najuspješniji je Atletski klub Svetice s 15 medalja (10-3-2), dok je AK Sljeme najuspješniji u ekipnoj konkurenciji s 21 peharom (7-9-5). Na kraju, u zbroju pojedinačnih medalja i ekipnih pehara, Sljeme je daleko najuspješniji s 30 postolja, ispred Svetica (23), Solina (15), Varaždina (14), Istre i Agrama (11), itd…

I još dva klupska statistička bisera:
– Ženska ekipa Sljemena je, počevši od prvog prvenstva (Učka 2008), svaki put stajala na postolju osim lani kad nije nastupila, s time da je samo jednom bila treća (Veliko Rujno 2018), 6 puta druga i 5 puta prva.
–  Veronika Jurišić je osvojila svoje 63. postolje na državnim prvenstvima, od čega 36. ekipno i deseto planinsko!

Šećer za kraj – u vikendu su održana još dva polumaratona sa zanimljivim rezultatima. Trku od Kalnika do Križevaca je trčalo puno naših cura iz pete i šeste grupe, a u prvih 10 se smjestilo čak njih pet (Lana Vodopija, Renata Poljanac, Danijela Horvat, Kristina Kovačev i Suzana Lučić), dok je na Baranjskom polumaratonu kroz Kopački rit pobijedila Silvia Šimunović s rezulttom 1:31:19.

Još jedan uspjeh na prvenstvu Hrvatske u polumaratonu

Još jedan uspjeh na prvenstvu Hrvatske u polumaratonu

Na državnom prvenstvu u polumaratonu, održanom u Zagrebu 23.08. produžen je niz uspjeha Atletskog kluba Sljeme u vanstadionskoj atletici, uglavnom trčanjima na dugim prugama koja se održavaju na cesti i u planini. Statistika je sve bogatija, a ovo su najzanimljiviji izvadci:

  • Drugim mjestom u ženskoj ekipnoj konkurenciji, klub je osvojio svoje ukupno 99. postolje u 17 godina. Od toga 36 zlata, 35 srebra i 28 bronci. Očekujemo i jubilarno stoto postolje za 3 tjedna na prvenstvu u klasičnom planinskom trčanju (na kratke staze).
  • Ženska ekipa je osvojila 17. uzastopno postolje na ekipnim polumaratonskim prvenstvima. Što znači da su na svakom prvenstvu počevši od 2004., pa do ove godine, stajale na jednoj od stepenica postolja, s učinkom 3 – 10 – 4.
  • Međutim, to nije sve. Naša ženska ekipa je na svim dosadašnjim prvenstvima u svim ostalim disciplinama u kojima je nastupila bila na postolju, drugim riječima, još nikada nije bila četvrta. Ili još bolje rečeno, 64 prvenstva za redom, i to u raznim disciplinama – kros na duge i kratke staze, maraton, polumaraton, planinsko trčanje na duge i kratke staze i trail. Omjer 25 – 25 – 14!
  • Dalo bi se zaključiti da smo svih ovih godina imali daleko najbolju žensku ekipu u Hrvatskoj, ali ima još. Naša muška ekipa je isto tako najuspješnija u odnosu na sve ostale klubove, obzirom da je i ona osvojila najviše postolja u ovom stoljeću, ukupno 35 (11 – 10 – 14). Naravno, muška konkurencija je uvijek jača i gušća, muških klubova i ekipa uvijek i na svakom prvenstvu ima više i to u pravilu za duplo. Kao npr. i na ovom, gdje je 20 klubova imalo muške, a samo 10 ženske ekipe.
  • Veronika Jurišić je generalno najuspješniji pojedinac sa svih tih prvenstava, jučer je osvojila svoje ukupno 62. odličje (27 – 21 – 14), obzirom da ima 27 individualnih (11 – 7 – 9) i 35 ekipnih postolja (16 – 14 – 5). Njezina karijera je stabilna već punih 20 godina, bila je dio ekipe koja je osvojila prvo postolje 2004. godine i sad, s tim da je aktualna državna prvakinja u planinskom trčanju na duge staze i u ultramaratonu na 100km. Ovog puta četvrto mjesto pojedinačno i drugo ekipno.
  • Dubravka Orešković je prvi put ove nedjelje stala na državno postolje i time povećala broj osvajača državnih medalja u klubu na 112! Od tog broja, čak njih 43 su osvajali individualne medalje, dok su ostali participirali na ekipnim prvenstvima kao članovi ekipa (bili u prvih troje koji su osvojili pehar).
  • Ingrid Nikolesić je osvojila svoje 19. državno odličje (7 – 8 – 4) i tako se popela na 3. mjesto na klupskoj tabeli po broju medalja (ispred su samo Veronika Jurišić sa 62 i Nikolina Šustić s 20). Međutim, ovog vikenda je izvela pravu malu bravuru. Naime, dan ranije je pobijedila na Žumberak ultra trailu dugom 82 kilometra i provela na teškoj stazi s 3900 metara uspona i 4300 metara spusta preko 12 sati u opakim vremenskim uvjetima (preko 30), a dan kasnije osvojila peto mjesto u polumaratonu s vrlo pristojnim rezultatom 1:34 kad sve okolnosti uzmu u obzir.
  • Muška ekipa nam je ovog puta osvojila 4. mjesto, što je mali napredak u odnosu na lani kad je bila peta, a dalje proteklih godina: 2018 – 9., 2017 – 7., 2016 – 4., i 2015 – 3., kad su zadnji put bili na postolju u sastavu Vojvodić – Radanac – Androić. Curama je ovo četvrto srebro u nizu, a 2016. su zadnji put bile prvakinje u sastavu Jurišić – Šustić – Bogdanović.
  • Ženska ekipa u sastavu Ingrid Nikolesić, Veronika Jurišić i Dubravka Orešković (prezidente drži pehar, fkors)

    Glede polumaratonske trke u nedjelju, kad bi se gledao konačni klupski učinak na način da se zbroje vremena muških i ženskih tročlanih ekipa, Sljeme bi bio drugi klub u Hrvatskoj, a poredak bi izgledao ovako:

  1. AK Svetice, Zagreb – 8:39:20
  2. AK Sljeme, Zagreb – 8:49:32
  3. AK Varaždin, Varaždin – 9:01:40
  4. AK FIT, Zaprešić – 9:18:14
  5. AK Maksimir, Zagreb – 10:00:25
  6. TK Marathon95, Varaždin – 10:04:40
  7. UK Mazator, Slavonski Brod – 10:12:00
  8. AK Velebit, Gospić – 10:13:56
  9. AK Zaprešić, Zaprešić – 10:35:20
  10. TK Maraton, Krapina – 10:35:34

Učestvovalo je ukupno 25 hrvatskih klubova, međutim, ostali nisu imali u zbroju mušku i žensku ekipu. Rezultati

Još jedan odličan sljemenaški vikend je zaključila Silvia Šimunović pobjedom na Sunset run polumaratonu u Osijeku s rezultatom 1:28:51.

CARNICA ULTRA TRAIL

CARNICA ULTRA TRAIL

Carnica ultra trail nema natjecateljski karakter, što omogućuje sudionicima kompletnu slobodu uživanja u prekrasnoj prirodi kojom se trči bočni i šumski singlići, kameni i zemljani teren, visoki grebeni, velike zelene livade, predivni prijevoji sa pogledima na vrhove, tijekom koje se može gubiti vrijeme na fotkanje, snimanje, te stajanje u planinarskim domovima na pivo i ručak usred rute 🙂 Trka starta u mjestu San Candido, prolazi Karnijskom transferzalom u Karnijskim Alpama u zoni 1100  do 2500 mnv, koje su bile linija razgraničenja između Italije i Austro-Ugarske za vrijeme 1. svjetskog rata, tako da se na samoj stazi vidi mnogo rovova i inih vojnih objekata, a završava u mjestu Tarvisio. U jednom danu po nekoliko puta se uđe i izađe iz Italije u Austriju i obrnuto. Sama trka je odličan trening za ultra trail trke tipa 100 milja, za trke koje traju 24 h, te za Spartathlon, pošto se unutar cca 85 sati prođe 200 km, od čega se skoro pola vremena provede na nogama, s tri spavanja koja nisu duga i kvalitetna pošto se spava u šatorima, a start etapa je rano ujutro  u 5 ili 6 sati. Takav trening je teško posložiti, spojiti 4 tako ekstremne dužine u tako kratkom vremenu, te ih disciplinirano odraditi.

Sama trka je timska, timovi mogu biti dvočlani ili tročlani i trebaju se dobro slagati. Bez obzira što je trka “non competitivo”, već nakon prvog dana se vidi omjer snaga s ostalim ekipama i već drugi dan loviš ili bježiš timu s kojim si prethodni dan ušao vremenski blizu u cilj. Sama manifestacija je humanitarnog karaktera, za šta i odlaze sredstva uplaćena za startnine. Cjelokupan projekt počiva na entuzijazmu volontera uz pomoć malih lokalnih proizvođača koji osiguravaju hranu/piće za sudionike.

Carnica ultra trail se sastoji od 4 etape:

Prva etapa: 46 km + 2989 m = 8:08:56

Druga etapa: 41 km s + 2557 m = 8:10:05

Treća etapa: 56 km s + 3633 m = 11:36:57

Četvrta etapa: 50 km s + 2300 m  = 7:35:34

Ingrid je nastupila u paru s Marinom Mandekićem iz AK Kvarner, i ukupno su prošli 193 km s 11 460 m visine za 35 sati i 30 minuta.

 Limit za svaku etapu je 12 sati, staze nisu obilježene kao u klasičnim trail trkama, organizator je osigurao gps zapis svake etape koje natjecatelji prate putem sata ili nekog drugog gps uređaja. Prije starta svaki tim dobije gps lokator kako bi organizator mogao znati gdje se koji tim nalazi i kako napreduje, te zlu ne trebalo da se desi nesreća kako bi se tim mogao locirati. Za svaki dan organizator je osigurao road book s podacima o kilometrima, visinskoj razlici od točke do točke, te lokacije na kojima se sudionici mogu opskrbiti vodom. Po završetku svake etape sudionici spavaju u baznim kampovima koje također postavljaju vrijedni i pozitivni volonteri. Sve što se nosi mora stati u vreću od 40 l, što je minimum stvari za tako dugu utrku (odjeća za trku te odjeća za poslije trke koja mora biti slojevita i topla s obzirom da se boravi iznad 1000 mnv, vreća za spavanje, karimat, higijenske potrepštine, hrana za trku – gelovi i energetske pločice, tenisice te ostala oprema), a stvari od kampa do kampa sele volonteri. U prvom kampu nije bilo moguće tuširanje, već pranje u lokalnom potoku 1 km udaljenom od kampa, dok su u ostala dva kampa bili omogućeni tuševi. Osim toga punjenje uređaja – čeona lampa, mobitel i sat su limitirani, jer organizator ima svega nekoliko produžnih kablova pa preporuča uzimanje powerbanka. Doručak i večeru spremaju volonteri – uglavnom je to tjestenina i palenta za večeru, te dvopek, pita, čaj, kava, med i marmelade za doručak, a osim toga organizator svakom sudioniku napravi i sendvič za svaki dan trke. Osim dobre organiziranosti sa stvarima i opremom za trku sudionici moraju biti u dobroj fizičkoj formi jer ih 4 dana za redom čeka 8 + sati trčanja na velikim visinama, te također savladavanje velikih visinskih razlika.

Startnina iznosi 150 eura po članu tima, za  kvalifikaciju je potrebna jedna trka s 4 ITRA boda. Organizator po završetku trke nudi smještaj u hotelu u Tarvisiu i prijevoz busom na početnu točku trke tj. San Candido za cca 50 eura, tako da nije potrebno putovati s dva auta i ostavljati ih na start/cilj. I za kraj, piva u planinarskim domovima je cca 4-5 eura, obrok 10 – 20 eura, a organizator u ciljnom prostoru besplatno toči po završetku trke pivo, čaj i razne sokove, a najveći red je naravno ispred pipe za pivo 🙂 

P.S. Ako ćete očekivati na kraju trke poredak, pozicije, ciljne liste, minute, sate i sekunde zapisane u tablice i objavljene na web stranici trke odlazite na krivu trku 🙂 Organizator to ima za sebe, ali želi da trka ima no competitivo karakter, te da sudionici istinski uživaju u svakom metru trke bez da žure i gledaju prolaze na satovima.

 

 

 

 

AK Sljeme – deseti atletski klub u Hrvatskoj!

AK Sljeme – deseti atletski klub u Hrvatskoj!

Hrvatski atletski savez je objavio tabelu uspješnosti klubova za 2017. godinu. Atletski klub Sljeme je osvojio na kraju 10. mjesto, četvrtu godinu za redom. Pri tom je skupio 37,564 boda i bio najuspješniji klub vanstadiosnke atletike, sedmi put za redom. Najbliži konkurenti su nam u toj klasi bili AK Dubrovnik (22,003) na 17., AK Maksimir (21,147) na 18., AK Varaždin (13,979) na 26,. AK Žumberak (11,194) na 33., AK Rudolf Perešin (11,159) na 34. mjestu itd. Tijekom 2017. je konkurencija bila jača nego ikad prije, obzirom da je participiralo rekordnih 85 klubova iz cijele zemlje, a pobjednik AK Agram je postavio i rekordan broj osvojenih bodova – LINK na tabelu.

Ispred nas su samo klubovi s velikim pogonom stadionske atletike, s hrpom disciplina u sprintevima, skokovima, bacanjima i srednjim prugama, te s povremenim nastupima i u vanstadionskim disciplinama. Naš plasman i bodovni saldo je mogao biti i bolji, ali lani nije održano ni svjetsko ni europsko prvenstvo na 100km, našoj najjačoj disciplini. U kojoj smo, primjerice, u 2016-oj osvojili skoro 15,000 bodova, zahvaljujući odličnim plasmanima Nikoline Šustić i Veronike Jurišić na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj.

Osim toga, pravilnik o uspješnosti klubova nam nije sklon, kao uostalom ni drugim klubovima koji se bave pretežito vanstadionskom atletikom, obzirom da je fokusiran više na stadionske i olimpijske discipline, među kojima npr. nema gotovo ničega što je nama primarno: kros, polumaraton, planinsko trčanje na kratke i duge staze, trail, te ultraške discipline na 100km i 24 sata. Dakle, doslovno sve osim maratona.

LINK na pravilnik o uspješnosti klubova. U prvoj koloni su osvojene medalje na međunarodnim natjecanjima, u kojoj nema mjesta za ekipne medalje sa svjetskih i europskih prvenstava u vanstadionskim disciplinama. Tu npr. uopće ni na koji način nisu vrednovane tri ekipne medalje koje su naše cure osvojile na ultraškim prvenstvima zadnjih par godina, dok s druge strane stadionske sprinterske štafete jesu, mada imaju jednak status (ekipni). Isto vrijedi i za sljedeću kolonu, tj. za plasmane 4-16. mjesta na velikim natjecanjima. Tu plasmani naših cura u disciplini 24 sata (8. mjesto na prvenstvu Europe u francuskom Albiu i 5. mjesto na prvenstvu Svijeta u irskom Belfastu), isto tako nisu vrednovani, mada se radi o sasvim lijepim i konkretnim uspjesima, puno većim od onih koji se vrednuju. Ne treba spominjati da fenomenalne trke i pobjede naših ultrašica na svjetski najpriznatijim ultramaratonima Passatore od 100 km i Spartathlon od 246 km također nemaju nikakav učinak kroz tu tabelu, međutim to je i očekivano, jer se ne vrednuju ni stadionski nastupi na raznim mitinzima, čak ni onim najviše klase.

Po četvrtom kriteriju, u kojem se vrednuju rekordi, opet slično. Iako su naše cure (Veronika Jurišić i Antonija Orlić) u zadnje 3 godine 3 puta popravljale državni rekord na 24 sata i dovele ga na iznimno visoki međunarodni nivo (232 km), nismo za to dobili niti jedanput niti boda, jer se ta disciplina ne računa. Sedmi kriterij (kupovi) isto tako vrijedi samo za stadionske kupove. Kupovi u cestovnom i planinskom trčanju se ne vrednuju, a mi smo u 2017-oj npr. osvojili treće mjesto Cestovnog i bili pobjednici Planinskog kupa. Osma kolona nam isto tako nije sklona iz nekoliko perspektiva: obzirom na narav, tj. nestandardiziranost naših disciplina, planinsko, ultra i trail trčanje nemaju nikakav status u mađarskim (IAAF) tablicama, a to su 3 naše najjače discipline u kojima smo ove godine bili apsolutni ekipni prvaci, s mnoštvom pojedinačnih medalja. Podatak da se vrednuje samo prvih 20 atletičara svakog kluba nam isto tako ne odgovara jer imamo vrlo gustu kvalitetu tzv. drugog razreda atletičara, pa se mnogima rezultati ne priznaju za tu tabelu (da pojasnim – puno bolji bi bili u odnosu na ostale klubove kad bi se npr. vrednovalo 50 najboljih).

I za kraj, deveti stupac (broj registriranih članova) je isto tako prilagođen stadionskoj atletici, pa se veterani računaju već s 35 godina starosti, što je normalno za stadionsku atletiku u kojoj gotovo da nema nikoga starijeg, dok je u vanstadionskim trčanjima ogromna većina starija od 35, a oni najbolji tek tada dostižu svoj zenit. Stoga, 100 bodovi za registriranog seniora i samo 20 za registriranog veterana je prevelika razlika, a nama pogotovo ne odgovara jer nam je lani 2/3 registriranog članstva imalo 35 ili više godina. Kad se sve skupa zbroji, deseto mjesto ispada još veći uspjeh 🙂

Sve u svemu, pravilnik je zadnji put dorađivan prije više od 5 godina. U međuvremenu je u hrvatskoj vanstadionskoj atletici došlo do velikih promjena: desio se trkački pokret koji je, između ostalog, rezultirao povećanjem broja i registriranih atletičara i novih klubova u tim disciplinama; stasale su nove discipline (planinsko trčanje na duge staze, ultra 100km, ultra 24 sata, trail); desio se veliki uspjeh naših ultrašica na globalnom nivou. Vrijeme je da pravilnik reagira na postojeće, ne tako male promjene, obzirom da su vanstadionska trčanja na izvjestan način obogatila hrvatsku atletiku u tom periodu. Atletika pak, kao globalni sport, za razliku od velike većine ostalih, je imala sreću da se razvija i širi brzinom požara, i to isključivo zahvaljujući vanstadionskim disciplinama. Svjedoci smo, sad već tko zna kojeg po redu svjetskog buma cestovnog trčanja, ali i nove histerije trail trčanja, velike rezultatske ekspanzije ultraških disciplina, u kojima rekordi padaju gotovo na mjesečnoj bazi, a što je najbolje – mi smo sastavni dio te progresije na svjetskom nivou. Hrvatski atletski savez je dobro i pozitivno reagirao na te promjene uvođenjem tih novih disciplina u program državnih prvenstava i poticajnim slanjem hrvatskih ekipa na velika natjecanja, međutim, po pitanju pravilnika o uspješnosti kasni se u apdejtanju istog, što ide nauštrb klubova koji gotovo isključivo participiraju samo van stadiona.

Evo i službenog priopćenja Hrvatskog atletskog saveza:

AK Agram najbolji je atletski klub u 2017. godini u Hrvatskoj temeljem Pravilnika o bodovanju uspješnosti klubova (koji je donesen još 2012., a vrijedi od 2013. godine i od tada nije mijenjan) kroz 10 različitih kriterija. Četvrti je to naslov za ovaj klub u deset sezona i treći zaredom od kada se klubovi boduju na ovaj način. Osvojivši ukupno rekordnih 190.750,5 boda AK Agram pretekao je za više od 71.000 bodova drugoplasirani AK Dinamo-Zrinjevac koji je osvojio 119.643,5 boda. To je u apsolutnom iznosu najveća razlika koja je u proteklih 10 sezona pobjednički klub ostvario u odnosu na drugoplasirani. Treće mjesto pripalo je ASK-u koji je osvojio ukupno 88.452,5 boda. Tako je poredak prva tri kluba u 2017. ostao isti kao i u 2016. godini. Nakon ova tri kluba slijede Mladost, Slavonija-Žito, Zagreb-Ulix, Kvarner, Sloboda, Svetice, Sljeme, itd. Ukupno je bodovano 84 kluba, a poredak svih klubova s pripadajućim bodovima možete vidjeti ovdje. AK Agram bio je najbolji u 6 od 10 kriterija – nastupi na međunarodnim natjecanjima, rekordi, medalje na pojedinačnim prvenstvima Hrvatske, ekipna prvenstva, kupovima i organizacija natjecanja.

Od vodećih klubova, najveći napredak u odnosu na prethodnu godinu napravio je Agram, a slijede ga Mladost i Slavonija-Žito. Značajan pad u broju osvojenih bodova zabilježio je Zagreb-Ulix, a slijede ga Kvarner i Sljeme.

Kao i uvijek do sada, zanimljivo je pogledati i bodove po pojedinim kriterijama. Po 1. kriteriju (medalje na međunarodnim natjecanjima) najviše bodova pripalo je Mladosti i to 11.750 bodova. Odmah iza Mladosti je ASK sa 10.900 bodova te Agram sa 10.550 bodova. Gledajući zajedno prva tri kriterija (međunarodna natjecanja) uvjerljivo najbolji je Agram sa ukupno 27.645 bodova, dok je ASK drugi sa 20.985 bodova, treća je Mladost sa 17.247,5 boda. Po 4. kriteriju (rekordi) uvjerljivo je prvi Agram sa 15.300 bodova. U slijedeća tri kriterija – bodovi za osvojene medalje na PH (67.550), ekipna PH (11.460) i kupovi (18.731,5) dominirao je, kao i proteklih sezona AK Agram koji je skupio čak 97.741,5 boda u samo ova tri kriterija dok je drugoplasirani Dinamo-Zrinjevac skupio 56.593,5 boda. U 8. kriteriju u kojem se boduje 20 najboljih rezultata po IAAF bodovnim tablicama imamo dva kluba s prosjekom preko 1000 bodova, a to su Dinamo-Zrinjevac s prosjekom od 1.028,8 bodova i Agram s prosjekom 1.022,5 bodova. U 9. kriteriju (broj registriranih atletičara u HAS-u) prvo je mjesto preuzela Mladost sa 21.590 bodova (za 470 registrirana atletičara).

I dalje imamo 7 klubova koji su bili plasirani u prvih 10 tijekom svih 10 sezona od kada se boduje uspješnost klubova. To su Agram, ASK, Dinamo-Zrinjevac, Kvarner, Mladost, Slavonija-Žito i Zagreb-Ulix. Među prvih deset još je povremeno ulazilo 6 klubova – Sloboda, Istra, Međimurje, Zadar, Svetice i Sljeme. S obzirom da se Pravilnik o bodovanju uspješnosti klubova kroz ovih deset sezona mijenjao, apsolutni iznosi osvojenih bodova ne mogu se uspoređivati kroz sezone, puno je realnije sagledati uspone i padove klubova kroz postotak osvojenih bodova za svaki klub u odnosu na ukupni broj bodova u toj sezoni. Trendove spomenutih 7 klubova koji su bili plasirani među prvih 10 tijekom svih 10 sezona kao i trendove prvih 10 klubova u 2017. godini kroz proteklih 10 sezona možete vidjeti preko sljedećih linkova:

Trendovi klubova koji su bili plasirani među prvih 10 tijekom svih 10 sezona (2008.-2017.)

Trendovi prvih 10 klubova u 2017. godine kroz proteklih 10 sezona (2008.-2017.)