Amaterski put do maratona ispod 3 sata

Amaterski put do maratona ispod 3 sata

Stojim zadihan s rukama na koljenima. Na appu na mobitelu mi piše completed 42.2km, elapsed time 2:58:46, datum 14.11.2020.. To je stvarno to? Napravil sam ono kaj sam godinama sanjal? Da!!!! Jel to nekaj posebno? Možda je nekom mrak, a možda nekom bez veze. Za mene je super! Sretan sam!!  Ovo je nešto što sam htio, i u što sam puno uložio.  Na Jarunu sam, trkači prolaze oko mene, veslači veslaju. Nekada sam i ja tak veslao. I mislil da sam sa svojih 18 godina završil sa svojim pomicanjem granica u sportu. A gle me sad, s 41 godinom.  Maraton ispod 3h!  Kojih 100 metara iza mene stoji moja draga. Upravo sam prošao pored nje po ne znam koji put u zadnja 3 sata, 6. ili 7., ne znam više. Što sam se bližio kraju sve sam brže prolazio svaki krug, sve bolji pace. Nikad mi nije bilo na maratonu tak, da ne rikavam u zadnjim kilometrima. I dalje nemrem vjerovat. Oči su mi malo vodene. Idem polako natrag do Vanje i Dubravke, koje su mi pratile u ovo subotnje magleno jutro. A nije mi bilo dobro na početku. Stražnja loža me zatezala od petog kilometra, a pace stalno malo sporiji od željenog. Nakon 21.km sam moral pojačati, inače ne bi bilo to to. I išlo je, išlo! Čak je bilo sve lakše, bol je nestala, zen u glavi kad je shvatila da je moguće ostvariti cilj i da je on sve bliže. Tak je bilo to na taj dan, u samoorganizaciji, prijavljen na virtualnu trku, malo kroz grad i onda kruženje po Jarunu, uz neprocjenjivu podršku i ljubav moje Vanje koja mi je osigurala okrijepe, ali i odličnu prehranu i psihopotporu tijekom priprema i same trke.

Kao prvo i osnovno, put do tog dana kojeg gore opisujem nije kratak. Dug je. Višegodišnji. Osam godina dug. I s onoliko sati koliko sam se tome odlučil i mogl posvetiti ovisno o životnom tempu, mislim da put nikak nije mogl biti kratak. Radim u bolnici, imam 24h dežurstva 5-7 put mjesečno, odradim 220-250 radnih sati mjesečno. Van posla dost vremena posvećujem ponovno poslu, imam curu, imam djecu, volim putovat, imam još hobija osim trčanja…

Drugo, možda još i „osnovnije“, cijeli sam put prošl uz pratnju AK Sljeme.

Treće, puno je kotačića koje trebaju sjesti na svoje mjesto u tijeku pripreme za maraton i samog maratona. Neki se poslože sami, poput vremenskih uvjeta na dan trke. Ali ima i kotačića na koje mi utječemo, i o njima sam ovdje mislil reć koju riječ.

Oni koji me poznaju, ili više ili manje, znaju da mi je, što se trčanja tiče, moja najveća ljubav brdo, šuma, Sljeme i druge planine, priroda, trailovi, trekinzi,…. I druženje s ekipom koja je u glavi slično ili još jače opaljena. Odlučil sam trčat nakon prvog posjeta jutarnjoj gelender ligi u lipnju 2012., s 33 godine. Godinama prije tog sam haklal nogomet, dok mi nije jedan potrgal gležanj, pa sam pauziral od nogometa mjesec-dva, al sam se mogl pravocrtno kretat i ić na brdo. Tak da u biti na tome kaj trčim i kaj mi je to uljepšalo život mogu bit zahvalan bratiću koji me pozval na JGL i čovjeku koji mi je brutalno uklizal na haklu. Nakon tog prvog JGL-a, odmah sam se učlanil u AK Sljeme, i već mjesec dana poslije otišl s njima na svoju prvu, i možda najbrutalniju trku (ocijenjeno prema tome kolko mi je bilo zlo u finišu), Grossglockner berglauf. Mada su sve moje daljnje trke, druženja i slično najviše bile vezane uz Uprigelender ekipu, treking ligu, trail itd…, ipak od početka pokušavam trčat i cestu – polumaraton nakon 3 mjeseca od početka trčanja, a zatim i maraton u proljeće 2013. Od tada pokušavam jednom godišnje trčat cestovni maraton i polumaraton. Kak sam prvi maraton u Beču prešl za 3:33, počel sam nakon tog polako sanjati i o maratonu ispod 3 čuke. Gledajući tad cure i dečke iz Sljemena (mislim da su bili ekipni prvaci Hrvatske te godine) koji su išli i puno brže od toga, znao sam da ne bum nikad treniral ko oni, koji su derali kilometražu od barem 150 km tjedno. Ali… činilo mi se da bi se kroz više godina upornošću takav pomak vremena i uz manju kilometražu ipak mogl dogodit.

Nisam neki talent za sport zvan trčanje, ali mislim da nisam niti antitalent. Vidl sam talentirane trkače. To su ljudi koji tek počnu trčati i idu na Puntijarki u prvom „nastupu“ 30 minuta ili na starom JGL-u 36 minuta. Ili ljudi koji godinama nisu trenirali, dobili 15 kila, a onda u roku od par mjeseci povratka budu redovito prvi na Mrcini. To je čovjek koji svoj prvi maraton u prvoj godini treninga ide 3:01. A kaj reć za čovjeka koji ima skoro 60 godina, a na bilo kojoj kratkoj ili dugoj brdskoj trci  se nosi s najboljima u državi koji su desetljećima mlađi? To je talent. U većini slučajeva to su ljudi koji puno treniraju i zato postižu odlične rezultate, ali su nadareni organizmom koji im omogućava potencijalno vrhunski rezultat ili bolji rezultat u odnosu na nekog drugog koji trenira jednako ili više. Znam da nisam jedan od njih. Al sam skužil da mi bolje leži trčanje po ravnom nego po brdu, mada u brdu više uživam. Isto tak mi bolje leže trke od recimo 30 do 60 km. Taj tempo mi nekak paše: ne uspušem se previše, puls je umjeren, a valjda sam kao mali na veslačkim treninzima naučio mozak na monotonost takvih duljina i zen koje one pružaju.  A posebno mi se nakon prvih iskustava učinilo da mi, od svih trka na kojima ganjam rezultat, najviše leži cestovni maraton.

U pripremama sam se uvijek držal sljemenske sheme treninga – tri glavna treninga od čega dva kratka i jaka treninga prek tjedna i jedan dugi za vikend. Mislim da ovo svi znaju, ali ipak vrijedi reći glavno pravilo – nikad dva glavna treninga u dva dana zaredom. Između glavnih sam zadnjih godina hvatao još po 2-3 lagana treninga tjedno, obično po šumi i brdu u trajanju od 45min – 1h, skroz laganim tempom, kilometraža uvijek ispod 10km. Kilometražu niti ove godine nisam skupio veću od 70-80 km tjedno tj. 300-350km mjesečno. Jako rijetko sam išao na grupne treninge u klub. Nije da to promoviram , nego meni tak paše. Nema obaveze satnice i bliže mi je izać iz kuće nego se vozit do nasipa pol sata. Jedna od prednosti trčanja baš je što se može trenirati prema svom rasporedu života. Ovisno o stanju odmorenosti, umoru u mišićima, količini spavanja u noći prije, često sam prilagođaval tempiranje određenog treninga u tjednu. Dugi trening nekad nije mogl bit za vikend ak sam npr. bil dežuran petak-nedjelja (2 x 24 sata), pa je bio npr. u ponedjeljak ujutro, ili četvrtak navečer, a u subotu kraći intenzivni trening. Kak sam još znal prilagođavat treninge? Ove godine nisam radil uobičajene vikend pauze bez dugačkih treninga, al sam napravil koju brdsku dužinu umjesto ceste. Na svoju ruku sam produljio poneki dugački trening s 35km na 42km, ali nekad i skratio one tempo dionice u njemu, ovisno o raspoloženosti tog dana. Isto tako čovjek se mora znati snać i prilagodit uvjetima koji nisu idealni. Primjer: ljetovanje na otoku. Treba trčat dionice po 1km, a otok fakat nije ravan. Al eto, snimajući glavnu cestu u jednoj vožnji autom, našlo se 500m ceste koja je ravna, i eto mogu se derat dionice od 1 km sim-tam. Dugi trening na Dugom otoku? Nema šanse, da bude po ravnom! I onda ne možeš držat tempo grupe ko na nasipu u Zagrebu. A kaj možeš? Trčat po pulsu i ne obazirat se na tempo. Vremenski odradit onolko kolko bi trebalo za tu dužinu po ravnom. I eto, korisni trening je tu. A kaj s 32 st.C. i suncem u bulju zadnjih sat vremena? Opet, drži puls bez obzira koliko je spori tempo i pij vodu koju si ponio u ruksaku. Jebiga, to je način da imaš koristi od tog, i budeš još malo bliže svom cilju. Dugački treninzi po Zagrebu solo, a ne želiš nosit ruksak? Hvataj pumpe s vodom po gradu (Zrinjevac, Maksimir, VK Mladost, Jarun,…) i imaj 20 kn kod sebe za kupit izotonik.

Jedna od bitnijih stvari koju sam skužil tijekom prvih godina, i mislim da je baš jako važna, a čini mi se da se trkači toga vrlo rijetko pridržavaju, je da treninge treba raditi prema pulsu (srčanoj frekvenciji). Što to znači? Puls nam pokazuje koliko opterećujemo organizam, i da li smo u aerobnom ili anaerobnom modusu treninga. Čitajući jednom Draganov post o pulsu, dao sam si truda poslije više time pozabaviti kroz još neke izvore i eto, otkrio sam greške koje sam radio, i počeo više prilagođavati treninge prema pulsu. Skužil sam da možda preslabo radim kratke i jake treninge. Ali puno važnije je bilo to da se previše forsiram na dugim treninzima. Pokušavao sam  držat pace na kojem mi puls usred treninga skoči previsoko, i da ulazim u „crveno“ (anaerobno) i tak iscrpljujem organizam, kao da sam tog dana na trci. Mogao sam ja odraditi takav trening,  nisam se osjećal loše, al bil sam umorniji za sljedeće treninge, noge su bile teže, rizik za ozljedu veći, gurao sam sebe u neke grupe koje nisu bile za mene. Akumulacijom takvih treninga bilo je vjerojatno manje koristi nego kaj je trebalo biti. Nakon toga sam se počeo striktno držati zone pulsa određene za većinu treninga, a ne pacea (tempa), pa kak bilo da bilo. Naročito na duljim treninzima. A vrijedilo je to i za lagane treninge, da se ne pretjera s opterećenjem. I s vremenom gle čuda! Pace je bil sve brži i brži, uz manje muke, a veću svježinu sljedećih dana. Treba strpljenja, nemre sve odma, ali došlo bu na svoje… Osim toga, kad čovjek malo bolje osluhne sam sebe, skuži da ne ide jednako spreman u svaki trening. Ima dana kad smo iscrpljeniji od posla, kad smo loše spavali, kada smo iz dežurstva, kad nas je neko psihički izmaltretiral, kada nas je trening od prije dva dana baš potrošil. Ima i dana kad smo zmajevi, najjači, letimo, baš nas ide, jedemo beton! I baš zato ne trebamo uvijek trenirati istom jačinom, ići uvijek u istu grupu na treningu. Treba prilagodit pace, a po meni je to najbolje radit prema pulsu. Nakon nekog vremena više nije potrebno stalno gledat u pulsmetar, ili više nije potrebno uopće gledati, jer čovjek već dobije osjećaj u kojoj zoni se nalazi i kak se prilagodit tog dana.

Jedan od ciljeva u pripremama je probat odradit što više glavnih treninga od početka do kraja. Da bi se to moglo, tijelo i um moraju bit spremni i odmorni pri ulasku u takav trening. Zato između glavnih treninga mora bit i adekvatnog odmora. Općenito nemam tempo života s puno odmora ili bolje rečeno praznog hoda. U svemu što radim i živim pokušavam uživati. Tak da odmor općenito, ali i odmor između glavnih treninga shvaćam na možda specifičan način. Između glavnih treninga (koji su uživancija na svoj način, najviše nakon kaj se odrade 🙂 ) lagane treninge radim skroz po svom guštu, po mogućnosti u šumi ili prirodi, pokušavam upijati okolinu, slikati slike za insta (@toni_runner_) i jednostavno uživat, bilo to u šest ujutro il devet navečer. Bez gledanja na sat i gps-a. Odmarati kak se volim odmarati. Bitan dio odmora je i san, i možda bi sve bilo još bolje da ga imam više.

Ono što AK Sljeme uvijek odlično postavlja je godišnji plan treninga. Baza – peglanje forme – odmor – ljetna baza – peglanje forme – odmor. Fokus je obično na dvije trke i totalni sam pobornik toga. Glavu i tijelo pripremati na maksimalno dvije teške trke godišnje gdje dajemo svoj maksimum i pokušamo pomicat svoje granice.

Mislim da je najbolje ne trčati trke tijekom priprema za maraton. Ali ak se trče, jer teško je nekad izdržat bez tog, najbolje je da budu kratke ako se odrađuju na maksimum. Ili da se ne odrađuju na maksimum nego kao trening. U suprotnom scenariju, mislim da se trkač može previše iscrpit, a i s danom trke i danima oporavka zgube se vrijedni dani treninga. A bitno je u planu treninga odraditi što se više treninga može. Samo za primjer, znao sam ponekad odraditi polumaraton do 3 tjedna prije maratona. Mislim da u tom slučaju ne treba ganjati PB. Ove godine sam 3 tjedna prije maratona trčao cenera u Zaprešiću. A 5 tjedana prije, na vikend kada sam ustvari trebao trčati otkazani Zagrebački maraton, guštao sam na 50 brdskih km na „Samoborskih 10“. I to sam odradio umjereno, kao jako dugi trening, taman tak da se uspijem odmoriti od subote do utorka, kada je išao sljedeći jaki trening.

Ako pričamo o odmoru prije same trke, mislim da je to neopisivo bitno. U maraton u kojem ganjam svoj rekord pokušavam ući skroz odmoran. Mislim da treba biti odmoran do te mjere da kad se probudiš tog dana, imaš potpuno lagane noge i željan si trčanja, željan si baš te trke. Po mogućnosti  si psihički odmoran i naspavan. Zadnji dugi trening obično radim najmanje 2 tjedna prije. Ove godine sam malo prekršio jer sam 2 tjedna prije išao na hodanje po Velebitu koje ono baš nisam htio propustiti (i dobro da nisam), pa sam dva dana kasnije, tj. 12 dana prije trke napravio zadnji dugi trening. A nakon tog u zadnja dva tjedna prije trke tri treninga tjedno, u njima samo jedan kratki fartlek, a sve ostale lagano i kratko. Dva dana prije maratona nikad ne trčim. I opet uvijek na kraju mislim da sam se mogao još bolje odmoriti prije trke.

Moram priznati da do prije dvije godine nisam previše pazil ni na prehranu ni na težinu tijekom priprema. Prošle sam godine prvi put pokušao smršavit i pazit kak jedem. Inače sam svejed, jedem meso i jako volim slatko, ali rijetko jedem junkastu hranu. A imam i Vanju koja fino i zdravo kuha, i može se reći da biramo „zdravije“ namirnice. Prošle godine promjena je bila u tome da sam mjesec i pol prije maratona izbacil rafinirani šećer, jel manje i nisam pil alkohol. Izgubio sam 4-5 kila i meni se čini da je to imalo utjecaja na rezultat prošle godine (3:01, 3 minute bolje nego godinu prije). Ove godine sam to počel raditi dva mjeseca prije, što je na kraju ispalo tri mjeseca jer je plan bio Zg maraton, a trčal sam ga na kraju 14.11. U tih 3 mjeseca sam polako reduciral rafinirani šećer do nule, jel manje, i jel nešto zdraviju hranu nego obično, a alkohol nastavil umjereno piti (kak je „umjereno“ naročito kod alkohola jaaaaako subjektivna procjena, preciznije je reć čaša vina dnevno i 2-4 pive tjedno). Sa 72 kg sam došao do 65-67 kg. Ono kaj uvijek delam prije maratona je „carbo loading“. Dosta jednostavan pristup – u šest dana prije maratona prva tri dana većinom proteini i masti, a zadnja tri dana deri po pašti i čokoladama (ugljikohidrati). Detaljnije preporuke Dragan obično pošalje u klupskoj obavijesti prije glavnih trka. Mislim da to stvarno pomaže punjenju zaliha glikogena i pokazuje svoj učinak u drugoj polovici maratona. Kaj se tiče trke, ne jedem tijekom trke, pokušavam piti na svakoj okrijepi i to samo izotonike, ako ih uspijem uhvatiti 🙂

U pripremama za maraton ozljede su vjerojatno česte. Imal sam sreće da me to dosad nije previše mučilo, ali me nije ni zaobišlo. Na sreću uvijek samo u blažem ili početnom obliku. Ak se na vrijeme reagira, moguće je spriječiti progresiju lakše u težu ozljedu. Vjerojatno rizik za ozljedu smanjuje dovoljno dugo zagrijavanje prije treninga, kaj prevenira ozljedu na tom treningu.  S druge strane rastrčavanje i rastezanje nakon treninga (teorija da nakon jakog treninga treba još neko vrijeme održati nešto jaču prokrvljenost mišića) pomaže boljem oporavku mišića, čini ih spremnijim za sljedeći trening, umanjuje akumulaciju umora i održava gipkost tetiva i mišića pa ih čini manje sklonima ozljedi. Trudim se tog pridržavati, ali naravno ne ide to uvijek. Neke početke ozljeda, koje sam imao, kao npr. zatezanje i bolnost u stražnjoj loži, mogu povezati s nepridržavanjem navedenih mjera (riječ koja je postala jedna od najomraženijih u današnjem pandemijskom svijetu).  S druge strane mislim da neke ozljede nastaju forsiranjem prevelike tjedne kilometraže u odnosu na ono za što je tijelo pripremljeno, a nastaju kada se brzo i naglo povisuje kilometraža prema brojkama koje netko dotad nije radil u životu ili ih nije radil već dugo vremena. Tak sam u jednim pripremama odlučil povisit kilometražu na laganim treninzima i footinzima po ravnom koje dotad nisam radio u tolikom obujmu. Osjetil sam kak se kod mene u samo par dana razvija plantarni fasciitis. Isprva blaga bol u tabanima bila je svakog dana sve jača, malo izraženije na jednoj strani. Kaj sam napravil? Modificiral na par dana treninge za treninge na brdu, umjesto footinga vozio bicikl ili veslački ergometar, rastezal se više, promijenio tenisice, i popil koji ibuprofen. I prošlo za nekoliko dana pa sam mogao trenirati dalje normalno. Inače nisam sklon lijekovima i mislim da ne treba pit protuupalne analgetike kao što je ibuprofen na redovnoj bazi ili „za muskulfiber“, ali kad osjetim da me zateže ili bolucka neka tetiva, ligament ili mišić na nekoliko dana, i čini mi se da bi iz toga mogla nastati kronična upala, popijem kroz nekoliko dana ibuprofen 2-3 x dnevno. Ali uz to pokušam poštedjet taj dio tijela na još neki drugi način, kao u navedenom primjeru.

Još jedna bitna stvar kod ganjanja PB-a na maratonu ili polumaratonu. Kada se skidaju minute koje se vrte oko reze od 3h, te minute jako teško idu dolje i ovise o puno toga. Da bi vrijeme na maratonu bilo što bolje, na stazi bi trebalo biti što manje uzbrdica. Nikad se na nizbrdici ne može nadoknadit tolko kolko se zgubilo na uzbrdici. Ja sam do ove godine maratone trčal samo u Beču (2x) i Zagrebu (5x). Bez obzira na to što neki ljudi misle da je npr. na Zg maratonu staza monotona, ukoliko skidate PB, mislim da je jako pogodna i nije mi smetalo skoro svake godine trčati samo taj maraton. Za uživanje trčim trke, trekinge ili druženja u brdima, ali na maratonu ganjam rekord i mislim da je Zagreb dosad za to bil odličan. Ove godine, kada sam priželjkivao maraton ispod 3h, nije mi bilo drago čut da je trasa Zg maratona promijenjena i da ima uzbrdice uz bolnicu Dubrava i u Kukuljevićevoj. Eto možda je čak i ispalo bolje da je otkazan jer sam ovak mogl trčati maraton po Jarunu, koji je ravan. Navodno su maratoni koji su ravni ili čak na nizbrdici, pa su tak i povoljni za rekorde, maratoni u Berlinu, Bostonu, Palmanovi… Trčal sam polumaratone u Ljubljani i Beogradu, gdje ima uzbrdica. U Ljubljani nisam uspio skinuti PB. U Beogradu jesam, istrčao sam 1:25, do sada moj najbolji rezultat na polumaratonu. Ali da sam držal 4:00 pace do kraja još zadnjih par kilometara, a nisam jer je bila uzbrdica, bilo bi 1:24:00 ili malo ispod. Do rekorda sam po ravnom 🙂

Maraton doživljavam kao borbu sa samim sobom i s vremenom. U toj trci se s nikim ne natječem. Naravno, poslije pogledam koji sam po redu i veseli me ak sam dobro plasiran npr. super mi je biti u prvih 50 na Zg maratonu. Isto tak, nemrem reć da nije jeben stimulans protrčati kroz ekipu Sljemenaša u Ilici, ili kad te muzika na ulici potjera da potrčiš malo brže, ili ti neko dovikne „Ajmo, Toni!“, ili kad protrčiš pored nekoga tko te voli i navija za tebe. To puno znači! Ali trčim svoju trku, onak kak mi paše i kak želim i kak se osjećam toga dana. Na to trkači oko mene ne utječu baš previše i mislim da je najbolje ne pratiti ničiji drugi tempo nego držati svoj. Najbolji dokaz tome je upravo ovaj maraton ispod 3h, bez službene trke i bez drugih trkača. Moja trka s mojim ciljem.

Maratonski slijed:

  1. Beč 3:33
  2. Zagreb 3:23
  3. Beč 3:18
  4. Zagreb 3:09
  5. Zagreb 3:08
  6. Zagreb 3:04
  7. Zagreb 3:01
  8. Zagreb (Canberra virtual) 2:58:46

Hvala Draganu na prijedlogu da ovo napišem (mada mu možda baš i nije fora sad kad vidi duljinu teksta), na mogućnosti stavljanja ovog na website AK Sljemena, i najviše na planovima treninga kroz sve ove godine.

I na kraju sažetak recepta za što bolji maraton 🙂 :

  • Bit strpljiv, dizat kilometražu postupno
  • Držat se pulsa (barem u počecima)
  • Odradit što više planiranih treninga, i odradit ih od početka do kraja
  • Prilagođavat treninge (kada i kako ih radimo, a najviše ovisno u umoru ili ozljedama)
  • Adekvatan odmor
  • Prilagodit svoju tjelesnu težinu
  • Na trci furat svoj film
  • Trasa bez uzbrdica
  • AK Sljeme

Toni Matić

19. zimska liga LAGVIĆ 2020/21

19. zimska liga LAGVIĆ 2020/21

U nedjelju, 08.11.2020. starta kultna zagrebačka zimska liga, devetnaestu zimu za redom, ovog puta pod nazivom PromoArt Studio Lagvić!

Sva kola, tj. trke se održavaju nedjeljom u 10 sati ujutro, a trči se od restorana Šestinski Lagvić do TV-tornja na vrhu Medvednice. Postoje dvije kategorije: cestovna i planinska. Dužina cestovne trke je 9,2 kilometra, a planinske 5,5km, s istom visinskom razlikom od 691 metar u obje konkurencije. Što znači da prosječni nagib ceste iznosi 7,5%, a planinske staze čak 12,5%, obzirom da fura direktno ka vrhu bez previše serpentina. Start je na početku Poučne staze Miroslavec (342 m n/v), a cilj ispred Vidikovca, na najvišoj točki Medvednice (1033 m n/v). Ove godine će biti ukupno 12 kola, a u bodovanje ulazi 8 najboljih (5 bodova za svaki dodatni nastup preko tih osam). Nagrade će dobiti po 10 prvoplasiranih u svim konkurencijama (cesta, mrcina, pedina kombinacija) i u oba spola.

Termini ove zime su:

  1. kolo 08.11.2020.
  2. kolo 15.11.2020.
  3. kolo 22.11.2020.
  4. kolo 29.11.2020.
  5. kolo 06.12.2020.
  6. kolo 13.12.2020.
  7. kolo 20.12.2020.
  8. kolo 27.12.2020.
  9. kolo 10.01.2020.
  10. kolo 17.01.2020.
  11. kolo 24.01.2020.
  12. kolo 31.01.2020.

VAŽNO!!

Zbog COVID situacije, ove sezone liga će imati nešto drugačiji start. Dakle, čim se prijavite možete startati, a prilikom starta će se zabilježiti vaše startno vrijeme, koje će se naknadno obračunati u odnosu na ciljno vrijeme (ciljno vrijeme minus startno vrijeme = rezultat). Na taj način ćemo izbjeći formu javnog okupljanja, već će trka biti praktički na kronometar. Znači, prijavite se u trku, ostavite ruksak u auto koji vozi stvari na cilj, odmah idete na start, gdje će vam biti upisano startno vrijeme i možete startati (možete odraditi u međuvremenu i zagrijavanje, ali je bitno da se prijavite na startnoj poziciji kad krenete u trku). Satovi na startu i cilju su satelitski usklađeni. Na cilju će vas čekati sve kao i inače, vaš ruksak, čaj, kuhano vino itd. Obavezno je nošenje maske prilikom prijave na startu i u cilju kod podjele čaja. Svi natjecatelji su dužni pridržavati se preporuka HZZJZ-a vezano uz COVID-19.

Startovi kreću od 9:30 do 10:00, te se preporuča sporijima da kreću ranije, a bržima kasnije, jer će auto sa stvarima biti gore od 10:30. Što znači ako brzi trkač krene ranije, lako moguće da auto još neće biti u cilju, obzirom da će krenuti ka vrhu po završetku svih startova, znači u 10:00.

VAŽNO br. 2!!

Pokrovitelj lige ove zime je PromoArt Studio, koji će u svakom kolu nagrađivati sve učesnike.

Za prvo kolo će svi učesnici dobiti dry-fit trkački dres s dugim rukavima! U ostalim kolima su iznenađenja, koja ćemo objavljivati u najavi neposredno prije svakog kola, zasad možemo reći samo toliko da nagrade pokrovitelja lige dobivaju svi i u svakoj trci 🙂

Rekordi staze:

Na Mrcini mogu nastupati natjecatelji sa ili bez štapova, i svi su u istoj konkurenciji.

Imamo i kategoriju pasa, isključivo u konkurenciji Mrcine. Startninu ne plaćaju, ali vlasnik da, a pas ne može sam, znači za oboje 30kn. Psa treba uredno prijaviti, s godištem, imenom i svojim prezimenom (jbg, takva je baza, mora se unijeti prezime). Znači kao i svaki drugi natjecatelj, a ne “ja trčim s Bobijem” i slično. Tko ne prijavi psa ne može očekivati da će pas biti na ciljnoj listi, simple. Pas i vlasnik moraju skupa doći na cilj, tj. imaju isto vrijeme. Ako pas pobjegne i uđe prije u cilj, dobit će vrijeme (sporog) vlasnika J Na kraju ćemo nagraditi i 3 najbolja psa (ne dijele se na mužjake i ženke).

Pedina kombinacija objedinjuje cestu i mrcinu na način da svaki kombinatorac mora imati minimalno po 4 nastupa u obje konkurencije (a za svaki preko četvrtog nastupa dobiva po 5 bodova). Zbog prevencije eventualnih sudačkih pogrešaka u cilju i kasnijih reklamacija (pošto je cilj svima na istom mjestu i otprilike u isto vrijeme), na startu je potrebno prilikom prijave navesti u kojoj se konkurenciji nastupa: C-cesta, M-mrcina.

Trasa cestovne trke: Sljemenska cesta: Lagvić – Kraljičin zdenac – Kapelica Sv. Jakob – Grafičar – Žensko sedlo – Tomislavov dom – Vrh.

Trasa mrcine: Poučna staza do Kraljičinog zdenca – Blažur – Mrcina – Zadnja stanica žičare – Vrh (zabrana korištenja ceste). Trasa Mrcine nije definirana, može se ići bilo kojim planinarskim putem, ali je ovaj najkraći.

Kako do starta:

– autom preko Mihaljevca, Tuškanca ili Britanca do Šestina
– gradskim autobusom, linija broj 102 Britanac-Mihaljevac (kreće s Britanca u 9:20), ili obrnuto (kreće s Mihaljevca u 9:10 i 9:50). U oba slučaja sići na stanici Šestinski trg, zatim pješke cca 300 metara pored crkve i groblja do restorana Šestinski Lagvić.
– karta

Preporuča se da se ponese ruksak ili vrećica sa suhom robom koju organizator vozi na vrh (molimo učesnike da ne nose velike ruksake jer se stvari ne voze šleperom!!)

Povratak po izboru:
– pješačenjem nazad po planinarskim stazama
– lagani jogging nazad po cesti
– privatan prijevoz
– gradski autobus (izvanredna linija Mihaljevac-Sljeme, ispred Tomislavca kreće na svaki puni sat).

Startnina 30kn, prijave na licu mjesta, sat vremena prije svakog kola, od 9 do 10h. Startnina uključuje: organizaciju natjecanja, nagrade, prijevoz stvari do vrha, te u cilju kuhano vino, čaj i kolači, ovisno o vremenskim uvjetima. Kontakti: Žana (098-273-331),  Janko (091-503-2734).

DOSADAŠNJI POBJEDNICI – CESTA:
2002-03 = Marijan Pedišić / Veronika Jurišić
2003-04 = Ivica Habuš / Nives Belošević
2004-05 = Dražen Dinjar / Višnja Škevin
2005-06 = Ivica Habuš / Veronika Jurišić
2006-07 = Ivica Habuš / Veronika Jurišić
2007-08 = Frano Katić / Petra Gidak
2008-09 = Darko Krog / Veronika Jurišić
2009-10 = Marko Sobota / Veronika Jurišić
2010-11 = Željko Paver / Veronika Jurišić
2011-12 = Ivica Habuš / Kristina Crnko
2012-13 = Smolić Nikola / Veronika Jurišić
2013-14 = Mile Šikman / Veronika Jurišić
2014-15 = Mile Šikman / Veronika Jurišić
2015-16 = Mile Šikman / Veronika Jurišić
2016-17 = Mile Šikman / Veronika Jurišić
2017-18 = Neven Andrijašević / Veronika Jurišić
2018-19 = Goran Selanec / Veronika Jurišić
2019-20 = Alen Štefanić / Veronika Jurišić

DOSADAŠNJI POBJEDNICI – MRCINA:
2006-07 = Borko Prvan / Vlasta Jurlin
2007-08 = Mladen Čižić / Božena Buršić
2008-09 = Nenad Lovrec / Petra Herceg
2009-10 = Mladen Čižić / Odrljin Gordana
2010-11 = Mario Koštan / Odrljin Gordana
2011-12 = Nikola Smolić / Marta Peharda
2012-13 = Damir Rogić / Adrijana Šimić
2013-14 = Nikola Smolić / Sandra Juhaz
2014-15 = Nikola Smolić / Adrijana Šimić
2015-16 = Nikola Smolić / Sandra Juhaz
2016-17 = Nikola Smolić / Sandra Juhaz
2017-18 = Nikola Smolić / Adrijana Šimić
2018-19 = Nikola Smolić / Patricia Maras
2019-20 = Nikola Smolić / Patricia Maras

DOSADAŠNJI POBJEDNICI – PEDINA KOMBINACIJA:
2007-08 = Nenad Lovrec / Gordana Odrljin
2008-09 = Mladen Čižić / Krušec Tadeja
2009-10 = Borko Prvan / Odrljin Gordana
2010-11 = Damir Rogić / Krušec Tadeja
2011-12 = Željko Paver / Milana Murgić
2012-13 = Damir Rogić / Sonja Šmitran
2013-14 = Nikola Smolić / Sandra Juhaz
2014-15 = Nikola Smolić / Adrijana Šimić
2015-16 = Nikola Smolić / Adrijana Šimić
2016-17 = Nikola Smolić / Tamara Igrec
2017-18 = Ivan Murgić / Dolores Osvaldić
2018-19 = Nikola Smolić / Patricia Maras
2019-20 = Dobriša Dobrenić / Dolores Osvaldić

Proglašenje lige će se održati na godišnjoj Skupštini Atletskog kluba Sljeme, tamo negdje u veljači.

Dobar polumaratonski vikend

Dobar polumaratonski vikend

Tradicionalno u Varaždinu uvijek imamo lijepih uspjeha, što se ponovilo i ove godine. Trčalo je 15 članova kluba, a na kraju je ispalo da smo nastupili u jačim sastavima nego na nedavnom državnom prvenstvu u polumaratonu koje se održavalo 200 metara od kluba?!

Uz nešto osobnih rekorda, drugo mjesto za mušku ekipu, sa samo minutom i pol zaostatka za pobjednicima iz AK Varaždin, dok je ženska ekipa uvjerljivo, s 25 minuta prednosti, pobijedila ispred domaćih cura iz TK Marathon 95. Čak 3 naša muška člana su upali u top 10:
4. Dejan Radanac 1:13:45
6. Tomislav Lepan 1:18:34
9. Darko Drakula 1:21:17
17. Marko Čuvar 1:26:03 PB
46. Dobriša Dobrenić 1:33:39
63. Romeo Marčelja 1:36:33
70. Gordan Putanec 1:37:40
83. Dragan Janković 1:42:00
144. Edvin Šafranko 1:51:44

Zato su cure u potpunosti izdominirale trku, i čak tri naše članice ušle u prvih pet koje su dijelile novčane nagrade:
2. Silvia Šimunović 1:25:46
4. Jelena Culej 1:30:53 PB
5. Kristina Marjanović 1:34:05 PB
9. Renata Poljanec 1:42:46
15. Anita Lacković 1:46:15
44. Ida Šafranko 2:02:48

Link na pojedinačne rezultate i po kategorijama
Link na ekipne rezultate

Međutim, to nije sve! Dan ranije, na polumaratonu u Puli, još dvije naše cure na postolju:
1. Ingrid Nikolesić 1:24:46
3. Irena Butković 1:33:44 PB

1000 dana trčanja za redom

1000 dana trčanja za redom

Ova priča svoje korijenje ima tamo 2017. godine, točnije 11.03.2017. u busu na putu u Čakovec na ekipno prvenstvo hrvatske u krosu. Smjestili se mi u bus, ima nas 30-ak i pičimo u najsjeverniju našu županiju. Janko nam dijeli brojeve, slaže ekipe i komentira neke isprike i nedolaske na ovo klupsko – reprezentativno okupljanje. Između ostalog spomene Tonku kako nije došla jer ima neki suludi plan trčanja 100 dana. Nemam pojma jel’ to bilo za ozbiljno, ni jel’ bila neka fora, ali ja sam samo čuo 100 dana trčanja i to je bilo to, odmah sam znao da ja to moram probati. Znao sam da ne mogu s 5-6 dana odmah skočiti na 100, pa sam tokom idućih mjeseci znao skupiti 10-15 dana, a u lipnju i srpnju čak 33 dana. Ne sjećam se zašto sam prekinuo taj niz, ali trećinu sam odradio i bio sam zadovoljan time. Do kraja godine nisam ponovio taj podvig.

Kako u 2017. nisam napredovao željenim tempom (PB na 5km popravio 10s, na 10 km 2s, halfu i maratonu ništa), odlučio sam u novoj godini i sezoni trčati više, iako sam već tada imao solidnih 4260 km u godini dana, a više trčanja znači manje dana bez trčanja. Tradicionalno nova godina kreće January battle-om gdje je cilj skupiti što više kilometara i ja sam trčao svaki dan i prvi put prebacio 500 km u mjesec dana i tako se zakotrljalo!

Kad sam vidio da i uz svakodnevno trčanje i relativno visoku kilometražu dobro reagiram na utrkama odlučio sam da je to moj put. Možda nije najbolji i najpametniji ali sigurno dugoročno najisplativiji. Prvi cilj mi je bio 100 dana i taman se poklopilo da taj dan trčim maraton u Rotterdamu. Kakav je to fijasko bio! Već sam pisao o tome i taj DNF mi je bio samo motiv za još više i još jače.

Tada sam se prestao opterećivati time (moram priznati da sam do tad imao kriza i da me mučilo tih 100 dana) i to mi je postala rutina u kojoj uživam i ništa se nije moglo dogoditi, a da ja taj dan nisam odradio trening ili rastrčavanje. Periode kad sam ozlijeđen ili kad smo u odmoru trčim lagano pola sata i na taj način tjeram tijelo da se oporavlja u hodu. Sigurno bi se od nekih ozljeda brže oporavio da odmorim nekoliko dana, ali ovako, nakon oporavka puno prije dolazim u puni trening.

Kako izgledaju brojke ove avanture?  

  • U tih 1000 dana skupilo se 14726 kilometara što ispada solidnih 14,7 km dnevno ili gledajući u tjednim razmjerima to znači da sam zadnja 143 tjedna u prosjeku radio koji metar više-manje od 103 km tjedno.
  • Nadalje, treniralo se ponekad i više puta dnevno, pa je tako ispalo 1125 trkačkih aktivnosti, od toga 181 utrka razno raznih tipova i dužina, od brzih petica do jedine moje ultre 67 km u Istri.
  • U tome je sudjelovalo i još sudjeluje 41 par tenisica, najzastupljeniji je Nike sa 17 i Adidas s 14 modela. Sedam pari je prebacilo 1000 km, a najdugovječnije su odradile 1645 km.
  • Ovako od oka bi rekao da sam 90% treninga odradio sam u ranojutarnjim satima, tako da je sve gotovo do nekih 7-8h. To je moje vrijeme kada raspravim o svim problemima i idejama koje imam. To je ona bolja strana. Ona malo udarena je kad mi iz glave ne izlazi neka pjesma, ali nije to pjesma, to je jedan stih koji vjerojatno nije ni točan, ali nema veze, ja ga otpjevam i 500 puta ako je duži trening, užas!

Najveća podrška u svemu tome je Patricia, iako nije uvijek 100% uvjerena u ispravnost tolikih kilometara i svakodnevnog trčanja. Kad se nekud putuje nevezano za trčanje glavna prtljaga je opet trkačka i uvijek je auto natrpan tenisicama, trkačkom robom i bocama vode. Ima trkača koji trče manje i postižu bolje rezultate i brže napreduju, među njima je i ona… ljetos me rasturila na brdu ko beba zvečku i to je ok. Ja podržavam svaki način treniranja, pa i samo rekreiranja jer svi smo različiti i drukčije reagiramo na trening.

Kad je riječ o trkačkim čudacima nema mjesta na svijetu valjda koje je pogodnije za njih/nas od mog kluba, Atletskog kluba Sljeme. Najopušteniji ozbiljni klub koji postoji, tu obitavaju i treniraju neki od najvećih trkačkih veličina ovih prostora i nije čudo da je i mene uhvatila ova ludorija. Ne znam koliko će još trajati ovaj niz i ne razmišljam previše o tome, samo znam da ću i dalje uživati u trčanju, a idući tekst o ovome ide kad okrenem 5 godina.

Goran Đogolović

 

Stoti pehar s državnih prvenstava!

Stoti pehar s državnih prvenstava!

Na 17. pojedinačnom, ujedno i 13. ekipnom prvenstvu Hrvatske u planinskom trčanju, koje je proteklog vikenda održano u Mrkoplju, klub je osvojio jubilarni stoti ekipni pehar s državnih prvenstava u sljedećim vanstadionskim trkačkim disciplinama:
– maraton 23
– polumaraton 22
– planinsko trčanje 23
– kros 20
– trail 6
– planinsko na duge staze 6

Statistika bi bila i bolja, obzirom da su se ekipna prvenstva u nekim disciplinama relativno kasno počela održavati, primjerice maraton tek od 2008. (održano 12), trail od 2017. (održana 3) i planinsko na duge staze od 2018. (održana 3), a u te 3 discipline smo uvjerljivo najdominantniji (od mogućih 36 osvojili smo 35 pehara, s omjerom 21-9-5), s time da se na ultramaratonu još uvijek ne održavaju iz jednostavnog razloga što, osim nas, još uvijek nema kluba koji bi mogao sastaviti tročlane ekipe.

Rezime prvenstva bi bio sljedeći: ženska ekipa u sastavu Veronika Jurišić – Kristina Marjanović – Paula Vrdoljak – Dolores Osvaldić je na kraju zauzela drugo mjesto iza Atletskog kluba Svetice i ispred Atletskog kluba Agram, dok je muška ekipa u sastavu Dejan Radanac – Tomislav Lepan – Goran Đogolović – Nikica Smolić osvojila peto mjesto, iza Atletskih klubova Zabok, Agram, Varaždin i SRK Alba. U zbroju vremena muških i ženskih ekipa, ispred nas je samo Atletski klub Agram, a poredak klubova koji su bili zastupljeni s obje ekipe je sljedeći:
1. AK Agram 5:50:21
2. AK Sljeme 5:56:44
3. AK Dubrovnik 6:11:33
4. AK Varaždin 6:22:12
5. AK FIT Zaprešić 6:36:58
6. AK Plitvice 6:54:08

Link na rezultate Hrvatskog atletskog saveza

Ažurirana povijest državnih planinskih prvenstava je u tablici (Planinsko trčanje statistika državnih prvenstava). Unešena su sva do sada održana prvenstva, sa svim pojedinačnim i ekipnim osvajačima postolja, kao i mjestima održavanja. U pojedinačnoj konkurenciji najuspješniji je Atletski klub Svetice s 15 medalja (10-3-2), dok je AK Sljeme najuspješniji u ekipnoj konkurenciji s 21 peharom (7-9-5). Na kraju, u zbroju pojedinačnih medalja i ekipnih pehara, Sljeme je daleko najuspješniji s 30 postolja, ispred Svetica (23), Solina (15), Varaždina (14), Istre i Agrama (11), itd…

I još dva klupska statistička bisera:
– Ženska ekipa Sljemena je, počevši od prvog prvenstva (Učka 2008), svaki put stajala na postolju osim lani kad nije nastupila, s time da je samo jednom bila treća (Veliko Rujno 2018), 6 puta druga i 5 puta prva.
–  Veronika Jurišić je osvojila svoje 63. postolje na državnim prvenstvima, od čega 36. ekipno i deseto planinsko!

Šećer za kraj – u vikendu su održana još dva polumaratona sa zanimljivim rezultatima. Trku od Kalnika do Križevaca je trčalo puno naših cura iz pete i šeste grupe, a u prvih 10 se smjestilo čak njih pet (Lana Vodopija, Renata Poljanac, Danijela Horvat, Kristina Kovačev i Suzana Lučić), dok je na Baranjskom polumaratonu kroz Kopački rit pobijedila Silvia Šimunović s rezulttom 1:31:19.