Još par informacija vezanih uz 4. BROOKS Savski polumaraton:

PODIZANJE STARTNIH BROJEVA: Od 8:30 do 10:45 u balonu Boćarskog doma. Obzirom da se očekuje preko 300 trkača, što znači dosta gužve, evo dva savjeta za ubrzavanje: dođite na prijavu što ranije i pripremite točan iznos, polumaraton = 40kn, a 5km = 20kn (neprijavljeni 10kn više), majica = 40kn. Biće tri stola za podizanje brojeva i jedan pult posebno za majice.

PARKIRANJE: Cvjetno naselje, na parkiralištu Boćarskog doma (200m od starta) i Kockice (bivša zgrada SDK, 500m od starta). Parkiranje nedjeljom je besplatno.

GARDEROBA: Na raspolaganju će u balonu biti dvije svlačione (muška i ženska), koje će biti za vrijeme trke zaključane. Ipak, svoje dragocjenosti nemojte ostavljati unutra, jer organizator ne može jamčiti apsolutnu sigurnost. Svlačionice spaja kupaona za tuširanje i u nju se može ući s obje strane, što znači da nema muških i ženskih tuševa, tako da će se naizmjenično (po 15min) tuširati jedni pa drugi.

STARTNI BROJ: Startni broj stavite na svoja prsa i zakvačite s 4 ziherice, čime ćete pomoći organizatoru i sebi (olakšati posao sucima, tj. izbjeći eventualan upis krivog broja, drugim riječima osigurati si mjesto na ciljnoj listi). Iz istih razloga, dodatno – ako je ikako moguće, izbjegavajte masovni finiš i probajte duele riješiti prije ciljne ravnine. Molimo startne brojeve broj 6, 9, 66, 68, 86, 89, 99 da pripaze i ne okrenu brojeve naopako.

STAZA: Start i cilj su predviđeni na nasipu ispred Boćarskog doma. Trči se u smjeru Ljubljane po sjevernoj obali Save do Jankomirskog mosta, prelazak preko, te povratak južnom stranom, uz prelaz preko pješačkog mosta do cilja. Na svom putu će preći, što ispod, a što preko, četiri zagrebačka mosta (karta trke nalazi se OVDJE). Savski nasip je omiljeno zagrebačko trkalište; teren je mekan, trči se u lijepom prirodnom ambijentu, i to je, zasad, jedini hrvatski polumaraton bez prisustva automobila. Trenutna vremenska prognoza kaže da ćemo imati polusunčani dan s temperaturom oko 10°C, bez vjetra, znači idealni uvjeti za trčanje. Teren će možda na nekim dijelovima biti mekan i blatnjav, obzirom na 2-tjedni snijeg, ali se nadamo da će sunčani dani koji slijede dovoljno posušiti nasip. Ali, sve su to draži off-road trčanja, stoga dodatno savjetujemo i adekvatan izbor tenisica! Na okrepnim stanicama (5km, 10km, 15km) će biti flaše s vodom i u čašama. U cilju također + pivo, sokovi, voće i keksi.

STARTNINA: Samo 40 kuna, uz koju ide objašnjenje: Startnina u pravom smislu riječi znači startnina, što znači da se za nju kupuje nastup na natjecanju, tj. plaća se organizacijski trud i trošak. Tko želi kvalitetnu 180-gramsku majicu s dugim rukavima i logom trke za uspomenu, dodat će još 40 kuna. Razlog tome je što trkači u pravilu ne nose obične tanke bijele majice, vrijedne 12-15kn, već im se samo gomilaju u ormaru, a koje ipak povisuju startninu. Ovog puta je trkačima ostavljeno na izbor da li žele majicu (i koje veličine). Žene će, naravno, dobiti ženske majice, strukirane! Vojničkog graha ili gulaša poslije natjecanja isto tako neće biti, jer nam se neda zajebavat s time, utoliko je i startnina jeftinija. Tko želi jesti poslije trke, 100m od Boćarskog doma je jedna od boljih zagrebačkih pizzeria – „Maslina“.

NAGRADE: Osim standardnih pehara i medalje za najbolje pojedince i ekipe, imamo i poklon-bonove Brooksa, te dvije slike, koje će dobiti pobjednik i pobjednica trke. Slike je izradila Ivanka Buban, inače dugogodišnja maratonka iz Čazme, koja će i nastupiti ove nedjelje, što će joj biti treći nastup na Savskom polumaratonu.

PROGLAŠENJE: U 14:30.

BROOKS: Na trci će se moći povoljno kupiti tenisice marke Brooks, zainteresirani neka ponesu novac.

Svima želimo dobru trku i zabavu!

Safetovih 154 slika…

…i 387 od Nikice

Zadnje kolo je donijelo jednu od najuzbudljivijih od 88 trka održanih u dosadašnjih deset sljemenskih zima. Točno prije 4 godine, isto tako na zadnjem kolu, održana je, u rezultatskom pogledu, jedina jača trka od jučerašnje. Tada je čak 14 učesnika dotrčalo po cesti ispod 50 minuta, od čega sedmorica ispod 47. Jučer 8 ispod 50, ali zato šestorica ispod 47, što ovu trku stavlja na drugo mjesto po jakosti.

Ništa čudno, čak bi se reklo i očekivano, jer zadnja kola su skoro svake godine najbrža, najviše zahvaljujući podacima da su u pravilu najtoplija, te da su ujedno i tradicionalna klupska prvenstva AK „Sljeme“, inače aktualnog klupskog prvaka Hrvatske u planinskom trčanju. Stoga ne čudi da su prva četiri mjesta ostvarili Sljemenaši (Bielen, Smolić, Murat, Sarić), svi unutar 46:15! Pobijedio je Luka Bielen, drugo kolo za redom, te ostvario svoju devetu pobjedu na Lagviću u dosadašnja 22 nastupa. Drugo mjesto za Nikicu Smolića; ne toliko iznenađujuće, jer je bilo manje/više očekivano, koliko nevjerojatno, obzirom na činjenicu da je to postigao u 51. godini života. Njegov rezultat 45:53 stoga vrijedi, kada se preradi sa službenim tablicama svjetske atletske veteranske asocijacije (WMA) čak 40:05, a bolje od toga na cesti je trčao samo rekorder Dražen Dinjar prije 8 godina. Iza njega u cilj su stigli Ivan Murat i Viktor Sarić sa svojim novim osobnim rekordima (46:05 i 46:13), što je znak da je iza njih jedna kvalitetna zima.

Cestovni dio lige je na kraju pripao 58-godišnjem Ivici Habušu, kojemu je ovo peta ukupna pobjeda na Lagviću. Ivica se na ligi natječe od prve sezone, i da sada je skupio 66 nastupa, a osobni rekord mu je 45:49 iz 2004. godine. Drugo i treće mjesto za Andreja Gradinščaka (52 godine) i Nevena Andrijaševića (46 godina), a jedina dva seniora koja su se uspjela ugurati u prvu desetorku su Milorad Vojvodić i Dejan Petrović na devetom i desetom mjestu. Zato je najbolji rezultat ove zime postigao u prvom kolu jedan od najmlađih učesnika, 20-godišnji Matija Krivec (44:48), koji se na ligi natječe već 5 godina, što znači da je prvi nastup upisao kao 15-godišnjak.

Ženska konkrencija na kraju za Kristinu Crnko, koja na Lagvić dolazi tek od ove zime. Ona je u 7 nastupa pokazala odličnu i konstantnu formu, i sve trke upisala unutar dve minute (57:27 – 59:30), te na taj način postala peta žena koja je osvojila titulu pobjednice, obzirom da Veronika ima šest pobjeda, te Nives Belošević, Višnja Škevin i Petra Gidak po jednu. Ukupno je u cestovnom dijelu nastupilo 167 trkača (137 muškaraca + 30 žena), a prosječno je u svakom kolu po cesti trčalo njih 50.

Mrcinaški dio lige je pripao, sad već opjevanom Nikici Smoliću, kojem bi to uspjelo čak i bez hendikepa, tj. da je kojim slučajem senior. Drugo i treće mjesto za Tomislava Škrleca i Dragana Sobotu, a zanimljiv je podatak da od prvih 14 u poretku samo Dubravko Paver na sedmom mjestu nije član AK „Sljeme“. Gotovo slična stvar i u ženskoj konkurenciji, gdje se u prvih 13 cura ubacila samo Kristinka Vinković na drugom mjestu, te tri polaznice Adidas-škole trčanja, Marijana Bojić na osmom, Lidija Škec na trećem, te Marta Peharda na prvom mjestu. Marta je ujedno i najveće iznenađenje ovozimskog Lagvića, obzirom da se putem Adidasove škole priključila na ligu, te u 6 trka na Mrcini ostvarila 4 pojedinačne pobjede i onu ukupnu.

Ove zime je Mrcina po prvi put, u brojčanom pogledu, nadvladala cestu. Točno 200 ljudi se ispentralo jednom od najstrmijih sljemenskih staza ka vrhu (151 muškarac + 49 žena). Prosječno je u svakom kolu po Mrcini plazilo 45 duša, u prosječnom vremenu 58:46, a najviše ih je nastupilo u četvrtom kolu, čak 83! Najbolja vremena su postavili Jelena Brezak (49:43) i Viktor Sarić (37:05), što je ujedno i novi rekord staze.

Rekordan je bio ove zime i broj Pedinih kombinatoraca – 58 (42 muškarca + 16 žena), tj. ljudi koji su isprobali u jednoj sezoni obje staze. Pobjede su ostvarili Milana Murgić u ženskoj, te Željko Paver u muškoj konkurenciji. Nagrade u spomen na našeg dragog Pedu (pobjednika prvog Lagvića prije 10 godina) će nabaviti legenda našeg sporta i njegov dugogodišnji najljući rival i najveći prijatelj Borko Prvan, te ih podijeliti na trećem kolu kros-lige (01.03.). Svih 58 kombinatoraca će dobiti spomen medalju.

I na kraju rezime:

• - Ligu je pohodilo rekordnih 309 polaznika (246 muškaraca + 63 žene)
• - Zabilježeno je rekordnih 946 nastupa (u prosjeku 95 po kolu)
• - Zabilježen je rekordan broj učesnika u jednom kolu – 139 (53 na cesti + 86 na Mrcini)
• - Zabilježen je rekordan ukupan bodovni saldo (Ivica Habuš – 518,84)
• - Zabilježen je rekordan pojedinačni bodovni utržak (Nikica Smolić – 91,34)

Vidimo se na jesen 02.11. na prvom kolu jedanaeste zimske lige Lagvić, u kojoj možda preskočimo i brojku od tisuću dosadašnjih polaznika. Zasad smo ove zime stali na 822 (648 muškaraca + 174 žene).

Prvo da se ispričam što kasne rezultati. Jbga, mor’o sam na dženazu

• lagvić rezultati 2011-12
• totalni hendikep
• poredak i statistike tu malo desnije pa malo dolje…
• Safetove slike (111 komada na fejsu)
• Nikičine slike (191 komat na fejsu)

Dakle, zbog ovakvih priča se isplati jednom godišnje održati TOTALNI HENDIKEP. Jer, kad bi inače na pobjedničkom postolju, iznad svih, stajao 65-godišnjak? I to u trci na Sljeme, pored jednog Luke, Nikice, Andreja i Viktora? Veseli trkač, aktivni spamer duhovitih forvarduša i neizbježni fejsbuk fotograf, pokazao nam je ove nedjelje da je s bremenom od 85 kila i 65 godina uspon na vrh Medvednice za nešto više od 82 minute ravno dosadašnjim pobjedama Veronike, Nikice, Kravojeda ili Vitje. Jednostavno – bravo Safete!

Predzadnje kolo, desete nam, jubilarne, zimske lige Lagvić, privuklo je 67 trkača. Razlog nešto manjem odazivu je hladni sibirski zrak koji ovih dana hara Europom, a pošto smo si sami izglasali da ćemu u nju, nitko nam nije kriv. Temperatura na startu minus 8°C, a na cilju minus 15°C! No, to ipak nije temperaturni rekord Lagvića, jer smo 30. siječnja 2005.g. imali u sedmom kolu minus 17°C, što je rezultiralo najmanjem broju učesnika ne jednom kolu od početka lige, samo 38.

U ovom kolu nekoliko zanimljivosti:

• - Dogurali smo do brojke 300! Toliko je trkača ove zime nastupilo, što je rekord lige koji se može još malo popraviti u zadnjem kolu. Dosadašnji rekord je bio 240, u sezoni 2006/07. U prvoj godini smo imali ukupno 112 učesnika. Od početka lige ukupno se u ovih 10 zima 814 različitih duša ispentralo na Sljeme.
• - Na cesti je u konkurenciji muškaraca pobijedio Luka Bielen, i to nakon 4 godine posta (zadnja pobjeda 13.01.2008.). Do sada je nastupio 21 put i ima ukupno 8 pobjeda. Izraziti brdski specijalac.
• - Na cesti je u konkurenciji žena pobijedila Ingrid Nikolesić, četvrti put za redom u 4 ovozimska nastupa, i to s vremenom 50:42, što je treći ženski rezultat lige (1. Veronika Jurišić 47:25 – 2006., 2. Petra Gidak 50:09 – 2009.).
• - Na Mrcini je u konkurenciji muškaraca pobijedio Nikica Smolić, kojemu je to peta pobjeda u 15 nastupa. Nikica je ovom pobjednom ujedno i osigurao ukupno prvo mjesto.
• - Na Mrcini je u konkurenciji žena pobijedila Marta Peharda, kojoj je to četvrta pobjeda u 6 trka, a nastupa tek od ove zime. I ona je također osigurala ukupno prvo mjesto, tako da su svi pobjednici lige poznati (osim u Pedinoj kombinaciji, mada Milana Murgić i Željko Paver djeluju nedodirljivo). Osim spomenutih, na cesti su prva mjesta osvojili Ivica Habuš po četvrti i Kristina Crnko po prvi put.

Par fora s totalnog hendikepa:

• - Najteži učesnik ovogodišnje trke totalnog hendikepa je Boris Vučemilović sa 108kg, a najlakše Lidija Škec i Kristina Crnko s 52kg.
• - Najviši je također Boris Vučemilović s točno 2 metra, a najniža Marijana Liszt s 1.61m.
• - Najviši BMI (ujedno i najviši hendikep tjelesne mase) ima Safet Čučuk s indeksom 30.12, a najniži Dejan Petrović sa 17.12 (Slim Boy Pinky).
• - Najviše spolno/starosnog hendikepa ima Sonja Šmitran, a ukupno najviše hendikepa (starosni + BMI) ima Safet Čučuk, što mu je na kraju i donijelo pobjedu.

Na osnovu svih parametara, matematika nam je na kraju iznijela profil učesnika lige. To je muškarac star 42 godine, težak 78kg, visine 1.79, s indeksom tjelesne mase 24, koji trči cestu za 1:04:54. Najbliži tom profilu je Los Caballeros Ivan Androić (42 godine, 77kg, 1.77m, BMI 24.86), kojeg možemo nazvati prototipom Lagvića.

Liga završava za dva tjedna, u nedjelju 19.02. Planirajte nešto duži ostanak na vrhu, jer ćemo po završetku trke imati mali domijenak i proglašenje najboljih na Mrcini i Cesti (proglašenje za Pedinu kombinaciju će biti na kros-ligi, obzirom da nagrade za tu kategoriju osigurava Pedin životni takmac Borko Prvan, slika ispod).

Ujedno, zadnje kolo Lagvića je, kao i svake godine, tradicionalno klupsko prvenstvo Sljemenaša u planinskom trčanju, a po tri najbolja člana iz AK “Sljeme” će dobiti pehare. Za klupske trofeje će podjednako konkurirati oni koji trče cestu i oni koji će do vrha najstrmijim putem, s tim da će se Mrcinašima dodavati 10% vremena na ostvareni rezultat. Dosadašnji klupski prvaci Sljemena su bili:

• 2003 – Marko Rajković, Veronika Jurišić
• 2004 – Marko Rajković, Antonija Orlić
• 2005 – Marko Rajković, Veronika Jurišić
• 2006 – Ivan Vrdoljak, Veronika Jurišić
• 2007 – Hrvoje Kovač, Veronika Jurišić
• 2008 – Marko Rajković, Veronika Jurišić
• 2009 – Hrvoje Kovač, Veronika Jurišić
• 2010 – Hrvoje Kovač, Veronika Jurišić
• 2011 – Damir Rogić, Veronika Jurišić

14. oktobar
Kanada. To je najljepša zemlja na svijetu. Lišće joj je poprimilo sve one divne nijanse žute i narandžaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepše životinje na svijetu. Ovo mora da je raj. Volim Kanadu.

11. novembar
Dan Sjećanja (Kanadski državni praznik). Lov na jelene će početi uskoro. Ne mogu da zamislim kako neko može ubiti tako divnu životinju. Nadam se da će uskoro snijeg. Tako je divno.

2. decembar
Noćas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivačem. Izgleda kao najljepša razglednica. Izašli smo napolje, počistili stepenice i prilazni put, a onda se grudvali (ja pobjedio). Kad je prošla grtalica (mašina za čišćenje snijega s ulica koja snijeg sklanja sa strane -prim.prev.) morali smo ponovo da očistimo kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu.

12. decembar
Noćas opet snijeg. Opet prošla grtalica i zatrpala kapiju. Ovdje je prekrasno.
19. decembar
Noćas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena grtalica.

22. decembar
Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noć. Dobio žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza ćoška i samo čeka da ja očistim ispred kapije. Šupak.

25. decembar
Sretan jebeni i usrani Bozić. Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka ovaj peder što vozi grtalicu, ubiću ga. Mater im j…. što ne posipaju više soli po cesti pa da se prije otopi.

27. decembar
Noćas opet snijeg. Ne izlazim već tri dana sem što čistim snijeg kad god prođe grtalica. Ne mogu nigdje ići, auto se zaglavio u brdu, snijega ispred kapije a i hladno je. Kažu da će noćas pasti novih 30 cm tih govana.

28. decembar
Prognoza je bila loša. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi neće se otopiti do ljeta. Grtalica se zaglavila i taj šupak došao kod mene da traži lopatu. Rekao sam mu da sam već slomio šest lopata čisteći ta govna sa vrata što ih je on nabacao i zamalo da sam mu je slomio o glavu.

4. januar
Najzad izašao iz kuće. Otišao do prodavnice da kupim nešto hrane i kad sam se vraćao udario kolima u jelena. 3000$ štete na kolima. Te jebene nemani trebaju biti ubijene. Svugdje ih ima. Što ih lovci ne pobiše jesenas…

3. maj
Odvezao kola kod mehaničara. Nevjerovatno koliko su zarđala od jebene soli što je posipaju svuda.
10. maj
Selim se na Floridu. Ne mogu ni zamisliti kako neko normalan može živjeti u toj jebenoj Kanadi.

U nedjelju je, u okviru devetog kola Lagvića tradicionalna trka u trci, tzv „totalni hendikep“, što znači da će se učesnici, osim standardnih rezultata, bodova, čaja, kolača i kuhanog vina, boriti i za titulu onog koji se najbolje nosi s kilama i godinama. Za one koji nisu upućeni, ili su pak zaboravili o čemu je riječ, evo par redaka objašnjenja:

Odnos visine i težine je vrlo važna stavka u sposobnostima, tj. mogućnostima trkača na duge staze, zbog činjenice da osobe s nižim indeksom imaju manju potrebu za opskrbu kisikom, i obrnuto. Naravno, to je generalno gledajući, individualno postoje još neka odstupanja od osobe do osobe u pogledu tjelesne građe. Za planinsko trčanje taj faktor ima za još jedan nivo veće značenje jer trčanje uzbrdo, između ostalog, prkosi i gravitaciji, što znači da manja masa pruža manji otpor.

Shodno tome, granična vrijednost indeksa tjelesne mase je 20 (granica između pothranjenosti i normale), za koju nitko ne dobiva postotak hendikepa. Za svaku višu brojku od 20 oduzima se 3 posto, a za svaku nižu se dodaje 3 posto vremena na postignuti rezultat. Indeks tjelesne mase se izračunava na sljedeći način: težina u kilogramima podijeljeno visina u metrima na kvadrat. Što znači da će svi učesnici prije starta biti izmjereni i izvagani (naravno, samo oni koji to žele, jer živimo u vremenu sveopće demokracije). Element godina i spola nije potrebno dodatno objašnjavati, s obzirom da se koristi u svakom kolu, što je, između ostalog, i obilježje ove lige, koje svima daje jednake šanse za visoki plasman, bez obzira na otegotne ili privilegirane okolnosti. Standardnom hendikepu svjetske veteranske atletske federacije pribrojit će se i hendikep indeksa tjelesne mase i to je to. Onima koji ne idu po cesti već po Mrcini, oduzima se 10% hendikepa (koliko je otprilike Mrcina brža u odnosu na cestu).

Da rezimiramo stvari: Rezultat u trci, minus postotak na godine, spol, Mrcinu i masu, dat će nam jednu posve novu sliku o mogućnostima pojedinih trkača. U posljednje četiri sezone, otkada se provodi, totalni hendikep je dao iznenađujuće podatke, a samo su dva pobjednika: Frano Katić (2007 i 2008) i Željko Buban (2009 i 2010).

Lani je po treći put za redom pobijedio Željko Buban koji je u svojoj 54. godini (15% starosnog hendikepa), s indeksom tjelesne mase čak 33,20 (visok 177cm, težak 104kg = 39,6% BMI hendikepa) otrčao cestu za, s obzirom na otegotne okolnosti, odličnih 1:08:49, što „prerađeno“ daje ubitačan rezultat od 31:22, pa ga s pravom možemo prozvati „alternativni rekorder lige“. Njegovi najveći rivali igraju na hendikep godina (Paver, Kopajtić, oba preko 60) i bolji rezultat u trci (trče ispod sata), ali ih smeta još uvijek savršena linija, pa na indeks tjelesne mase dobivaju tek mršavih 15-ak %). Najviše hendikepa uglavnom skuplja stari Čuljo (za 63 godine = 22%; za BMI cca 30% = preko 50%).

Dakle, imate 3 dana vremena da se utovite i povećate svoje šanse za visok plasman. I dodatni savjet: probajte ako ikako možete da zadnja dva dana pred trku ne idete na veliku nuždu, tako da na start trke dođete, kako da kažem… „puni sebe“. Možda će baš tih par kila biti jezičac na vagi koji vam može priskrbiti ovu laskavu titulu pobjednika Totalnog hendikepa!

totalni hendikep, dosadašnji rezultati

Dodatnu draž nedjeljnoj trci bi, uvjetno rečeno, trebala dat trenutna meteorološka situacija. U vrijeme trke na Sljemenu bi moglo biti oko minus 15, što je jedna od rijetkih prilika da u svoje trkačke dnevnike upišete ovako nisku cifru i osjetite kako to izgleda . Za dekor prave zime će se dodatno postarat i svježe napadana hrpa snijega!

340 Nikičinih fotografija na fejsu (isplati se bit mu frend)

126 Petračevih

Pala su dva velika rekorda lige: u rezultatskoj i hendikep kategoriji!

- Novi rekord Mrcine postavio je Viktor Sarić, i on sad iznosi 37:05. Letvica je jako visoko podignuta i teško će se preko nje, osim ako ne ulete jaganjci iz Agrama, ali ni njima neće biti lako, jer za bolje od ovoga treba imati i nešto biciklističkog treninga. Vitja je s osmog mjesta rang-liste odmah skočio na prvo, popravivši svoj rekord za 3 minute i 16 sekundi, a rekord lige za 45 sekundi. Stari rekord je 4 godine držao Marko Rajković Kravoje s vremenom 37:50 (13.01.2008.). Nakon što je pomeo ekipu prije dva tjedna na Gipsu, Vitja je sad razvalio i drugi najopakiji uspon na Sljeme, tako da smo gotovo preko noći dobili novog kralja Sljemena!
- Apolutni rekord lige po učinku, tj. najvrijedniji rezultat, bilo da se radi o Cesti ili Mrcini, postavio je Nikica Smolić, koji je za Vitjom zakasnio samo 31 sekundu, što je ujedno i drugo vrijeme Mrcine uopće! Čime je dokazao da je za tango potrebno dvoje . Međutim, ono što Nikičin rezultat čini posebnim je činjenica da je to napravio u 51. godini života, i da za te godine ima službeni atletski hendikep od 12,65%, što znači da njegov rezultat u biti vrijedi za ispod 33 minute!!! Ako će netko i srušiti rekord Vitje, gotovo sa 100 postotnom sigurnošću mogu garantirati da Nikičin neće (osim samog Nikice, fkors). Njegov učinak od 91,34% je, naravno, rekordan učinak lige i prvi preko 90. Da bi većina shvatila koliko zaista vrijedi ovo vrijeme Nikice Smolića, pretvorbom u seniorski rezultat npr. na polumaratonu to iznosi 1:03, a u maratonu 2:14. A takvog trkača nismo imali nikad. Najbolje od svega je da tu još uvijek ima rezerve, i za Vitju i za Nikicu, jer staza nije bila baš idealna, jer je bilo pri vrhu dosta blatnjavih i klizavih dijelova.

Nikica i Vitja

- I Jelena Brezak zaslužuje spomen, obzirom da je otrčala drugo najbolje vrijeme Mrcine ikad 49:43, čime je postala tek druga žena koja se na Sljeme ispentrala za manje od 50 minuta. Naravno, brža od nje je bila samo Veronika. I tu postoji rezerva, a pristojnost mi ne dozvoljavam da je javno obznanim

Jeka Brezakova

Inače, nastupilo je 99 učesnika (sjebo je Carin, nije došo do vrha), što je osmo po redu kolo po masovnosti. Ujedno, brojka 99 se ponavlja i kao ovozimski prosjek na dosadašnjih 8 trka, na kojima su nastupila ukupno 293 učesnika (230 muškaraca + 63 žene). U ovom kolu, odnos Ceste i Mrcine 53:46, što znači da Cesta zasad vodi 6:2. Međutim, trkači na Cesti su temeljiti, a na Mrcini sporadični, što se vidi iz toga da je veći broj učesnika nastupio ipak na Mrcini (189), ali uglavnom po jednom/dvaput. Dok na Cesti (154) čak 9 trkača ima svih 8 nastupa (Habuš, Andrijašević, Gradinščak, Babić, Šikman, Stiasni, Klima, Grzunov, Franceschi), a još sedam ima optimalan status od 6+ trka (Blažanin, Vojvodić, Fajdetić, Petrović, Vasung, Novak, Čučuk).
Pobjednici se već debelo naziru, a jedan je već sad siguran. Naravno, to je muška Mrcina, u kojoj više nitko nema šanse da ulovi Nikicu. Razumljivo. Svoju četvrtu pobjedu (od 8 nastupa) je izborio na Cesti Krešo Babić, a treću u tri nastupa Ingrid Nikolesić. Čistu statistiku imaju i oba pobjednika s Mrcine: Vitja (treća pobjede u tri nastupa) i Brezakova (druga u dva).
Sljedeće kolo je na rasporedu za dva tjedna (05.02.), a na redu je tzv. TOTALNI HENDIKEP. Drugim riječima, imate 13 dana da nabacite koju kilu i time popravite svoje šanse za visok plasman na najpoštenijoj trci na svijetu u kojoj nema plivanja

VRIJEME: Nedjelja, 26.02.2012. (start u 11:00)

DISCIPLINE:

• - polumaraton = 21.1km po nasipu i makadamu, krug preko Jankomirskog i pješačkog mosta, označen svaki kilometar, 5 okrepnih stanica (6km, 11km, 15km, 18km i cilj)
• - kratka trka (5km, krug preko pješačkog i mosta Slobode)

NAGRADE: Medalje po tri prvoplasirana u svim kategorijama. Pehari za troje prvoplasiranih ukupno te za tri najbolje muške (4 člana) i ženske ekipe (3 članice) u polumaratonu.

SATNICA:

• 8:00 – 10:55 Prijave i podizanje startnih brojeva
• 11:00 Start polumaratona
• 11:05 Start kratke trke
• 14:30 Proglašenje i podjela nagrada

KATEGORIJE:

STARTNINA:

• polumaraton – 40 kuna za prijavljene online do datuma 23.02.
• kratka trka – 20 kuna za prijavljene online do datuma 23.02.

Nakon tog dana ne može se više prijaviti putem Interneta, već samo na dan trke, uz startninu skuplju za 10kn (polumaraton 50kn, kratka trka 30kn).

Tko želi kvalitetnu majicu s dugim rukavima i logom trke može je naručiti prilikom online prijave i podići na startu, skupa sa startnim brojem(cijena majice 40kn).

ONLINE PRIJAVA: http://www.aksljeme.com/?page_id=113&t=register

ORGANIZACIJA I PROVEDBA NATJECANJA:

Atletski klub «SLJEME» i prijatelji

Dopredsjednik nam se, alias Kiki, pod ofenzivom adrenalina bogme dobro raspis’o. Poduža češnjovka o trci:

Kakav motha’ fuckin’ Medotrek!!!
Kakav rječnik, profesore!!!
Kako dobro, inteligentno i perfidno postavljena staza!!!
Pećot i Sablja „odradili“ svoj šesti ultra trek na Medvednici!!!
Jelena konačno negdje pobijedila!!!
Kakvo savršeno vrijeme!!!
Što kaže moj kolega Nenad M., koji je u subotu skinuo svoj trekerski junf, po fotkama i sretnim licima najbolje se vidi koliko je bilo dobro!!!
Zašto onda „samo“ tek nešto više od 200 ljudi? Odakle to „prokletstvo“ Medvednice? Various reasons, my friends, various reasons… (hrvatski: verijs rizns, maj frends, verijs rizns…) Zima je i mnogi baš nisu u treking modu. Zagrepčanima Medvednica nije toliko atraktivna jer su svi bili gore puno puta i misle da su sve prošli. Nezagrepčanima je još manje atraktivna, šta, neko tamo pitomo brdo kraj Zagreba, a s druge je strane vjerojatno najteža za orijentaciju jer ima mali milijun puteva koji jesu ili nisu na karti i ultra je uvijek turbo brutalna, tako da oni koji nisu odavde, osim ako su orijentacijski stručnjaci poput Andraža ili konjine poput Brajkovića, nemaju previše šanse ne za pobjedu, nego završiti utrku. Meni je Medo oduvijek najdraži trek, adrenalin me još uvijek puca na najjače i samo bih o tome pričao i sad ću napisat’ 17 stranica…

Još jednom je Cim Šim-un, u jednoj osobi Veliki i Dragi Vožd treking pokreta u Hrvata i šire, pogodio u sridu sa score (skor) forom na Medvednici. Naime, taj sustav, pače i sistem, a Boga mi i koncept, svako trekalište, pogotovo ovako razvedeno kao što Medvednica jest, održava uvijek novim i svježim jer su kombinacije doslovno bezbrojne. Ako mislite da pretjerujem, pitajte nekog matematičara da iskombinira, permutira ili kako li se sve zovu i ne zovu te matematičke izmišljotine, maksimalan broj kombinacija skupljanja kontrola pa ćete vidjeti da se njihov broj mjeri u milijardama, bilijunima, a možda i trilijunima. No, kad je broj kombinacija tolik, onda se mnogima dogodi da prekombiniraju (prekombinuju) i onda dolazi do problema, nedostatka obaveznih točaka, odustajanja, DNF-ova…
Na početku, iako je gore već hrpa baljezganja, moram reći dvije stvari, pri čemu one nisu zvezda zvezda. Prvo: ovi linearni izvještaji s utrka još odavno dojadiše: a) Bogu, b) ljudima, c) dr. Radiću, no skriboman u duši i srcu poput mene mora ovo staviti na „papir“ jerbo pamćenje u mojim godinama rapidno kopni, a želim se za koju godinu sjećati što sam sve na utrci prišao i s kim, iiiiiiii drugo: već je iz gornjih redaka vidljivo moje oduševljenje utrkom, ali ono ne proizlazi iz zadovoljstva plasmanom, nego prenosim ono što sam osjećao za vrijeme utrke.
Ili prije utrke? Kad sam u četvrtak navečer saznao da je karta objavljena, rekoh da ne znam šta je gore: smisliti idealnu trasu neposredno prije utrke u jebenom cajtnotu s pedeset ljudi na leđima kao 2010. ili noć s čevrtka na petak provesti nad kartom kemijajući oko šesnaest različitih pretumbacija, a petak, umjesto odmora, provesti tražeći nepoznate lokalitete s karte po brdu. Tako smo Mario K. i ja najprije čekirali Ravno (ko mu da ime da mu mamu) – pun pogodak! te pola puta između skloništa Mrzlak na stazi 1M i Zavurta – totalni promašaj! Za vrijeme te lagane šetnjice, na svakoj sam se uzbrdici osjećao prilično jadno, satran Mrak kombinacijom (pogotovo onim duplim kolom od kojeg me još listovi bole-čača ga zakarto ko to izmisli!), misleći šta će tek biti sutra kad krene utrka. Apsolutna šiza držala me cijeli dan, a onda je, kad sam finalizirao put, potpuno iščeznula, tako da sam spavao k’o beba, vjerojatno podsvjesno predosjećajući da će sve biti ej ou kej! Sjutradan je izostala i nervoza prije utrke, čak sam nekoliko sekundi na start i zakasnio… Inače, ultimativni šampioni Bojan i Andraž, otac i sin, šeretski i kulerski dolaze tek nekoliko minuta prije no što je utrka krenula. Sinko kaže da do tri ujutro nije zaspao zbog bojazni da mu stari ne popali kartu i otkrije redoslijed kojim će obilaziti kontrole, a tata veli da će on ionako skupljati sve jer je to najjednostavnije…

Onda je krenulo, nešto se pomaklo, Belan je okupija Đavole… Ne, ipak nije to! Dosta čudan trekerski start. Ono što je uobičajeno je da se neki odmah sa starta sjure k’o konji, a drugi krenu lagano, dočim je pretty much i vrlo neuobičajeno što su se svi razbježali u raznim smjerovima, jedni niz Bijeli spust ili ispod žice prema Šumarevu grobu ili Danjki, drugi prema sjeveru niz staru sljemensku žičaru, treći prema Brestovcu i Ceru, a četvrti, peti i šesti tko zna kad i tko zna gdje… „Moja“ grupa, koju odmah na početku obavještavam da se „borimo“ za četvrto mjesto jer će ispred nas sigurno biti Andraž, Lino i Bojan, spušta se ispod sidra, obrnutim KoloTure-om po snijegu, stepenicama do ceste, cestom do Grofice i dalje makadamom. Bojan nam bježi, a grupacija SAJCK(O) (čitaj: sajkou – Sablja, Alen, Jazz, Carin, Kiki) gonja ga na spustu prema Šumarevu grobu, gdje sustižemo Anu P. jer su ultra narodne herojke krenule pet minuta ranije, koja prije mostića ostavlja ruksak budući da je Šumarev grob slijepa ulica (osim za Bojana). Prolazeći pored Ane, dobacim joj da ćemo joj ruksak baciti u potok, a ona će: „Šivak, neću ti ništa reći jer te Bog već dovoljno kaznio!“
Odavde Bojan odlazi u nepoznatom smjeru, a SAJCK-o prema Donjem Mrzljaku, dok ja glasno tugujem za točkom 50 na križanju potoka desetak minuta ispod nas, za koju je lobirao i Sablja i na kojoj sam bio dva dana ranije u sklopu proučavanja staza za Mrak kombu, ali je se odričem ne želeći dovesti u pitanje završetak utrke u limitu. Još se nisam zagrijao i dosta mi je glupe nizbrdice, ali ubrzo prestajem o njoj razmišljati jerbo mi misli počinje zaokupljati prva obavezna ultra točka, koju je Šimun postavio na lovačku čeku ispod staze do koje vodi okomita pogibeljna nizbrdica, zbog čega ga, uobičajeno, psujemo…

Unaprijed žaleći one koji su odabrali obrnuti krug i koji će se ovdje naći po mraku, nekako se spuštamo do kontrole i vraćamo na stazu, a tada iz naše male skupine otpada C(arin) jer je nakratko krenuo svojim putem pa SAJK-o kreće prema Gorskom zrcalu, krateći serpentine. Iako je vrh Ravno sa suprotnog brda izgledao jaaaako daleko, od Gorskog do kote 550 (druga obavezna), iako na divljaka, treba nam manje od 15 minuta, ukupno sat vremena od starta, a budući da je to 25 minuta bolje od mojih projekcija, definitivno se odlučujemo pokupiti najvredniju neobaveznu kontrolu na Maloj črešnji, koja nam nosi 120 minuta bonusa. S Ravnog izlazimo na makadam za Gorščicu, s njega se skidamo po stazi koje očito nema na karti jer izlazimo na 1M tamo gdje ne bismo trebali, ali prepoznajemo gdje smo pa nas Sablja suvereno vodi do kontrole. Slijedi povratak po hrptu do skretanja za Kulmericu, a tamo susrećemo prve ultraše koji su odabrali malo drugačiji start (prvo Zagorje pa natrag gore), a uvjerljivo ih predvodi nabrijana Zagorka, a za njom Vukelić, Vlainić, Pajo, Benović, Paula, Pandža, Androić, Bojan… Konačno prvi put dolazim do te famozne „partizanske“ čeke (Šimun, je.ote četvrti kat!!!) i treće obavezne točke, gdje se krajcamo s knežijsko-durmitorskim vitezom Krešimirom, a onda stvar u svoje ruke uzima Stručnjak Noina SabljArka, koji nas instinktom psa tragača i iskusnim laganim trkom od 6:15/km (koji Alen i ja iza njega oponašamo) vodi kroz ograde, potočiće, šumice i mostiće do ulaza u PP Medvednica sa Zagorske strane (Pila). Majke mi ako sam ja za to vrijeme znao gdje sam Slijedi kratak uspon po markaciji, odvajanje za rampu koja nosi 70 nagradnih minuta te spust na makadam i njime uzbrdo prema kamenolomu. Iznenađuje me što nakon više od tri sata i dalje lagano trčim čak i uzbrdo i samo čekam kad će ta kriza i jad što vreba na ultrama. Vrijeme je savršeno, taman malo iznad nule pa je zemlja stvrdnuta i nema blata, a nije potrebno ni puno robe (samo majica s dugim rukavima i tajice, rukavice i kapa su, naravno, for sisiz end wusiz) niti puno tekućine. S kamenoloma se prilično strmo, ali puno blaže od UPRI dionice, dižemo prema Pisanoj bukvi i stazi 49. Tu zadnji put vidim Alena, Sablja zaostaje, a Jazz je dovoljno blizu da mu se izdaleka derem kuda treba skrenuti, no i njega ostavljam poslije prelaska makadama za Markov travnik/Oštricu. Do križanja staza 49 i 41, četvrte obavezne, znakovite G točke, jezdim sam pa dalje do Krumpirišta, gdje griješim i završavam dvjesto metara iznad podnožja Crvenog spusta i staze 41, no nisam ni najmanje ljut na svoju poslovičnu glupost jer se osjećam kao da je utrka tek počela i debelo sam ispod projiciranog vremena na tom dijelu staze. Oko točke 3 (donja stanica žičare što završava na Vidikovcu) i kasnije, dok trčim stazom 41, susrećem hrpu dobro raspoloženih planinara i bio bih ljubomoran na njihov lagani tempo da mi ne ide tako lagano, što mi je i dalje turbo čudno jer se dan polako bliži kraju. Na Bistranskom sedlu se mimoilazim s biciklistima Vukodlakom i Berom, odakle krećem prema raspelu na stazi za Bistru, točki kojoj se nisam nadao, a nosi 80 minuta bonusa. Vraćajući se s nje, primjećujem da nije potrebno ići opet na sedlo, već kratim na sam hrbat Medvednice prema Osrenki (peta obavezna točka), gdje ponovo lovim Sablju i otkud zajedno nastavljamo prema koti 707 kod Risnjaka, usput susrevši Ivku i Torbu. Kod kote 707, hrpa planinara dolazi iz rupe i Pašerovog prevjesa (e, crni Šimune ) i točno se sjećam da je 4:51 jer im govorim da imaju još 39 minuta do limita.

U domu ubadamo mineralku i nastavljamo devetkom prema Zavurtu (šesta obavezna). Požurujem Sablju ne bismo li se u Veliki potok spustili za dana, no mrkli nas mrak hvata baš kad smo se sa Zavurta vratili na devetku. Sad vidim da je bolje da smo se vratili istim putem do makadama ispod Risnjaka i otamo zapičili na Mrzlak, no onda ne bismo doživjeli potočku avanturu. Sam silazak u kanjon i nije tako strašan, ali dolje nismo bili sigurni na koju stranu da krenemo jer je djelovalo kao da je to neki manji potok koji će se uliti u Veliki, a opet, dovoljno je velik da bude na karti, no nema ga, a i sam teren sugerira da smo u pravom potoku. Nakon kratkog vijećanja hoćemo li nizvodno, uzvodno ili direktno uzbrdo prema stazi 50, krećemo uzvodno. Čak smo i stazu pronašli, no uspio sam Sablju uvjeriti da se vratimo u potok, iako je to, izgleda bila ona staza koju trebamo, dakle, potez za notes! Potok je polako, zbog granja i stijena, postajao sve teže prohodan, no nije nam bilo druge, nego nastaviti, sve dok Sablja opet iznad potoka nije ugledao stazu, no ja sam tvrdoglavo nastavio. Fora mi je scena gdje mi Sablja sa staze najavljuje da je ispred mene slap, a ja, idiot, umjesto da se s njim šećem po stazi, ispenjavam slapove. Naravno, noge su mi potpuno mokre, no uskoro smo obojica na stazi kod lovačke čeke, odakle kreće brutalni uspon prema jedanaestici i još brutalnije kraćenje na 1M i samo sklonište Mrzlak (sedma obavezna točka). Vrijeme i nije toliko loše – 53 minute, nasuprot zamišljenih 45. Kod mene i dalje nema znakova krize, na Brebaku (osma i zadnja ultra obavezna točka) smo in no time za točno šest i pol sati. Dok Sablju nagovaram da se spustimo u potok na račvanje staza 55 i 55a i 60 nagradnih minuta upravo iz te rupe dolazi Benović i ubrzo iza njega Pajkan. Vidim ja, a vide i oni da neće stići obići preostale tri obavezne ter odustaju od Zavurta i stižu u cilj točno u 8 i 30 za top 10! Bravo!

Tu se opet rastajem sa Sabljonijem. On će prema Ceru, ja direktno u potok pa stazicom prema račvanju potoka i kontroli koja nosi 60 minuta. Taman kad su mi se noge malo osušile, opet gazim po potoku i opet sam mokar, al što bi reko Osmić Edo, ko ga .ebe, nou sikiriki, sikiriki, nou, nou, 7 sati je i sitno, a ja se dokopao 60 minuta bonusa i onda…
Eeeeeeeeee, onda je počelo… Još od kamenoloma u Kraljevom Vrhu pa sve do Brebaka pitah se kako to da mi je tako lagano, švercam li se ja možda, jesam li možda trebao brže… No, kad je počeo legendarni sljemenski Put u nebo, koji definitivno spada u kategoriju zagorskog „UPRI“, onda sam dobio ono po što dolazi i za što se trka svaka mazohistička lujka iz ekipe „always ultra“, samo za taaaaaaaaaaj osjećaaaaaaaaaaj, a to je onaj potpuni raspad sistema, totalna nemoć, ono što je Babić nazvao plačipičkastost, ako se dobro sjećam, tako nešto… Bože mili, kraja mu nema, staza satkana od prirodnih stepenica koje čini korijenje okolnih stabala. U jednom trenutku krajnje nemoći okrećem se prema osvjetljenom gradu da bih kao uživao u neprocjenjivom pogledu, a u stvari, pogled mi je samo izgovor da se odmorim nekoliko sekundi. Nakon tih petnaest prestrašnih minuta u bakica modu, čak lagano trčkaram po platou i po onim uskim stazicama 55-ice, konačno sječem makadam i krećem u podnožje, za mene u ovom stanju, baš pravog diva – Cera! Taj je direktni uspon na divljaka prestrašan kad si svjež ako ideš punom snagom, a ovo… Na tom mjestu sam bio na duplom kolu Mrak kombe prije dvije godine kad sam Dejvu rekao da sam već mrtav, a još se na Cer moramo penjati, ali to nije bilo ni približno stanje slično ovom. Uglavnom, teško je to, čak i nemoguće opisati, paklenih 10 minuta na -2 Celzijanera. Buljim samo pred sebe, korak po korak, ne usuđujem se pogledati gore jer su obrisi kraja ovog uspona predaleko. Pred kraj uspona ugledam lampu, znam da to može biti jedino Sablja, ali svejedno pitam. On odlazi i viče „Upriiiii!“, a ja maštovito odgovaram „Upriiiiiiiiii!“. Ne mogu vjerovati da sam gore, moja sedamnaesta kontrola! Vadim kartu i gledam isplati li mi se ići u bolnicu Brestovac jer nosi samo 20 minuta, ali ipak odlučujem ići jer se od nje namjeravam dići direktno na cilj. Dok lagano trčkaram s Cera, vidim nekog kako lagano hoda ispred mene. Ne mogu vjerovati da je Sablja baš toliko spor. I nije, to je Bojan, susrećem ga pred kraj utrke, opet kao i 2010. i opet bez obaveznih kontrola. Zovem ga da ide sa mnom na Brestovac, ali to je već pokupio. U prvoj prostoriji nema konrole, iako tako piše u uputama. Obilazim sve prostorije, kružim oko bolnice, vrijeme curi, ja pizdim, zovem Šimuna, ne javlja se.

Ono što me fascinira čak i u ovim teškim trenucima je da još otkad sam ostao sam u mraku, u potoku, oko Brestovca, ne osjećam ni trunku straha, dok bi mi u nekom vlastitom samotnom aranžmanu na tim mjestima bilo prilično neugodno. Kružim ponovo i naletim na kontrolu ispred naznačene prostorije. Tu sam prošao već dva puta, ali sam osvjetljavao unutrašnjost, a ne vanjske zidove. Ostalo mi je 18 minuta. Odlazim prema istoku do žica stare žičare i penjem se ispod njih do makadama. Najradije bih sjeo i odmorio se nekoliko minuta, ali na knap sam s prvim limitom. Zadnje kapi mineralne ubacio sam u sebe prije Cera. Tjeram se jer znam da imam još 15 minuta. Prelazim makadam. Prolazim 10. stup. Spajam se na stazicu iznad njega. Ona me dovodi do staze Jutarnje lige. Cesta je na 50 metara. Prelazim cestu. Na ligi odavde imam oko 6 minuta. Na satu je 7:50. Znam da ću se dovući do cilja za 8 sati, ali samo uz brzo hodanje pa se ponovo tjeram. Konačno kraj uspona i malo ravnine, čak i kratka nizbrdica. Konačno gornja stanica žičare. Uz stepenice si pomažem vukući se za onu debelu špagu između stupova. Kraj stepenica. Onda se ponovo vučem za slične špage između stupića na stazi prema vrhu. Prolazim pokraj Zlatnog medvjeda. Žana s platoa upitno viče „Kristijan“? Nisam u stanju odgovoriti. Ulazim u cilj i sjedam. Čujem da sam blijed k’o krpa. Trpam u sebe iVshin kraš ekspres, litru mineralne, tri čaja, proteinsku pločicu koju nisam pojeo za vrijeme utrke i litru čokoladnog mlijeka i za čas sam skroz ok. NE-NAD-JE-BIV osjećaj, totalno savršenstvo i nirvana. I love this game!!!

Za one koji su šokirani korištenjem kofeinskih gelova i priznanjem te rabote pred milijunskim auditorijem, na ovoj utrci moj doping bješe: pola litre izotoničnog napitka, pola litre obične vode, litra mineralne, jedna tabletica Enervita i dva obična gela. Hrana nula bodova.
Već dva dana trpam u sebe ogromne količine hrane i tekućinu svih vrsta, a usnice su mi i dalje strašno suhe. Ovaj trek koštat će me bilo kakve šanse za medalju na Mrak kombi, ali vrijedilo je ubiti se na Medotreku. Ovaj trek koštat će me i oklade s Trsom da ću ga dobiti 8:0 na Mrak kombi, ali isplatilo se ubiti na Medotreku.
Isplatilo se ubiti na Medotreku točka!
Kao i revolucija, Treking liga jede svoju djecu. Pogledajte brončanog od prošle godine, fali mu jedna kontrola. Pogledajte srebrnog, kronično mu treba odmor. Pogledajte pobjednika, ubiše ga leđa. Pogledajte pobjednicu, satralo je. Teško je i gotovo nemoguće ganjati ligu dvije godine u nizu. Ja sam pokušao prve dvije. U trećoj sam puk’o nakon dvije utrke i nije me bilo nigdje sljedeće dvije i pol godine. Kad bih vratio vrijeme unazad, učinio bih isto za istu cijenu. Toliko volim treking.
Miles to go before I sleep.
Woods are lonely, dark and deep but I have promises to keep.
Do stote ultre. 30 done/70 to go!

Od bitnih informacija izdvajam da je iFka na fotki i da svega toga nebi bilo bez Dunje Bue.

A ostatak priče s novinarima koji se nisu dali nagovorit da se pridruže istinskom istraživačkom novinarstvu trčanjem tog kola pročitajte u nastavku …

Ima i PDF verzija - Članak o JGL-u u nedjeljnom Jutarnjem listu od 8. siječnja 2012.

NOVA AKTIVNOST POHARALA POSLOVNI ZAGREB

NEDJELJNI JUTARNJI 8. SIJEČNJA 2011.

‘CIJELE DANE TRČIMO PO MEDVEDNICI PA NEMAMO KAD ZARAĐIVATI MILIJUNE!’
Brzinski ekskluziv Nedjeljnog Jutarnjeg
Dok pijanci još teturaju gradom, ovi ljudi trče Gelender ligu: A svake prve srijede u mjesecu se utrkuju do Sljemena, a zatim odlaze na posao.

Dok pijana škvadra još uvijek tetura po zagrebačkim ulicama, njoj zvoni budilica. Četiri je ujutro. Ustaje iz toplog kreveta, lagano se rasteže i kuha kavu. Ispija čudesni napitak za buđenje i pali računalo. Gleda Facebook da vidi jesu li se svi probudili. Kada ugleda zelene točkice pokraj svojih kolega, odmah joj je lakše. Svi su spremni. Uzima ruksak s odjećom i kreće. Pravac parkiralište Bliznec. Ona je Dunja Bua Markičević, jedna od članova Udruge Pustolovno Rekreativnih Ideja – Gelender koji svake prve srijede u mjesecu trče jedinstvenu Gelender ligu – od parkirališta Bliznec do samog televizijskog tornja na Sljemenu.
Dunja je ligu počela trčati prije tri godine iako je prije toga prehodala rutu tisuću puta. Nije joj bilo lako – bila je spora, nosila je štapove i htjela je odustati na pola.

- Danas mi je smiješno kada vidim mjesto na kojem sam prvi put htjela odustati. Sada ga pretrčim za nekoliko minuta i to me veseli jer vidim koliko sam napredovala.

Otkrivanje entuzijazma

Vlasnica je agencije za odnose s javnošću, a trčanje joj samo pomaže da ostane fokusirana i puna ideja. Upravo zbog jutarnjeg trčanja ne  dolazi nervozna na posao, a njezini kolege u tome je podržavaju. Nekada čak i previše.

- Kad sam živčana, kažu mi ‘daj odi trčat’ jer znaju da je to moj ispušni ventil, ali i vjetar u leđa koji me tjera da budem još bolja. Što više trčim, to sam efikasnija – smije se.

Ona ne kasni na posao zbog Gelendera. Štoviše, vrati se kući oko sedam sati, popije još jednu kavu, zapali cigaretu i ima dva sata da se spremi za novi radni dan. Kada trči maratone ili Mrak kombinaciju, uzme slobodan dan da bi izdržala taj tempo.

Gelender joj je još uvijek izazov, ali najviše voli trčati maratone iako nikada nije sanjala da će upravo ona biti jedna od “onih atletskih tipova
koji to rade”. Godine 2001. nije bila strastvena trkačica i išla je na put u New York. Baš u vrijeme kada se održavao popularni njujorški maraton. U avionu je susrela sunarodnjaka koji je išao trčati.

- To mi je bilo prečudno. Mislila sam si, pa koliki atleta moraš biti da to možeš izdržati. Smatrala sam da je to najveći vrhunac koji možeš
postići u životu. A vidi me sad.

Trčanje joj je jednostavno postalo zadovoljstvo, hobi i ljubav.

Kako bi smo otkrili barem djelić Dunjina entuzijazma, odlučili smo se i mi probuditi kad cijeli Zagreb još spava i dočekati zoru na Sljemenu.
Nije bilo lako ustati, ali uspjeli smo doći do startne točke, parkirališta Bliznec. 5 i 15 ujutro, a parkiralište je krcato. Iz šume se vide svjetla
kao goleme krijesnice, a ispred nas masa ljudi u trenirkama. Razgibavaju se, smiju i trpaju svoje ruksake u jedini automobil koji će ih dočekati na samom vrhu Sljeme. Svi nas ljubazno pozdravljaju misleći da smo neki od pridošlica koji će s njima trčati po stazi Gips. Razuvjerili smo ih, shvatili su da ipak nećemo skinuti svoje rukavice i šalove, ali ni to ih nije spriječilo da nas veselo nagovaraju da
krenemo u utrku s njima.

- Kad ste se već probudili tako rano, bio bi red da otrčite utrku – bio im je najjači argument.

Ali ipak se nismo dali nagovoriti.

Prvi pobjednik

Čim je Vedran Sabljić, predsjednik udruge, označio start, krenuli su i napravili gužvu na početku staze. Inače jutarnju Gelender ligu trči
najviše pedesetak ljudi, a u srijedu ih je bilo 72. Tomo Vlainić našalio se nakon utrke i rekao da je izgubio minutu i pol zbog uskog grla na startu.

A na Sljemenu, najvišem vrhu Medvednice na 1035 metara nadmorske visine, prava zima. Vjetar prolazi kroz kosti, a gusti oblaci iznad nas.
Mrkli mrak i tišina. S nama je i Vedrana Maršić iz Pule koja nije trčala zbog ozljede. Ona je danas zadužena za pisanje rezultata. Tek što je izvadila papir i olovku, svjetlo se pojavilo iznad nas. To je bio 25-godišnji Viktor Sarić iz Zagreba, pobjednik prve ovogodišnje Gelender utrke.

- Jesi se uspio izgubiti? – pita ga Vedrana.

- Ma skoro. Tek četvrti put trčim ovu utrku i još ne poznajem dobro stazu, pogotovo po mraku. Tako da trčim, a kada ne znam kuda bih krenuo, Andraž mi viče kojim smjerom trebam ići – smije se uspuhani pobjednik.

Drugi je utrku završio upravo 28-godišnji slovenac Andraž Hribar iz Krškog. On stazu zna pa iako živi i radi s druge strane granice, sljemenske staze poznaje kao svoj dlan. Obožava trčati po Sljemenu i daljina ga ne sprečava da ujutro dođe, otrči do vrha i vrati se na posao u Krško.

Mjerenje vremena

- Prekrasno mi je što se ovoliko ljudi može skupiti tako rano. Inače se budim rano i trčim, ali ovo mi je odlično jer se uz rekreaciju stignemo
i družiti – govori Andraž.

Vrijeme utrke mjere individualno, svako za sebe. Nitko ne vara jer ih veže međusobno povjerenje, a naposljetku bi takav prevario samo sebe
jer se za pobjedu ne dobiva nagrada već samo zadovoljstvo i čestitke ostalih. Svatko voli pobijediti, ali bitno im je ostvariti osobni cilj, koji svaki put može biti drukčiji.

Tako je pobjednik utrke zaboravio sat i brojao 30 sekundi dok nije došao drugoplasirani te od njegova rezultata oduzeo vrijeme čekanja.
- Jako sam zadovoljan. Istrčao sam stazu za 39 minuta, iako mi je osobni rekord 37. 47, ali tada sam trčao po danu. Još je 11 kola do kraja lige pa ništa nije gotovo. Mrak kombinaciju ove godine ne trčim, ne stignem. A danas me još čeka vožnja na biciklu jer ove godine sudjelujem i u triatlonu - govori Viktor.

Zahtjevnije utrke

Udruga UPRI Gelender postoji već šest godina, od kada su Vedran Sabljić i Kristijan Šivak odlučili sastaviti ligu za ljude koje su svakodnevno susretali na Sljemenu. To su rekreativci koji bi i bez natjecateljskog sustava trčali po zagrebačkoj planini, ali ovako
svi trče zajedno i nikada im nije dosadno.

Dvojac je osmislio jutarnju Gelender ligu koja se trči svake prve srijede u mjesecu i sastoji se od 12 kola. Uvijek se trči ista ruta. Starta se s parkinga te se trči po Gips stazi sve do Gelendera.

Postoji i popodnevna liga Mrak kombinacija, ali ona se uvijek odvija na drugoj stazi i zahtijeva puno veću spremnost i dobru sposobnost orijentiranja u prostoru. Odredi se start i cilj, a na pojedincu je da nađe najbrži i najbolji put od točke A do točke B, koristeći zadane staze. Mrak kombinacija ima 8 kola, traje 6 tjedana, svake srijede u siječnju, a završava 8. veljače.

- Mrak kombinacija je definitivno najluđa liga u Hrvata - kaže pobjednik prve utrke Viktor.

Liga cijele godine

Iako ovu ligu trče uglavnom Zagrepčani, udruga nije orijentirana samo na Sljeme, već postoji i Treking liga. Treking liga održava se na raznim lokacijama diljem Hrvatske pa su tako pustolovi već pretrčali Risnjak, Velebit, Učku, ali i neke otoke poput Cresa, Mljeta i Krka.

- Otoci su izazov. Čini se jednostavno, ali otočno kamenje probija i najčvršće tenisice. - kaže Žana Rajić, koja svoje trenutke na Sljemenu ne bi dala ni za što na svijetu. Dodaje da nema ljepšeg osjećaja nego kada zadovoljna stigne na cilj i kad crveno nebo prati dok se spušta. Loše raspoloženje, umor te neispavanost nestaju s prvim pogledom na tek probuđeni Zagreb – tvrdi.

Mladom pobjedniku ni to nije bio dovoljno dobar motiv da se lakše probudi pa su mu prijatelji iz udruge odali tajnu.

- Rekli su mi da budilicu stavim što dalje od kreveta pa sam primoren ustati da bih ugasio taj zvuk. Akad sam već na nogama. . . – kaže Viktor.

Buđenje nije problem najstarijem članu Borisu Paju, koji sa svojih 60 godina i dalje trči uz bok mlađim kolegama. Njegov primjer slijedi i 51-godišnji Nikola Slovic, koji je u prošlom kolu bio pobjednik, a u srijedu je utrku završio na četvrtom mjestu unatoč ozljedi lista.

- Struktura ljudi je šarolika. Svega se može naći u našoj ligi – šali se Vedran.

Ističe da ljudi dolaze u tu ligu jer ona kontinuirano traje cijelu godinu, ali najviše zato što vole trčati i zato što vole Sljeme. A da nema lige i trčanja, možda se nikada ne bi upoznali.

Statistika, poredak, rang-liste, tu desno malo dole →→→→

(eventualne reklamacije šaljite na tergatjanko@gmail.com, a komentare u komentare)

Uglavnom, u kratkim crtama:

• - u 85-om po redu kolu nastupilo je 89 učesnika
• - omjer Ceste i Mrcine 48:41; omjer muškaraca i žena 71:18
• - prosječno vrijeme na Cesti relativno slabo: 1:04:18
• - prosječno vrijeme na Mrcini jako dobro: 0:55:37
• - pobjeda Kreše Babića na Cesti: u 27 nastupa ovo mu je 5. pobjeda (3. ove zime)
• - pobjeda Ingrid Nikolesić na Cesti: u 9 nastupa ovo joj je 4. pobjeda (2. ove zime)
• - pobjeda Viktora Sarića na Mrcini: u 4 nastupa ovo mu je 2. pobjeda (i to za redom). Obzirom da je pobijedio i u srijedu na JGL-u, ove godine još neporažen
• - pobjeda Marte Peharde na Mrcini: u 4 nastupa ovo joj je 3. pobjeda (i to za redom)
• - Tri ulaska u top-ten svih vremena: na deveto mjesto Ceste upala Maja Marukić  (54:56); na Mrcini na osma mjesta upali pobjednici Marta Peharda (52:31) i Viktor Sarić (40:21)

Osmo kolo za dva tjedna (22.01.). Dođite sljedeće subote ponovo na Sljeme, na redu je MEDOTREK!!