NAGRADE:

• *ULTRA: Statue lasice za prvo troje u muškoj i ženskoj konkurenciji + medalje do desetog mjesta. Za pobjednike (M+Ž) tjedan dana smještaja za dvije osobe u ljetnikovcu u Tisnom, za drugo i treće plasirane (M+Ž) vikend smještaj za dvije osobe u ljetnikovcu u Tisnom.
• *PLANINARSKA: Medalje za prvih pet u muškoj i ženskoj konkurenciji. Za pobjednike (M+Ž) tjedan dana smještaja za dvije osobe u vili Kapela pored Bjelolasice, za drugo i treće plasirane (M+Ž) vikend smještaj za dvije osobe u vili Kapela pored Bjelolasice.
• *JOGGING: Medalje za prvih pet u muškoj i ženskoj konkurenciji.

RASPIS

UPUTE ZA TREKING:

• *JOGGING
• *PLANINARSKA
• *ULTRA

Ovdje možete skinuti kartu u punoj rezoluciji (desni klik pa Save Link As / Save Target As).

Ajmo kronološkim redom. Subotnji prvi po redu Brooks Run Happy & Green polumaraton je (zajedno s građanskom trkom od 6,4km) okupio 300-tinjak učesnika u uvjetima koji nisu za trčanje. Masu puta sam bio na takvim trkama (najčešće se to dešavalo u Jaski), i znam da koliko god bude okrepnih stanica i vode da nebu dovoljno. Velika većina trkača jednostavno zanemaruje u prvoj fazi trke toplotne signale i piče kao sumanuti dok ne presuše, a onda slijedi kolabirajući scenario u kojem kap vode vrijedi više od kraljevstva i konja zajedno.

Rekord od ove subote teško da će biti oboren: 36 odustalih!! Mada pravilnik za cestovno trčanje kaže da okrepne stanice trebaju biti na svakih 5km, i mada je organizator ispoštivao u potpunosti to pravilo, uz dodatnu mogućnost da se na jednu okrepnu stanicu moglo doći po dva puta, što u prevodu znači da se čak 5 puta u trci mogla dobiti i voda i izotonik, većina je sasula paljbu na organizatora kao da ih je u najmanju ruku poslao na odsluženje doživotne robije u Saharu. Čak su i učesnici građanske trke bili prestravljeni činjenicom da na njihovoj trci od 6,4km nije bilo okrepnih stanica?!

Koliko bi tko trebao (ili mogao) popiti vode u određenoj  situaciji bi mogla biti beskonačna tema, pa ću je preskočiti, i prisjetiti se u stilu Broja 1 vjerojatno najsušnije trke ikada održane u Hrvata:

• - Datum: 02.08.1998.
• - Staza: ultramaraton Knin-Biograd (90km)
• - Broj okrepnih stanica: 0 (nula)
• - Temperatura: Radio Knin je sat vremena prije trke objavio da je izmjereno 39,4°C u hladu, najviša temperatura u Kninu u posljednjih 50 godina!
• - Količina hlada na cesti Knin-Biograd: ni za lijek (nisko raslinje )
• - Početak trke: popodne u 4 sata!

Pobijedio je Franjo Lončar, ne sjećam se rezultata. Međutim, za priču je važan podatak da se Franjo logistički odlično pripremio za trku. Imao je svoju osobnu pratnju, i u putnom frizeru bogatu i hladnu okrepu. Htjedoh reći, kada su uvjeti visoko iznad granice za neko normalno i suvislo trčanje, ako već nemrete odoliti nastupu, učinite sve što možete da umanjite toplinske efekte: odmah u startu zanemarite rezultat i natjeravanje za vrijeme, pozicije, bodove, ponos, whatever… nosite svoje vlastite okrepe (jer službene NIKAD neće biti dovoljno), nemojte projuriti kroz službene okrepne stanice u lovu za 2-3 sekunde već kampirajte ak treba tamo, nalijte se ko deva, zalijte se po glavi, vratu, nogama, rukama i tek onda dalje, na svaki znak krize odmah povucite ručnu kočnicu za slučaj opasnosti i na kraju krajeva i odustanite ak treba, u ratu je prvenstveno najvažnije preživjeti i  doći na sljedeću bitku!

A kako je završila trka do Biograda? Nakon što sam nekako otrčao 70km, posljednjih 20 sam hodao u potpunosti, u društvu s Berom. On je pak, zahvaljujući užarenom asfaltu, imao na nozi plik veličine 44! Kad je skinuo čarapu, nisam mogao vjerovati očima – kompletni taban je bio jedan veliki plik, uključujući i prste! Od te trke sam se oporavljao mjesecima, a brzinu koju sam imao do tada nikada više nisam uspio vratiti. Primjerice, prije te ultre sam hiljadarke običavao raditi na tempu 3:15, a nakon toga nikada više brže od 3:30!!

Druga priča: Samo par sati nakon jarunskog hard-core polumaratona, Zagreb je zahvatila malo žešća promjena vremena. Trka od Trga Bana Jelačića do sljemenskog TV-tornja sljedećeg dana je privukla 65 trkačkih romantičara, koji su, došavši na vrh, uživali sve čari zime, uključujući snježne nakupine koje su u grudama padale s tornja po cilju.

I ovdje imam zanimljivu i poučnu priču, ne tako davnu, s Učke od prije 4 godine. Trka od Lovrana do Vojaka (vrh Učke), dužina 10km, visinska razlika 1405 metara. U Lovranu još kakvo-takvo vrijeme (16°C, lagana kišica) koje nije naslućivalo pravi kijamet na vrhu, obzirom da je bio u magli. Trkači u laganim majicama bez rukava krenuli su ka vrhu, ne očekujući neku bitno veliku razliku u meteorološkom smislu. Međutim, na vrhu je puhala bura jačine preko 100 km/h, a temperatura je iznosila samo 4°C. Orkanska bura je do maksimuma pojačavala tzv. wind-chili efekt, koji osjećaj hladnoće na tako jakom vjetru snižava za oko 20 stupnjeva, što znači da je prava temperatura iznosila blizu minus 15°C!! Drugim riječima, 30-ak stupnjeva hladnije nego na startu sat vremena prije! Sjećam se da sam tog dana prvi i jedini put u životu vidio kako su neki natjecatelji ulazili u cilj plačući. Nekima od njih je to bila i posljednja trka u životu, trčanje im se maksimalno zamjerilo.

Međutim, tog dana je nagla ciklonalna aktivnost obuhvatila cijelu Europu, pa su se istovremeno na jednoj od najatraktivnijih i najekstremnijih planinskih trka u Europi (Zugspitze Extremberglauf race, Bavarska) doslovno smrznula dva trkača – LINK. Takvi problemi na planinskim trkama su poprilično učestali. Naime, meteorološke karakteristike na startnoj liniji nikada nisu podjednake na cilju, a razlog tome je velika visinska razlika i dolazak vrlo često, izazova radi, na vrh planine gdje vladaju surovi uvjeti, pogotovo u fazi ciklone, bez obzira o kojem se godišnjem dobu radi. Čak je ljeto u jednu ruku i opasnije, jer ljudi na startu ne očekuju probleme na vrhu, pa ulaze u trku nepripremljeni za moguće ekstremne uvjete na cilju. Protekli vikend je upravo pokazao svu hirovitost vremena prema trkačima. Na sreću, ovog puta bez posljedica, mada je hitna pomoć imala tri ozbiljne intervencije u subotu, a i Medvednica nije tako opasna planina poput npr. Alpi ili našeg Velebita.

Za kraj ipak zabavnije štivo. U obje trke je kod žena pobijedila Veronika, i oba puta ponudila zanimljiva zrnca uz kafu. U subotu sam je dva sata prije trke, dok sam postavljao KM-oznake, sreo kako odrađuje svoj jutarnji trening oko Jaruna??! Dva sata prije trke, halo! Kaže – „ma idem samo dva krugića“ (deminutiv valjda nosi manje kilometara, šta li?). S plus dodatkom od i do doma, ispalo skoro 20km. Nešto kasnije došla je na trku, svezala balone za pejsmejkera, odradila vođenje grupe bez greške i – pobijedila! Dakle, otrčala je ukupno maraton u paklenim uvjetima, zatim drugi dan došla prije 9 na Trg, pomagala 2 sata Boroši oko prijava, otrčala na vrh, pobijedila s lijepim rezultatom 1:19, navukla šuškavac i otrčala još nekih 15km do kuće!

No, to su samo dijelovi niske Veronikinih bisera, koje nam svako malo servira. Meni osobno se najviše sviđao onaj s ovogodišnjeg ekipnog prvenstva Hrvatske u krosu. Kak nije dugo trčala tako kratku trku (8km), ipak je iz respekta prema brzim curama sa staze dan ranije smanjila uobičajenu kilometražu i otrčala samo 30km… veli „tak, da ulovim ipak malo svježine“, obzirom da subotom obično zaruži na nekih 40-60km. Ali avaj, došli smo u Vinkovce zbog tehničkog sastanka malo prerano i njoj vrag nije dao mira kad je vidjela onu lijepu šumu i ode u nju sat i pol prije starta. Napravila zagrijavanje od 90 minuta (preko 15km), došla na trku i očitala taktičku lekciju brzim curama koje petaka idu 18-19 minuta i fino ih nanizala pri kraju! Po dolasku u Zagreb je napravila trening

Vrući svibanjski dani su nas uveli u novu sezonu planinskih trka. Nakon Kamešnice, na red je došla majka svih hrvatskih brdskih trka – Sljeme, u početku poznata kao Štrapacijada. Ovo je 22. izdanje najstarije hrvatske planinske trke, a legenda zagrebačkog sporta, veslački i trkački evergrin Julije Boroša već više od dva desetljeća daje primjer ostalim organizatorima kako „nije sve u nofcima“, već da ima nešto i u ljubavi i predanosti spram trčanja i sporta općenito (mada i nekretnine nisu za odbaciti ).

Vrlo lijepi trkački izazov, iz samog centra metropole do vrha 1000-metarske planine po uređenoj planinarskoj šetnici, ne mogu si priuštiti žitelji ni jedne druge europske države, pa držim da ovakav događaj zaslužuje veću pažnju grada, medija, sponzora… No, teško je za povjerovati da će se za to izboriti pored 30-ak lokalnih nogometnih klubova četvrte i pete lige, koji sasvim lijepo egzistiraju i čiji je proračun po jednom prvenstvenom kolu 10-50 puta veći od proračuna ovog natjecanja. A da apsurd bude u potpunosti zadovoljen, na njemu nastupi više učesnika nego što ima gledatelja na tim utakmicama. Ali, jbg, to se zove hrvatska sportska realnost od koje ne možemo pobjeći. Ustvari… možemo, u smjeru Sljemena !

Opis staze s nešto numeričkih podataka, izvučenih prije 15-ak godina, kada sam premjerio cijelu stazu u dužinu i visinu. Evo što imam zapisano u svom notesu:
- Staza ima 13.7km dužine i 898m visinske razlike (start je na 113m, cilj na 1031m).
- Prvi km je kod ulice koja se zove Mala (spaja Novu ves i Medvedgradsku) i ima 12m visinske razlike (startni uspon po Bakačevoj).
- Drugi km je 200m nakon što se uđe u Ksaversku (između Mirogojske i benzinske), i tu isto ima ukupno 12m uspona.
- Treći km je između Mlinarice i Mihaljevca, još 15m uspona.
- Četvrti km je na širokom lijevom zavoju Gračanske ceste, uspona 30m (3%).
- Peti km je isto u Gračanskoj, kod ulice Zvečaj, uspona 32m (3.2%).
- Šesti km je na livadi prije tunela, uspona 43m, ali je završni nagib po Gračanskoj ipak malo žešći od 4.3%, s obzirom da ima jedan dobar ravni komad od kojih 300-tinjak metara po Gračanskom Dolju koji spaja cestu i tunel. Stepenice ispred žičare su na 6.8km i tu je okrepa.
- Sedmi km je na pola puta od žičare do Vile Rebar (gdje je nekad bio start istoimene trke), i tu je mjerenje prolaznog vremena i pravi početak trke. U tom dijelu uspona ima 45m.
- Osmi km je već na Leustekovom putu,točno na jedinom prijevoju, uspon 73m.
- Deveti km je isto na Leusteku, na pola puta do Adolfovca, uspon 82m. Adolfovac je na 9.8km
- Deseti km je nešto malo prije nego staza prereže sljemensku cestu, najravniji je dio Leusteka i ima 64m uspona, a tu je i druga okrepna stanica.
- Jedanaesti km je kod krajcanja s cestom i odvajanja za Runolist, uspon 101m.
- Dvanaesti km je kod česme (odlično za osvježiti ukoliko bude vruće), 114m uspona. Završetak Leustekovog puta, tj. izlazak na cestu je na 12.9km.
- Trinaesti km je kod popularnih Jaslica, na samom ulasku u Činovničku livadu, 78m uspona. Do kraja je još 700m u kojem je ukupni uspon 100m, ali opaki dio ispod žičare od dna do Koloturea ima oko 350m i 75m uspona.

Prije 15 godina nisu postojale današnje GPS igračke, pa su moguća neka minimalna odstupanja. Stazu sam mjerio biciklom (uspone gurao radi preciznosti), a visinu pomoću barometra. Na osnovu tih podataka izrađen je i profil staze:

Planinska sezona ulazi u svoju kalendarsku špicu, potpomognuta cestovnim trkama s ništa manje zahtjevnim brdima. Sljedećeg vikenda na programu je najbrdovitiji hrvatski polumaraton Jaska, brdska trka Kozjak u Splitu, zatim slijedi hard-core Biokova (moguće pojedinačno PH i izborna trka), pa onda „mali predah“ na jednom od najtežih svjetskih maratona oko Plitvičkih jezera, nakon čega nas čeka ljetna liga Puntijarka (svaki četvrtak u 18h) i srpanjska uzbuđenja na Sljemenskom maratonu (08.07.), te organizirai odlazak na najmasovniju i najatraktivniju svjetsku planinsku trku Groosglocknerberglauf u Austriji (15.07.).

• Organizator trke Sljeme: Julije Boroša (VK Jarun)
• Trku pomažu: ljubitelji planinskog trčanja
• Trku odmažu: oni drugi

Detalji iz raspisa:

Start: Nedjelja, 13.05.2012. u 11.00 h na Trgu bana Jelačića u Zagrebu (kod Bakačeve ulice)

Trasa staze: Jelačićev trg (start) * Kaptol * Nova Ves * Gupčeva Zvijezda * Ksaver * Gračanska cesta * Tunel * Donja stanica žičare * Vila Rebar * Leustekov put preko Adolfovca do Činovničke livade * Pokraj vrata Šumarije * Trasa žičare na Bijeloj livadi * Televizijski toranj na Sljemenu (cilj)

Rekord staze:  Muškarci – Nedjeljko Ravić 0:59:08      Žene – Barbara Belušić 1:12:31

Kategorije: (Pojedinačno u muškoj i ženskoj konkurenciji)

Startnina iznosi 80,00 kn, a plaća se na startu prilikom uzimanja broja. Za startninu se izdaju računi.

Organizator osigurava za sve sudionike:

• Prijevoz odjeće do cilja
• Startne brojeve
• Okrepne stanice na 6,7,10. kilometru i na cilju
• Topli obrok na cilju
• Besplatni prijevoz sa Sljemena do Mihaljevca
• Prigodnu majicu

Medalje i pokali:

Pokale dobivaju prva tri u muškoj i ženskoj konkurenciji, te po ekipama, kao i najstariji sudionici. Ekipe čine tri najbolje plasirana sudionika. Prva tri u svakoj kategoriji dobivaju medalje.

Ostalo:

• Trka se održava bez obzira na vremenske uvjete
• Muškarci stariji od 70 godina i žene starije od 60 godina ne plaćaju startninu.
• Trka se boduje za NEW BALANCE planinski kup 2012.
• Trka se boduje za CASCADIA TRAIL TROPHY 2012.
• Trka NIJE pojedinačno PH, niti je izborna za EP.

• - Sljeme nije organizator brdske trke „Sljeme“, niti je ikad bio.
• - Sljeme nije organizator pojedinačnog PH u planinskom trčanju za ovu godinu, iz prostog razloga jer: a) to nije tražio, tj. nije se kandidirao; b) niti je mogao tražiti, tj. niti se kandidirati jer ne organizira ni jednu planinsku trku (osim ak se ne računaju trekinzi, Sljemenski maraton, te lige Puntijarka i Lagvić, a ne računaju se jer su drugog profila).
• - Sljeme samo pomaže organizaciju brdske trke „Sljeme“ posljednjih 11 godina (konkretno – radi obradu podataka i pokriva okrepne stanice). A pomaže zato jer iznimno cijeni gosp. Borošu i kao čovjeka i kao sportaša, i pomaže na altruističkoj osnovi.

Sljeme ima dovoljno pametnijeg posla nego ispravljati sve beskonačne nebuloze glede krivih datuma i informacija koje razni dupeglavci objavljuju na web-stranicama i forumima, pogotovo glede trka koje nisu naše. Jer, osim što organiziramo svojih 28 trka, pomažemo na sličan način organizaciju još 20-ak drugih natjecanja u Hrvatskoj, što nas naravno, ne čini organizatorom istih, i neznam šta je tu toliko teško za shvatiti!

Pouzdano: Gosp Boroša (ili VK Jarun) se uopće nije ni kandidirao da bude domaćin prvenstva, a kako je moguće da ga, usprkos tome, dobije, i kako je moguće da se kao organizatora usput navede AK Sljeme bez našeg znanja, i to još u nekoliko krivih varijanti dana i datuma, iskreno rečeno i meni osobno predstavlja enigmu?!

Rezime: Brdsku trku „Sljeme“ ćemo, s barem jednakom strasti kao i svih ovih dosadašnjih, pomagati i sljedećih dvjesto godina, blago rečeno. Gospodin Julije Boroša je, sa svojih 80 i kusur godina, obećao da kad ode na svoju vječnu veslačku stazu za otprilike kojih 50-ak godina, ostaviti Atletskom klubu Sljeme u amanet ovu trku, što je za nas neizmjerna čast i povjerenje, koje, nadam se, nećemo iznevjeriti

Drago svekoliko trkačko društvo, najavljujemo vam još jedan novitet – prvo  izdanje nove generacije treking utrka na Bjelolasici pod nazivom: Bjelolasica 2012. Trka se boduje za Cascadia Trail Trophy 2012. i imat će 3 dužine  i težine staze: ULTRA 29-35km i cca 2000m uspona, PLANINARSKA 19-22km i cca 1000m uspona, JOGGING 7-10km i cca 200m uspona.

Ultra je napravljena malo jača, više kao trka u Treking-ligi . Za manje iskusne ultraše bit će pravi izazov, drugačija od onih legendarnih trekinga iz 2005, 2006. Obilazak sjeverne padine Bjelolasice, greben, planinarski dom, sklonište, lovački dom, vrh Kula, još 2 manje poznata vrha, mrcilište, pećina, skijalište, izvor, spomenik drvosječama koji su srušili divovsku smreku na sebe… Uglavnom, cjela ultra ide markiranim planinarskim stazama i šumskim makedamskim putevima, osim možda malo traženja već spomenuta 2 vrha i bonbončić za kraj: na greben se penje 2 puta, jednom sa zapada, te jednom s juga.

Planinarska staza puno jednostavnija. Početak i kraj kao ultra, uspon sa sjevera na greben i po greben, jednostavna orijentacijski i taman za većinu ekipe.

Jogging staza početak i kraj kao ultra i planinarska, zatim uspon po skijalištu i pogled na najljepše i najinteresantnije dijelove visoravni Bjelolasice.

• INFO Bjelolasica 2012:

DATUM: subota, 26.05.2012.

ORGANIZATOR: AK Sljeme, Zagreb

MJESTO ODRŽAVANJA: Područje Bjelolasice 27km od Ogulina

START I CILJ: Jasenak, Vila Kapela i nedovršen hotel (kako doći u Jasenak iz Zagreba)

TEHNIČKI SASTANAK: pola sata prije svake trke

START I DUŽINA:

• ULTRA:  9:30, cca 35km
• PLANINARSKA: 10:00, cca 20km
• JOGGING:  10:30, cca 9km

ZEMLJOVID I KONTROLNE TOČKE: Za sve kategorije biti će objavljen 10 dana prije utrke, tako da se svako može unaprijed upoznati sa stazama.

OBAVEZNA OPREMA: mobitel, kontrolni karton, zemljovid, instrukcije (i čeona lampa za ultru).

PRIJAVE I STARTNINA: Prijave on-line do 25.05. Svi prijavljeni do datuma 23.05., dobit će i majicu, a svi prijavljeni poslije možda (ako ostane). Moguće su i prijave na dan trke. Plaćanje startnine prilikom podizanja startnog paketa (kontrolni karton, zemljovid, instrukcije, majica).

ULTRA: 120 kn, PLANINARSKA: 100kn,  JOGGING: 80 kn

Podizanje kontrolnih kartona, zemljovida, instrukcija  i majica: petak 25.05. od 17:00 nadalje; subota 26.05.2012. od 8:00 do 9:00.

NAGRADE I PROGLAŠENJE: Proglašenje pobjednika svih kategorija će biti u subotu iza 17:00, kada će većina natjecatelja biti u cilju. Pehari i medalje. Gratis startnine: 3 natjecatelja koja se prijave 1., 50. i 99.

AFTERTREK PARTY: Nemojte nakon utrke zbrisati doma jer će biti tulum s dobrom mjuzom. Trajat će dok izdržite ili dok nas netko ne potera.

SMJEŠTAJ: Spavanje je moguće u privatnom smještaju, kontakt Ljubica 098/9533-644 (100kn+BP po osobi na noć). Ukoliko želite možete uzeti šatore i vreće za spavanje i smjestiti se besplatno na livadi pored Vile Kapele, u slučaju lošeg vremena, suhi prostor za šatore ili vreće je organiziran u nedovršenom hotelu.

STARTNINA UKLJUČUJE:

• - Organizaciju utrke
• - Zemljovid s kontolnim točkam, karton za perforiranje
• - Osiguranje GSS-a
• - Majica
• - Grah ili ričet
• - Okrijepna stanica

Ako nije dosta, dodatni INFO:

• - Tadeja Krušec 098-9333-433
• - Ivan Carin 091-2220-256
• - Dragan Janković 091-503-2734

Fotografije snimljene na stazi trekinga:

Posljednja kap u moru loših odluka koje su planinsko trčanje dovele tu gdje su ga dovele je odluka HAS-a da se za ekipna prvenstva računaju samo tri člana u muškim i dvije članice u ženskim ekipama. Time je konačno Hrvatska dala i svoj doprinos svjetskom pokretu planinskog trčanja i postala prva zemlja koja je uvela državno prvenstvo u parovima . Da napomenem da se za prvenstva na globalnom nivou (pod inderencijom IAAF-a i EAA-a) računaju ekipni poreci na slijedeći način: SP (4+3), a EP (3+3). Obrazloženje da na dosadašnjim prvenstvima nije bilo dovoljno ekipa je poprilično šuplje i destimulativno, da ne velim i prozirno. Jer što bi se trebalo desiti onda u maratonu, kad se već mogu smanjivati stroga pravila IAAF-a? Da se trči možda 15km, tako da svi klubovi mogu sastaviti ekipe??

Elem, mjera se već u prvoj godini pokazala nedjelotvornom, obzirom da nije donijela rezultat zbog koje je uvedena (navodno). Čak što više, zabilježen je najmanji broj učesnika od kad se održavaju ekipna prvenstva u Hrvatskoj, a broj ekipa nije povećan, već također smanjen. U prilog tome ide statistika s posljednja 4 ekipna PH:

• 2009: 92 učesnika (72+20), 12 ekipa (8+4)
• 2010: 75 učesnika (58+17), 7 ekipa (3+4)
• 2011: 114 učesnika (90+24), 11 ekipa (8+3)
• 2012: 62 učesnika (48+14), 9 ekipa (6+3)

Sama trka nije obilovala uzbuđenjima i iznenađenjima. Već pregledom registarskih oznaka vozila na parkingu se dao naslutiti krajnji poredak i pojedinaca i ekipa. Jedino iznenađenje su priredili trkači iz Solina koji su dosta visoko kotirali na kladionici, ali im nije nastupio Koceić, a Duka i Maretić su pak odustali na prolaznom juniorskom cilju nakon 7km. Sve ostalo u sferi očekivanog. Pobjede muške i ženske ekipe za trenutno najjači klub Agram, koji na krilima Gorana Grdenića i posebno Matee Matošević lako osvaja ekipne titule i u pravilu nema ozbiljnog protivnika. Barem dok se novoosnovani klub Aviokarte pod vodstvom Slaveka ne stabilizira i Lisa Stublić ne dobije pravo nastupa, mada je krajnje upitan njezin angažman u planinskom trčanju.

Kamešnica-2012, rezultati

SLJEME

Sljemenaši su ponovo ubrali još dva vrijedna trofeja (treće mjesto u muškoj i drugo u ženskoj konkurenciji), te iza Agrama bili najuspješniji klub prvenstva i tako nastavili dugačku nisku bisera. Naime, na dosadašnjih 8 ekipnih državnih prvenstava u ovoj disciplini ukupno imamo čak 15 trofeja (6 zlata, 4 srebra i 5 bronci) od mogućih 48, što nas samim time čini najboljim klubom za planinsko trčanje u povijesti hrvatske atletike. Jer, osim ekipnih i pojedinačnih trofeja, u protekloj dekadi smo dali i 13 državnih reprezentativaca, koji su predstavljali Hrvatsku na svjetskim i europskim prvenstvima (Veronika Jurišić, Antonija Orlić, Višnja Škevin, Valentina Belović, Šustić Nikolina, Ingrid Nikolesić, Marko Rajković, Goran Lesjak, Marko Sobota, Hrvoje Kovač, Mato Šapina, Daniel Ćukušić, Renato Pomahač).

Ovogodišnje treće mjesto u muškoj konkrenciji je osovojila ekipa u sastavu Milorad Vojvodić, Renato Pomahač, Ivan Androić i Luka Bielen. Posebno zanimljiv je Androić, koji je sve do sada bio poznat tek kao lider Los Caballerosa, a od ove godine ima službeni trofej s atletskog prvenstva!! A trči tek od lani, kada je u svojoj 40-oj godini odlučio uvesti neke novine u svoj muzikom obilježeni život :

Ženska ekipa koja je osvojila srebro je Nikolina Šustić, Veronika Jurišić i Ingrid Nikolesić, al’ najbolje od svega je podatak ili činjenica da Sljeme može oformiti (barem) još dvije sedmoročlane ekipe koja bi osvojile isto što je osvojila i ova, s tim da se nezna koja bi bila jača. Npr. sastav br 1 (Lesjak, Sarić, Smolić, Rajković, Gudalović, Brezak, Senković) ili pak sastav br 2 (Murat, Marušić, Sobota, Škrlec, Ilijanić, Kolac, Vrdoljak), i oba bi bili treći u muškoj i drugi u ženskoj konkurenciji, bez problema.

Sljemenska ekipa na Kamešnici

No, osim titula s planinskih prvenstava, Sljeme se može pohvaliti istom statistikom i u svim ostalim disciplinama vanstadionskog dugoprugaškog trčanja, a to su: kros, polumaraton i maraton. I u tim disciplinama se također održavaju ekipna državna prvenstva, koja uredno pohodimo i s njih donosimo vrijedne trofeje. Konkretno – s posljednjih 14 ekipnih prvenstava Hrvatske smo se uvijek vraćali s barem jednim peharom osvojenim za jedno od prva tri mjesta!! Zadnji put kada nismo, ustvari se nismo ni pojavili (ekipni kros 2009, Sveti Petar u šumi). Drugim riječima, u posljednje 4 godine smo daleko najuspješniji hrvatski dugoprugaški klub, jedini koji je nastupio na svim prvenstvima i što je još važnije, na svima osvajao titule! Šta reći za kraj, već da na jesen čekamo posljednje ovogodišnje prvenstvu u maratonu, gdje smo u pravilu i najjači.

Mićo, ponovo glavna klupska uzdanica

Odlučili smo krenuti dan ranije, ipak treba odmoriti prije trke. Tražim hostel, neki dovoljno blizu željeznice da moremo dopješačit u ponoć kad nam stigne vlak i da je blizu starta trke, tj. u centru grada. Dogovorim sve sa Slavicom iz Belgrade Centre Hostela. Sad još karte za vlak, prava sitnica, staviš dvoje zajedno na jednu kartu i dvije povratne su snižene sa 600 na 450kn. Odličan deal. Samo nema odvajanja. Kod Vedrana karta, pa moram bit dobra k’o bubica, il ću nazad stopom.
I dođemo tako na Glavni kolodvor 20 minuta prije polaska našeg voza, kad ono kasni u polasku 40 min, onako po balkanski. Vedran od nervoze iš’o četiri puta u Konzum, već se skompal s tetom na kasi. Oće mali trošit, ko ga nebi volio! Utrpamo se u vlak, al’ nema sjedenja do Vinkovaca. A ne, ne, gužvara, petak je, ljudi se s putnim torbama vraćaju u svoja sela. Ajde dobro, mi žderemo ugljikohidrate i pijemo izotonike. Rek’o Janko, ni na tren bit gladni, cijelo vrijeme pomalo nešto jest. Taj dio prehrane pred trku najviše volim . Idemo prek grane pa bi proslavili pivicom, jedna slobodno, ipak se danima čuvamo. Pitam ja konobara iz vagona restorana (Beograđani drže restač) jel’ se može tu pušit, da bi si rado zapalila jednu uz pivicu. Veli on: “Deco, pričekajte samo granicu da pređemo, onda sve može!“ I tako bi

Evo nas u Beogradu. Hostel. Ćorka i subota provedena u odmoru i žderanju. Ah te pripreme za trku… Odemo se prijaviti na maraton. Pitam jel’ će bit pacemakera na 3:30, moj željeni rezultat. Veli šefica da bude, imat će balone i majice s označenim vremenom koji trče. Mislimo – super, bar nećemo morati razmišljat o vremenu, al’ drugi dan je ispalo da nebumo taj film gledali. No, o tome kasnije. Nakon prijava se u stilu izletnika odvučemo do Kalamegdana i tamo provedemo ostatak dana hvatajuć sunce na zidinama k’o zadnji gušteri. Dremka pa hranjenje pa dremka pa hranjenje… Pa malo na pasta party, pa u hostel ćorit. Ja još prije ćorke gledam te papire od trke, kud ide staza, ulice, nemrem ja mirno ni jednu trku dočekat . Veki špota: “Ludaro nije ti to treking! Puštaj k vragu te karte, bi će ti sve označeno, ne moraš niš mislit!“

Ujutro buđenje u 7, lagano tuširanje, pa klopica. Žitarice, čokoladno mlijeko, med, lješnjaci. Oblačenje. Vedran nema kratke, ići će u tajkama do ispod koljena, majica i preko nje dres AK Sljeme. K’o da je 5 stupnjeva, a vani se sprema na 20. Moramo doći do pola 10 da bi ostavili stvari u šator. To je odlično organizirano, stavljaju u vreće i pišu gore startne brojeve (btw. u startnom broju na prsima je sakriven čip . Tražimo svog pacemakera i nalazim ga pred šekretom i ja ga odmah tamo zaskočim. Da zna da se vozimo s njim. Dolazimo pred startnu liniju, Vedranu već vruće. E jbga, skidaj majicu i ostavljaj u prvom kafiću, kaj sad… I šta se desi, u gomili izgubimo pacemakera. Ništa, valjda ga bumo stigli negdje usput. Al’ njegovog balona od nikud, mi se okrećemo i nalazimo sva vremena osim našeg i odjednom… START!! Počinje.

Trčimo u gomili Bulevarom kralja Aleksandra, tempo nam se stalno mijenja, pokušavamo se izvuć iz gužve. Bit će nizbrdice pri izlasku iz starog grada za Novi Beograd, pa planiramo odmah dobit nešto vremena na tom dijelu. Na leđima nosim natpis AK Sljeme Zagreb i čujem glas nekog trkača iza nas, pita „jel’ Janković tu?“ Vedran govori, samo smo mi. Razmijenimo par riječi i trčimo dalje. Na nizbrdici gledam u Garmin k’o tele, provjeravam tempo, da li nam je 5min/km kako je planirano, ne gledam pred sebe i zapinjem nogom o tramvajske šine. Raspem se svom dužinom, oderem koljeno i lakat, al jbga, vrijeme mi ide i ja na ruke i brzo se dižem i trčim dalje. Gomila plješće, podupiru me, sjajni su. Ja psujem: “Jbmu, Janko me bu ubil!“, Vedran viče: “Ma, ja te bum ubil!“. Ajde dobro, sad trčim krvava ostatak trke, a nije ni peti kilometar. Znam da ako stanem više nema šanse da krenem.

I dobro. Prva okrepa, nema vode. Ovi toče iz nekih bokala. Katastrofa. Moram usporavat, a rekli smo da nećemo. Pograbimo čaše. Trčimo dalje preko Brankovog mosta, pa u Novi Beograd, di nas čekaju dva kruga. Stižemo do druge okrepe, opet ništa. Tamo nismo uspjeli uopće ništa ugrabit. Vedran viče na njih, psuje! Ljut k’o pas! Možda iz ovog teksta izvlačite da Vedran puno viče, al’ mali je inače medenjak. To ga ja malo nabrijavam, radi povećanja napestosti u ovom književnom eseju. Uglavnom, nakon 10km, staza za maraton se odvojila i to je bilo to, vode na okrepama koliko želiš. Izotonika isto. Uzimali smo po dve flaše vode, jednom se polijevali (ja zaljevala rane ), drugu pili. Ma zakon!

E sad, ti kilometri, neznam kaj da velim. Ja sam eto imala ups and downs. Prvih 13 je bilo totalno bezveze. Šetnjica. Vedran je u jednom trenu uhvatio savršeni tempo i ja se lagano za njim okačila ko prikolica. Kad bi ga slučajno prešla odma bi pojačali tempo, pa me tjero u zavjetrinu da ne ubrzavam. Nakon 18 kilometra me počelo šorati. Koktel Endorfina, dopamina i noradrenalina me počeo udarat i ja vrištim: “Isuse, kak je ovo zakoooon! Od sad to stalno radimoooo! Supeeeer!!! Weeeeee! Waaaaaa!“ Ovaj me gleda i misli si valjda koja bedača. Dok se nisam stabilizirala. I kako smo se približavali tridesetom, noge polako postajale sve teže i teže. Već oko 28 mislim da me snašla prva kriza. Počela sam puštat. Utišala se. Vedran me skužio i počeo bodrit: “Ajde, super si. Fakat dobro trčiš. Brza si. Dobro ti ide. Imamo još malo…“. Meni jasno da me počeo bodrit jer me skužio da padam. To me još više naljuti: “Šuti i diši!“ Otresam se na njega. Mislim si, kak mi samo ima obraza srat da ima još malo , k’o da neznam kol’ko je 42 minus 28!

Stazom stižemo nekog lika, Vedran veli da je naš. Javi mu se. Lik je iz Beograda, ali je trč’o Zagrebački, pa ga je zapamtio. Svaka čast na memoriji. Pozdravljamo se s njim jer nam je prelagan tempo, kažemo mu da idemo na 3:30, lik nas pozdravlja, vidno impresioniran. Ajde dobro. Nastavljamo dalje. Dok trčimo prema zapadu dere nas vjetar u prsa i tu smo uglavnom u zaleđini dvojice, koje kasnije, naravno, ostavljamo iza sebe. Jednog smo dočekali u cilju, drugi je puk’o i ostao iza. Prema istoku ni daška vjetra, al’ sunce udara da nemre gadnije. Meni niš ne smeta. Sunce me ne mori jer se hladim na okrepama, od vjetra me BenAvić čuva . I nakon 37 km ja se, za nepovjerovat, osjećam O-DLI-ČNO! Vedran pita kak je, ja rekoh ubrzali bumo na kraju, dobro se osjećam. Trčimo i prolazimo ljude koji odlučuju da je za njih trka završila. Staju. Trljaju bolne noge. Ostaju za nama. Cijelom trasom prate nas Beograđani svojom podrškom, plješću i bodre. Pozdravljaju zagrebačke dresove. Djeca stoje sa strane u redovima, ispruženih ruku, žele da im daš pet. Trče za nama… Zadnja 3 kilometra ubrzavamo, Vedran tu napreduje ispred mene. Trčim sama, približavam se Brankovom mostu, uskoro će cilj. Teško mi je. Ispod drveta u hladu, uz cestu sjedi djed s bijelom bradom i viče: “Ajde sestro, alal ti vera!“ Preeeedobro! Prelazim most i trčim u stari dio grada. Vedran nekih 300m ispred mene. Zadnji dio je uzbrdica, ne puštam. I tamo konačno sustižem svog nesuđenog pacemakera!? Nosi balon s vremenom 3:30 i vuče se u cilj. Očito je pretjerao s tempom u početku i sad baca šetnju da ne uđe prerano. Tikvan. Prelazim ga. Pred ciljem neki dečki viču: “Evo stiže Slovenka! “ Ja ih prođem, a oni viču: “Nije nego je Hrvatica. Ajdeeee!“ Ulazim u cilj, a spiker govori na mikrofon: “Jelena Brezak, Hrvatska.“ Wauuuuuuu! Koji osjećaj! Dižem ruke i padam u filmski zagrljaj svom najvatrenijem navijaču . Suuuupeeeeer! Moj prvi maraton. Završila u sjajnom vremenu. Presretna sam! Vedran 29. muškarac u poretku, ja 5. žena , koji plasmani! Sretni smo oboje. Izvalimo se na pločnik. Ljudi nam čestitaju. Vedran je zadovoljan, sviđa mu se kako ga je odradio. Veli, bolje nego u Ferrari. Izgleda k’o da se nije uopće namučil. Ima tu još rezerve, kak’ bi reko Janko. A držo je cijelu trku odličan, stabilan tempo i čuv’o me od vjetra , pa eto, pomog’o mi da to odradim kak se spada. Pussse BenAviću.

Mi smo svoje odradili. Ono po kaj smo došli. Bili smo dobri i pristojni, bez tulumarenja. Poslali odmah treneru izvještaj i odmah na pivuuuu . Pokupimo stvari u šatoru i drito u kafić di je Vedran ostavil svoju majicu na čuvanju. Cijeli dan nastavili u proslavi rezultata i davili se pljeskavicama. Mislim da ih je ovaj četiri pojel. I jeo bi valjda još da nije zaspo od prevelike koncentracije crvenog mesa u organizmu.

I eto, sve u svemu, prekrasna trka! Grad je bio nabijen totalnom pozitivom, ljudi sjajni. Dojdemo opet. Sljedeće godine vas Veki i Jeka vode. Znamo di se dobro izlazi, a ja sad znam i stazu trke, di treba pazit da se ne spotaknete

Endorfini me još šoraju, pa u tom stilu… voli vas vaša Zagorilla :*

• Pripremila: Jelena Brezak
• Odabrao: Đelo Hadžiselimović

• - Nastupilo je ukupno 397 trkača na glavnoj trci programa (314 muškaraca + 83 žene), što ovaj polumaraton već drugu godinu za redom stavlja na vodeće mjesto po masovnosti (ako ne računamo onaj Zagrebački, koji je u biti prateća trka maratona)
• - Od tog broja na Sljemenaše je otpalo 36 (20 muškaraca + 16 žena)
• - Što znači da je svaka peta žena u trci bila članica Sljemena. Nisam 100% siguran, al mislim da još nikada na jednom HR-polumaratonu nije nastupilo 16 trkačica iz istog kluba.
• - Ali sam zato 100% siguran da u posljednjih 15-ak godina ni jedan klub nije imao tri žene ispod 1:29, ili još bolje – dvije ispod 1:24!
• - Od 36 Sljemenaša koji su nastupili, više od pola (19) je postiglo svoje osobne rekorde, što znači da je iza nas jedna jako dobra zima.
• - Klupski, naravno – prvo mjesto bez konkurencije (zbroj prva 3 muškarca i prve 2 žene = 6:46:43). Sljedeći klub tek pola sata iza (7:16:39)!

Milorad Mićo Vojvodić 1:16:10

Ingrid Mišić Nikolesić 1:22:48

Rezultati naših i poplava osobnih rekorda :

• - Milorad Vojvodić 1:16:10 – PB
• - Bojan Stojnić 1:20:30 – PB
• - Ingrid Nikolesić 1:22:48 – PB
• - Hrvoje Pongrac 1:23:37 – PB
• - Nikolina Šustić 1:23:38 – PB
• - Ivan Androić 1:24:04 – PB
• - Miroslav Jerković 1:25:57 – PB
• - Ana Gudalović 1:28:46 – PB
• - Branko Dobranić 1:31:17 – PB
• - Dubravko Sever 1:31:58 – PB
• - Mario Medić 1:35:12
• - Damir Leskovšek 1:35:53 – PB
• - Ana Župić 1:36:46
• - Orsat Franković 1:36:50
• - Robert Bernat – 1:38:07 – PB
• - Vladimir Ilčić 1:39:02
• - Mirjana Kolac 1:39:08 – PB
• - Dragan Janković 1:39:09
• - Kristina Crnko 1:39:31 – PB
• - Dejan Petrović 1:39:31
• - Ivan Grubač 1:40:52 – PB
• - Tadeja Krušec 1:41:15
• - April Torzewski 1:41:51
• - Ivan Carin 1:42:01
• - Bua Dunja 1:43:50
• - Zoran Orešković 1:47:42
• - Petra Herceg 1:47:43 – PB
• - Marijana Bojić 1:48:06 – PB
• - Katja Banai 1:48:39 – PB
• - Sandra Ferenčak 1:51:17
• - Višnja Škevin 1:53:12
• - Boris Reinić 1:53:33
• - Slavko Štimac 1:54:46
• - Nina Tišlerić 1:56:43 – PB
• - Franjo Vasung 2:06:12
• - Žana Rajić 2:09:32

Bojan Bilmez Stojnić 1:20:30

Ana Gudalović 1:28:46

I još tri podatka iz ovog lijepog kišnog vikenda:

• - Žana i ja smo s ovim kompletirali svih dosadašnjih 11 Riječkih polumaratona
• - Peto mjesto Jelene Brezak (alias Zagorile, Rambice, Jeke…) na Beogradskom maratonu 3:28:48! Uz pomoć osobnog pejsmejkera Vedrana Benovića (3:28:20).
• - A imali smo predstavnika i u Padovi. Tamo je Željko Bradarić trčao svoj tko zna koji maraton u vremenu 3:13:15.

Hrvoje Mrva Pongrac 1:23:37

Ivan Los Caballeros Androić 1:24:04

Miroslav Jere Jerković 1:25:57

Šećer za kraj:

Nikolina Linčina Šustić 1:23:38

U vikendu koji je pred nama 6 velikih gradskih maratona održat će se u Bostonu, St. Louisu, Milanu, Rotterdamu, Parizu i Beču (na kojem će, btw, nastupiti 90 hrvatskih trkača). No, udarni termin je ipak tjedan dana kasnije, kada će maratonci trčati kroz Beograd, Linz, Nicu, Zurich, Padovu, Leipzig,, Salt Lake City, Madrid i konačno na najjačem od najjačih, u Londonu. Tri od tih 15 maratona su posebno zanimljivi: Beč radi blizine i nastupa velikog broja hrvatskih trkača, te Boston i London zbog tradicije i ugleda:

BEČ

Nama najbliži veliki svjetski maraton. Idealna šansa da, uvjetno rečeno, odmjerite snage s možda i najvećim maratoncima ljudskog vijeka – Haileom Gebrselassieom i Paulom Radcliffe, koja je još uvijek aktualna svjetska rekorderka. Naime, u sutonu svojih karijera, ove dvije velike trkačke zvijezde su odlučile ovog proljeća nastupiti na trkama s nešto slabijom konkurencijom i primanjima, što dovoljno govori o njihovim daljnjim rezultatskim i pobjedničkim ambicijama. Gebre je prije mjesec i pol trčao maraton u Tokyou za 2:08:17, što je primjerice tek 13. etiopski rezultat u dosadašnjem dijelu sezone, mada one najvažnije trke tek dolaze na red. Drugim riječima, nećemo ga gledati na OI u Londonu, etiopski tim je ipak previše ambiciozan da bi poslao nekog vizavi starih zasluga, pa čak ni onih Gebreovih koje su nemjerljive. Radcliffica nema tih briga, obzirom na snagu britanskog tima, a kako će se (i da li će se) provesti na olimpijskom maratonu u svom Londonu, vrijeme će dati odgovor, ali nakon Beča će neke stvari biti izvjesnije. Mada bijeg s velikih maratona dosta govori, ali uvijek ostavljam mogućnost da je njezin bečki nastup dio sponzorskog ugovora.

Uglavnom, Bečki maraton će ove godine doživjeti svoje 29. izdanje, obzirom da je prvi održan 1984.g., kada je nastupilo 794 trkača. Sada je to trka s 35 tisuća učesnika, koju pohode trkači iz više od 100 zemalja, a elitni sastav broji preko 20 afričkih jurišnika, koji u posljednjih 10-ak godina pobjeđuju s rezultatima oko 2:08.

Staza je atraktivna, uostalom kao i sam Beč. Već nakon samog starta plijeni masovka na Carskom mostu (Reichbrücke) preko Dunava, a na svom putu do cilja na Heldenplatzu, trkači obiđu većinu bečkih znamenitosti: Ringstrasse, Preter, Operu, Schönbrunn, Rathaus itd. Beč je omiljena destinacija hrvatskih trkača već više od 20 godina. Svojevremeno je, s prelaza iz 80-ih u 90-e godine prošlog stoljeća, uvijek jedan dupke puni autobus vozio za Beč, i to je bio najznačajniji maratonski događaj u Hrvata, trka za koju su se spremali mnogi. Čak su imali i dosta uspjeha, pa je tako, primjerice, sad već ugašeni klub „Croatia marathon“ iz Pakraca, u nekoliko navrata bila ekipni pobjednik. Naime, u ranim 90-im, sve što je vrijedilo na domaćoj maratonskoj sceni je trčalo za dotični klub (Paripović, Lacković, Pecik, Gojević, Kovačić, Habuš itd), i svi su trčali ispod 2:30! Danas je priča posve drugačija, takvih trkača nemamo niti za lijek, ali nam je zato masovnost udesetorostručena, pa će u Beču nastupiti skoro 100 Hrvata, uz veliku sumnju da će barem jedan se spustiti ispod 3 sata

BOSTON

Najstariji svjetski maraton ove godine će imati svoje 116. izdanje. Trka prepuna tradicije, s kultnim statusom, i svaki maratonac koji drži do svog trčanja, kad-tad se mora pokloniti u maratonskoj Meki i osjetiti tu atmosferu i čaroliju. Istinabog, za to nije dovoljna samo dobra volja i 10-ak tisuća kuna, već dugački trenažni proces, dosta odricanja, nešto genetike, ali i računalne sposobnosti. Gle, da bi osvanuli na startnoj listi Bostonskog maratona, morate pod broj jedan imati vrlo visoku kvalifikacijsku normu, friško ostvarenu u relativno kratkom vremenskom prozoru od 18 mjeseci, i pod broj dva – brzinu prilikom online prijavljivanja?! Jer, za trku koja će se održati 16. Travnja, online prijave su se ispunile za samo 8 sati, unatoč činjenici da je limitirana na čak 25,000 učesnika!! Slijedom toga, organizator se odlučio dodatno povisiti (tj. spustiti) ionako visoke norme za obične smrtnike, pa će ubuduće izgledati ovako: http://www.baa.org/races/boston-marathon/participant-information/qualifying.aspx

Sama trka je, naravno, iznimno jaka, ne računajući elitni paket, koji je posebna priča. Jer osim 50-orice bogom danih, primjerice, nađe se još dosta izuzetno spremnih trkača, pa u cilj ispod 2 i pol sata uđe čak 70-ak maratonaca u pravilu, a ispod 3 sata oko 1300 „top joggera“. Kod žena, unutar olimpijske B-norme (2:42) ih ima između 20 i 30, kako kad, a ispod 3 sata čak 80! Demografski, logično, prednjače Amerikanci, kojih ima 80%, te Kanađani (10%). Tek onda na red dolaze prekooceanski gosti, uglavnom iz Europe (po 100-200 Britanaca, Njemaca, Talijana i Francuza), ali i onih koji lete preko Pacifika (Koreanci i Japanci, te donekle Australci i Novozelanđani).

Možda će se netko pitati zašto Boston, poput Berlina, New Yorka ili Londona, ne dozvoli nastup za 40-ak tisuća učesnika, kad je već tolika navala?! Odgovor leži u činjenici da se Bostonski maraton u biti ni ne održava u Bostonu, barem ne većim dijelom. Trka starta u mjestu Hopkinton, udaljenom od centra Bostona 40km, tako da su tek zadnja 3-4 u užoj gradskoj jezgri, a poveznica je uska prigradska cesta, s uglavnom 2 trake, što onemogućava razvodnjenost učesnika, neophodnu za normalno trčanje ovako velikog broja maratonaca. Slikoviti primjer je iz 1996. godine, kada je organizator ipak pustio sve koji su željeli nastupiti (radi stogodišnjeg jubileja), pa je učestvovalo 38 tisuća maratonaca. Startna grupacija je bila tada tako dugačka, da su oni u zadnjem redu bili udaljeni od startne linije preko 2 km (a od ciljne preko 44), i počeli su se mrdati tek 20 minuta nakon što je dat znak za start, a startnu liniju su prekoračili, tj. službeno ušli u trku, tek nakon 48 minuta, kada je vodeći kenijski paket već bio na 17. kilometru!

Trkači na svom putu od Hopkintona do Bostona prođu kroz još 6 malih gradova: Ashland, Framingham, Natick, Wellesley, Newton i Brookline. Staza Bostonskog maratona se smatra jednom od najtežih, uglavnom zbog valovitosti i radi nekoliko uspona u mjestu Newton, u blizini Bostonskog koledža. Najozloglašeniji uspon se zove Heartbreak Hill, koji iz perspektive jednog Plitvičkog maratona djeluje u biti kao mačji kašalj, obzirom da se u 600 metara dugačkom usponu savlada tek 27 metara visinske razlike (cca 5% nagiba). Međutim, ono što prethodi ga čini težim nego što jeste. Naime, staza se u dotadašnjem dijelu trke uglavnom spušta, sve vrvi od nizbrdica različitih profila i dužina, što je povoljan scenario za pošteno sredit kvadre. I kad se na 25-om kilometru uđe u Newton, najprije idu tri manja hupsera, taman toliko da isprazne i posljednje rezerve glikogena, da bi na 33. kilometru uslijedio Heartbreak Hill, idealno mjesto za dotuć labilne i nespremne.

Sve u svemu, staza nije brza, unatoč činjenici da se najvećim dijelom trči nizbrdo i da je Boston za 150 metara niži od Hopkintona. Da apsurd bude veći, upravo zbog tog podatka, rezultati s ovog maratona se ne priznaju za olimpijske norme, te državne, kontinentalne ili svjetske rekorde (maksimalna dozvoljena razlika u visini iznosi 42 metra, znači polegnutost do jednog promila). Čak i kada bi se, zbog unakrsnih mijenjanja uzbrdica i nizbrdica, progledalo kroz te prste, rekordi opet nebi bili priznati zbog druge uvjetovane olakotne okolnosti, a to je da su start i cilj prenedozvoljeno udaljeni jedan od drugog, što ostavlja mogućnost konstantnog vjetra u leđa (ako puše u leđa). Ta mogućnost je zaista vrlo rijetka, ali se ponekad i desi. A upravo to se desilo lani, kada je pri idealnoj temperaturi tijekom cijele trke puhao repni vjetar iz smjera Hopkintona prema Bostonu, pa je otrčan ne jedan, nego dva najbrža maratona u povijesti (Geoffrey Mutai 2:03:02; Moses Mosop 2:03:06), puno bolje od tadašnjeg i sadašnjeg svjetskog rekorda.

Ove godine sastav elitnih postrojbi broji 14 trkača s osobnim rekordom boljim od 2:08. Pogađate, svi su porijeklom iz Afrike, a omjer Kenijaca i Etiopljana je 12:2. Izraziti favorit je lanjski pobjednik Geoffrey Mutai, koji je nakon rekorda bostonske staze, krajem godine popravio i rekord njujorške. Fenomenalan trkač, možda u ovom trenutku i prvi maratonac svijeta (u svakom slučaju, maratonac s najboljim rezultatom svih vremena), i šteta je što će se, uvjetno rečeno, još jednom „potrošiti“ na stazi gdje se rekordi ne priznaju. Drugo zvučno ime trke je Gebregziabher Gebremariam, kojeg je Mutai lako riješio lani u New Yorku elegantnom špricom na 32-om kilometru. Ostatak društva ima, fkors, za prilike bijelih ljudi, svemirska vremena od 2:05 i 2:06, ali za jednog „2:03 Mutaia“ predstavljaju samo dekoraciju na grbavom bostonskom drumu.

Ženetina u Bostonu koje lete ispod 2:30 ima ukupno 16. Fluktuacija trkačkog kadra Kenije i Etiopije je tako brza da im vjerojatno ni rodbina nemre popamtiti imena, ukoliko im se ne jave razglednicom iz predivnog, europeiziranog Bostona. No, za razliku od muške konkurencije, kod žena se već tu i tamo nađe po koja ocvala ruska đjevuška koja je na račun trčanja odlučila nešto privrediti nakon prosječne srednjoprugaške karijere u svojim najboljim danima. Uspiju oteti u najboljem slučaju po koje drugo ili treće mjesto, jer ekspanzija Afrikanki ne pokazuje znake jenjavanja. Pobjednicu je nemoguće predvidjeti, zadnjih par trka se rješavalo u dramatičnim završnicama ciljne ravnine, što bi se i ove godine moglo vrlo lako desiti, obzirom da nema na popisu ni jedne zvijezde koja bi ponudila tračak izvjesnosti.

LONDON

U Londonu se maraton trči od 1909. godine pod različitim imenima, ali u današnjoj formi od 1981. Tijekom ovih 30 godina, trku je završilo blizu 800,000 maratonaca, a lani je do cilja stiglo njih 34,656. Trka ima, između ostalog, i humanitarni karakter, i čak ¾ učesnika daje svoje priloge, pa se svake godine skupi oko 50 milijuna funti, što je ovaj maraton svrstalo u Guinessovu knjigu rekorda kao priredbu s najviše skupljenih sredstava na svijetu.

U svijetu su lani od Londona bili masovniji samo maratoni u New Yorku (46,759) i Chicagou (35,670), što znači da je to najmnogoljudniji europski maraton. Iza njega slijede još dva dinosaurusa – Berlin (32,997) i Pariz (31,133), pa dugo dugo nitko, i onda slijede Stockholm (15,171), Rim (12611), Barcelona (12,564), a krug od 10 i više kila zatvaraju još dva njemačka maratona, u Frankfurtu (12,438) i Hamburgu (11,185). Trenutno u svijetu ima 246 maratona s tisuću i više učesnika, od čega se 92 održavaju u Europi.

Osnovna karakteristika Londona je da je to najkompetitivniji svjetski maraton, jači i od olimpijskog. Za preraspodijelu sredstava u visini od milijun dolara se pohrve svake godine veliki broj pretendenata s lijepim reputacijama. Ovog puta mušku elitu čine dva službeno najbrža maratonca u povijesti, svjetski rekorder Patrick Makau (2:03:38) i Wilson Kipsang (2:03:42), s tim da čak i nisu prvi nositelji!? Ta čast pripala je Emmanuelu Mutaiu, prošlogodišnjem pobjedniku. Pošteno, jer pobjeda u Londonu, neki put vrijedi i više od svjetskog rekorda. Ako ni zbog čega drugog, ono barem zbog činjenice da se može ostvariti samo jednom godišnje, a svjetski rekord i više puta. Mislim, OK, šalu na stranu, al ipak je poplava maratonskih svjetskih rekorda u protekloj dekadi izdevalvirala njegovu vrijednost. Tako će, vjerujem i ove godine, možda već u sljedeća dva tjedna negdje, a možda baš u Londonu, pasti novi.

Naime, prošlogodišnji kenijski bum koji je počistio rekorde svih 5 najvećih svjetskih maratona (London, Boston, New York, Chicago, Berlin) sigurno neće predahnuti. Tim više, što je ova sezona ponudila zanimljiv uvod, a rasplet bi mogao biti još zanimljiviji. Radi se o tome da su lani Kenijci imali najdominantniju maratonsku sezonu ikad, kada su svojim etiopskim komšijama ostavili samo mrvice. Čak 20 najbržih svjetskih rezultata u 2011. su postigli kenijski jurišnici, i to sve ispod 2:06:31!! Najbolji Etiopljanin se nalazio tek na, za njih razočaravajućem 27. mjestu, pogotovo kada se uzme u obzir podatak da su godinu ranije (2010) imali petoricu u top 10 i svjetskog rekordera. Dakle, prvi ovosezonski, kakav/takav maraton je krajem siječnja održan u Dubaiu, na kojem je 9 Etiopljana samo u jednoj trci išlo ispod 2:06:30!! Halo – DEVET!!! A pobijedila su dva potpuno nova klinca, stari tek 21 i 23 godine, s rezultatima 2:04:23 i 2:04:50!

Postavlja se pitanje – što se desilo ove zime? Je li etiopska obavještajna agencija ušla u trag uzroku kenijske supremacije, bilo da se radi o tehnologiji ili farmakologiji, ili je došlo do generalnog pomaka svih žitelja Rift Valleya? Bilo kako bilo, oba slučaja nude rezultatski vatromet u nadolazećem periodu, s posve mogućim epilogom – daljnjim približavanjem svjetskog rekorda prema magičnoj granici od dva sata. Neslužbeno se to može vrlo lako desiti u Bostonu (G. Mutai), a službeno u Londonu (E. Mutai, Makau, Kipsang, Tadese, Kebede), ali isto tako i u Parizu (24 prijavljena trkača ispod 2:10), možda i Rotterdamu, gdje će trčati Mosop na svom drugom maratonu (u debitantskom 2:03:06!).

Međutim, rekord visi i u ženskoj konkurenciji. Mada će u Londonu nastupiti čak 13 cura s reputacijom „ispod 2:23“ i k tome njih četiri „ispod 2:20“, mislim da je samo Mary Keitany legitimni pretendent za laskavu titulu svjetske rekorderke. Istinabog, taktika joj je krajnje kamikazasta, pa opako kaplje u drugom dijelu, a rekord ipak traži konstantu s jakom završnicom. Osim toga, toliko je brza u uvodnoj fazi da za taj tempo nema odgovarajućeg pejsmejkera, a organizator je odavno napustio ideju o muškim zečevima, koji su npr bili na raspolaganju Pauli Radcliffe prije 7 godina kada je postavila najbolji svjetski rezultat 2:15. U svakom slučaju, trka bi mogla bit možda čak i zanimljivija od muške. Dvije dobre Kiplagatice, tri opake Etiopljanke predvođene Dibabom, te nekoliko bljedolikih cura, kao npr Njemica Mikitenko i Ruskinja Abitova, zaboravljene Latvijka Prokopcuka i Rumunjka Dita, te meni posebno zanimljive Šveđanka Andersson i Portugalka Augusto. Vrlo šaroliko društvance iz nacionalne perspektive, za razliku od muškaraca, gdje se sve vrti oko Rift Valley komšiluka.

Za kraj, evo pregleda što će se sve moći pratiti putem Eurosporta:

• Paris marathon, LIVE (nedjelja 15.04. – 8:30)
• Milano marathon, skraćena snimka (ponedjeljak 16.04. – 8:30)
• London marathon, LIVE (nedjelja 22.04. – 10:00)

Ukoliko ste već prijavljeni – ne morate ništa napraviti, tako i ostaje (osim ako se želite odjaviti).

Ukoliko niste – prijave produžujemo do 26.4.2013. ili ovisno o novom datumu.

Obavijest o održavanju ćemo objaviti na ovim web stranicama i na FB stranicama AK Sljemena te prijavljene obavijestiti e-mailom tjedan dana prije.

Raspis i sve o utrci i prijavama možete pročitati ovdje, a karte i opise staza ovdje.