Putem Internet stranice Universal Sports ipak smo mogli uživo pratiti i uživati u 113. izdanju Bostonskog maratona. Vidjeli smo dvije potpuno različite trke – mušku beskompromisnu od starta i žensku potpuno taktičku. Amerikanci su s puno nade ušli u ovu trku, očekujući konačno ne jednu, već dvostruku krunu na jednom velikom maratonu, što im se nije desilo još iz vremena najboljih dana Billa Rodgersa, Alberta Salazara, Franka Shortera i Joan Benoit iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, kenijsko-američki dvoboj su na kraju dobili Etiopljani i pobrali najviše bostonskih lovorika.
Maratonci
Urnebesan start, vrlo nekarakterističan za bostonsku stazu, inicirao je Ryan Hall, čime je u startu obznanio svoje pobjedničke namjere. Već na petom kilometru su imali prolaz 14:33, što je 50 sekundi brže od prolaza kada je 2006. postavljen rekord staze. Tempo za svjetski rekord na nivou 2:03! U drugoj petici su se malo stišali i desetku prošli za 29:30, a prosjek ritma je neznatno pao na nivo 2:04:30, što je još uvijek bilo fantastično. No, da se razumijemo, Hall nije ganjao svjetski rekord, iz jednostavnog razloga što nebi bio priznat zbog prenagnute staze, već je: a) htio utjerati strah u kosti konkurentima (malo vjerojatno, jer konkurenti nisu od jučer); b) zaletio se nošen nacionalnim porivom (malo vjerojatno, jer iza sebe ima jaku taktičku logistiku); c) htio razbiti kenijski sindrom fartlekovanja u kasnijoj fazi trke u Newtonu, gdje sve obiluje brdima (vrlo vjerojatno).
Slika je bila dojmljiva i posve neuobičajena: bijeli čovjek na čelu vodeće grupe, a iza njega 12 afričkih potjernika. Ovakav prizor nam je u zadnjih 15-ak godina priuštio samo Stefano Baldini u atenskom finalu, te par puta Antonio Pinto na Londonskom maratonu krajem 90-ih. Do prolaza polovice maratona su Kenijci već ovladali grupom i usporili je navodeći vodu na svoj mlin, pa se polumaraton prošlo za 1:03:38. Ritam nije posve spor, grupa je kompaktna, s tek tu i tamo pokojom iskrom zajebancije Kiogore i Cherigata, dva kenijska frenda koji žive i rade (to je za njih ipak pečalba) u Americi, a treniraju zajedno na visoravni Boulder u državi Colorado, ko pravi kauboji.
I onda slijedi udar Etiopljana, koji su se dotad cijelo vrijeme nezainteresirano skrivali u zavjetrini. Merga i Molla u tili čas potpuno razbijaju grupu i peleton se pretvorio u zmiju. Uspijeva ih držati samo Daniel Rono, čovjek s reputacijom „ispod 2:07″. Iznenađujuće, Hall ostaje na repu i ne prihvaća fajt, što se pokazalo: a) mudrom odlukom jer je na kraju uzeo treće mjesto; b) lošom odlukom jer nije pobijedio. Akceleracija Deriba Merge 15 kilometara prije kraja trke i 5 kilometara prije ključnog brdskog dijela me podsjetila na slavne dane velikog marokanskog maratonca El Mouaziza, jedinog trkača koji je uspjevao pobjeći kenijskoj pratnji u tako ranoj fazi trke.
Merga je vrlo brzo stekao veliku prednost koju je konstantno održavao, međutim vrlo često se okretao, što je u pravilu znak slabosti, ali može biti i da je kontrolirao pobjedu nauštrb vremena, s obzirom da se ovdje rezultat ne pika. Hall se, nakon što je opstao u igri nakon Heartbreak Hilla, u zadnjih 8 kilometara nizbrdice probijao prema napred čisteći kenijske otpatke, skrasivši se na kraju na trećem mjestu, koje ga vjerojatno nije zadovoljilo.
Pobijedio je, dakle, Deriba Merga s rezultatom 2:08:42 i upisao svoju prvu veliku maratonsku pobjedu. Zanimljivo da je na internetskoj kladionici Universal sporta prije trke imao relativno slabe šanse za pobjedu, tek 8%. Očito su ljudi brzo zaboravili njegov prošlogodišnji epski duel s Wanjiruom na pekinškom olimpijskom maratonu, kada je u strašnoj trci fenomenalno kontrirao kasnijem olimpijskom pobjedniku. A nisu ni apdejtali njegov nedavni polumaraton u New Delhiu (59:14), gdje je u lošim vremenskim uvjetima imao sve prolaze do 16. kilometra ispod svjetskog rekorda. U svakom slučaju, ovo sigurno nije njegova zadnja velika pobjeda, mada je već sa ovih $150,000 svojoj kompletnoj familiji osigurao ugodnu egzistenciju do kraja života. Naime, za odličan život i obilje injere u Etiopiji je 4-članoj obitelji dovoljno $150 mjesečno.
Maratonke
Potpuno suprotno muškarcima, žene su maksimalno taktizirale i otrčale najsporiju trku u zadnjih 25 godina u Bostonu. Prve kilometre su prošle u tempu 4:00/km, što bi otpratilo čak i naših 5-6 cura. Desetku su prošle za 37:05 (čak 3 minute sporije od prolaza rekorda staze), a polumaraton za mršavih 1:18:12 (7 minuta sporije), što dovoljno govori o taktičkim previranjima.
Međutim, sve favoritkinje u ovoj trci su u principu finišerke; Dire Tune ima 1:07 polumaraton, što znači da joj odgovara duga završnica; Kara Goucher i Salina Kosgei dolaze sa staze, znači da im paše nešto kraći finiš; Lidiyi Grigoryevoj sve paše ako je ne razbiju prije 37-og. S druge strane, u trci nije bilo ni jedne jurišnice tipa Radcliffe, Tomescu ili Prokopcuke, a s obzirom da bostonska tradicija negira pejsmejkere, razvoj događaja je bio posve logičan, mada mislim da su ipak malo pretjerale.
U takvoj trci razvoj događaja praktički ne postoji. One se voze skupa i šlepaju u ogromnoj grupi (jer to mogu pratiti i top-joggerice) i čekaju rasplet. Kada je počelo ubrzavanje nakon 35. kilometra puno cura je to i popratilo jer se nisu do tada pošteno ni umorile. Na 40. kilometru zanimljiva i dosad neviđena situacija – čak 5 djevojaka je još uvijek na čelu! Kilometar prije cilja dah gubi i pre-race favoritkinja Kara Goucher, čime baca u očaj domaću publiku, koja je sa 60% vjerojatnosti predvidjela njezinu pobjedu.
U ciljnoj ravnini Boylston Streeta slijedi drama, jer prema pobjedničkoj traci trče rame uz rame Etiopljanka Dire Tune i Kenijka Salina Kosgei. U zadnjim metrima Salina uspijeva napraviti prednost od dva koraka i pobjeđuje sa sekundom prednosti, najmanjom razlikom u povijesti Bostonskog maratona. Mada je Dire Tune lani pobijedila na identičan način (2 sekunde prednosti), pobjeda Saline Kosgei u kratkom finišu nije iznenađujuća, jer se radi o curi koja je u početku svoje atletske karijere bila juniorska prvakinja Kenije na 200m i 800m! Ovo joj je prva velika pobjeda, jer je dosadašnje tri imala na relativno slabijim maratonima u Parizu, Pragu i Singapuru. „Naša” Kara Goucher je ušla u cilj kao treća sa suzama u očima, iz čega se moglo vidjeti da ju je samo pobjeda mogla zadovoljiti.
Rezime
U muškoj konkurenciji potpuni trijumf Etiopljana, koji su osvajali 1-4-6-7 pozicije, a u ženskoj pak Etiopljanke 2-4-7. Međutim, treba dodati da ovo (za razliku od Etiopije) nije najbolje što Kenija ima, njihovu kremu ćemo gledati ovog vikenda u Londonu, gdje će Sammy Wanjiru, uvjeren sam, napasti Haileov svjetski rekord 2:03:59.
Hrvatska državljanka Marijana Dinić, koja živi u Hillsdaleu (New Jersey), trčala je za 3:45:33 (3343. mjesto), a Zagrepčanka Jasna Kombol-Bas za 4:03:59 (5916. mjesto).
