Zbog Rujan-festa, koji se održava ovih dana na Bundeku, i sportski nam (ne)osviještene mladeži koja bi mogla imati pun ku… fer razumijevanja za to što se nama trči, Forrest Gump seli u Maksimir, na svoju izvornu lokaciju, tako da će uskrsnuće biti potpuno.
Informacije za učesnike:
Krug po kojem će se trčati iznosi 2.6km, što znači da za 50km (donja granica ultramaratona) treba odvrtiti 19 krugova, za 60km 23 kruga, za 70km 27 krugova, za 80km 31 krug, za 90km 35 krugova, za 100km 39 krugova, za 110km 42 kruga, a iz dosadašnjih iskustava bi se dalo zaključiti da će za pobjedu trebati više od 45 krugova (117km).
Krug je 95% u hladu maksimirske šume, a oko 150 metara je otvoreno, ali ne u potpunosti, tako da će i ti dijelovi povremeno biti u sjeni. Zadnja prognoza za Zagreb je sunčano s malom naoblakom bez oborina, uz temperaturu od 21°C.
Start trke je u 8:00 (glavni ulaz u park, mala pozornica), što ne znači da se ne može startati kasnije. Jednostavno, u trku se svatko može uključiti kada želi i trčati kolko hoće ili može. Trka, tj. mjerenje završava u 20:00.
Zbog kružne staze smjer trčanja će se mijenjati svakih 3 sata, dakle u 11:00, u 14:00 i u 17:00 sati. Nakon 19:30 svi trkači se u zadnjih pola sata usmjeravaju na mali krug od 700 metara, radi preciznog računanja konačnog rezultata.
Ekipe trče po sistemu štafete, što znači da na stazi može biti uvijek samo jedan član tima. Članovi se izmenjuju kad god im to odgovara, ali uvijek u startno/ciljnom prostoru. Svaki član može trčati više puta u trci. Ekipu čine minimalno 2, a maksimalno 4 trkača.
Organizator će u startno/ciljnom prostoru osigurati sljedeću okrepu: vodu, sokove, banane, limun, šećer, napolitanke, čokolade i kekse. Sve više od toga natjecatelji si moraju sami pripremiti.
Organizator će osigurati i masersku službu u drugoj polovoci trke (nakon 14:00 sati).
Prijave su online, a konačni rok je do srijede u ponoć. Molimo sve koji žele nastupiti da se prijave do tada, kako bi se svakom učesniku osigurala majica u želenoj veličini i finišerska medalja. Moguće se prijaviti i na dan trke, ali učesnici koji se prijave tada neće dobiti majicu i medalju (osim ako ostane viška). Drugim riječima, nije im zagarantirana.
Finišerska medalja se osvaja samo u slučaju završenih minimalno 60 kilometara. Članovi ekipa će također dobiti medalje, ali uz uvjet da su ukupno odradili barem 100 kilometara.
Startnina za pojedince iznosi 150 kuna, a za svakog člana štafete 100 kuna. Nažalost, sponzora nema, i cijela se trka financira isključivo iz startnine (majice, medalje, pehari, okrepa, masaža).
Prva tri izdanja FG-a (’98, ’99, ’00) su pokazala da 12 sati trčanja nije nikakav bauk, čak i za nedovoljno pripremljene trkače. Donji limit kilometraže (60 km) je lako ostvariv za svakog trkača koji je istrčao barem jedan maraton. Staza je kružna, tako da trkač svakih 15-20 minuta prolazi kroz centralni dio trke, gdje ga očekuje hrana, tekuća okrepa i maserska služba, tako da se uz male oporavke može trčati u jednom laganom tempu cijeli dan. Atmosfera u trci je sasvim posebna od svih ostalih klasičnih trka. Svi se trkači u trci sreću puno puta, zajedno trče i po nekoliko sati i bodre uzajamno. Oni najspremniji trče «debelo» preko 100 kilometara i uspijevaju ostvariti prosjek i bolji od 6 minuta po kilometru!
Malo smo kasno obznanili da ćemo obnoviti ovaj 12-satni ultramaraton, tako da vremena za jednu konkretnu ultrašku pripremu praktički nije bilo dovoljno. No, priprema ovakvog tipa ultre ne iziskuje puno više dodatnog vremena i specifičnijeg programa od standardne maratonske pripreme. Stoga, tko se pripremao za jesenski maraton, neće imati (velikih) problema ni na Forrestu, a tko nije, evo mu prilike da kroz ovu trku odradi jednu dobru dužinu i psihološki se digne za predstojeći maraton, npr za Zagrebački, koji je 15 dana kasnije.
ULTRASI
Ultramaraton je bilo koja organizirana trka koja svojom dužinom prelazi dužinu klasičnog maratona od 42 kilometra i 195 metara. Obično se organiziraju trke od barem 50km pa sve do onih s enormnim dužinama, bez limita. Održavaju se na asfaltnim, zemljanim i atletskim stazama. Pravila dozvoljavaju svakom da izabere svoj tempo trčanja, što znači da tokom trke mogu hodati, uzimati pauze za uzimanje hrane i pića, mogu čak i spavati ukoliko je trka višednevna.
Postoje dvije vrste ultramaratona. Jedna je s fiksnom dužinom unutar koje trkači ostvaruju svoj vremenski rezultat, a druga je s fiksnim vremenom unutar kojeg trkači pokušavaju prevaliti što veću dužinu. Postoje standardni i nestandardni ultramaratoni. U kategoriju standardnih spadaju: 50km, 50 milja, 100km, 150km, 100 milja, 200km, 200 milja, 1000km, 1000 milja, 12 sati, 24 sata i 48 sati. Svi ostali nisu standardni. Odnedavno čak i IAAF službeno vodi svjetske rekorde na trkama od 100 kilometara, jedinu ultrašku disciplinu koju je (zasad) priznao. Par bisera iz ultra-svijeta:
Najduži službeni ultramaraton je ULTIMATE ULTRA, koji se svake jeseni održava u New Yorku, poznat i pod nazivom Sri Shimnoy 1300-miler (2092km). Trkači u toj trci trče 1300 krugova od po jedne milje (1609 metara).
U periodu od 1992-1995 održavana je TRANS AMERICA FOOTRACE, trka od Los Angelesa do New Yorka. Trkači su u dnevnim etapama po 70-ak kilometara odrađivali ukupnu dužinu od oko 4800km, za što im je trebalo nešto više od dva mjeseca. Zadnji pobjednik, ujedno i rekorder trke je slovenska ultraška legenda Dušan Mravlje, kojemu je za taj poduhvat trebalo 428 sati. Dušan je inače pobjednik prvog Forrest Gumpa 1998. godine, kada je u Maksimiru pretrčao 127 kilometara.
Najveći svjetski ultramaraton je COMRADES u Južnoj Africi. Na toj ultri svake godine nastupi preko 10,000 trkača, a teška brdovita staza u dužini od 90 kilometara, između gradova Durban i Maritzburg, simbolično spaja Atlantski i Indijski ocean, pa trku neformalno zovu Ocean to ocean.
Najdužu trku je prešao stanoviti Al Howie (Victoria, British Columbia) 1991. godine, kada je pretrčao 7295,5 kilometara za 72 dana, 10 sati i 23 minute, prevaljujući u prosjeku 100,7 km po danu.
Cliff Young je 1983.g. pobijedio na čuvenoj WESTFIELD RUN trci od Sydneya do Melbournea (875km). Rzašto ga spominjem? Zato jer je tada imao 61 godinu!!
Phil Latulippe (Quebec, Kanada) je 1989.g. pretrčao Kanadu od Vancouvera do Halifaxa (6700km). Bizarnost ovog podatka leži u činjenici da je stari Phil te godine proslavio i svoj 70. rođendan!
Fyona Campbell iz Velike Britanije je prehodala planetu Zemlju u dužini od 31,519 kilometara. Uz tu činjenicu stoji i podatak da je imala 27 godina, što je vrlo neprecizno s obzirom da nije navedeno da li je imala 27 godina na startu ili na cilju, jer joj je za ostvarenje ovog nesvakidašnjeg podviga trebalo 4069 dana, ili bolje rečeno – nešto više od 11 godina!?
Za kraj samo podatak da svjetske rekorde u 12-satnom ultramaratonu drže:
– Muškarci: Yiannis Kouros (Australia) – 162.4 km (16.03.1985., Mountaban, Francuska). Neslužbeni rekorder Hrvatske bi trebao biti Franjo Lončar sa 131.5 km (20.05.2000., Zagreb, Forrest Gump)
– Žene: Ann Trason (USA) – 147.6 km (04.08.1991., Hayward, USA). Isto tako, neslužbena rekorderka Hrvatske bi trebala biti Lidija Vrečar, koja je u istoj trci kada i Franjo, istrčala 101 kilometar.
Ako ste ikad pogledali film „Forrest Gump“, sigurno se sjećate izvrsne scene s trčanjem, u kojoj Forrestu odjednom padne na pamet ideja da bi trebao trčati. I on se tada upusti u tu aktivnost, kontinuirano, tri godine bez prestanka. Ljudi ga pitaju zašto trči. Krije li se u tome neki posebni smisao? Trči li on to za mir u svijetu? Forrest svima odgovara jednostavno – „zato jer mi se trči“.
Cijela je ta scena u filmu smiješna. A smiješna je zato što je nevjerojatno zabavno gledati retardiranog tipa koji čini nešto tako ludo: trči čisto zato što mu se trči. No ispod te smiješne razine krije se jedno mnogo dublje značenje. Naime, u ovo je današnje vrijeme gotovo neprimjereno činiti nešto čisto zato što se trenutno tako osjećamo, što nam se eto baš to čini. U današnjem svijetu mora postojati neki razlog zašto ljudi čine ono što čine. I po mogućnosti to nešto bi trebalo biti društveno korisno. Činite li pak nešto bez ikakvog razloga, brzo će vas proglasiti čudnim. Nije dovoljno jednostavno uživati u nekoj aktivnosti bez ikakvog određenog cilja.
Kada se djeca igraju, ta njihova igra je obično lišena bilo kakvog smisla i značenja. Djeca se igraju jednostavno zato što se vole igrati. Mnogi tvrde kako je dječja igra važna za razvoj dječjeg mozga, da osigurava normalan razvoj. To je apsolutno točno. Ali za djecu samu, igra je samo igra.
Može li biti da trčanje također ima jednako tako važnu funkciju kao i dječja igra? Ne samo fizički nego i na razvojnom polju. Svaki čovjek u nekom trenutku doživljava život kao prazan i besmislen. I tada se zapita ima li sve to neki smisao? Osobno vjerujem da su nepovoljni periodi stagnacije samo prijelaz do nove faze u životu. Vi naime „trčite“ prema nečemu novom. To je period u kojem se uči.
Zato je za mene trčanje u „Forrest Gumpu“ simbol njegovog bijega od nečeg starog prema nečem novom. Novom periodu života. Slažete li se?
Nakon 10 godina progona, u Hrvatsku se na velika vrata vraća Forrest, Forrest Gump, prvi trkački heroj hrvatske ultra-scene, na poziv velikog broja pravih ljubitelja ultramaratona koji sa sjetom u srcu i suzama u očima prepričavaju slavne dane s kraja 90-ih, kada su padale stotke ko od šale. Dakle, drugovi i drugarice:
150kn, koja uključuje: nastup u trci, okrepa tijekom svih 12 sati, masaža, finišerska medalja, majica, diploma
TIMOVI
Tim može imati maksimalno 4 člana, a minimalno 2; Članovi tima se izmjenjuju kad hoće i kolko god hoće puta, po završetku bilo kojeg kruga, preuzimanjem startnog broja od svog člana; Startnina za timove iznosi 100kn po članu;
UPUTE
Trče se krugovi veličine 3.5km. U zadnjem satu se trče samo mali krugovi oko jezera (1.6km, olitiga milja). Na okrepama će biti voda, banane, limun, šećer, napolitanke, keksi, čokolade. Trkači i timovi mogu postaviti svoje šatore u zoni kod izmjene i mjerenja vremena. Parking u okolici Bundeka je besplatan, a sve ostalo neprocjenjivo.
Treking po gorju Durmitor u Crnoj Gori. Snimke su napravljene na lokacijama Mali & Veliki Međed, Bobotov kuk i Crno jezero. Na snimkama su uglavnom zagrebački trkači iz Atletskog kluba “Sljeme”.
Završila je još jedna ljetna brdska liga PUNTIJARKA. U sedmoj sezoni dobili smo i sedmog pobjednika u liku Žumberčanina Mije Jagatića, koji je tijekom cijele sezone pokazao visoku konstantnost forme i rezultata, sve u okviru jedne minute (najbolji rezultat 30:27, najlošiji 31:30). Čovjek sa skutera je tako postao već treći pobjednik lige iz Atletskog kluba Žumberak (Paripović-2004, Mrkojević-2005), koji inače nije pretjerano zainteresiran za planinsko trčanje, ali neki njihovi pojedinci jesu. U zadnjem kolu Mijo je osvojio treće mjesto, dok je pobjeda pripala Danijelu Čukušiću, novo/staro/pečenom hrvatskom reprezentativcu, koji će sljedećeg vikenda braniti boje Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u talijanskom gradu Campodolcio. Iznenađenje kola je drugo mjesto Gornjestubičanca Branka Razuma, koji u svojoj 40-oj godini trči svoje najbolje trke, dere svoje juniorske pulene (koji, btw, nisu uopće loši), iako je na sceni više od 15 godina!?
Drugo mjesto u ukupnom poretku je pokupio ligaški debitant Juraj Štumberger, a treće sljemenski kućni ljubimac Dejan Petrović alias Pinky. Tijekom ljeta nastupila su u muškoj konkurenciji 124 trkača, a junačine po kategorijama su:
MS – Dejan Petrović
M35 – Juraj Štumberger
M40 – Mijo Jagatić
M45 – Mladen Čižić
M50 – Ante Blažanin
M55 – Željko Paver
M60 – Darko Terek
Najvažniji moment trke se dogodio poslije trke, kada je na stadionu Bliznec pod svijetlima omanjeg rasvjetnog stupa, daleko od medijske pompe, održano pojedinačno prvenstvo Hrvatske u pikulanju, otvorenog tipa. U oštroj konkurenciji najvećih majstora ovog sporta koje je dala naša mala zemlja, koji su nastup na finalnom turniru osvojili kroz mukotrpne kvalifikacije, pobijedio je olimpijski doprvak Vedran Sabljić, zvani Sabljarka (zbog karakterističnog držanja palca prilikom piksanja i iskopavanja nosnih taloga). Ukoliko vas ne zanima, više detalja o ovom nadasve lijepom i popularnom sportu sigurno nećete saznati na TV-u i dnevnim tiskovinama, a istih pobuda radi preporučam izbjegavanje web-stranice sljemegelender.blog.hr.
U ženskoj konkurenciji Puntijarke šesta pobjeda Veronike Jurišić, koja je tijekom lige upisala i 7 pojedinačnih pobjeda. Drugo i treće mjesto za moje sparing-partnerice Petru Podnarčuk i Tadeju Krušec, koje su se dosta jezebavale tijekom ljeta i tako pokupile neke loše osobine svojeg sportskog učitelja. Uglavnom su više pazile u kakvim će se topićima i šorcevima pojaviti nego koga će u trci dobiti. Dvadeset sedam đevojaka je ovo ljeto pohodilo Puntijarku, a misice po kategorijama su:
ŽS – Veronika Jurišić
Ž35 – Sandra Ferenčak
Ž40 – Višnja Škevin
Ž45 – Iva Ruszkowski
Nastupilo je i 20 trkača u NORDIC konkurenciji, a pobjednici lige su Vedran Sabljić i Goga Odrljin. Proglašenje pobjednika će se održati sljedećeg četvrtka (03.09.) po završetku prvog jesenskog kola zagrebačke kros-lige u Maksimiru (mala pozornica iza restorana kod glavnog ulaza u park, cca 18:45). Pobjednici će dobiti pehare, a po kategorijama majice s logom trke (Vončidizajn). Stoga molim sljedeće nagrađene: Dejan Petrović, Ivan Pećina, Bojan Guštin, Juraj Štumberger, Zvonimir Zorić, Ares Buršić, Mijo Jagatić, Tomislav Vončina, Željko Dugić, Mladen Čižić, Nenad Lovrec, Damir Hutinec, Ante Blažanin, Zvonko Vida, Damir Fröszel, Željko Paver, Velimir Stiasni, Goran Hudec, Darko Terek, Ivko Marchiotti, Veronika Jurišić, Petra Podnarčuk, Tadeja Krušec, Sandra Ferenčak, Višnja Škevin, Mirjana Kovačić, Iva Ruskowski, Branka Lozić, Vedran Sabljić, Tomislav Jakopović, Borna Basler, Gordana Odrljin, Petra Herceg i Andrea Šaronja da dođu na proglašenje po svoje nagrade (ili barem da zaduže drugu osobu), koje im ne namjeravamo čuvati dovijeka, već podijeliti nekim drugim trkačima lige koji to nijesu zaslužili u sportskom smislu (jbg), obzirom da se radi o fenomenalnim, ugodnim, zavidnim i prekrasno dizajniranim majicama a ne o šugavim medaljama.
Zahvalio bih svima koji su pomagali tijekom ljeta organizaciju lige (upisivali, sudili, zbrajali, vozili, fotkali, pisali, apdejtali, aploudali, nosili pivo na hlađenje…), te svima koji su pomagali u održavanju lijepe atmosfere za vrijeme (a osobito poslije trke) svojim tekućim donacijama i malim kuhinjskim čarolijama!
Uspješno odrađeno i 8. kolo Puntijarke. Ljetna vrućina nije omela 58 duša da se pojave na Bliznecu i još jednom se dokopaju Puntijarke. Povećao se broj „ozljeđenih“ u povratku, tako da ni dva auta nisu bila dovoljna da pokupe izmučena tijela. Dragi prijatelj Pegi kao pravi gentlemen prepustio je mjesto jednoj dami Branki, tako da se spustio kako se i popeo.
Naš Božo je debitirao kao sudac i moram ga pohvaliti, sudačkom poslu prišao je krajnje ozbiljno i kako dolikuje, strogo i pravedno. Sve bez greške. Božo i Sablja slavili su roćkase, te počastili pivicama, kulenom, špekecom, paradajzom, lukom i kremšnitama. Stiasni je častio pivom. Kiki pita zašto? Ja kažem – nako. Ili – red je. Na kraju je smislio – prelazak u novi klub Krapina. Ma, mora biti neki razlog. Maja je spekla kolače. Vidla sam samo protvan u kojem su bili. Hvala Majo.
Eto, pao je mrak. Rocky je bio tri puta prije utke, odradio utrku i rekao da mora obavezno još koji put, te laganim korakom nestao u šumi. Monika je išla rekord pa curi čestitamo. Dugić je prošlo kolo išao rekord. I ovo kolo – samo je rekord bio obrnut. Stigao Sobota i odmah zauzeo odličnu poziciju s odličnim vremenom…
U prvom tjednu boravka u Žabljaku tijekom ovoljetnih visinskih priprema, prva skupina Sljemenaša je u fazi nešto lakših treninga uslijed adaptacije odradila 3 planinarske ture.
Durmitor je najljepša crnogorska planina gdje je tektonskim djelovanjem i erozijom, riječnom i ledenjačkom, stvoren planinski svijet fantastičnih oblika. Oštri vrhovi, neki poput dolomitskih igala, masivne kupole i pleća, strane šarijažom isjeckane na „prutove“, vertikalno zasječene, odjevene u unikatno ruho, jarko obojene, te sedleni, uvijeni, obli, usamljeni, kitnjasti, zastrašujući, svijetli u tami, minijaturni i gorostasni vrsi, svi oni su na okupu na relativno malom prostoru, kojeg je dobar pješak (ili treker:) sposoban u podnožju obići za jedan dan (biciklistička tura oko masiva je dugačka 90 kilometara, što veličinom odgovara našoj Medvednici). Uz vrhove su njihovi vijerni pratitelji – ledenjačke doline (tzv „cirkovi“), te pregršt planinskih jezera, ovdje poznatim kao „gorske oči“. Sva ta jezera su iznad 1400m nadmorske visine (ima ih ukupno 18), a ledenjačkog su porijekla (Vražje, Zmijnje, Crno, Škrčko, Modro, Riblje itd).
Izuzetnosti općeg pejzaža nemali doprinos daju kanjonske doline obodom širokog područja oko rijeka Tare i Pive, kao i u srcu masiva kanjon oko Sušice (koju ime doslovno oslikava, pa niti nema govora o nekakvoj tečnosti). Najviši vrhovi Durmitora su svi preko 2000m n/v: Bobotov kuk, Bezimeni vrh, Minin bogaz, Bandijerna, Šljeme, Savin kuk, Međed, Rbatina, Obla Glava, Planinica, Suva ptina, Crvena Greda, Pašina gomila, Štouc, Prutaš, Šareni pasovi, Sedlena i Uvita greda, Vjetrena brda, Ranisava, Bolj i Lojanik.
PRUTAŠ
Drugog dana boravka odlučili smo se za 5-satnu turu do vrha Prutaš (2.393m), kojeg nismo obilazili u prethodne dvije godine. To je izuzetan planinski vrh, ne samo u usporedbi s ostalim durmitorskim vrhovima, već puno šire. Krase ga blage linije grebena, zelene planinske stranice, te čudesni kosi slojevi „prutovi“, po kojima je i dobio ime, što ga čini iznimno karakterističnim. Radi se liticama vertikalno uzdignutih slojeva paralelno posloženih u jednu ogromnu cjelinu. S vrha Prutaša pruža se nekoliko fantastičnih pogleda: jedan na zapadnu stranu gdje se u daljini vide najbliži bosanski vrhovi (Maglić), kanjon rijeke Pive i uska vijugava planinska cesta, po kojoj smo prije godinu dana napravili jedan od meni najdojmljivijih dugačkih treninga u životu; na istočnoj strani u dnu cirka su Veliko i Malo Škrčko jezero (veličine naših Jaruna i Bundeka), te iznad njega leđni pogled na najviši Bobotov vrh. Izabrali smo ga za početnu destinaciju jer je relativno najlakše dokučiv, bez nekih problematičnih dijelova.
Pogled na Škrčko jezero s Bobotovog kuka
Uspon smo započeli na 1700m, te se Prutaša dokopali za manje od dva sata žustrog hoda i penjanja, s tim da smo napravili kratku 15-minutnu pauzu u sredini kod prijevoja Škrčko ždrijelo (2.114m). U povratku smo htjeli preći preko Šarenih pasova i njegov prijevoj, tzv „Samar“, čisto iz razloga što će tuda proći i dio staze trekinga iz ultra kategorije. Međutim, kada smo se spustili do doline od kud počinje uspon nismo uspjeli pronaći stazu, mada je bila dobro markirana, što nas je zabrinulo, pa smo već pomislili da ćemo taj dio morati dodatno označavati trakom. Misteriju oko izgubljene markacije riješili smo dva dana kasnije kada smo istu stazu prošli iz kontra smjera, kako bi vidjeli u čemu je problem. Pokazalo se da je jedan poveći snježnik (kojih je ove godine bilo neobično puno, što je znak da je zima bila dugačka) prekrio križanje, tj stijenu na kojoj je vrlo očito ucrtan putokaz, tako da na trekingu neće biti lutanja (barem ne na ovom dijelu:).
BOBOTOV KUK
Četvrtog dana smo se uputili ka Bobotovom kuku (2.523m), najvišem vrhu Durmitora. Uspon na njega je nezaobilazna stavka svake godine, i ovo je već četvrti put da smo na njemu u tri godine. Vrijedan je planinarski poduhvat, što zbog iznimno strmih dijelova, što zbog opasnih dijelova gdje se po krajnje uskoj stazi, gdje često nema mjesta za obadvije noge, vere po litici dubokoj preko 700 metara, pri čemu su ruke od velikih koristi. Pogled s Bobotovog kuka je nezaboravan, s jedne strane se vide visoki vrhovi albanskih Prokletija, te bosanskih s jedne i srpskih planina s druge strane, drugim riječima, ima se uvid u kompletnu Crnu Goru 🙂
Pogled s Prutaša na Bobotov kuk
Ka Bobotovom smo brzo napredovali, čak je bilo i malo trčanja po ravnim komadima i nizbrdicamaa, a onda smo stigli do jezera Zeleni vir. U prethodne dvije godine ga nije bilo, ali uslijed dugačke i jake zime, jezero je opstalo i pokazalo se prilično veliko, promjera cca 30×40 metara, te dubine oko 2 metra. Nismo mogli odolijeti, pa je palo prvo kupanje na visini od 2040 metara iznad mora, u ledenoj vodi temperature od jedva kojih 10 do 11°C, što je hladnije od bilo kakvog tuširanja u hladnoj vodi.
Na vrhu, promjera kojih 20-ak kvadratnih vremena, je često gužva, a znalo se stisnuti i 30 ljudi na njemu. Ekipa je uglavnom internacionalna, od Rusa, Čeha, Engeza, Francuza, pa do relativno domaćih Srba, Slovenaca i nerijetko Hrvata. Bobotov kuk će biti jedna od kontrolnih točaka trekinga u ultra kategoriji, i moja je preporuka svima da ga prođu što pažljivije i pritom ne razmišljaju o rezultatu, te da odvoje koju minutu i bace poglede na ostale durmitorske čarobne vrhove, koji se s ovog mjesta vide svi kao na dlanu. Našu rundu smo završili preko Šarenih pasova, i pri tom prošli 7-8 kilometara dionice trekinga i još jednom zaključili da će svim učesnicima Durmitorskog trekinga ova staza pružiti nešto što do sada još nisu imali prilike doživjeti.
ŠLJEME
Sljemenaši na Šljemenu
Sedmog dana smo se, kao pravi Sljemenaši, uputili na vrlo zahtjevnu turu do predjela koji se zove Šljeme, zaobljeni pojas dužine oko 2 km, s nekoliko vrhova, s tim da se najviši komadić te ogromne gromade jednostavno zove Vrh Šljemena (2.455m). Uspon je tehnički prilično težak, te na kraju i vrlo opasan, gdje smo se u konačnici morali služiti sajlama i klinovima kako bi premostili poznato izletište Savin kuk i kroz uski i strmi klanac popeli se do Šljemena. Nakon toga je sve dosta jednostavno, pošto smo ostatak puta hodali po pašnjacima uz rub 570 metara okomite litice iznad najljepše ledenjačke doline Velika kalica. Nakon fotkanja na Vrhu Šljemena, spustili smo se do glavnog razloga ove ture, omanjeg jezera zvanog Miloševa lokva. Samo ime govori da se radi o minijaturnom jezercetu promjera kojih 15-ak metara i dubine oko jednog metra. No, njegova ključna karakteristika leži u podatku da se nalazi na visini od 2.362 metra, što ga čini najvišim jezerom cijelog masiva, Crne Gore, vjerojatno i Balkana, a možda i Europe. Naravno, palo je kratko kupanje, gdje je pao klupski rekord u visinskom plivanju (osim ako Iris izbaci neki podatak da se u Himalajima kupala u nekom jezeru 2 ili 3 puta višljem:((
Miloševa lokva, jezero na 2360m n/v
S time je završen sedmodnevni period adaptacije na visinu, pa će uslijediti period s više jakih i dugačkih treninga i manje kraćih planinarskih tura. Kako imamo dovoljno slobodnog vremena za oporavak, odlučili smo se, umjesto standardnih 7-dnevnih ciklusa, zavrtiti seriju dinamičnijih 4-dnevnih ciklusa, čisto zato da bi odradili više dugačkih treninga, koji su ovdje priča za sebe. Ravne dužine rade se na visoravni između mjesta Njegovuđe i Bare Žugića, gdje također cirkuliramo oko 3 jezera (Vražjei Riblje, te Ševarita lokva). No, prava trkačka poslastica je dugački planinski trening po cesti koja spaja Žabljak i rijeku Pivu, na nadmorskoj visini od preko 1900 metara. Cijeli put vijuga strogo u masivu Durmitora, u fantastičnom okolišu i nezaboravne poglede na okolne i udaljene vrhove, s dugačkim, 5 kilometarskim usponima i nizbrdicama, gdje auta gotovo i da nema, ali se zato na cesti mogu sresti krave i ovce. Pri povratku s treninga obično od seljaka obnovimo zalihe svježeg domaćeg kajmaka, kiselog mlijeka i surutke. Četverodnevni ciklusi su vrlo jednostavni: jedna dužina + jedan intervalni trening , a između njih lagani dani, s tim da se svako jutro ujutro joggira oko Crnog jezera. Društvo na treninzima nam rade nekadašnji maratonski šampioni Tomislav Ašković (2:14, osmerostruki prvak Jugoslavije u maratonu) i Dragan Isailović (2:15, pobjednik Beogradskog maratona 1988.), koji se često prisjete zlatnih vremena iz 70-ih i 80-ih, kada je na teritoriji bivše države bilo 10-ak maratonaca ispod 2:20!
Još par detalja: U cijelom masivu Durmitora ima čak 48 vrhova iznad 2000m, od čega 40 preko 2100m, od čega 27 preko 2200m, od čega 18 preko 2300m, od čega 7 preko 2400m i samo jedan preko 2500m (Bobotov kuk); Na istom tom području ima 17 jezera iznad 1400m, od čega 11 iznad 1500m, od čega 9 iznad 1600m, od čega 4 iznad 1700m, od čega su dva iznad 2000m (Zeleni vir i Miloševa lokva, u kojima smo se i okupali :)), najdublje je Crno jezero (49m); Na istom tom području ima 27 markiranih i 12 nemarkiranih staza.
Snježnik
Staza trekinga obići će gotovo sve najatraktivnije dijelove Durmitora (Crno i Zmijnje jezero, Međeđe ždrijelo, Škrčko jezero, Šarene pasove, Bobotov kuk, Ledenu pećinu, Velikog i Malog Međeda…), i sve učesnike očekuje nešto posve drugačije od hrvatskih trekinga. Moja preporuka dolaska je preko Bosne (Banja Luka, Sarajevo, Foča, Šćepan polje), jer je i put kroz Bosnu atraktivan, obzirom da cijelo vrijeme ide po kanjonima rijeka Vrbas, Bistrice, Drine i Pive. Od Zagreba do Žabljaka tim putem ima 580km, dok je autoputom preko Dubrovnika 250 kilometara duže, oko 2 sata brže, ali zato znatno siromašnije pogledima i skuplje u davanjima (gorivo + cestarina).
Sedmo kolo su počastile Sljemenske nemani u sastavu: damir & damir (Hutinec, Ćurić), Hercegi (Petra & Kruno), te Zvonimir Zorić. Na meniu se našlo pršuta, sira i kulenove seke. Zalijevalo se s tri gajbe piva, crnjakom, te osvježavalo lubenicama koje su se dobro pothladile u Bliznecu :). Kako uvijek treba naći razlog za počastit, Sljemenske nemami imaju itekako valjan: točno 2,5 mjeseca kako je održana traversa-reversa, te konačni popravak kuplung-sajle na Hutinčevom eMZejcu, koja je stradala prilikom organizacije iste.
Osmo kolo redovno u sljedeći četvrtak (30.07.), ali će se deveto kolo iznimno održati u utorak (04.08.), umjesto u četvrtak (06.08.), radi odlaska kompletne organizacijske ekipe na Durmitorski treking.
