Jedan posve mali ovozimski jubilej, peto kolo, donijelo je jedan malo veći jubilej od 75 utrka u devetoj Lagvić-sezoni, kroz koju je ukupno prodefiliralo jubilarnih 750 trkača, koji su se na ovaj ili onaj način dočepali opjevanog nam gelendera.
2011. smo započeli dugačkim treningom u drugoj županiji – obilazeći Dravu, njezin dovodni kanal i Varaždinsko jezero s trkačkim prijateljima iz Čakovca i Varaždina. Njihova tradicionalna novogodišnja trening-utrka „lov na lisicu“ po dravskom nasipu u dužini od 19km izgleda ovako: na početku puste Zrinku naprijed, a nakon 20 minuta i ostatak kreće u lov za njom, s tim da prva tri lovca dobivaju pehare. Ove godine se skupilo 20-ak domaćih (uglavnom iz TK Međimurje i TK 042) i 15 sljemenskih trkača.
Ali zato Nikicin nije, pa evo njegovih 130 (na fejsu)
71 učesnik, samo 2 debitanta (Franceschi Ivica i Ptičar Stjepan), samo 1 rekord (Ingrid Nikolesić), kao posljedice hladnoće i snjega. Ali, liga je zimska… No u pozadini borbe za prestiž i bodove, odvijao se dugo očekivani i pompozno najavljivani dvoboj između Ivane Blaženović i Dubravke Sladoljev, rezultat kojega su sa strepnjom i velikim iščekivanjima pratili pasionirani kladioničari diljem Lijepe naše, a i šire. S obzirom da su kola HRT-a zaglavila u dubokim snježnim nanosima, kamere nisu bile u mogućnosti da izravnu sliku ovog dvoboja unesu u svaki hrvatski dom i donesu puno radosti i sportskog blagostanja u ove balgdanske dane, i na trenutak odagnaju misli od sive nam i surove realnosti, onda će to u par kratkih crta pokušati dočarati Big Mouth Ivka, glavom i bradom:
Štefanje, Lagvić cesta – Koka i ja na startu. Uz još 70 (danas za mene) nebitnih ljudi. Samo jednu sam izazvala, pratila i osluhivala – Dubravku Sladoljev, Koku. Još prošli tjedan sam se počela pripremat – plan je bio trkat se “na svježinu”, dakle, laganini kroz tjedan. Imala sam 3 prethodna relativno dobra (za mene) tjedna pa sam ovaj uglavnom gladovala (Janko kaže da lakši ide brže), odmarala i pripremala glavu za kalkulacije i taktiku. Prvi plan je bio odmah pojurit da ju psihički slomim, da klone i uspori i onda laganini na Vrh. Drugi je bio trčat odmah iza Koke, možda ju malo i provocirat i onda povući nakon Kapelice.
Kalkulacije su pale u drugi plan čim smo startale. Pojurila sam k’o luda, krepala na zavoju iza Kraljičinog zdenca i tu me Koka stigla. Ulazimo u zavoj, srećem (izdajicu) Janka (koji se kladio na Koku) i odustaje od trke, a on gleda – kao, sve je jasno, i mislio sam da je brža. ALI NIJE BILA! Njet! Ni Roža nije ništa bolji prijatelj, za kaznu je držao izvrstan tempo od 10min/km i pri tome pobijedio Žoharicu. Trči Koka ispred mene, ali majke ti- trči cijelo vrijeme, nema hodanja nimalo! Na tome joj svaka čast, jer ja sam hodala stvarno dobar dio uzbrdica. Stigla sam ju tek cca kilometar prije kapelice, do Vrha sam cijelo vrijeme pogledavala unazad da vidim gdje je 🙂
Uvjeti nam nisu išli na ruku – bljuzga, vjetar, snijeg, hladnoća… dosta se sklizalo. Stvari su se dosta promijenile od kad sam u Sljemenu, nije mi toliko prije stalo do trkanja, sad poludim čim se starta :). Ulazim polumrtva u cilj, pluća i želudac gotovo osjećam jezikom, rečenicu ne mogu formulirat – a tamo me čeka Žana, navija i veseli se zbog mene kao da će mi uručit olimpijsko zlato :). Pobijedila sam s cca 2min razlike.
Nagradu od 50kn i kuhano vino nisam očekivala :). Podršku sam imala i preko granice – Ninoslav šalje smsove od ranog jutra i bodri :). Isto čine i ostali, osim dvojice već spomenutih :). Ali ajde, oprostit ću im, ovaj put :). Koka nas je sve počastila cugom u Mlinarici, Carin nas je ugostio kod sebe, ispekao nam krvavice, igrali smo biljar i pikado do večeri. Izvrstan dan koji ću pamtit!
I 2011. ćemo dočekati kod Višnje, s tom razlikom da ćemo ovog puta u njezinoj ulici organizirati i trku na 5km (točno izmjerenu i verificiranu od strane nadležne komisije). Na trku i doček su pozvani i dobrodošli svi trkači (i oni koji će to tek postati), bez obzira na klupsku vjeroispovjest, nacionalnu i seksualnu opredijeljenost, rasnu i stranačku pripadnost, bračni i imovinski status, (ne)zaposlenost i državljanstvo.
Nagrade: pehari za prva tri muškarca i prve tri žene (ukoliko se prijavi dovoljan broj deklarativno neopredijeljenih nabavićemo još tri pehara i uručiti im sleđa). Medalja po kategorijama nema… jbga, tko će pijan obrađivat rezultate?!
Online prijave(dajte se prijavite pliz, tek toliko da steknemo predodžbu kolko će nas bit, zbog kuhanja tekućih derivata)
Donesite sa sobom: ono što mislite jesti, piti i je..vati (i podijeliti s drugima)!
Opcionalno: u slučaju ne pretjerano usranog vremena, ako nam se prohtije poslije može odlazak na planinarski dom Glavica i s njega osmatrati zagrebački vatromet (ponijeti lampe i ruksake za taj slučaj), a ako ne onda zaebancija uz pivo i kuhano vino u vrtu i domu Škevinaca dok nas Višnja ne potjera…
A kao i svakog, tako ćemo i ovog Božića imati tradicionalni klupski božićni trening. Ništa posebno, pet standardnih kilometara malog kruga nasipa. Okupljanje oko 11:00 u subotu 25.12. kod standardne kapljice. Malo ćemo trčati, malo se slikati, počastiti…
Ovako je to bilo 2009., a ovako 2008., prije nismo znali za Picasu 🙁
Treća dirka devete sezone Lagvića okupila je 95 uzvanika iz različitih zemalja, a izuzetno veliki postotak (čak 98!) njih je uspjelo završiti trku, dočepati se kuhanog vina, čaja i tople juhice. Ovog puta čak i Ivka, mada je usput vrlo savjesno radila na pošumljavanju mladica uz cestu, što je nije omelo da postavi svoj novi osobni rekord.
Osim već spomenute srčane šumaste šumarke, svoja najbolja vremena su popravili i: Biuk Mirko, Vladimir Ilčić Dimmy, Boris Jurić, Enver Kasa, Zoran Košćak Kizo, Ingrid Nikolesić, Dragan Sobota, Mirela Vassung na cesti, te Sandra Ferenčak, Goran Jakovac i Tomislav Škrlec na Mrcini. Osim 12 rekordera, imali smo i 17 debitanata: Emil Blažević, Dunja Bua Maričević, Ninoslav Čerkez Ninočka, Jagoda Dajević, Tihomir Vučaj na cestim, zatim Boris Paj i Boro Stipić u Nordicu, te Krešimir Čorba, Tomislav Erhardt, Marina Glavak, Tomislav Hećimović, Nataša Kapov, Dubravka i Saša Sladoljev, Silvija Šumberac i Gordan i Marcel Zelenika na Mrcini. Što znači da je rang-lista Lagvića dopunjena s 29 podataka, a ukupni saldo u dosadašnjih 9 sezona glasi: 534 na cesti (445 muškaraca + 89 žena), 147 u Nordicu (92+55) i 49 u prvoj sezoni Mrcine (38+11).
Za statistiku je vrijedan i podatak da je Veronika ostvarila svoju 19. uzastopnu pobjedu na ligi, a najvrijedniji rezultat dana je postavio 59-godišnji Željko Paver (53:09) i objelodanio svoj pobjednički naum. Jedina pretnja su mu vječiti drugi Mile Šikman (61 godina, 55:38) i vječni mladić Frano Katić (73 godine, 1:04:59). Međutim, na stranu briga za okoliš i odlični rezultati, jer…
…se u sjeni današnjeg Lagvića odvijao unaprijed dogovoreni dvoboj. Tko zna, možda je to začetak ideje o nekom novom vidu natjecanja i formatu utrka.
Dakle, na Mrcini su snage odmjerili Tomislav Erhardt i Linda Visković. Za one koji ih osobno ne poznaju, dovoljno je reći da su to članovi probrane i uvijek vesele ekipe na čelu s Ivanom Blaženović. A tko nju ne zna, već je zaradio debeli minus i bolje da prešuti taj detalj. Dobro, njih dvoje možda nikada neće imati rekord staze, ali su hrabrim izlaskom na megdan pokazali da je trkanje puno bitnije od obaranja rekorda. U pozadini cijelog dvoboja je bila i kladionica na kojoj se vrtila enormna lova pa su se i dečki s Knežije raspitivali tko je blagajnik. No, Bobo je potegnuo svoje veze pa su odustali od zlih namjera. E sad malo o utrci – tom istinskom duelu. Linda je s velikim samopouzdanjem htjela opravdati ulogu favorita – bar po predviđanjima kladionice. Tomo je sve to tiho promatrao i lomio sprave po teretani. A neki vele da su ga vidjeli kako oko četiri ujutro s balvanom na ramenima drma po Novom Zagrebu. Nije mogao odzdraviti jer je u ustima još mućkao svježe popijena jaja. Linda je isto posjećivala stazu u ranojutarnim satima (bez balvana i jaja) i upoznala svaki grm tako da su bili i više nego spremni. Linda je opasno potegnula u startu i dobrih deset-petnaest minuta vodila a onda će poput vječne tajne o tome da li je bio ili nije bio gol za Engleze – s kojim su osvojili jedini svjetski naslov u nogometu, ostati i tajna zašto je odustala. Priča se po kuloarima svašta, ali kako se za kuloarske priče po novom zakonu ide u Remetinec, ne smijemo ih objaviti. Tomislavova pobjeda je čista ko suza i nema druge nego da Linda, kao što rade Oxford i Cambridge, već sutra u pisanom obliku baci rukavicu u lice i pozove Tomislava na megdan već na sljedećem Lagviću.
Ne smijem više počinjati s Prenjom, jer uvijek prije objave dam Kikiju da pročita. Dok počne, zaurla: Opet o Prenju, neee!!!! (poslije kaže da je to najbolji dio, hehehe, romantik nadrkani :))
Pa ću s Imotskim HAIKU–om:
Zima je.
Vitar gonja
lepušinu po guvnu (jarunu)
Jes ladno, krvi ti Isusove.
I bome je bilo.
Ne znam kako je njima bilo, osim da su s bicikla došli prljavi ko gujde 🙂
Uglavnom, svaka čast svima koji su jutros nastupili – 18 muškića i dvije hrabre ženice (alo, Ivka?????).
Moja Katja (bosanska mađarica) i Luca (Luce, moja, cvite bili, mrvica nas od jubavi dili…), sljemenašice ko do Prenja odvaljene (ja sam ko telegram kad dobiješ: blabla…. Prenj… blabla…Prenj… blabla… Prenj… :))). Kiki to razumije :):*
Rogić (Bon Jovi se može sakrit ;)), em što je naš neusporedivo zgodniji, em što o brzini nemamo što razgovarati, na mojoj kladionici on je pobjednik ovog zimskog duatlona.
Damire, nadam se da pad s bicikla u žaru borbe (iako te nitko nije gonj’o), te ozljeda koljena (i poderane tajice) neće poremetiti moju prognozu i dovest me do bankrota jer sam sve pokretno i nepokretno uložila na tebe.
Nekako mi se čini da nije bilo puno pretjecanja (koga zanima, provjerit će po prolazima). Nema se tu što puno reći. Vjerujem da bi netko od natjecatelja mogao iz svog subjektivnog doživljaja više. Tko poželi, nek’ napiše pa ćemo uvrstiti.
Imali smo i jednu štafetu, što bi se po zdravoj pameti moglo zaključiti da je i pobjednička. Čestitam sve boljem Čerkezu i njegovom partneru Samcu.
Janko snimao film. Usput imao neke primjedbe o lutanju i kraćenju staze. Budući da sam ja jedini sudac, pa sam ja onaj kadija koji i tuži i sudi, nema kazne. Ovaj put!!!
Imate stazu na stranici, pa vas molim da vi koji želite nastupiti, tijekom tjedna malo pogledate kuda ide staza pa bi i vi trebali tuda… (a ne, em ste prljavi ko… em lutate ko gluhe… :))).
Idući put će nekoliko Janka biti po stazi i nema: put me zanio… nisam vidio, pošten sam, majke mi… pa ja sam iz Sljemena… (ovo se ne odnosi na Žohara – masira me, zagrli, opusti na trenutak i moje tijelo i dušu …).
Naša draga Višnja, nakon panike, radi – ne radi rešo (kako će raditi ak nije uključen u struju?!?!) pripremila je topli napitak u obliku čaja i juhe. Idući put očekujte i malo kuhanog vina ili ovisno o mom raspoloženju možda još nešto.
Bilo je ovo lijepo jutro, vidjet vas tako blatnjave, sretne i slatke.
„Da li ćemo ići ove godine u Firencu?“ pitao sam ja. „A kada je to maraton u Firenci?“ odgovorila je moja žena. Tako je otprilike zvučao razgovor koji smo vodili ovog proljeća. Moja zakonita se s godinama naučila da me ne zanimaju turističke destinacije koje u svojoj ponudi nemaju maraton. No Firenca je zvučalo dovoljno zanimljivo, pa se dala nagovoriti.
Odlučili smo ići autom, budući da avionska veza funkcionira preko Brisela(?), a vlakom mi se učinilo previše sporim (tada još nisam znao na što će ličiti naš povratak). Rezervirao smo sobu u hotlečiću u centru grada, uplatio startninu i čekao.
Tada se javio Sven (ili sam ja njega pitao, ne sjećam se) i rekao da bi i on išao sa svojom zakonitom (ne sugeriram da postoji i neka druga). Tako je ispalo da idemo skupa, što se vrlo povoljno odrazilo na naš budžet, pošto smo, normalno, dijelili troškove.
Krenuli smo u četvrtak rano ujutro, naoružani s malo prtljage i povelikom hrpom sendviča. I Sven i ja smo napravili dosta sendviča da se svi prejedemo, dakle bilo je barem tri puta više sendviča nego što je bilo potrebno. No ja se držim one, da je najveći nutricionistički problem kada nemaš što probavljati, tako da se nisam žalio, premda sam krajem dana bio pomalo žedan. Put je prošao savršeno, po lijepom vremenu i polupraznim cestama.
U Firencu smo stigli dosta rano, oko 2 popodne, tako da smo nakon smještanja nas u hotele i auta u garažu, krenuli u obilazak grada. Budući da Firenca nije velik grad (recimo kao Ljubljana) i da ima jasne orjentire (okolna brda, rijeka Arno, katedrala iliti Duomo) relativno se lako u njoj orjentirati. Do večeri smo se dobro išetali, u hotelu ubacili po još jedan sendvič u usta (već nam je bilo malo zlo od njih) i zašli u firentinsku noćni život. Zapravo večernji.
Bar Zurito. Ima još fotki, ali nisu za objavljivanje.
I tu dolazimo do jednog od najboljih detalja našeg posjeta gradu renesanse, otkriću bara Zurito. Naime, lunjajući centrom (i pomalo žeđajući od sendviča) tik iza Duoma u jednoj uličici spazili smo privlačan natpis BAR. Ušli smo, vidjeli da ima dosta ljudi i čuli dobru glazbu. Naručili smo pive i od ljubazne konobarice saznali (na italoengleskom, uz pomoć mahanja rukama) da se plaća samo cuga, a da je klopa besplatna. U tom trenu se Svenu raširio širok osmjeh preko usana i on se bacio na ozbiljan carboloading. I mi ostali (premda puni sendviča) smo mu se pridružili, ali on je namutnuo visoke standarde koje smo teško pratili. Ukratko, uvidjeli smo da smo našli što smo htjeli i svaku večer smo išli u isti bar (samo za promjenu izgladnjeli). Posljednje večeri konobari su se sa suzama u očima opraštali od nas (ali nam ipak nisu zaboravili naplatiti).
Pogled s Piazzale Michelangelo u subotu
Maraton
Nakon što nas je tri dana u Firenci poslužilo vrijeme, nedjelja se potrudila pokvariti dojam. Cijeli dan kiša je naizmjenice padala i pljuštala, tako da smo bili posve mokri već sat vremena prije starta. Ja sam na sebe obukao stari pulover i hlače koje sam bacio pred start, a većina je koristila i vreće-pončoe koje smo našli u goodie-bagu. Zato su mi bili posve nejasni likovi koji su se skinuli u šorceve i tregerice i tako paradirali sat vremena po kiši pred start na temperaturi 4C.
Pogled s Piazzale Michelangelo u nedjelju
Kad sam već spomenuo goodie-bag, moram reći da sam bio razočaran. Od korisnih stvari unutra su bile samo tajice-pumperice s logom maratona. Pošto sam čuo da je to jedan od boljih bagova, moram to opovrći. Ljubljanski bag je bolji i to za tri puta manju lovu.
Nakon starta na talijanski način (puno dernjave i tri-četri odgađanja) krenuli smo s Piazzale Michelangelo odakle za lijepa dana puca prekrasan pogled na Firencu. Staza maratona ima jedan krug i vodi kroz grad, tako da ima bezbroj zavoja. Tijekom martona smo razgledali većinu firentinskih znamenitosti. Ili bi to učinili da smo ih vidjeli od kiše. Budući da je Firenca uglavnom popločana kamenjem koje je staro ili barem tako izgleda (a ni u novijem dijelu grada nije bilo bolje, budući da ceste po broju rupa liče na hrvatske), cijelo vrijeme je trebalo paziti da si ne iskreneš nogu ili barem ne ugaziš do gležnja u vodu.
Ovo je jedna od rijetkih slika koja mi je uspjela za vrijeme trke
U muškom dijelu maratona pobijedio je Tadese Aroso Tolesa iz (normalno) Etiopije s vremenom 2:12:41, praćen svojim sunarodnjacima Gelana Teshomeom i Tola Edea Baneom.
U ženskom dijelu pobijedila je za divno čudo Etiopljanka Dado Tufa Firehiwot s vremenom 2:28:58. Druga je bila, vidi vraga, Etiopljanka Mengistu Meseret dok je na treće mjesto valjda zabunom upala Ruskinja Alena Samokhvalova. Čini mi se da Etiopljani naplaćuju Talijanima nešto za kolonijalno izrabljivanje.
Za ovu fotku je moja Daniela čepila dva sata na kiši
Iz Hrvatske nas je bilo svega petero i to:
Poredak
Ime
Prezime
Klub
Vrijeme
114
Robert
Radojković
AK Maximvs
2:47:53
2644
Stjepko
Jančijev
AK Sljeme
3:37:29
3155
Darko
Tomica
AK Veteran
3:44:01
7164
Darin
Maček-Radović
4:51:48
7425
Sven
Hrastnik
AK Sljeme
5:00:58
Inače nisam baš neki fetišist na maratonske medalje (a nađe se i takvih), ali ova koju sam dobio u Firenci je bez premca najljepša koju sam vidio.
Rezime
Sve u svemu, maraton u Firenci je jedan od ljepših, prvenstveno jer je Firenca uistinu prekrasan grad pa se lijepo može iskombinirati turistički izlet s maratonom. Jest da je maraton u pomalo glupo vrijeme, mjesec dana nakon kraja sezone i u mjesecu koji je klimatološki najkišovitiji. Očito je da je organizatorima primarno bilo dovući posjetitelje u grad tijekom turističke „rupe“. Premda ima malo šlampavosti, sve je ipak dobro organizirano. Staza je jako lijepa, premda je na njoj jako teško ostvariti dobro vrijeme zbog (za grad) teškog terena, čestih zavoja i uspona i silazaka po mostovima i vijaduktima.
Ove godine je bilo sve otežano i zaista neugodnim vremenom s neprestanom kišom, vjetrom i temperaturom koja se kretala ood 4 do 7 C. Nikad se nisam toliko nasmrzavao tijekom i naročito nakon maratona.
I na kraju..
…ne mogu ne spomenuti put natrag. Koliko je sve štimalo na putu prema Firenci, toliko nam nije štimalo na putu natrag. Na prijevoju između Firence i Bolonje je pao snijeg, a kako je većina vozača imala ljetne gume, tih sedamdesetak km smo putovali 3 sata. Zatim smo stali na najgoroj kavi u Italiji. Nakon toga smo zahvaljujući iznimno preciznim talijanskim obavijestima na autocesti skrenuli prema Milanu umjesto Ferrari. Zatim nam se do Slovenije nije dogodilo ništa zanimljivo, ali kroz Sloveniju smo vozili daljnja tri sata po zaleđenoj autocesti.
No, bolje i to nego da smo uletjeli u najgori lančani sudar u novijoj slovenskoj povijesti, koji se dogodio par sati prije našeg prolaska.
Par slova i red statistike s početka devete zimske lige Lagvić.
U prva dva kola 98 i 89 učesnika, brojčano najjači start lige do sada. Imali smo 32 debitanta, koji su se po prvi put ispeli na Sljeme u okviru lige: Blaženović Ivana, Glavak Marina, Gudalović Ana, Jukić Marina, Klinar Živa, Krnić Ana i Daria, Nikolesić Ingrid, Besak Zoran, Biuk Mirko, Čerkez Ninoslav, Dragojević Momir, Dražević Emil, Ferenžir Zvonimir, Hamonajec Ivan, Ivošević Danko, Jurić Boris, Kasan Enver, Magazin Dinko, Masnić Lovre i Stipe, Muhek Martin, Posinjak Ivan, Ribarić Brubo, Rogić Damir, Roža Zvonimir, Sobota Dragan, Stojanović Željko, Špoljar Hrvoje, Vadlja Boris, Vojvodić Milorad i Weigand Miljenko.
Osim njih, koji automatski idu na rang-listu, svoje osobne rekorde je popravilo još 12 trkača: Sladoljev Dubravka, Šaronja Andrea, Andročec Mario, Čuljat Dalibor, Franković Orsat, Košćak Zoran, Pacak Goran, Paver Dubravko i Željko, Pomahač Renato, Slovinac Lovelos i Vidiček Goran.
Međutim, imamo i novu kategoriju, tzv Mrcinu (planinarska staza od Nordica, ali bez štapova), koja je u prve dvije trke okupila 39 trkača, što će reć da je potez bio opravdan.
Najbolji dojam u prve dvije trke je ostavio Damir Rogić, pobjednik obje prve trke, uz to još i debitant, dok je u ženskoj konkurenciji obje trke dobila Veronika, ali to je već standard. Međutim, kako se liga boduje po veteranskom hendikepu, najbolja ostvarenja su imali 73-godišnji Frano Katić (1:01:57) i 59-godišnji Željko Paver (0:52:37), i među tom dvojicom treba tražiti ovozimskog pobjednika lige, mada se 61-godišnji Mile Šikman (0:54:36) neće složiti u potpunosti s tom prognozom. Međutim, tradicija mu ne ide u prilog, obzirom da je već tri puta ligu završio na drugom mjestu generalnog poretka.
Ligu je dosad pohodilo 529 trkača na cesti (442 muškarca i 87 žena) i još 145 na stazi (90 muškaraca i 55 žena), što daje ukupnu brojku od 673! Za raditi generalni poredak nakon dvije trke još uvijek nema smisla (a i neda mi se), tako da ćemo ga objelodaniti nakon trećeg kola.
Kao što ste mogli vidjeti, iscrpili smo koncept tematskih kola iz prijašnjih godina, pa ćemo ove zime malo isforsirati downhill treking, kao što smo to napravili u prvom kolu, u tzv Lagvitreku. Svako drugo kolo ćemo se malo poigrati s taktičkim traženjem određenih lokacija na putu povratka s vrha, naravno, samo za one koji to žele. Što znači da ćemo sljedeće kolo (12.12.) imati drugi ovozimski Lagvitrek, a novost će biti što će se nagraditi po 3 najbolja muškarca i žene, ali po starosnom hendikepu. Što znači da će se poredak znati tek kada se rezultati obrade, tj odgovarajući vrednuju (kolumna I na rezultatskoj listi). Osim dodatne zabave, cilj je da se trkači na taj način što bolje upoznaju s Medvednicom i beskrajnim morem njezinih staza.
Nema mi druge, nego početi od Prenja. Tamo sam se rodila, provela djetinstvo i to je mjesto gdje se nikad neću vratiti i zato ostaje vječno sanjanje o povratku. Na desktopu mi stoji slika brda iznad moje kuće u Idbru, tako da svako jutro kad dođem na posao, upalim kompjuter i evo mog sela. Stari dolazi na kavu jednom mjesečno, pogled mu se zaustavi na kompjuteru: „Ma, jel to Breza“. Ne mogu staviti upitnik, a bome ni točku, jer je rečenica nešto između. Zna da je Breza, a izgovori to samo da bi se u mojoj sobi razlegla ta riječ i ispunila svaki atom i sobe i mene i njega.
Sad se više ne sjećam koja je moja prva utrka u trekingu bila. Možda Velebit, od Oštarija do Senja. E, pa sad bi kao i svaki treker mogla o svakoj utrci oplest po jedan tom. Pa neću ni počinjat. Ovaj put 🙂
Uglavnom, sigurna sam da nije bilo Šimuna, njegovog trekinga, treking lige, tko zna kad i da li bi se toliko puta u meni izmiješala moja prošlost i sadašnjost, dva neopisiva lijepa trenutka i taj osjećaj kao da se svaki čas teleportiram 1970-1980-2005-2010. Moj vremeplov, u kojem postoje samo brda, kamenje, sunce, kiša, mirisi, boje, sve je izmiješano. U jednom trenutku si ovdje, u drugom na nekoj drugoj planini i samo te na trenutke prizemljuje: a gdje je ta j….a kontrola?
I tako ja, ploveći u svom vremeplovu, dođem do cilja. I uvijek sam mirna, osjećam se kao u dnevnom boravku pod dekicom. I tu ne završava moja priča, tu počinje jedan drugi dio. Uzbuđenje, jer čekam Kikija kad će ući u cilj, sa svojim pogledom ko da se nagutao najjačeg tripa. E sad, zašto me to tako veseli. Kiki je dijete grada. Davnih godina, kad smo se upoznali, njegov najveći izlet u prirodu bio je otrčati po Leusteku i ni slučajno ne skretati. 2004-te Marko ga je pozvao na utrku Velebitom, bili su obvezni dvočlani timovi. Ja sam ih čekala na pola puta (na Oštarijama), piljeći cijelu noć u jedno brdo od kud bi se trebali pojaviti. Stigli su u debelo jutro, oko 9 (krenuli dan prije u 11 iz Paklenice). Marko strgan (ne može se opisati, to znaju samo oni koji ga poznaju kako se on razbije). Tu je Markova trka završila, a Kiki pun ludila, čeka planinsku koja starta za dva sata, pa će s njima. Karta nula bodova, a bome i znanje o putu kud treba. Marko i ja oko podne na kupanje u Karlobag, pa u Senj čekati Kikija. Svi dolaze, svi su ga vidjeli kako protrčava tamo-vamo po Velebitu. Došao je za 46 sati. Iduće godine je pobijedio, 28 sati, i do sad to nitko nije išao bolje.
Zaljubio se u planinu. A planina je dio mene. I eto, zato mi je nešto najljepše što se može dogoditi, njegova pobjeda.
A Marko. Marko je uvijek tu negdje. Sanjam ga na Rabu, noć prije utrke. Vratio se i sreli smo se na Cvjetnom. Ujutro mi Kiki kaže, Marko je noćas poslao poruku. Navečer smo ga zvali. Nemam mu što reći, ali valjda želja da ga zovem govori sve…
Mic po mic, evo nas i do Raba…
Kiša cijelu noć padala ko iz kabla. Ujutro Kiki se dere: odi na terasu gledati izlazak sunca. I fakat, sunce izlazi, nebo plavo…
Spremanje, odlazak na Rajsku plažu i start. Zujanje po otoku, po malim brdašcima, po pješčanim uvalama, dan sunčan, more bistro, nigdje nikog osim hordice trekera koji bauljaju tamo-vamo tražeći svoje kontrole.
Dolazim u cilj. Umoru ni traga. Janko pita: koliko si popušila (cigareta, ne vremena na gubljenju :)) Moj treking-partner Paj donosi čašu crnog, pljugica…
Čekanje… nastavak znate… 🙂
Prelijepa Nada je odnijela pobjedu u Ultri.
Dramatično se najavljivalo da će to biti odlučujuća bitka za prvo mjesto u ligi. A što da vam kažem. Kikiju sam prije dva mjeseca rekla da je on pobjednik (tako da ovi što su se kladili mogli su mene pitati ko dobiva :)). Još jednom BRAVO i tisuću puta bravo :*
Nas Sljemenaša ima lijepa brojka, tako da nas je i na Rabu bila prilično (15). Čestitam svima u svim kategorijama i na svim osvojenim mjestima.
Neću sad nabrajati ime po ime ovih mojih prekaljenih ultraša, osim Čerkeza kojem je ovo bila prva. I u svakom slučaju zgodne plavuše: Janezica ultra 4. mjesto, Ingrid planinarska 1. mjesto, Ivka planinarska 3. mjesto.
Za kraj moram prokomenirati Vukodlaka. Od kad ga znam svaki put uđe u cilj i nije baš zadovoljan, te moglo je ovo, te moglo je ono, da nije ovo… Ovaj put nije stigao ni do prve kontrole (strgao koljeno) i nikad ga nisam vidjela da je bio tako dobre volje. Još je i plesao!?!?
Pardonček. Nije kraj. Misli mi odlutale ili kako reče jedan naš: put me zanio (trekeri bi si mogli uzeti ovo kao poštapalicu :)), te Prenj, te Rab, te Kiki, te….
Sad pogledam naslov Treking liga 2010: Čestitke svim organizatorima: pašmancima, labinjoncima, durmitorcima, velikom mišiću… svim učesnicima, kojih je ove godine bilo preko 850.
Eto, ja sam sad tu pet godina, ove godine od osam utrka bila sam na sedam. Svaka je bajka za sebe, svaki organizator se potrudio da napravi što zanimljiviju stazu i meni osobno je svaka kad bi završila bila taj trenutak najljepša.
Vi koji ove pročitate, a niste bili, nemojte se ubiti od tuge. Sjetite se što bi Scarlett rekla: After all… tomorrow is another day.
Malo treninga prek zime i na proljeće počinje nova igra po šumama i gorama, rijekama i morima, pijesku i kamenju, kiši i suncu… u dobrom društvu… 🙂
U organizaciji TK Zagreb oržano je prvo kolo prve zimske kros-duatlon lige.
Na startu se okupilo ukupno 14 natjecatelja (12 M i 2 Ž). Nejasnoće oko staze pokušali su razriješiti idejni suzačetnici lige (uz Janka) – bratski par Zelenika.
Poslovica „tko radi taj i griješi“ i ovaj puta je našla svoju potvrdu. Dakle, uvjerljivo i neprikosnoveno vodstvo nakon druge dionice imao je Rogić Damir ili kako su ga ljubitelji muške rock scene prozvali – Bon Jovi. No vođen neiskustvom i povjerenjem čovjek je na kraju umjesto 1250 m pretrčao barem petaka (slično je učinio i Zoran Košćak, no ne s tako kardinalnim posljedicama). Bilo kako bilo, ostavio je pristuno pučanstvo iskreno zadivljeno.
Prvi kroz cilj prošao je – mlada nada TK Zagreb – Viktor Sarić – dečko u usponu i koji je ovim svojim nastupom pokazao da puno obećava. U vrat su mu puhali Mikulan Božo, član TK Sljeme i još članski neodlučan Bergant Stanislav. Bravo dečki. Mlade dame su u prijateljstvu i zajedništvu odradile sve segmente. Bravo cure.
Blatni, mokri, oduševljeni stazom i juhom poslije utrke ljudi su se teška srca razišli kućama. U sljedećem kolu očekujemo i nastup dezertera – rapskih trekera, a onda će tek biti veselo.
Tijekom zime nova zabava za triatlonce, trkače, bicikliste. Kros-duatlon s montićima po off-road stazama (uglavnom), kojih na Jarunu ima više nego što ste mislili.
Na početku novog zimskog ciklusa natjeravanja od Lagvića do vrha okupilo se 98 učesnika, impozantna, ali ne i rekordna brojka. U dosadašnjih 8 zima smo imali čak pet prebačaja preko stotke:
115 (19.11.2006.)
108 (06.12.2009.)
106 (14.01.2007.)
105 (26.11.2006.)
103 (22.11.2009.)
Nova zima je donijela još jednu novost – kategoriju planinskog trčanja, koju smo zbog kratkoće naziva i zbog staze po kojoj se trči prozvali Mrcina (mada po njoj ide i kategorija Nordic). Garmin je u trci pokazao da je ta staza dugačka 5.22km, ali pri takvom nagibu uvijek pokazuje manje 10-15%, tako da je prava dužina vrlo blizu 6km. Što bi dalo prosječan nagib od nekih 12%.
U cestovnoj konkurenciji, na stazi dugačkoj 9.2km, prosječnog nagiba 7.4%) je nastupilo 55 trkača, a pobijedili su Damir Rogić (45:14) i Veronika Jurišić (51:20). Čak 7 prvih trkača ispod 50 minuta, što je dobro, obzirom da je tek prvo kolo i da nas je oprala dobra južina.
Na Mrcini 29 ljudi, a prve pobjede u ovoj konkurenciji (automatski i rekorde staze) upisali su Aca Ortynski (42:17) i Tadeja Krušec (57:05). S obzirom da je Kravojed Marko u Amerika, eventualni rekorderi ove godine bi morali se spustiti (ne puno) ispod 40 minuta.
U Nordicu samo 17 učesnika, a pobijedio je najstariji učesnik trke Borko Prvan s rezultatom 47:58 (btw, stariji za 10 godina od sljedećeg najstarijeg). No, njegov rezultat ove nedjelje ipak nije bio najvrijedniji. 73-godišnji Frano Katić (inače pobjednik lige prije 2 sezone) je u cestovnoj trci dotrčao na vrh za 1:01:57, te odmah istakao svoju kandidaturu za pobjednika lige.
I za kraj Lagvitrek. Čak 42 trkača (iz sve tri konkurencije) je produžilo svoju trku nazad do grada tražeći usput 3 kontrolne točke (na potoku Trnava u Kaptolskoj šumi, na vrhu Strmopeć kod Bačunskog sedla i na potoku Medvešćak na početku Leustekove staze). Ukupna dužina tog dijela, pod uvjetom da se nije previše lutalo, je iznosila oko 15km, što je u kombinaciji s prethodnim dijelom davalo približnu dužinu polumaratona (a cestovnjacima čak i preko 24km).
Pobjednik Lagvitreka je Domagoj Marušić, koji je na taj način potvrdio i osigurao ukupnu pobjedu u prvoj Zagrebačkoj Trail-Trophy ligi (koja ukupno ima 12 trka, od čega po 4 krosa i trekinga, 2 planinska maratona, te po jedan of-road polumaraton i jedna planinska trka). Za ukupnu pobjedu ZTT-a u ženskoj konkurenciji moraćemo pričekati zadnje kolo (Japtrek, 05.12.), a u konkurenciji su Veronika Jurišić i Tadeja Krušec.
Staza Lagvitreka je uglavnom bila trkačka, mada je Spaso Mutavski htio malo zakomplicirati stvar i prvu kontrolu spustiti još niže po Trnavi prema Markuševcu, ali sam je ipak izvuko malo više blizu makadama, jer je ionako već bilo problema kako i doći do makadama (nekadašnja staza starog Sljemenskog maratona). Ostale dvije kontrole su bile relativno lagane i do njih se moglo doći vrlo jasnim i obilježenim planinarskim stazama, čak bez neke potrebe za kraćenjem. Ženska pobjeda za Jelenu Brezak, vrijednija tim više što je sama lutala šumom i skupljala kontrole. Dosadašnji pobjednici Lagvitrekova:
2006: Veronika Jurišić / Goran Murić
2007: Veronika Jurišić / Nenad Lovrec
2008: Veronika Jurišić / Mladen Čižić
2009: Tadeja Krušec / Nenad Lovrec
2010: Danijel Marušić / Jelena Brezak
Dobra i zanimljiva trka je rodila ideju da još koje kolo Lagvić lige obogatimo s downhill trekingom, a to bi moglo biti sljedeći put npr 12.12., kada ćemo uvesti i starosni hendikep, pa da vidimo čija majka crnu vunu prede, ili kako bi Borko reko – gdje pes pizdu nosi!
Nakon trke i više nego skromnog proglašenja u kojemu su najbolji s Lagvitreka nagrađeni maslinovim uljem, upriličena je sve samo ne skromna tombola. Glavni zgoditak, Sector vuricu Mountain Master, vrijednu cca 3000 kuna, osvojio je glavni klupski gnjavator Dimmy. I onda neka neko kaže da ima pravde na ovom Svijetu.
Premda mnogi nisu vjerovali, Gebre je to našao u sebi i uspio pobjediti na New York Marathonu! Ali avaj, …. drugi Gebre. Ne Haile Gebrselassie, aktualni maratonski rekorder i jedan od najvećih ikad, već Gebre Gebremariam (obožavam etiopska imena, ima dosta ponavljanja i varijacija na zadanu temu), još jedan maratonac (od danas, budući da mu je ovo prvi) iz nepreglednog niza nadljudskih trkača s etiopskih visoravni.
Naime, imao sam najozbiljniju namjeru pratiti maraton na telki od početka do kraja. No, zahvaljujući obilnom, izrazito nevegtarijanskom ručku i određenoj količini portugisca, dok su maratonci još jezdili Brooklynom (dakle prva polovina maratona) oči su mi se sklopile. Posljednje čega se sjećam da je lik u žutoj majici s natpisom Gebre bio na čelu vodeće skupine.
Nakon nekog vremena, probuđen dahtanjem svog psa u lice, vidio sam lika u zelenoj majici s natpisom Gebre na čelu. Nakon određenog vremena provedenog u procesiranju tih informacija došao sam do zaključka da je to neki drugi Gebre. I ustinu, pokazalo se da se radi o već spomenutom Gebremariamu. Budući da ne raspolažem s Jankovim fondom znanja i statističkih podataka, niti sam pasionirani pratitelj atletike na tv-u, za dotičnoga sam prvi puta čuo. Uostalom, tko bi popamtio sve etiopske (i/ili kenijske) trkače koji su sposobni napraviti vrhunski rezultat?
Normalno da priča o nadljudskim dugoprugašima ne bi bila potpuna bez susjedne Kenije, koja je ovaj put dala drugog (Emmanuel Mutai), trećeg (Moses Kigen Kipkosgei), petog (James Kwambai) i devetog (Abel Kirui) finišera, kao i pobjednicu ženskog dijela maratona, Ednu Kiplagat.
S trkačkog aspekta, muška trka nije mi bila posebno zanimljiva, budući da je Gebremariam negdje na 35 ili 36 km otkačio Mutaia i laganim dugačkim korakom otrčkarao do cilja. Više volim kada se naganjaju i kolju do kraja. Ako je osim ispadanja Gebrselassia na 16oj milji, bilo još nešto zanimljivo dok sam spavao, molim da mi javite.
Kad smo već na toj šesnaestoj milji, vrijedi spomenuti da sam se i ja prošle godine u New Yorku ozlijedio baš na njoj. Gebre, ja, to očito nije slučajno.
Ženska trka mi je bila zanimljivija, prvenstveno jer sam se probudio baš pred finiš. Čini mi se da se vodeća skupina cura držala zajedno dosta dugo. Za vrijeme mog već spomenutog odmora, stvari su se iskristalizirale. Na čelu je ostala skupinica od tri cure. Amerikanka Shalane Flanagan i dvije Kenijke, Edna Kiplagat i Mary Keitany. Oregonka Shalane je izgledala prilično opasno, no s gazelama se nikad ne zna. Ili baš naprotiv, uglavnom se zna. Tako je bilo i ovaj puta. Prvo je Keitany bacila fintu kao da će je preći, i kad se Flanaganka još malo zapuhala, Kiplagat je pružila korak i počela ubrzavati. Keitany ju je još neko vrijeme pratila, ali se pritom umorila, pa je završila treća.
No priča o NYC Marathonu nikad nije samo o vodećima. Rekao bih da je ovaj puta glavna faca bio Edison Pena, čileanski rudar koji je zajedno sa svojim kolegama bi zatočen dva mjeseca u rudniku. To je vrijeme očito koristio za “kondicione pripreme”, jer je svaki dan zatočenja u rudniku trčao. U New York je stigao u avionu s 246 drugih rudara, a na areodromu ga je dočekao Haile Gebrselassie. Nakon maratona, kao pravi Elvisov fan, ide u Graceland. Zahvaljujući preopterećenosti servera (c-c-c, ni Ameri nisu što su nekad bili) nisam uspio ustanoviti da li je uistinu uspio istrčati maraton. Uostalom, tko bi mu zamjerio da i ne istrči. Nije on Renata.
Stjepko je lani bio u New Yorku, a evo kako se proveo:
New York nam se iz aviona nije ukazao u punom sjaju. Bio je zavijen u niske oblake i rominjajuću kišu i iz aviona se vidjelo tek par sto metara promočenog aerodroma JFK. Premda, većinu putnika u Lufthansinom avionu su više mučile turbulencije u prilazu pisti nego jadan pogled kroz prozore. Kada se avion napokon zaustavio i kada smo ušli u aerodromsku zgradu, ponadao sam se da su stvari krenule na bolje. No očekivalo nas je još trosatno čekanje u redu za kontrolu za ulazak postterorističku Ameriku (jedina utjeha nam je bila ta što smo čekali u redu sa svim neameričkim državljanima, ne samo s istočnoevropskim i bliskoistočnim kao obično).
No, ne vjerujem da postoji maratonac koji ne bi čekao i tri dana da bi došao na njujorški maraton. Sigurno su i berlinski, bostonski, čikaški i londonski maratoni super, zabavni, uzbudljivi, sigurno su i tamo deseci tisuća trkača i stotine bendova uz stazu i sigurno su i oni besprijekorno organizirani. Ali samo ime New York je magično, New York je grad za koga svi misle da im je poznat i njujorški maraton je ipak Sveti Gral prosječnom maratoncu.
Kada je otpala klupska verzija odlaska u New York, moja bolja polovica i ja smo odlučili likvidirati štednju koja se u neodredivoj budućnosti uz pomoć viših sila trebala pretvoriti u novi auto i s tim novcem provesti nezaboravan tjedan u NYC. Našem starijem sinu poklonili smo odlazak u New York za rođendan, a i moji roditelji su se odlučili postati dio mog „support team“-a.
Ukupno je iz Hrvatske na maratonu nastupilo 25 trkača/ica, a iz Sljemena petero, Lucija Ivas, Petra Podnarčuk, Tomislav Kiš, Bodo Schwebke i ja. U petak prije maratona bio je sazvan i klupski sastanak u Greenwich Villageu, na koji smo se odazvali samo Bodo i ja. To nas nije spriječilo da popijemo par piva i poslušamo dobar blues.
New York i predrasude
Što napisati o gradu kojeg su svi vidjeli bezbroj puta u bezbroj filmova, o kojem svi imaju neko mišljenje, bili u njemu ili ne? Ja ću početi sa svojim predrasudama:
New York je grad užurbanih, neljubaznih ljudi. Djelomično krivo. Njujorčani su usitinu užurbani, no vrlo pristojni. Praktički je nezamisliva situacija da vam netko pusti vrata na nos ili da vas gurne ili vam prepriječi put, a da vam se ne ispriča. Budući da su pločnici krcati, to se svodi na beskrajno slušanje „I’m sorry“ ili „Excuse me“. Posebno napominjem da u tjedan dana nisam čuo NITI JEDNU PSOVKU.
U New Yorku nije sigurno hodati noću. Prema mojem iskustvu, krivo. Istinabog, u New Yorku smo se zadržavali samo na Manhattanu, ali nismo se ni na koji način neugodno ili nesigurno osjećali. Po noći smo se vozili i podzemnom željeznicom i nismo doživjeli nikakve neugodnosti.
New York je zbog mnoštva ljudi i gustog prometa prljav i smrdljiv. Krivo, potpuno. Pločnici su potpuno čisti. Nije baš da bih jeo s poda, ali se vrlo teško vidi papirić na podu. Također, nisam zapazio da je itko pljuje na pod, što je inače omiljena zabava mojih sugrađana. Premda je grad prepun automobila (uglavnom žutih taksija), zbog kvalitetnih benzinskih motora i vjetra koji stalno puše, zrak je prilično čist. Najviše ga zagađuju prodavači kebaba i hot dogova koji peku svoje proizvode na svakom uglu.
New York je bučan. Točno. Stalno se čuju sirene, uglavnom hitne pomoći i vatrogasaca (na koje Njujorčani imaju poseban fetiš), a povremeno i policajaca. Sirene imaju tri stupnja: bučne, užasno bučne i neopisive. Osim toga, ogromna količina ljudi na ulicama u svako doba dana osigurava općenito visoku razinu buke.
Što ima za vidjeti?
Krivo pitanje, posve. U New Yorku nema čega nema. Mi smo u New Yorku bili osam dana (od toga nam je jedan dan otpao na maraton) i to je po meni minimum potreban da se stekne barem djelomičan uvid u ono što New York nudi, i to kao običnom turistu srednje ili niže kategorije. Što nudi onima viših platežnih mogućnosti mogu samo zamišljati.
Kao prvo, šetnja tim gradom je doživljaj sam po sebi. Spektakularni neboderi svih arhitektonskih stilova, izmješani s niskim kućama iz nekih prošlih vremena, široke avenije prepune žutih taksija i crnih Lincolna, prelijepi Central Park, prebogati Upper East Side, nametljivi Financial District, šarmantni Greenwich Village i Gramercy (da nabrojim samo neke) pružaju užitak za oči. Ono što pomaže uživanju u šetnji je činjenica je da zbog pravokutne organizacije ulica u većem dijelu grada snalaženje u gradu vrlo jednostavno. Samo u najjužnijem i najstarijem dijelu grada čovjek (turist) treba posegnuti za kartom da bi se orijentirao.
Kulturna ponuda je sigurno najbolja na svijetu. Tko nije čuo za Metropolitan Museum of Art, MoMA-u, Guggenheim, Broadway i off-Broadway, Lincoln Center ili Metropolitan Operu, očito kulturi i ne pridaje neki značaj. A tu su i „umjetnička“ četvrt Chelsea s masom galerija.
Što se tiče nas, osim maratona po Metropolitan Museum of Art (nakon kojega duuugo neću posjetiti neki muzej), uspjeli smo još otići na jedan blues koncert u Greenwich Village i predstavu Chiccago na Broadwayu. Imali smo još namjeru otići na koji koncert i/ili kazališnu predstavu, ali danak cjelodnevnim bauljanjima po gradu i jet-lageu je bio totalni umor u 8 navečer.
Glede sportske ponude, ni tu ničega ne nedostaje. No kada čovjek otvori stranicu New York City na Wikipediji i pogleda pod Sports vide se tri slike koje prikazuju najveće njujorške sportske događaje ili klubove: NY Yankees (baseball), US Tennis open i NYC Marathon.
Njujorčani jednostavno obožavaju trčanje. Ujutro kad sam išao trčati u Central Park vidio sam barem tisuću trkača. Odmah sam se sjetio svog Maksimira u kojem sam sretan ako ujutro vidim desetak trkača, i to vikendom. Osim Central Parka trče i uz Hudson, East River, u svakom parku ili parkiću ili jednostavno po cesti. Dan nakon mratona stalno smo viđali ljude ponosno okićene sudioničkim medaljama s maratona. Kada sam na dan maratona u 5 ujutro išao podzemnom na maraton, poveliki crnac (meni kao mršavom bjelcu izgledao je kao križanac Mike Tysonna i Ving Rhamesa) zgrabio mi je ruku i počeo njome mlatarati čestitajući mi i tvrdeći da će i on jednog dana istrčati maraton. Ostao mi je u ugodnom sjećanju, išćašenom ramenu usprkos.
Šoping
New York je sigurno i inače izvrsno mjesto za šoping, zbog ogromnog tržišta i oštre konkurencije, ali trenutno ga niski dolar čini jednostavno fenomenalnim. Obično svoju bolju polovicu pokušavam odgovoriti (uglavnom neuspješno) od kupovine, ali ovaj puta sam se i sam prepustio šopingiranju. Kada bi mi neki proizvod zapeo za oko pretvorio bih njegovu cijenu u kune (znači pomnožio s 5), nasmijao se i izvadio karticu (sada sa zebnjom očekujem 15-ti). Kako i ne bih kada je npr. u Gapu ili Levisu nemoguće naći hlače skuplje od 250 kn? Sada samo žalim za stvarima koje NISAM kupio.
Maraton
Sada napokon stižem i do glavnog razloga (ili možda povoda) odlasku u New York, čuvenog njujorškog maratona, pa ću iznijeti par osnovnih informacija.
Njujorški maraton je najveći svjetski maraton, ove godine ga je trčalo 43000 ljudi. Održava se od 1970. i ovogodišnji je bio jubilarni četrdeseti.
Trči se kroz svih pet gradskih okruga. Staten Island, Queens i Bronx su zastupljeni simbolično, a lavovski dio se trči kroz Brooklyn i Manhattan s ciljem u Central Parku.
Rekorde staze drže Tesfaye Jifar iz Etiopije s 2:07:43 u muškoj konkuranciji postignut 2001, i Margaret Okayo iz Kenije s 2:22:31 ženskoj postignut 2003. Ne vjerujem da će se skoro rušiti ti rekordi (pogotvo muški), jer su u međuvremenu na njujorškom maratonu zabranjeni „zečevi“.
Ove godine pobjedio je naturalizirani Amerikanac Meb Keflezighi s 2:09:15 i Etiopljanka Derartu Tulu s 2:28:52.
Od hrvatskih natjecatelja najbolji je bio Miroslav Jerković u muškoj konkurenciji s 3:24:21 i Želimira Kopecki s 3:25:35 u ženskoj konkurenciji.
Poseban je problem organizirati dolazak na start 43000 trkača i njihov prolazak kroz zakrčene ulice. Njujorčani su tome doskočili uz pomoć par trikova.
Prvi trik je da su zapravo bila tri glavna starta, uz dodatne startove za vrhunske maratonke i natjecatelje u kolicima (krivo bi ih bilo nazvati hendikepiranima, budući da projure stazom za sat i pol). Startovi su bili u 9:40, 10:00 i 10:20, a svaki start je još bio podijeljen na tri vala koji su se kretali različitim ulicama sve do četvrte milje.
Drugi trik se sastojao u tome da smo svi trebali doći debelo prerano u nešto što izgledalo kao sabirni centar za izbjeglice. Ja sam malo zakasnio i opet sam čekao preko dva sata na start (pod rominjajućom kišom, naravno). U sabirnom centru smo dobili i doručak (žemlja i powerbar) i „kavu“, a logorsku atmosferu obogaćivao je i razglas na kojem su se neprekidno vrtjele obavijest na šest jezika, kao i maratonci obučeni u raznoraznu staru odjeću koju smo bacili pred start.
Dotaknut će i svog trčanja, koje na žalost nije bilo baš onakvo kakvom sam se nadao. Zapravo, bilo je baš onako kako sam se bojao. Trčao sam 3:43:38 i s tim „osvojio“ 8528. mjesto. Stvar je u tome da već od kolovoza vučem nekakvu ozljedu (prenapregnutost) koja je zahtijevala mirovanje. Mirovanje zbog New Yorka nije dolazilo u obzir, pa sam trenirao ozlijeđen, a na samoj trci mi se na 15oj milji stvar pogoršala i prema kraju maratona bivala sve gorom.
Atmosfera na maratonu je neopisiva. Jedinstven je osjećaj trčati u masi ljudi koja se ni u jednom trenutku ne razrjeđuje kao na ostalim maratonima (ove naše s par stotina trkača u boljim slučajevima neću ni spominjati). Svih 42 km uz stazu stoje navijači i gledatelji i zdušno bodre trkače. Duž staze je bilo raspoređeno stotinjak bandova, zborova, dj-a i repera koji su dizali atmosferu. U Brooklynu imali smo priliku čuti i izvrstan gosspel zbor. Dolaskom do Central Parka atmosfera se još diže i oko i u parku atmosfera je usijana. Slijedi ulijetanje u cilj (ili uteturavanje, kako ‘ko), hostese svim trkačima stavljaju oko vrata lijepe učesničke medalje, dijele se termo-folije i tek tada slijedi prava muka. Ne može se, naime, negdje izvaliti i odmoriti, nego treba hodati do kamiona gdje se nalazi tvoja odjeća, u prijevodu još barem kilometar. Svakih toliko neko tresne na pod, no uigrane ekipe ih odmah stvaljaju na nosila i odnose.
Uvijek kad trčim u inozemstvu nosim majicu na kockice i ovaj puta je upalila. U Brooklynu sam imao jednog ili dva navijača, ali odmah na prelasku u Queens dva su vatrogasca koja su stajali uz stazu digli ruke i zavikali „Croatia!“. Nažalost kroz Queens se trčalo kratko, a i to što se trčalo bilo je uglavnom po mostu tako da nije bilo više navijača.
S prelaskom na Manhattan opet su se javljali navijači s „Croatia“, „Hrvatska“ i „Kako si?“. Usprkos bolovima koji su mi presijecali trbuh nisam si mogao dozvoliti da „prohodam“ u hrvatskoj majici. Toliko rodoljublja ipak još imam.
Na dan odlaska vrijeme je bilo puno ljepše nego prilikom dolaska. Kada smo uzletjeli s JFK-a puknuo nam je još jedan prekrasan pogled na ovaj jedinstven grad zbog vrijedi otrpjeti i desetosatno sjedenje u avionu i vize i američke carinike i skidanje cipela prije prolaska kroz detektor metala. U avionu smo se počeli baviti novom mišlju, kako i kada se vratiti u New York?