by Janko | lip 9, 2022 | Razno
Pinky (aka Dejan Petrović) nam se javio sa sportskim razglednicama iz Stockholma. Našao se tamo, samo turistički, u vrijeme održavanja maratona. Onog zanimljivog gdje su tri vodeća trkača pogrešno skrenula pa ih je organizator nakon nekoliko stotina metara morao vraćati na pravu trasu. Fantastično je to da su i s uključenim pogrešnim skretanjem trčali odlične rezultate i sva trojica ušli u poredak najbržih. Završili su redom: pobjednik je bio Felix Kinwa, drugi Merhawi Kesete, a treći John Langat.
Poslao mi je Pinky fotografije sa stadiona koji ima značajnu povijest za Švedsku, a i svjetski sport, s porukom: – „Za tebe imam zadačić. Ako ti je to too much ili nemaš vremena itd, mogu i ja. Zadatak je dati tekst uz sljedeće fotke!“ Jesam li dobru odluku napravila kad sam se prihvatila Pinkyjevog zadačića može se prosuditi u nastavku teksta. Ono što znam da je blagoslov imati prijatelje koji inspiriraju da pišem o temama koje volim.
Švedski stadion izgrađen za potrebe OI u Stockholmu 1912.Izgrađen je od helsingborške opeke, s nešto manje od 15 tisuća sjedećih mjesta i ne može se proširivati. Zanimljivost je da su 1912. staze bile razdvajane kredom.
Šveđani su imali puno smisla za sport i organizaciju sporta. Najviše razloga ima za to začetnik vježbanja u Švedskoj Pehr Henrik Ling (više o Pehr Henriku Lingu u linku https://www.facebook.com/profile/100002354761163/search/?q=henrik%20ling) koji je u 18. stoljeću uvidio prednosti gimnastike. Ling je bolovao od reumatoidnog artritisa i primijetio je da mu gimnastika i masaža pomažu. Masaže je, prvo na sebi, a onda i na drugima, počeo primjenjivati i shvatio da sve to ima smisla u liječenju bolesnih. Kasnije će se od njegovih učenja razviti švedska masaža. Ona se danas smatra klasičnom masažom te uključuje korištenje ruku, podlaktice i koljena za rad na površinskim mišićima. Švedska vrsta masaže opušta, povećava dotok kisika u tijelu i oslobađa tijelo od toksina. Pokreti u ovoj vrsti masaže slijede smjer krvi koja se onda vraća u srce.
Finac Juho Pietari “Hannes” Kolehmainen na ovom je stadionu osvojio 3 zlatne medalje na OI 1912. u disciplinama 5000m, 10000m i krosa. S tim da je bio prvi atletičar koji je probio granicu ispod 15 minuta na 5000m.
19. stoljeće je bilo krucijalno za razvoj švedskog gimnastičkog sustava kad je pri švedskoj vladi Ling osnovao Centralni gimnastički zavod u Stockholmu. Taj je Zavod bio visokoobrazovna institucija koju su pohađali polaznici tečaja za učitelje gimnastike i iz Hrvatske. Upravo je tamo otac hrvatskog sporta Franjo Bučar 1894. godine završio tečaj kao prvi Hrvat s diplomom Centralnog gimnastičkg zavoda u Stockholmu. Sportska povijest i švedska sposobnost organiziranja sporta je bila razlog da im se 1912. godine omogući uloga domaćina Olimpijskih igara u Stockholmu. S druge strane, bili su jedini kandidat domaćina! Olimpijske igre su održane od 05.05. do 27.07., iako je službeni mimohod bio 01.06. kao početak natjecanja.
Svjetski rekordi koji su postignuti baš na ovom stadionu
Iako su, do tada, to bile najbolje organizirane igre, ipak su ih obilježili problemi. Naime, Mađari i Austrijanci su iz političkih razloga bojkotirali nastup Česima pod vlastitom zastavom i kao samostalne nacije. Stoga su Česi na mimohodu otvaranja Olimpijskih igara na tom stadionu bili odmah iza Austro – Ugarske s malom zastavom i s malom tablom na kojoj je bio ispisan naziv Češke.
Najveća tragedija natjecanja dogodila se na maratonskoj utrci kad je mladi portugalski atletičar Franciso Lazaro umro. Dogodilo se to na 29. kilometru, a isprva se mislilo da je razlog dehidracija zbog visoke temperature koja je bila taj dan. Kasnije su ustanovili da se Lazaro namazao po čitavom tijelu voskom da bi spriječio da izgori na suncu. Vosak je uzrokovao da se nije mogao znojiti te ga je dovelo do toplinskog udara pa naposljetku i smrti. Lazaro je imao 21 godinu (1892–1912).
Iako su ljetne OI 1956. održane u Melbourneu sportska natjecanja u jahanju održana su na ovom stadionu jer je Australija inzistirala na karanteni konja tj. da moraju prvo šest mjeseci živjeti u Australiji prije natjecanja.
S obzirom na jako dobro poznavanje sporta i potrebe za unapređivanjem istoga Šveđani su na V. Olimpijskim igrama uveli nekoliko novina. Jedna od njih je bio i moderni petoboj koji je uveden na prijedlog Pierrea de Coubertina, a u atletici se uvodi i atletski petoboj i atletski desetoboj. Moderni petoboj se razlikuje od atletskog jer mu je glavna ideja da prikazuje vještine idealnog vojnika iz tog doba – mačevanje, plivanje, jahanje te kombinacija gađanja i trčanja. Moderni petoboj je jedini sport koji je “izmišljen” za potrebe Olimpijskih igara.
08.08. 1997 se zbio bombaški napad na olimpijskom stadionu iz 1912. te su neki dijelovi istoga oštećeni. Bombaški napad i paljenje teniske dvorane izveo je Mats Hinze koji je bio protivnik kandidature Stockholma za OI 2004. Hinze je završio u zatvoru na sedam godina, a po izlasku je promijenio ime.
Uz pobjede na atletskom petoboju i desetoboju na OI u Stockholmu veže se ime odličnog američkog sportaša Jim Thorpea. On je bio jedan od najvećih američkih sportaša s početka 20. stoljeća, a kojemu su nažalost oduzete Olimpijske medalje – obje zlatne. I to u petoboju i desetoboju. Naime, Jim je prije nastupa na OI trenirao baseball i kojemu je bilo plaćeno nastupanje u američkoj baseball ligi (25 dolara). Zbog strogih pravila amaterizma kojih se MOO držao u to vrijeme medalje su mu oduzete i nije mu bilo više dopušteno sudjelovati na Igrama. MOO je uvidio svoju grešku tek početkom ’80 ih godina i njegovoj je obitelji predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch vratio oduzete mu medalje. Medalje su bile replika medalja iz Stockholma.
Sličnu sportsku sudbinu imao je Paavo Nurmi, poznati leteći Finac, a koji je baš na ovom stadionu postigao nekoliko svjetskih rekorda (10 000m 30.42,2 22.06.1921, 5000m 14.35,4 12.09.1922, 1 milja 4.10,4, 3 milje 13.11,2). Zanimljivo za Paavu je to da je 1932. godine odlučio nastupati i na maratonu u Los Angelesu na Olimpijskim igrama, međutim završio je kao Jim Thorpe. Izopćili su ga iz sporta jer je nakon 1925. primio plaću za dvoranska natjecanja
u Americi. Za razliku od Jima, Paavo je doživio pokajanje MOO i vratili su mu status koji zaslužuje te je 1952. zapalio olimpijski plamen u Helsinkiju.
Stockholm je bio zadnji grad Olimpijskih igara u kojem je za prvo mjesto zadnji put dodijeljena medalja od čistog zlata. Nakon toga u zlatnoj medalji se nalazi samo šest grama zlata tj. zlatna medalja je zapravo pozlaćena srebrna medalja sa šest grama zlata.
Zanimljivosti: na stadionu je održano i finale hrvanja između Finca i Nijemca. Pobijedio je Nijemac nakon čak 11 sat hrvanja! To je bio dovoljno dobar razlog da se izmijene pravila o dužini trajanja borbe.
Među stadionskim rekordima, dva drže dvije Hrvatice; Blanka Vlašić u skoku u vis s preskočenih 2:07 07.08.2007. i Sandra Perković u bacanju diska sa 67,88 17.08.2012.
Lokacije posjetio Dejan Petrović
Tekst pripremila povjesničarka kluba Silvia Šimunović
by Janko | tra 18, 2022 | Razno
Mjesto radnje: Boston.
Vrijeme radnje: 1967. godina.
Glavna uloga: 20-godišnja djevojka koja je željela trčati.
Maraton u Bostonu je postao dio St. Patriots Day – a 1897. godine, što je manje od godinu dana nakon što su se Amerikanci vratili s prvih modernih Olimpijskih igara, održanih u Grčkoj 1896. Raširili su priču o trčanju maratona koje se dogodilo od Maratonskog polja do Atene, na kojem je pobijedio Grk Spiridon Louis. Željeli su maraton i za sebe. I imali su ga. Doslovno samo u tom rodu. Sve do 1966. godine. Te je godine Roberta Gibb napravila nesvakidašnji pothvat Bostonskog maratona. Došla je organizatoru da bi se prijavila na utrku. Odbili su je. Htjela je platiti svoj startni broj. Odbili su je. Htjela je trčati. Zabranili su joj. Smislila je plan. Čekala je da utrka starta, pustila da nekolicina trkača krene i uskočila u masu trkača. Završila je 290. od 450 trkača. Bio je to velik podstrek za jednu drugu ženu koja je napravila revoluciju ženskog dugoprugaškog trčanja za budućnost – K. V. SWITZER. To su inicijali na osnovu kojih se uspjela prijaviti na Bostonski maraton 1967. godine i platiti 3 dolara za sudjelovanje/startninu. Bostonski maraton do tad je bio rezerviran samo za muškarce. Kathrine u svojoj knjizi Marathon Woman navodi kako u prijavi nije ni postojala mogućnost prijavljivanja po spolu. Te su godine Amerikanci spremali još jedan sasvim uobičajeni maraton. Na startu, sa startnim brojem 261, koji će kasnije postati legendaran, ravnopravno sa svim ostalim natjecateljima, našla se jedna žena. Zbog toga što je žena, fizički ju je napao muškarac jer je odlučila trčati u utrci za koju se smatralo da je rezervirana samo za muškarce. Kroz prijašnje godine i olimpijske cikluse atletska federacija je zaključila da je za žene previše trčati duže od 800m, da su duža trčanja opasna za njih, narušavaju sve ženstveno i umanjuju žensku seksualnost. Čak se mislilo da će ženi od toliko trčanja maternica ispasti. Uvriježilo se mišljenje da maraton nije za krhka ženska tijela, za nemoćan i slabiji spol da izdrže tolike napore. Jedna je to od zabluda koja se kroz prijašnja stoljeća prenosila s koljena na koljeno.
Međutim, uvriježeno mišljenje nije zaustavilo svijest žena o potencijalu kojeg su smatrale da posjeduju te savladavanju izazova i prepreka da zadovolje vlastite vrijednosti i uvjerenja.
Kathrine je tog travanjskog dana odradila maraton za 4 sata i 20 minuta, međutim, njena odluka da trči nije prošla bez sabotaže. Diskvalificirana je iz utrke i izbačena iz atletskog saveza zbog trčanja s muškarcima. Teretili su je da je na utrci nastupila prijevarom. Ti njezini postupci, a i posljedice, potaknuli su jednakost u svijetu trčanja. Organizatori Bostonskog maratona su podlegli pritisku javnosti, te su pet godina nakon tog događaja omogućili ženama sudjelovanje na utrci. Nepopustljiv stav koji je imala Kathrine i svi oni muškarci i žene koji su dijelili s njom mišljenje u prevladavanju ograničenja važna je lekcija ukoliko želimo zdravo društvo i sportski okoliš.
Kako je izgledala borba žena za ravnopravno sudjelovanja na maratonu možemo sagledati kroz sljedeću kronologiju fotografija:
Roberta „Bobbi“ Gibb. 1966. Žena koja nije prihvatila NE kao odgovor. 1966. je istrčala Bostonski maraton
Kathrine Switzer, prva žena koja je bila službeno prijavljena na maratonsku utrku. Organizator, Jock Semple, kad je shvatio da je u utrci žena, uz psovke i fizičku silu ju je htio izbaciti iz utrke.
“Da sam pustila da me izbace s utrke, možda nikad ne bi dokazali da žene mogu završavati maratone”
Do 1972. godina je trajala borba žena za sudjelovanjem na utrkama. Te je godine organizator Bostonskog maratona omogućio ženama službeno sudjelovanje s brojevima.
Utrka Crazy legs 1972. na 6 milja koju je Fred Lebow, začetnik New York maratona, organizirao samo za žene. Ukupno je sudjelovalo 78 žena.
Kathrine s Jockeom Sempleom 1973., organizatorom Bostonskog maratona koji se godinama zalagao protiv trčanja žena na njegovom i ostalim maratonima.
Grete Waitz, 1978. na New York maratonu je istrčala svoj prvi maraton u vremenu 2:32.30, a ukupno će skupiti osam pobjeda.
A bilo je i žena koje su pokušale varati. Rosie Ruiz na Boston maratonu 1980. g. Nimalo lijepa sportska priča o tome kako je trkačica ušla u utrku nekoliko kilometara prije cilja i završila kao prva.
Joan Benoit Samuelson. Žena koja je pobijedila na prvom ženskom maratonu ikad održanom na Olimpijskim igrama. Los Angeles 1984.
Tri godine ranije, na sastanku Međunarodnog olimpijskog odbora 1981., maraton za žene je uvršten u program OI.
Brigit Kosgei, kenijska trkačica koja drži svjetski rekord u maratonu 2:14:04. Chicago marathon 2019.
Tom i ja smo se zagrijavali do starta i u jednom mi je trenutku rekao:
„Bože, Kathy, pa ti imaš ruž na usnama!“
“Uvijek imam ruž. Što je loše u tome?”
“Netko će primijetiti da si djevojka i neće ti dati da trčiš. Skini to s usana.”
“Neću skinuti moj ruž.”
Ulomak iz knjige Marathon Woman koju je Kathrine objavila 2007.
Tekst pripremila i napisala povjesničarka kluba Silvia Šimunović
by Janko | velj 21, 2022 | Razno
Svjedočimo tome da je povijest organizirane tjelovježbe potekla iz Grčke – države kojoj su ime dali Rimljani nazvavši ih prema imenu plemena Graikoi s kojima su prvo došli u dodir, međutim, Grci su sebe nazivali Helenima, a svoju zemlju Heladom. Grčka je razvojem tjelovježbe i specifičnog sistema tjelesnog odgoja napravila najznačajniju pojavu u povijesti, a kasnije i ostatka svijeta. Grčka se često uzima kao prva država u kojoj se sustavno (metodički) vježbalo, međutim ne mora biti da je uopće bilo tako. Radi se samo da su Grci bili dovoljno pametni da svoje aktivnosti zabilježe po zidovima, amforama, reljefima i priboru koji su koristili u svakodnevnom životu.
Kasnije će, kad arheolozi krenu otkopavati Olimpiju, upravo te freske odigrati veliku ulogu u stvaranju modernih Olimpijskih Igara koje su direktno utjecale na sport, religiju, ekonomiju, politiku, kulturu i društveni odgoj svijeta. Uz Grčku, tu su Egejska kultura, Kreta, Mikena, Sumerani, Babilon i Mezopotamija koje nisu imale sustavni oblik vježbanja kao Grci i nisu ga shvaćali kao trening već način života, ali u svojim najranijim povijesnim zapisima spominju oblike aktivnosti kao što su hrvanje (npr. Ep o Gilgamešu, cca 2700.g pr. Kr. Babilon,) i trčanje. Hrvanje je kao sport, uz atletiku (trčanja, bacanja, skakanja), jedan od najstarijih sportova na svijetu. To znači da su se ljudi, uz hrvanje, počeli najranije natjecati i u atletici.
Uz sve iznad navedene kulture, u Egipatskim kraljevskim grobnicama (Beni Hassan) pronađene su freske koje su prikazivale hrvačke borbe u parteru i stojećem položaju, te trčanja za koje se kasnije zaključilo da su trčali natjecateljski samo robovi kako bi zabavljali faraone i vladajuću kastu po festivalima. Dakle, Grci su povukli inspiraciju iz prethodnih civilizacija, u kojima prednjači Egipat te su se gotovo svakodnevno počeli baviti hrvanjem i atletikom. Kasnije je hrvanje kao tjelovježbena aktivnost, a onda i sportska disciplina, postalo dio odgojne metode djece i mladih uopće u Grčkoj. U osmom stoljeću pr. Kr. postaje među glavnim sportskim disciplinama na Olimpijskim Igrama. Zanimljiva je činjenica da se na antičkim Olimpijskim igrama hrvanje nalazilo kao dvije zasebne sportske discipline – kao samostalna disciplina i kao disciplina unutar petoboja (pentatlona).
Pentatlon ili petoboj uveden je u olimpijski program 708. god. pr. Kr. (OI su nastale 776.g. pr Kr.), a sastojao se od bacanja koplja, bacanja diska, skoka u dalj, trčanja na jedan stadij i hrvanja. Smatra se da je hrvanje bila najvažnija disciplina pa je zato i bila zadnja na programu. Mora se uzeti u obzir da je u Grčkoj postojalo nekoliko igara ovisno o mjestu održavanja (oko 200), a Olimpijske su samo dobrim lobiranjem i političkim sredstvima postale najznačajnije.
Osim po ranije spomenutom, Grci su po mnogočemu bili zanimljivi, a jedna od zanimljivosti je i način na koji su davali važnost sportskim odnosno Olimpijskim pobjednicima. Pobjednici su na Olimpijskim igrama imali mnoge beneficije:
- bili su oslobođeni plaćanja poreza
- slavljeni su poput bogova
- poslije smrti su smatrani herojima
- imali su besplatan obrok jednom dnevno do kraja života i zalihe maslinovog ulja
- pobjednik je bio okrunjen krunom maslinove grančice (inače se maslina u staroj Grčkoj smatrala najvrjednijom biljkom, a maslinovo ulje platežnim sredstvom).
Hrvanje i atletika su kao tjelovježba i sport preživjeli od antike do modernog doba i Olimpijskih Igara. Za hrvanje je bilo tako sve do 2013. godine. U vremenu od 2013. do 2016. odvijala se prava drama za taj sport. Što se tad konkretno dogodilo? Vratimo se prvo još malo u povijest. 1896. je godina kada su prvi put održane moderne Olimpijske Igre, a među svim sportovima koji su tad bili u Ateni, i hrvanje je našlo svoje mjesto (uz atletiku, biciklizam, mačevanje, streljaštvo, gimnastiku, plivanje, tenis i dizanje utega). Bilo je tu i jedrenje i veslanje, ali su zbog tehničkih razloga otkazani. Olimpijske Igre kakve danas vidimo, u kojima sudjeluju žene, višegodišnja/stoljetna je bitka žena i onih muškaraca koji su ih podržavali u namjeri da dobiju svoje mjesto na najveličanstvenijem sportskom natjecanju na svijetu. Iako bi trebale biti najveličanstvenije natjecanje, Olimpijske Igre ipak odražavaju ideale onih (muškaraca) koji ih organiziraju. Prisjetimo se samo Pierre de Coubertina. On je bio mladi, entuzijastični i bogati osnivač modernih Olimpijskih Igara te prvi predsjednik Međunarodnog Olimpijskog Odbora (MOO; 1896. – 1937.). Coubertin je sudjelovanje žena u sportu smatrao neprikladnim, a za vrijeme njegovog mandata su postojale i tzv. antropološke Olimpijske igre. U St. Louis 1904. nisu svi sportaši ravnopravno sudjelovali na natjecanju već su posebno organizirana za crne sportaše, za Indijance i za bijele sportaše. Umro je siromašan (jer je sve svoje bogatstvo potrošio na organiziranje OI), sa srcem sahranjenim u ostacima Olimpije i sa saznanjem da je ženama i ostalim rasama ipak dozvoljeno ravnopravno sudjelovanje na OI. Uz njega, sličnog je stava bio i Avery Brundage, predsjednik MOO 1952.- 1975. Djeco, nemojte biti kao Pierre i Avery, a roditelji ne odgajate svoju djecu da diskriminiraju!
Ideja Coubertina o modernim OI je naišla na plodno tlo 1894. godine u Sorboni kada je predložio oživljavanje Olimpijskih Igara. Potaknut arheološkim iskapanjima kada je u 18. i 19. st. jačao interese za antikom jer su arheolozi, ponajviše njemački, uz britanske i francuske, počeli otkrivati drevna mjesta u Grčkoj, među njima i Olimpiju (1875.). Tad je zapravo otkriven povijesni značaj Grčke za organiziranu tjelovježbu i sport. Pa haj’mo sad u period od 2013. do 2016. Naime, u veljači 2013. godine je jako odjeknula vijest da će se hrvanje maknuti s programa OI, iz razloga jer je MOO smatrao da u hrvanju postoji nedostatak talenata i nedostatak ženskih natjecanja (žene su u hrvanju počele nastupati i natjecati se tek 2004. na OI u Ateni). Kad Izvršni odbor MOO donosi takvu odluku povodi se s nekoliko kriterija:
- popularnost sporta/broj sportaša (m/ž) koji se bave tim sportom
- prodane ulaznice i prodana televizijska prava
- zalaganje za unapređenje pojedinog sporta od strane njihove krovne organizacije (u ovom slučaju FILA-e ili od 2014. novog naziva UWW – United World Wrestling)
MOO je donio takvu odluku jer se broj sportova na programu OI morao smanjiti na brojku 25 zbog financijskog razloga te uvođenja modernih/novih sportova. Nikad nijedan sport nije do kraja “izbačen” te se može vratiti kroz sljedeće olimpijske cikluse (4 godine). Usput rečeno, jedan olimpijski ciklus je Olimpijada. Olimpijada NISU Olimpijske igre. Te je godine (2013.) MOO odlučio da će se od 2020. godine program OI proširivati za jedan ili čak dva pokazna (nova) sporta. Dakle, davat će se prilike novim sportovima, a maknut će se isto toliko sportova koji su do tad bili na programu. U “škrabici” sportova koji su čekali ulazak u program OI se nalazilo osam sportova, a MOO je trebao pravovremeno odlučiti koji će proći u program. Uz hrvanje, o izbacivanje se još pričalo i o modernom petoboju i taekwondo – u.
Kako bi hrvanje ostalo na programu OI od 2020. UWW (United World Wrestling) je počeo promptno rješavati probleme koje je MOO prepoznao i zbog koji ih je htio maknuti. Najljepše od svega je da je moguće izbacivanje hrvanja s OI rezultiralo pravoj sportskoj, ljudskoj i političkoj veličanstvenosti. Naime, politički zakleti neprijatelji SAD, Iran i Rusija, a koji istodobno imaju i ponajbolje hrvače na svijetu, ujedinili su se u borbi da se njihov sport, a koji je stariji i od samih Igara, ne izbaci s programa. Radeći na: promicanju i unapređivanju svih hrvačkih stilova na svim kontinentima, borbi protiv rasnih, spolnih, religijskih, političkih i drugih raznolikosti na borilištu i izvan njega, uspostavljanju prijateljskih odnosa svih hrvača svijeta, održavanje integriteta i fair play sporta i sportaša, zaustavljanu svakog oblika nasilja, osiguravanju uvjeta i okoline za treniranje sportašima… sve su to stavke na kojima je UWW radio kako bi vratio svoje mjesto na OI. I to se konačno dogodilo 2016. godine. MOO je morao pristati na globalne promjene i presing UWW-a koji je napravio u hrvanju u tri godine rada.
Kako se onda u cijelu ovu priču uklapa mrtvi muškarac i gola žena? Poveznica je zapravo u ambicioznosti jednih i drugih te željom za ravnopravnošću.
Mrtvi muškarac? Pankration je u antičkoj Grčkoj bio sport kombinacije boksa i hrvanja i u kojem je bilo sve dozvoljeno, a kraj je natjecanja kad je nokaut, predaja ili smrt protivnika. Jedino što nije bilo dozvoljeno je prst u oko i griženje protivnika. Čak je bilo dozvoljeno i probadanje te vađenje unutarnjih organa. Onaj kojemu bi se dogodio smrtni ishod posthumno bi bio proglašen herojem.
Gola žena? Na antičkim Olimpijskim Igrama je bilo dozvoljeno sudjelovanje samo muškarcima. Međutim, kao i u današnje doba, i tada su postojale žene koje su smatrale da je nešto trulo u poimanju rodne ravnopravnosti te su nastojale osigurati si jednaka prava i ukloniti rodnu diskriminaciju iz društva i institucija. Našla se tad jedna hrabra i inatljiva žena. A ima li što jače od inata žene koja misli da je u pravu? Obukla se kao muškarac, prijavila se za natjecanje i stala na startnu liniju. Za vrijeme utrke pala joj je haljina i otkriveno je (doslovno) da je na utrci sudjelovala žena. Od tada muškarci na natjecanjima mogu nastupati jedino goli, a ženama nije dozvoljeno ni gledanje.
Ovaj tekst s clickbait naslovom je zapravo mala retrospektiva kroz povijest o muško – ženskim ulogama u dva sporta te da i jedni i drugi vole sport i iskreno u njemu uživaju, a jedino su fiziološke razlike i honorari različiti.
Pripremila sljemenska povjesničarka: Silvia Šimunović
by Janko | velj 15, 2022 | Savski Polumaraton
Hendrixov most su Zagrepčani do pojave famoznog grafita zvali jednostavno Zeleni most. Kao i Hendrix polumaraton, tako je i njegov most u svojoj povijesti imao nekoliko varijanti u izgledu i imenu, ali i zanimljivo društvo.
Priča počinje s podatkom da je riječ je o najstarijem mostu u Zagrebu koji je u funkciji prometa vozila. Na tome je mjestu još davne 1862. izgrađen jednokolosiječni čelični rešetkasti željeznički most. Zbog dotrajalosti i činjenice da više nije udovoljavao prometnim potrebama, 30-tih godina prošlog stoljeća odlučeno je da se korito Save premosti konstrukcijom s jednim velikim rasponom od 135 metara te da se most izdigne za 2,5 metra u odnosu na stari željeznički most radi denivelacije s cestovnim priobalnim prolazima. U doba izgradnje to je bio mosni luk (Langerova greda) najvećeg raspona na željezničkim mostovima u Europi.
Ostaci starog mosta se još uvijek mogu vidjeti na samo desetak metara od sadašnjeg.
Hendrixov most je svoj ‘narodni’ naziv dobio sredinom 80-ih godina u doba Univerzijade, kada je netko na njemu napisao grafit ‘Hendrix’ ne sluteći da će zauvijek preimenovati Zeleni most te tako zapisati povijest. Zahvaljujući famoznom „Hendrix“ grafitu taj most dobio je gotovo kultni status i postao jednim od simbola urbane kulture grada Zagreba te dijelom kolektivne svijesti Zagrepčana. U narednim godinama čuveni grafit je nekoliko puta uredno ponavljan, kad god bi ga komunalne službe uklonile. Upornost je uvjetovala da generacije stanovnika glavnog grada u neformalnom govoru počnu taj most nazivati Hendrixovim.
Prvi grafit su dečki ispisali spojivši dva partviša sa selotejpom, a na samom kraju su zalijepili četku. Visili su naglavačke, a najveći problem je predstavljalo slovo „R“, pa je na kraju obli dio tog slova ispao malo kockast, što je godinama kasnije bio znak prepoznavanja samog grafita.
Crveni most između dva rata
No, jeste li znali da je nedaleko Zelenog, svojevremeno postojao i Crveni most? Sagrađen je 1892. godine za vrijeme Austro Ugarske na mjestu gdje je ranije stajao drveni pješački most tj. u blizini današnjeg Jadranskog mosta na završetku Savske ceste. Nosiva konstrukcija u početku je imala drveni pomost za kola i pješake, no 1909. je zamijenjena armiranobetonskim montažnim pločama i asfaltnim kolnikom. Crveni most je desetljećima bio jedina spona Zagreba s velikim područjem južno od Save jer je dotad funkcionirala samo skela koja je iz Trnjanske ulice vozila na drugu obalu.
Skela iz Trnjanske
Krajem 30-ih godina je na postojećim betonskim stupovima zamijenjena kompletna čelična konstrukcija i od 1938. nosi jednostavan naziv Savski most, kojeg svi zovemo „Pješački most“, i kao takav je u funkciji i danas. Trenutno je u fazi obnove koja traje više od godinu dana i nadamo se da će biti gotova do kraja ovog ljeta, jer gotovo da nema trkačkog treninga na nasipu u kojem se ne prelazi preko njega. Također i sam Hendrixov polumaraton, pa će nam u ovogodišnjem izdanju za drugi prelazak preko Save poslužiti pješački dio Jadranskog mosta.
Nakon izgradnje novog Savskog mosta, lučne rešetke Crvenog mosta prenešene su na Jakuševec i sljedećih 40 godina imale su funkciju novog cestovnog mosta u produžetku Držićeve ulice, služeći za promet vozila i pješaka između Turopolja i Sajmišta na lijevoj obali Save. Nakon što je 1974. nekih 50-ak metara zapadnije podignut Most mladosti, Crveni most dobio je isključivo pješačku svrhu. Imao je drveni kolnik i bio je na drvenim stupovima koje je 1990. godine odnijela poplava pa se metalna konstrukcija našla u vodi. Prije toga su trule daske kolnika bile prava opasnost za rijetke šetače. Konstrukcija mosta je potom izvučena na obalu i godinama je trunula u travi, a budući da most nije bio pojedinačno kulturno dobro niti se nalazio unutar zaštićene zone, nitko se o njemu nije brinuo. Postojali su planovi da se njegova konstrukcija preseli na neko drugo mjesto (Jarun ili Čiče), ali do toga naposljetku nije došlo. Do 2000-ih ostaci konstrukcije su potpuno nestali, vjerojatno završivši u starom željezu.
Zadnji dani Crvenog mosta
Danas se od cijeloga mosta mogu vidjeti samo tragovi nosača i pristupni putevi, južni nedaleko od Mosta Mladosti, a sjeverni pored obiteljske kuće 50-ak metara nizvodno od Držićeve ulice, u blizini odvojka ulice za Borovje. Tako je Crveni most ostao jedini zagrebački most koji je lokaciju mijenjao tri puta, a ista konstrukcija premještana je na novoizgrađene mostove.
by Janko | velj 14, 2022 | Zimska Liga Lagvić
Evo ga! Nakon dvije godine pišem rezime Lagvić Lige. Svi znamo onu gorko slatku prošlosezonsku avanturu kada smo nakon tri nevjerojatna kola morali prekinuti Ligu, prvo smo mislili samo privremeno, ali figa, nismo nastavili! A tako je bilo dobro, neke brojke tada upisane ostati će zauvijek rekordne. Mislio sam tada nešto napisati, ali nisam, eto, možda sam trebao jer materijala je bilo, ali dobro šta je tu je! Strpili smo se godinu dana i dočekali novu sezonu, dvadesetu po redu
Krenuli smo 24.10.2021. i trajali do 16.01.2022. Ugurali smo tih 13 kola između hrpe ostalih utrka, nekoliko prvenstava Hrvatske, izbjegli Snježnu kraljicu i kralja, i maksimalno uživali u jesenskim, a naročito zimskim jutrima. Ukupno ste u 13 kola startali 1397 puta, što ispada 107 duša po kolu, lijepa brojka, gotovo identična dvadesetogodišnjem prosjeku lige (105). Zanimljivo je što je ligu pohodilo samo 304 trkača, najmanje u zadnjih 11 godina, čak manje nego prošle sezone kad su održana samo tri kola, ali to samo znači da su oni koji su dolazili bili redoviti, o čemu ću niže u tekstu. Još jedna, dosta bitnija zanimljivost, žene! U ukupnom broju sudionika čak je 35% bilo žena, REKORDNA brojka, a još izraženija je u nastupima na Mrcini, tamo 38%!
Moram priznati da sam cijelo vrijeme imao osjećaj neke mlake i prosječne sezone, više vođen vlastitom lošom sezonom i bezvoljom, a manje objektivnim stanjem stvari, gdje su se zapravo dogodile neke fantastične stvari. Pa pobrojimo te događaje i uspjehe:
- Tomislav Lepan 1. kolo, Mrcina 36:30 – 6. vrijeme svih vremena i najbolje u zadnjih 5 godina
- Lagvić Liga 200. kolo – to je bio vikend spektakl uz PH na 12h dan prije
- Mario Obradović 3. kolo, Mrcina 90.00 bodova – tek 4. trkač sa 90+ bodova u cjelokupnoj povijesti Lige
- Željko Brkić 10. kolo, 100. nastup in a row – 8 godina neprekidnog pohađanja Lagvića
- Elza Božić 11. kolo, 100. nastup na Ligi – tek 2. žena sa prebačenih 100 nastupa, a Elzić je i rekorderka na Mrcini sa 90 nastupa
- Ivan Murgić 12. kolo, 100. nastup na Mrcini – prvi trocifreni Mrcinaš
- Veronika Jurišić 12. kolo, 150. pobjeda – tu se nema šta dodati, samo VELIČANSTVENA
- Milana Murgić 13. kolo, 100. nastup na Ligi – 3. žena sa 100 nastupa, nema Elza previše manevarskog prostora
- Tea Faber 13. kolo, Mrcina 38:28 – rekord ženske Mrcine
Kad se ovako pogleda vrlo sadržajna sezona, naravno bilo je tu i hrpa mini jubilejića na 50,60,70 nastupa i slično, ali kad se okrene stotka onda ide posebno spominjanje na kraju sezone. Čestitke svima na postignućima!
OK, uvodne zanimljivosti su gotove, idemo vidjeti kakvo je stanje u poredcima i kakve stvari su se tu događale.
CESTA
MUŠKI – Tu caruju veterani, ali ne oni friški sa 35-40 godina koji su formalno zagazili u atletske veteranske godine, već oni pravi, žilavi starci (nećete se ljutiti što vas tako zovem) koji izgledaju i trče kao da imaju bar 15 godina manje. Prosjek godina prvih 10 u poretku je 56 godina, znači traju dugo i trajat će još dugo. Bilo je napeto do samog kraja! Vodeći dvojac u zadnje kolo je ušao izjednačen, a direktan dvoboj na stazi nam nije puno otkrivao jer bodovni hendikep ima svoju računicu. Na kraju pobjedu odnosi Alen Štefanić i tako brani još uvijek aktualnu titulu pobjednika Ceste iz sezone 2019./2020. Drugi je Željko Paver, najstariji sudionik u prvih 10 koji isto brani titulu viceprvaka iz sezone 2019./2020. Treći je Sljemenski ultraš i oličenje elegancije trčanja Gordan Putanec, inače prvi put na postolju neke Lagvić manifestacije. Dečki svaka čast! Poredak i bodovi prvih 10 niže u tekstu.
ŽENE – Njima ne smijem spominjati godine, pa ni neću. Ovosezonska konkurencija je bila takva da je optimalan broj bodovanih kola (8) skoro bio dovoljan za upad u TOP10. Kruc je bila redovita, ali na fotkanju i poziranju ;), pa joj je 10. mjesto pobjeglo, a Maji je prva sezona na Cesti, pa je 12. mjesto solidno ostvarenje. Tri Sljemenašice na postolju! Pobjedu odnosi Veronika Jurišić, već 15. na Lagviću usprkos nikad lošijoj sezoni, ali kartaškim rječnikom, išla je na “dosta”. Milana Murgić uz sjajan osobni rekord, svojoj zbirci postolja sa Lagvića dodaje još jedno srebro. Najzanimljivija je bila borba za broncu. Ivana Marušić je zadnje kolo, poslije subotnje dužine, roknula fantastični PB i za 0,37 bodova prestigla Suzanu. Curama čestitke, a poredak ide.
- Alen Štefanić 666.60 1. Veronika Jurišić 663.33
- Željko Paver 664.60 2. Milana Murgić 644.48
- Gordan Putanec 614.31 3. Ivana Marušić 579.84
- Dobriša Dobrenić 604.47 4. Suzana Lučić 579.47
- Tomislav Kožić 598.56 5. Nataša Dobrenić 564.56
- Ivan Androić 584.53 6. Lidija Erceg 515.44
- Damir Grbeši 574.33 7. Ivon Krleža 500.50
- Željko Brkić 573.56 8. Katja Ferenčić 497.54
- Boris Markota 564.56 9. Tanja Grgić 483.35
- Zlatko Ivanagić 560.28 10. Vlasta Jasenko 472.41
Jedna od najslabijih sezona na Cesti. Prosjek od samo 43 trkača po kolu je najlošiji ikad, no to nije spriječilo četvero trkača da skupe svih 13 dolazaka, to su: Tanja Grgić, Željko Brkić, Zlatko Ivanagić i Željko Paver. Čestitamo im na tim ostvarenjima. Tri kola su nas posjetili članovi Triatlonskog kluba Sisak i napravili lijepe rezultate, pa je tako Alen Kostelac ovosezonski rekorder Ceste sa 44:09. Kod žena je to Veronika sa 50:58 i to je napravila u 18 sezona od 19 na kojima je trčala. U sklopu Lagvića svake godine se održava interno klupsko prvenstvo AK Sljemena u planinskom trčanju, naizmjenično Cesta-Mrcina. Ove sezone na redu je bila Cesta. Najbolji su bili: Tomislav Lepan, Tomislav Katalenić i Ivan Androić kod muških i Veronika Jurišić, Lucija Ptiček, Tamara Markotić kod žena. Čestitke!
MRCINA
MUŠKI – Najbrojnija ovosezonska disciplina, s najviše super redovitih i čak 22 trkača s optimalnih 8 kola. Za ulazak u TOP10 trebalo se ići brzo sva kola ili imati dobar hendikep na 55+ godina. Prva trojka je u ovoj drugoj kategoriji sa prosjekom godina od 63, ali daleko od toga da su spori. Pobjednik je Mario Obradović, tu je samo bilo pitanje hoće li redovito dolaziti jer veliki hendikep i solidno vrijeme su mu donosili hrpu bodova i vrlo brzo je pitanje pobjednika bilo riješeno. Mini obračun je bio za drugo mjesto, ali u novoj kalendarskoj godini je Ivan Murgić napravio najbolji ovosezonski rez i osigurao još jednu “kantu” u svojoj Lagvić kolekciji pehara i medalja. Bronca ide jednom od najdugovječnijih lagvićara, koji je svoju avanturu, prvo na Cesti, a zatim na Mrcini, započeo još davne 2002. godine. Svi ga znate, Zvonko Vida. Čestitke njima i ostalima u poretku koji ide dolje.
ŽENE – Nisu ni one štedjele Mrcinu, gazile su jako i redovito, pa je njih 11 imalo optimalni broj kola, rekordnih 3 sva kola! Kasnije ćemo ih spomenuti. Dominacija Sljemenašica, ali lišeno velike napetosti jer je vodeća dvojka zapikirala vrh od prvog kola. Zadnje kolo su se raskusurale i pobjeda ide Ireni Butković, prva prava, cijela sezona i odmah tozla! Srebro za bivšu trostruku prvakinju Mrcine Adrijanu Šimić koja uz medalje sa Pedine kombinacije spada među najuspješnije trkačice zimske lige. Zapravo bilo je malo napetosti, za posljednju stepenicu na postolju, Nataša Bahat se baš razbahatila zadnje kolo, napravila PB za 1:45 i osigurala broncu ispred Danijele, ali ni to joj nebi bilo dosta da je zadnje kolo došla Paula kojoj je samo pojavljivanje bilo dosta za postolje, ali viša sila nije joj dopustila. Osim ove, to nenastupanje imalo je još dvije posljedice bitne za poretke i neke zanimljivosti. Više o tome još niže u tekstu.
Čestitke curama, poredak najboljih 10:
- Mario Obradović 709.72 1. Irena Butković 631.84
- Ivan Murgić 659.14 2. Adrijana Šimić 624.05
- Zvonko Vida 656.95 3. Nataša Bahat 548.87
- Ivica Čajko 637.25 4. Danijela Kos 545.27
- Saša Vegi 628.59 5. Iskra Kolovrat 522.04
- Goran Đogolović 614.30 6. Martina Francetić 518.71
- Miroslav Benjak 609.09 7. Paula Vrdoljak 512.46
- Davor Poljanec 607.17 8. Kristina Marjanović 504.94
- Ante Bodić 596.90 9. Iva Džeba 492.22
- Zoran Kos 588.43 10. Anita Lacković 491.00
Mrcina je svake godine uzbudljiva, ne toliko za same pobjede jer smo zadnjih godina imali izrazite dominacije i kod žena, a pogotovo kod muških gdje je Nikica bio apsolutni vladar, ali ove sezone ga nije bilo, to moram spomenuti, prvi put nakon 12 sezona da nije startao nijedno kolo. Došao nas je malo obići i podržati kao gledatelj. Želimo mu brz oporavak i povratak na sljemenske staze.Gdje sam stao, da, izostankom dominacija došlo je do neke nove dinamike i lov na pozicije je postao zanimljiviji u svakom pogledu. Osim toga, rekordna redovitost na Mrcini, 10 trkača je pohodilo svako kolo, to su: Nataša Bahat, Elza Božić, Iva Džeba, Antonio Klarić, Zoran Kos, Marko Sekulić, Zvonko Vida, Ivica Čajko, Marko Špehar i ja!
Kad pogledamo muške, žene, pa kad ubrojimo i pse dođemo do brojke od 38 trkača koji su imali 8 i više kola i zbog toga epitet zanimljivije discipline. Gore spomenuti Tomislav Lepan (36:30) i Tea Faber (38:28) s ovosezonskim rekordima s time da je Tea i nova rekorderka staze!
PEDINA KOMBINACIJA
MUŠKI – Komba je uvijek nezahvalna za neko prognoziranje rezultata i pobjednika jer nikad ne znaš kada će se netko prebaciti na drugu discipline, hoće li imati dovoljno kola i slično, ali postoji mali obrazac ponašanja gdje većina ide Mrcinu u prvim kolima dok je staza suha i brza, a kad zapada snijeg prebacuju se na Cestu. Muži su slijedili taj obrazac, a najbolji je bio Dobriša Dobrenić još uvijek aktualni pobjednik iz sezone 2019./2020.,te se tako iz pobjednika pretvorio u dvostrukog pobjednika Pedine. Istim redoslijedom Mrcina, pa Cesta ide i Tomislav Kožić i osvaja svoje prvo Lagvić postolje. Isti scenarij i kod trećeplasiranog Roberta Petrinca, također prvo Lagvić postolje. Tomislav i Robert su obojica radili lijepe osobne rekorde i na Mrcini i na Cesti, dok je Dobriša ovu sezonu odradio na laganom gasu, na iskustvo. Nadamo se da je tako i da magija Mr. PB-ja nije nestala. Čestitke momcima!
ŽENE – Jedna od najslabijih sezona po odazivu kombinatorki, ali to samo dodaje težinu na uspjehe ove sezone, jer redovito pohađanje i kombiniranje dvije discipline nije lako i time je uspjeh veći. Pobjednica Ivana Marušić je slijedila provjereni recept Mrcina-Cesta i uz sve dolaske lagodno pobrala pobjednički pehar, nije još, ali bude na proglašenju. Lucija Ptiček je baš kombinirala, malo jedno-malo drugo i to joj je osiguralo njeno drugo srebro na Pedinoj poslije sezone 2018./2019. Dunja Popara je prvo odradila većinu Ceste, pa se prebacila na Mrcinu i ta taktika joj je donesla broncu, njenu prvu Lagvić medalju. Njih tri su i jedine koje su imale optimalan broj kola za kombiniranje 4+4 i zasluženo stoje na postolju. Čestitke curama!
- Dobriša Dobrenić 652.35 1. Ivana Marušić 603.98
- Tomislav Kožić 641.13 2. Lucija Ptiček 594.89
- Robert Petrinec 602.68 3. Dunja Popara 487.59
- Roman Novosad 564.22 4. Ivon Krleža 457.16
- Željko Glogoški 560.32 5. Anita Štefić 408.40
- Nenad Vudrić 551.23 6. Kristina Marjanović 375.16
- Mario Rogulj 539.78 7. Martina Francetić 347.47
- Damir Matan 537.12 8. Ivana Žigman 293.61
- Borko Prvan 523.12 9. Danijela Horvat 202.82
- Miroslav Đerić 521.14 10. Jelena Kobasić 183.18
Za one koji ne znaju, Pedina kombinacija je kombiniranje Ceste i Mrcine, ove sezone je bilo potrebno 4+4 za pune bodove, a svako dodatno kolo nosi 5 bodova. 12 muških i 3 žene je to ispunilo i zasluženo su u vrhu poretka. Osim toga 5 trkača je kombiniralo maksimalnih 13 kola, to su: Ivana Marušić, Anita Štefić, Dobriša Dobrenić, Željko Glogoški i Ivan Kovačević.
Možda se varam, ali imam osjećaj da Ivon nije znala da treba 4+4 jer se kolo prekasno prebacila na Mrcinu i ostala kratka za jednu Mrcinu, a Ceste je imala i viška, ne znam! Najvrjedniji rezultat Pedine su trčali Lucija 1. kolo na Mrcini 76.31 b. i Lepi isto 1. kolo na Mrcini 88.28 b. Ako se netko pita otkud sad Lepi, trčao je zadnje kolo Cestu i automatski upao u poredak Pedine, otud.
ČERA LIGA (pseća liga)
Od ove sezone imamo i službeni naziv pseće lige, to je Čera liga, pisao sam odakle i zašto naziv. Tko ne zna, na stranici Zimske lige Lagvić ima tekstić o tome. Kratko samo, bodujemo pse samo na Mrcini jer ne preporučamo da se razbježite sa psima po Cesti. Dakle, psu pišemo vlasnikovo vrijeme, osim kada pas aktivno cijelu stazu vuče vlasnika što je slučaj kod Harley i Irene, onda upišemo pseće vrijeme, ali vlasnika izostavimo jer to vrijeme zna biti i po 6-7 minuta brže od samog vlasnika/vlasnice. Sezona je bila iznenađujuće zanimljiva, krenula je mirno, svak svog pesa šeta do gore, netko lagano potrči, ali nikakvi spektakl. I onda kad su od polovice krenule kalkulacije tko će koliko kola skupiti, kako brzo će ići, koliko bodova skupiti, to se pretvorilo u najzanimljiviji dio Lagvića. Zadnje kolo je samo bila kulminacija svog toga simpatičnog kaosa, ali doći ćemo do toga. Zanimljivo, prva tri psa su ujedno i službeni debitanti ove sezone. Prvu pobjedu novonazvane Čera lige odnosi Vero Maras najhiperaktivniji od svih pasa na startu, silne energije, ali samo 15-ak minuta, poslije lagano s noge na nogu i to mu je odgovaralo dok je skupljao lagane dolaske sa gazdaricom, ali se za pobjedu morao dobro pomučiti i otrpiti gazdu (mene) i silne muskulfibere. Ultra Janković, ta bijela nevolja je od početka sezone najavila borbu za visoku poziciju, unatoč tome što se poslije prvog kola izgubila u šumi, što je usred sezone junački odradila i kastraciju, na kraju je opravdala to kultno prezime i osvojila srebro. Frida Resnik i njen vlasnik Vladimir su oboje debitani i odradili su odličnu sezonu. Skupili 12 od 13 kola, četiri puta rušili PB i najbrže išli kada je bilo najpotrebnije, u zadnjem kolu. Zaslužena bronca! Iduća je zločestoća poznatog i imena i prezimena, Sparta Vrdoljak, opičena k’o i njena vlasnica, jurila je gore samo kako bi se na vrhu iskrala i otišla iza restorana jesti grah i zapravo sve što je našla. S njom je bila i najveća drama zadnjeg kola jer Paula nije mogla trčati pa je ona sa Irenom morala samo doći do vrha da bi bila sigurno druga, a ovisno o vremenu možebitno i prva! Ali ne! Ona je usred utrke vidjela da nema nigdje Paule i vratila se na mjesto gdje ju je zadnji put vidjela, na start! Tako smo dobili prvi službeni DNF, a njih dvije dramu oko pronalaženja jedna druge. Ali našle su se, bez brige. Zadnja u tekstu, ali zapravo najbrža od svih, rekorderka staze i neumorna lutalica Harley Smojver. Sa dva kola manje ona i Irena su ulovile peto mjesto, a da i ona nije sudjelovala u identičnoj drami kao i Sparta zadnje kolo bila bi 2. ili 3., ovako i drugi službeni DNF. Sve to je gledala i dovodila u red Sljemenka, već gospođa u godinama koja se do gore vozi autom, ali samo kad ima snijega jer ona sunčana jutra bez hladne podloge nisu za nju. Joj mogao bi o tim psima još pisati satima, ali nema mjesta ni vremena. Ide poredak pasa, pa da zaključimo i ovu sezonu.
- Vero Maras 94
- Ultra Janković 75
- Frida Resnik 58
- Sparta Vrdoljak 66
- Harley Smojver 79
Pokoja završna zanimljivost i onda stvarno završavam. Na početku sezone smo objavili da redoviti trkači koji skupe sve dolaske u sezoni, iduću sezonu imaju dva kola gratis. Takvih se skupilo 19, sve sam ih već pobrojao gore. Čestitke svima na tom postignuću. Poticaj je djelovao i drago nam je što se redovito vraćate. Opet spominjem Paulu i posljedice njenog netrčanja zadnjeg kola (zadavit će me), da je trčala, dva psa se nebi izgubila i ova sezona bi bila prva ikad da na Cesti nijednom nije bilo više trkača nego na Mrcini, ovako je zadnje kolo Cesta pobjedila 72-69 i upropastila mi tu zanimljivost. Svejedno, ostaje zapisano da je ova sezona, uz onu 2017./2018. jedina sa više sudionika na Mrcini nego na Cesti.
Spektakl prvog reda je bilo 200. kolo Lagvića gdje ste dobili krasne rukaviće za trčanje i nemojte da vas buni što na njima piše PAS, nije to za psa, već skraćenica Promo Art Studia, našeg sponzora!
Da spomenem i one koji su brinuli za vas/nas tokom cijele Lige. Žana nam je skuhala 400-injak litara što čaja, što vina, Janko je neumorno opaljivao onim pištoljem i odvezao hrpu ruksaka gore, Kiki i Krajcar vas sve popisali po nekoliko puta, a hvala i svima ostalima koji su na neki način pridonijeli održavanju Lige. Zahvale i svim fotografima koji su dočarali sve ljepote nedjeljnih jutara na najdražem brdu. Ako je bilo grešaka, nisu bile namjerne i najte zamjeriti.
Kako neki misle da sve mora biti crno na bijelo napisano inače ne vrijedi i može se tumačiti kako ga volja, ja ću samo tu napisati, na Lagviću je zabranjeno natjecati se biciklom.
Oko proglašenja se čujemo!
Pripremio: Goran Đogolović
by Janko | velj 3, 2022 | Razno
Jedan dio Olimpijske povijesti je napisan! Pisan je od 08.-19.02.1984. Jedanaest dana sportskog sjaja i priča koje su obilježile sport Sarajeva, Bosne, a i Jugoslavije.
Sarajevo do kandidature, uz Jahorinu s dvije žičare i jednog hotela, nije imalo nešto previše razvijene sportove na snijegu i ledu. Ali imali su viziju! Viziju da su Sarajevo, grad u dolini okružen okolnim planinama (Jahorina, Trebević, Igman i Bjelašnica) bogate snijegom od prosinca do travnja, idealni za organizirati najveće zimsko sportsko natjecanje na svijetu. 18.05.1978. u Ateni je Sarajevo izabrano za domaćina XIV. Zimskih Olimpijskih igara, ispred Goeteborga i Sappora.
Prvog dana otvaranja Igara, a bilo je to 08.02.1984. u 14:55h, na stadionu Koševo iliti Asim Ferhatović Hase, prvi put u povijesti Zimskih Olimpijskih igara olimpijski plamen je upalila jedna žena. Bila je to Sanda Dubravčić (1968. je to na XIX. Ljetnim Olimpijskim igrama u Mexicu napravila njihova atletičarka Enriqueta Basilio). Sanda je ostala nezaboravna sa svojim lakonogim penjanjem stepenicama u bijelom odijelu i kapi te širokog osmijeha, dok se iza nje povlačila zastava s bojama olimpijskih krugova. Sanda je na ZOI ’84 osvojila 10. mjesto u umjetničkom klizanju, a nakon natjecateljske sportske karijere postala je liječnica i ostala u sportu. Danas je prisutna u Hrvatskoj antidoping agenciji, a moj bliski i romantični kontakt sa Sandom se zbio 2018. godine nakon ZG maratona kad mi je radila uzorak za antidoping test. Sva romantika je u tome da je gledala dok piškim za uzorak 🙂
Sve do dana otvaranja Olimpijskih igara u Sarajevu nije bilo snijega, a onda je navečer počeo padati, bilo ga je u izobilju, pa je u potpunosti upriličio bijele igre. U narednih jedanaest dana se za što bolju poziciju na Igrama borilo preko 1200 sportaša iz 49 zemalja, u 6 različitih sportova i 39 različitih disciplina. Jugoslavija je bila prva socijalistička zemlja u kojoj su se održale zimske olimpijske igre. Zanimljiva je činjenica da zbog američko ruske netrpeljivosti 1980. godine Amerikanci nisu poslali svoje olimpijce u Moskvu, a 1984. Rusi su im vratili istom mjerom u Los Angelesu. Bilo je tu još nekoliko bojkota različitih nacija, ali poanta svega je da su se u Sarajevu svi ujedinili i nastupali i zajednički živjeli olimpizam. To je jedan od mnogih razloga zašto je Sarajevo dobilo epitet najgostoljubivijeg grada na planeti.
Za što bolji uspjeh borila se i nekolicina jugoslavenskih sportaša. Među njima i tada 21-godišnji Jure Franko, koji će 14.02. osvojiti prvu olimpijsku medalju za Jugoslaviju. Svi su jugoslavenski sportaši tada bili pod pritiskom, jer bi u slučaju da ne osvoje ni jednu medalju bili prvi organizator OI i ZOI kojima je to uspjelo, a to si Jugoslavija nije mogla dopustiti. Nagrada onome tko osvoji medalju je bila videorekorder Hitachi. Srebrnom medaljom u veleslalomu na ZOI u Sarajevu 1984. Jure Franko se upisao u legendu jugoslavenskog sporta, koji se i danas ne zaboravlja iako mu je karijera trajala još samo godinu dana nakon toga.
*Najsportskiji rokerski bend, sarajevsko Zabranjeno pušenje u ovu se priču uklopio s poznatim transparentom i simboličnim sloganom Zimskih olimpijskih igara ’84. Povijest kaže da su dečki iz ZP – a, dok su se u Neletovoj (Nenad Janković) sobi spremali za odlazak u Skenderiju (danas dvorana Mirze Delibašića) na Frankovo proglašenje, pravili transparent. Imali su želju da kroz isti pokažu svoju ljubav, zadovoljstvo i ponos prema Juretu, međutim nikako nisu mogli doći na ideju. Dok je razvijala pitu u kuhinji, Neletova mama je dobacila “Volimo Jureka više od bureka”. I tako je ispisana povijest.
*Zašto najsportskiji? Oni koji poznaju opus pjesama ZP – a znaju koliko su sportaša, sportskih događaja i sportskih mjesta opjevali (Nedelja kad je otišo Hase, Filđan viška, Treneru,…) u svojim tekstovima i što oni znače za njih, Sarajevo, Jugoslaviju i društvo u cjelini.
Pripremila: Silvia Šimunović
by Janko | pro 21, 2021 | Najave, Zimska Liga Lagvić
VRIJEME: Nedjelja, 26.12.2021. – Štefanje, start u 10:00
MJESTO Sljeme (Šestine), početak poučne staze, 200m iznad restorana Lagvić
STAZA Višestruka: prvi dio od starta do vrha na dva načina: cestom 9.3 km ili trail stazom 5.5 km. Drugi dio od vrha do birtije Rondo u Markuševcu (preko puta crkve) u dužini cca 10-12 km, ovisno o izboru staze i postavljenim kontrolama. U prvom dijelu trkači koji se prijave za cestovni dio obavezni su koristiti isključivo cestu, a trkači koji izaberu trail je ne smiju koristiti. U drugom dijelu svi su putevi, ceste i kratice dozvoljene.
KONCEPT Natjecatelji se prijavljuju u dvije grupe, po vlastitom nahođenju: cesta ili mrcina. Start je zajednički u 10:00. Cestovnjaci trče po sljemenskoj cesti do vrha Medvednice (terasa Vidikovca podno TV-tornja), a traileri sami biraju put do istog vrha, s tim da ne smiju koristiti cestu (osim što je jednom moraju preći). Sada objavljujemo kartu s dvije kontrolne točke, a preostale dvije će biti tajna koju ćete saznati tek na vrhu Sljemena kad završite prvi dio trke. Tamo svi dobivaju kartu Medvednice sa sve 4 ucrtane kontrole koje moraju proći u drugom dijelu trke, na spustu ka Markuševcu. Natjecateljima u trailu se na kraju dodaje 7 minuta na ukupno vrijeme, koliko je otprilike brži prvi dio njihove staze u odnosu na cestu. Ako misle da je puno neka idu na cestu. Na kontrolnim punktovima će biti naljepnice koje treba nalijepiti na drugu stranu karte kao dokazni materijal da su ih prošli. Nema obavezne opreme, ali se preporučuje kompas i mobitel (u slučaju gubljenja).
NAGRADA Finišerska medalja za sve! Pehari za troje najboljih u muškoj i ženskoj konkurenciji.
STARTNINA 30kn. Za startninu se ne dobije ništa osim bauljanja po Sljemenu! Prikupljena sredstva će se pravovremeno i sistematski ulagati za omasovljivanje društava liječenih alkoholičara.
MEĐUTIM Na vrhu, prije, poslije ili za vrijeme podizanja karata svi natjecatelji će se moći okrijepiti: toplim čajem, bijelim kuhanim vinom, te nekim grickama, sve džaba! U cilju će svi natjecatelji dobiti od strane konobara jelo i piće, neograničeno i po vlastitom izboru… ukoliko im je što ostalo od startnine.
SATNICA
Subota (25.12.), cijeli dan:
- Trkačko-trailerski EXPO marke Adidas i Nike u Avenue Mallu i Areni. Najnoviji modeli jesen/zima 2021 bez popusta za sve učesnike Lagvitreka (naznačiti na blagajni prilikom kupnje).
- Istovremeno istovjetan popust na štapove, kompase i čuturice, bilo gdje u gradu.
- Pasta party navečer u restoranu Šestinski Lagvić. Svi učesnici mogu dobiti besplatnu vodu uz naručene špagete Bolonjez po promotivnoj cijeni (objasniti konobaru prilikom plaćanja).
Nedjelja (26.12.):
- 8:45 – 9:55 Prijave i podizanje startnih brojeva i čikova na centralnom trgu kod početka poučne staze, 200 metara iznad restorana Lagvić (u kojem se noć ranije pastapartijalo i pralo suđe),
- 10:00 start trke,
- 10:45 dolazak prvih natjecatelja na vrh kod gelendera,
- 10:46 naguravanje prvih natjecatelja oko kazana s kuhanim vinom,
- Između 11:00 i 19:00 gubljenje po bespućima medvedničke prašume, telefoniranje roditeljima, angažiranje GSS-a, novinarske službe i ostale pizdarije vezane za dezorijentiranost u vremenu i prostoru relativno velikog broja učesnika.
- Oko 12:15 dolazak prvog natjecatelja u cilj,
- Oko 15:00 službeni završetak trke, nakon koje se sve sljemenske staze i okolne ceste ponovo puštaju u promet,
- 15:05 proglašenje najsretnijih,
DODATNE INFORMACIJE
- Vlasnici Champion-Chipa mogu neograničeno koristiti svoje vlastite čipove za vrijeme trke,
- Učesnici koji dolaze na trku iz mjesta koja su udaljena više od 1500 kilometara dobivaju besplatnu tramvajsku kartu na relaciji Mihaljevac-Dolje, u jednom smjeru,
- Istima se omogućuje podizanje šatora na jednoj od kontrolnih točaka (koje zbog regularnosti natjecanja nismo u mogućnosti objaviti u potpunosti),
- Okrepne stanice se nalaze svako malo: Mićino vrelo, Tigrovo oko, Leustek, Bikča, Puntijarka, Kraljičin zdenac, Runolist, Grafičar, a pogotovo Medvedgrad (reći da ste u trci, dobit ćete, bez brige…)
- Staza je u potpunosti nemarkirana, kilometarskih oznaka ima svukuda, na svim mogućim skretanjima je redarska služba koja će vas usmjeravati tamo gdje poželite ukoliko znaju,
- Visinski profil staze možete vidjeti na svojim monitorima poslije trke i neograničeno šerati na Facebooku, Stravi itd,
- Iza zadnjeg natjecatelja ide autobus koji skuplja iznemogle i nekarakterne. Opremljen je stručnim medicinskim osobljem, psiho i fizio terapeutom, toplim dekicama, prežganom juhicom, svinjskim pečenjem i urnebes salatom,
- Prijave su na licu mjesta a možete i online na stranici naših dugogodišnjih partnera, i puuuno su jeftinije nego na dan trke. U rubriku veličina majice možete staviti što vas je volja, tak i tak ćete svi dobiti isto i strukirano,
- Grupne prijave donose dodatni popust. Svi koji se prijave grupno imat će pogodnost plaćanja startnine na licu mjesta kešom.
- Trka će se održati bez obzira na vremenske prilike. Osim ako će nam bit malo hladno.
ORGANIZACIJA I PROVEDBA NATJECANJA Atletski klub Sljeme i Zagrebačka treking škola
by simke | lis 11, 2021 | Razno
Krenimo ispočetka – predstavi se, otkrij nam gdje živiš, koliko imaš godina, za koji klub trčiš i ostale zanimljive privatne stvari o sebi 🙂
Zovem se Tomislav Truntić, rođen sam i živim u Zagrebu, navršio 52 godine i idem u školicu trčanja AK Sljeme. Imam dvoje djece, Dunja 26 godina, i Filip 21 godinu, postao udovac prije 6 mjeseci nakon 27 godina braka. Radim kao freelance SAP konzultant, radim na informatičkim projektima za velike firme, uglavnom u inozemstvu. To znači da budem na putu 4-5 dana za bliže projekte, ili 4-5 tjedana za one dalje.
Kako si se odlučio pridružiti Školi trčanja Sljeme?
Trčao sam solo i prije, imao uspona i padova, završio preko nekoliko desetki, polumaratona i trail utrka, i onda upisao školicu. Zapravo mi je korona pomogla u tome, jer sam zbog nje radio remote zadnjih godinu i pol, inače sam bio stalno na putu. Rekao bih da ima par osnovnih razlika kad sam trčiš ili organizirano. Prvo, školica ti daje redovitost: nema onog sutra ću, kasnije ću, e jebiga sad mi se više ne da, nego imaš fiksne termine. Dalje, ono razgibavanje prije trčanja i istezanje poslije utrke ćeš rijetko odradit tako temeljito kad si sam. I ono najvažnije, postoji program od kombiniranog trčanja i hodanja koji te dovede do desetke ili polumaratona, ovisno o sklonostima i mogućnostima. Naravno, s vremenom se smanjuju hodačke dionice, i povećavaju trkačke, zajedno s brzinom. Naravno da možete downloadati s interneta neki program koji će vas dovesti od kauča do polumaratona za neki broj tjedana ili mjeseci. Ali ja sam prelijen za to, onda mi to bude opet ko neki zadatak na poslu, a u školi samo treba slijediti upute trenerica… Osim svega toga, ekipa je šarolika, ali svi pozitivni i trude se, možeš upoznat neke nove ljude, steći nove prijatelje, možda i novu ljubav svog života…
Puno putuješ, i jako lijepo opisuješ svoja putovanja. Znači li to da i treniraš na putovanjima te koje ti je bilo najdraže mjesto gdje si trčao?
Da, posao me odvede na razne strane svijeta doslovce. Treniram i na putovanjima, doduše treba mi neko vrijeme da se snađem, i da skontam gdje u blizini ima kakva zgodna staza. Najdraže mi je bilo trčati kružnu rutu ‘3 mosta’ u Mainzu, gdje imaš nekih 9 km uz Rajnu, preko jednog željezničkog i dva cestovna mosta. Ima i druge ekipe koja tamo trči, hoda i biciklira, a koji put se i neki kolega s projekta pridruži. U Ateni sam trčao s korisnicima utrku od 10 km unutar Atenskog maratona, taj kultni originalni maraton je valjda san svakog trkača. U austrijskom Tirolu je hotel imao mountain bicikle za goste, pa sam znao napravit vožnju kroz šumu do obližnjih jezera na brdu. U Montrealu sam uglavnom hodao neku kružnu turu na brdo Montreal, na čijem vrhu je veliki plato vidikovac, s kojeg vidiš cijeli grad. U Sarajevu sam rolao i trčao po Vilsonovom šetalištu, gdje se netko genijalno sjetio da tu cestu uz Miljacku zatvori za promet poslije 17h. U Podgorici sam išao s kolegom x puta na brdo ponad grada koje se zove, pogađate, Gorica 😊 Naravno, sve ovisi i o godišnjem dobu, i samom položaju hotela, ak si negdje na rubu industrijske zone, onda nije ni neki užitak šalabajzat okolo. Znao sam trčat u teretani na traci, na Long Islandu, u Padovi, u Apatinu, i u Japanu – kad bi bilo loše vrijeme, ili kad mi se jednostavno nije dalo izlazit van i istraživat.
Što za tebe znači sport?
Kad sam bio mlađi, nisam se uopće bavio sportom, sve negdje do 32. godine. Tokom dana kava i cigareta, navečer piva i cigareta, ok, malo pingponga i planinarenja jedino… Onda sam došao do 104 kilograma i vrlo loše kondicije, znaš ono kad se pogledaš ujutro u ogledalo i shvatiš da si idealan kandidat za neki udar, srčani/moždani/kakavgod, ako nešto ne poduzmeš. Prestao sam pušit, ali nisam od onih koji mogu samo prestat jest i smršavit, tako da sam silom prilika krenuo u neki sport. Prvo sam zapravo išao na hodanje i rolanje, onda je kum za neki okrugli rođendan skupio lovu od frendova za zajednički poklon u obliku bicikla, a kasnije me povukao i na trčanje. Nisam baš bio konzistentan, imao sam uspona i padova s formom i težinom. No, s vremenom se sport pretvorio u nešto redovito, čak bih se usudio reći postao i neka vrsta terapije – koliko fizičke, toliko i mentalne. Kad trčiš ili voziš bicikl, nema posla, šefa, svakodnevnih obaveza, partnera, djece, roditelja, društvenih normi i statusa – samo ti i cesta, i tvoj pokušaj da daš sve od sebe da napraviš PR na tom segmentu na Stravi. A kod intenzivnijeg treninga osjećaš da se čestice onog plaka u žilama odvajaju i odlaze u nepoznato, i dođe jedan slonić Dumbo na kojeg se ukrcaju tvoje brige, i onda on s njima odleti u bespuća povijesne zbiljnosti 😊
Imaš aktivnu i djecu, a nekad ih dovodiš sa sobom i na treninge. To onda bude pravo obiteljsko treniranje: tko je bolji: mladost ili iskustvo? 😊
Djeca, zapravo već odrasli ljudeki, treniraju Krav Magu već dosta dugo. Tamo imaju i tehnike samoobrane, i kondicijske vježbe. Kad nemaju treninge iz ovih ili onih razloga, onda ih ponekad uspijem nagovorit da dođu sa mnom na trening trčanja. Sin bude na kraju brži od nas u grupi, valjda na mladost i svježinu…
Uz to što treniraju nekad s tobom, idu li djeca s tobom i po utrkama?
Da, ponekad ih uspijem nagovorit da dođu i na koju utrku, Filip na dulju dionicu sa mnom, a Dunja neku kraću. Bili smo par puta tu u Zagrebu na AdventRunu, MedvedRunu, Ceneru, malo rjeđe i na kojem polumaratonu ili trailu. Sin je na zadnjem polumaratonu bio brži od mene, ali sad nakon školice ćemo vidjeti…
Zapravo nam je bilo koji put jako zgodno kad bi nas se više familija skupilo, u raznim kombinacijama s djecom, pa bi nam neka trail utrka poslužila kao izgovor za vikend izlet na npr. Dugi Otok ili Rab. I utrke se onda mogu prijaviti u raznim kombinacijama, netko trči manju, netko veću dužinu, netko bude moralna podrška… Onda se desi da kum i ja otrčimo 23 km ujutro po Dugom Otoku, a popodne odmornija ekipa zaželi u šetnju, ajde rijetko smo tu pa da vidimo šta ima, i onda još navečer na koncert totalno opičenih lokalnih bendova, gdje gaće vise iznad pozornice kao ukrasi – umro sam načisto, ali nema veze, taj dan sam napravio 53000 koraka i oborio svoj rekord u toj olimpijskoj disciplini 😉
Što bi savjetovao roditeljima s djecom, kako uskladiti obaveze i roditeljstvo?
Nemam tu neki točan odgovor… S mojim putovanjima, s dugotrajnim bolestima pokojne supruge, i svim što ide uz to, ne znam koliko smo to uspijevali uskladiti, ali znam da smo se trudili koliko smo mogli… Rekao bih jedino da je jako dobro dati djecu na neki sport od malih nogu…
Paziš li na prehranu?
Da. Jedem i dalje sve, ali mislim da bi bez promjena u prehrani bilo puno teže napraviti neki pomak na bolje. Prvo sam izbacio šećer iz kave i čaja, računam ak popijem 5 kava na dan, to je odmah 5 žličica šećera manje. Kad sam na putu, smanjio sam odlaske u restorane navečer. Malo sam s tim doduše reducirao i društveni život, ali kad sam znao otić na neku večeru, i to zalit s par piva pa na spavanje, imam osjećaj da sam se samo debljao. Smanjio sam i suhomesnato i ugljikohidrate, prvenstveno kruh, pivu i slatkiše, a za grickalice često umjesto keksa ili čipsa uzmem npr. svježeg ili suhog voća.
Uz trčanje, dosta i bicikliraš, kako usklađuješ ta dva sporta?
Kombiniram ta oba sporta, doduše sad više trčim kad imamo treninge 3 puta tjedno u školici. Trčanje je zapravo najjednostavnije organizirati i na putu, trebaju ti samo tenisice, trkačke hlačice i majica. To stane i u ručnu prtljagu za 4-5 dana. Trčat možeš i ak je malo hladnije, mokrije ili mračnije vani. Biciklom pak možeš dalje doći, što bude malo zanimljivije, pa kad sam doma rado napravim neku turu biciklom, a neki bi rekli i da je bicikl nježniji prema našim koljenima za nas u najboljim godinama. Tak da izbor između sportova zapravo često ovisi i o raspoloživosti, a ako pretjeraš u bilo čemu opet ne valja, negdje te neka ozljeda dočeka iza ugla.
Što bi naveo kao najveće benefite sporta, a koje su tebi utjecale na život?
Kad sam djecu nekom prilikom vodio na jednu utrku, pitali su me zašto uopće trčim. Odgovorio sam da me možda i ne bi bilo više da se nisam počeo baviti sportom. Ako to i nije baš skroz točno, sigurno ne bih bio u relativno dobroj formi kao sada. Doduše to nećemo nikad saznati, što bi bilo kad bi bilo, jer nemamo kontrolnu skupinu u vidu nekog drugog ja 🙂
Anyway, sad sam na 89 kg, s vremenom polumaratona od 02:06, odnosno u tempu 6 min/km. Sad na završetku školice idemo na ZG polumaraton, i nadam se da će vrijeme biti još malo bolje, a plan je i da dođem makar do nekih 84 kg na svojih 173 cm visine.
Imaš li neku poruku za kraj?
Neću otkriti nikakvu toplu vodu… Kako lik kaže npr. u onoj knjizi ’100 savjeta za život’, ne možete promijeniti ono što je bilo jučer, ali možete vidjeti koji su Vam prioriteti i donekle utjecati na ono što će s Vama biti sutra…
Dignite guzicu s kauča, pokrenite se i nađite sport koji vam odgovara, budite redoviti i rezultati će doći tokom vremena…
by Janko | kol 26, 2021 | Ljetna Liga Puntijarka
Još jedna ljetna sezona na Bikči je gotova! Od iduće više nismo teenageri, dvadeset je već ozbiljna brojka, ali o tome ćemo kad za to dođe vrijeme. Ovaj uradak je o ovogodišnjoj, stvarno sjajnoj sezoni. Uz sve one tekstiće iza svakog kola u kojima pokušavam pronaći nešto zanimljivo, ovaj rezime je sve samo ne jednostavno napisati, a da i tu bude poneka informacija koju niste znali.
Počeli smo 3.lipnja i od tada smo svaki četvrtak idućih 12 tjedana okupirali obale Blizneca. U ponudi su opet bile utrke dvije dužine, do Puntijarke 4450m i u pola kraća, do Njivica. Iako se kroz trkački milje na minglanju prije i poslije utrke provlači misao da je utrka do Njivica za djecu i starce, to naravno nije istina, jer su se, konkretno, ove sezone pojavili neki od najboljih trkača i trkačica i išli “samo” do Njivica.
Ukupno je ligu ove sezone pohodilo 417 trkača, 277 muškaraca i 140 žena što u postocima iznosi 66%-34% i taj postotak žena je najveći od kad je lige! Navijamo za nastavak tog trenda! Prosjek nastupa po kolu zaustavio se na 107 trkača što je u odnosu na prošlu godinu povećanje od 15 natjecatelja, i za taj trend rasta navijamo! Najviše smo ponosni na čak 144 debitanta na nekoj ponuđenih staza, dok su neki od njih odmah ostavili duboki trag u statističkim podacima lige!
Ovosezonski rekorder treću godinu za redom je Nikola Špoljar koji je u 12. kolu na zatvaranju sezone išao 26:37. Ženski najbolji nastup je bio još na početku sezone kada je Ana Štefulj u 3. kolu išla 32:10. Čestitke na sjajnim ostvarenjima!
MUŠKA KONKURENCIJA
Osvajač lige drugu godinu za redom je Tomislav Lepan (444.05) Osam nastupa, pet pobjeda i spuštanje osobnog rekorda, nakon dvije godine, za 10 sekundi. Iz svoja 33 nastupa na ligi, sa prosjekom od 30:43 po nastupu Lepi je jedan od najkvalitetnijih natjecatelja koji pohađaju ligu. Srebrna medalja ide u Ak Maksimir Mariu Pavlakoviću (431.37) Prva prava sezona, 12 nastupa i četiri rušenja osobnog rekorda za ukupno 2:02 min. Cijelu sezonu u vrhu poretka i sjajno zadnje kolo gdje u direktnom obračunu za postolje trči svoje najbolje kolo ikad!
Treće mjesto osvajam ja, Goran Đogolović (425.73) Negativ split sezona gdje drugi dio spašavam mlaki ulazak u sezonu. Na kraju ipak zadovoljan, popravak osobnog rekorda za 17s i drugu godinu zaredom na postolju! Čestitke svima, ostatak poretka niže u tekstu!
ŽENSKA KONKURENCIJA
Najspominjanija osoba u poslijekolnim izvještajima i osvajačica lige Danijela Horvat (366.47) Uz sve silne utrke i ultre koje redovito pohađa stigla je doći i na svih 12 kola lige, ali nas je zadnja dva kola samo došla bodriti. Iz ostalih 10 nastupa ima šest pobjeda i pet popravljanja osobnog rekorda za ukupno 3:38min. Sve bolja iz sezone u sezonu, jedva čekamo iduću! Srebro osvaja Kristina Marjanović (347.66) Prvi put sa optimalnim brojem nastupa (7), piknula je i jednu pobjedu, te tri puta popravljala osobni rekord, ukupna za 1:31min. Bronca također ostaje kod Sljemenašice, kod Ines Bašić (338.97) Debitantska sezona i odmah postolje, zasluženo! Osam nastupa i uz premijerni nastup još četiri puta popravljala osobni rekord. Iako se Danči istaknula brojem pobjeda, gledali smo sjajne borbe tokom cijele sezone.
Čestitke svima! Ostatak poretka ide.
Poredak 10 najboljih u muškoj i ženskoj konkurenciji
- Tomislav Lepan (444.05) 1. Danijela Horvat (366.47)
- Mario Pavlaković (431.37) 2. Kristina Marjanović (347.66)
- Goran Đogolović (425.73) 3. Ines Bašić (338.97)
- Dinko Tica (425.03) 4. Adrijana Šimić (291.73)
- Aleksandar Svetec (421.23) 5. Irena Butković (281.55)
- Luka Ištuk (408.34) 6. Zvjezdana Jagnić Mandić (278.92)
- Renato Pomahač (405.32) 7. Suzana Lučić (251.19)
- Matija Kušić (404.09) 8. Ivana Marušić (230.52)
- Zoran Poznanović (402.14) 9. Ida Šafranko (210.98)
- Juro Buljan (396.24) 10. Elza Božić (200.97)
Ovogodišnja borba u muškoj konkurenciji je bila jedna od najnapetijih ikada, čak 9 natjecatelja je prebacilo 400 bodova što je sa sezonama 2011.,2012. rekord. Navijao sam da Juro zadnje kolo preleti stazu i da se ubaci u društvo 400+, ali nije išlo, nema veze. Žene koje su imale optimalni broj kola (7) su sve upale u TOP10. Kao što rekoh ranije, muška konkurencija je bila opaka ove godine, čak 11 trkača je imalo svih 12 kola, to je rekord! Neki su išli samo do Puntijarke, neki su kombinirali koje kolo do Njivica. Odgovorni za taj rekordni pothvat su: Juro Buljan, Željko Glogoški, Matija Kušić, Srećko Milat, Željko Paver, Mario Pavlaković, Željko Stojanović, Aleksandar Svetec, Darko Terek, Željko Čigir i ja! Apsolutni rekorderi po broju dolazaka i dalje su Željko Paver (177) i Veronika Jurišić (116) koji su i dalje aktivni i te brojke će iz sezone u sezonu samo rasti.
N j i v i c e
Njivice su ove godine bile čisti spektakl! Nikad više ljudi nije sudjelovalo na ovoj stazi! Ukupno 108 natjecatelja, 56 muških i 52 ženskih. Prosjek po kolu od 25 duša je također rekord, a čak 8 kola se smjestilo u TOP20 kola po broju dolazaka! Kvantiteta često iznjedri i kvalitetu, tako smo ove godine dobili novu rekordeku staze. To je Tea Faber koja je u 8. kolu trčala 13:58 i tako za dvije minute popravila rekord Monike Delač koji je stajao punih 12 godina! S njom je u 8. kolu trčao i Danijel Peček, on se zaustavio na 14:45 što je najbolji ovosezonski rezultat.
U muškoj konkurenciji pobjedu odnosi debitant Vedran Čoti (379.03) sa šest pobjeda iz sedam nastupa. Glavni konkurenti su mu bili Dražen Beneta (336.90) i Dragan Janković (303.97) koji i zatvaraju postolje. Do pola sezone dobro je kotirao i Miroslav Benjak, ali on se prebacio na dužu stazu i tako napustio borbu za postolje.
Kod žena je situacija ipak bila malo napetija! Mama i kćer Bulić su suvereno drmale ligom sve dok se u šestom kolu nije pojavila Ivon. Tada nije izgledala kao prijetnja, ali redovitim dolascima dovela se u situaciju da u zadnjem kolu gotovo drži pobjedu u svojim rukama. Ali! To zadnje kolo je stvarno bilo nešto! Kćer Bulić u zadnjem kolu izvlači najbolje od sebe, skida osobni rekord preko minute i za 0.83 boda odnosi ukupnu pobjedu! Konačan poredak, zlato Tamara Bulić (338.13), srebro Ivon Krleža (337.30), bronca Jozefina Bulić (296.96)
By the way, Tami ima 10 godina!
Poredak 5 najboljih u muškoj i ženskoj konkurenciji
- Vedran Čoti (379.03) 1. Tamara Bulić (338.13)
- Dražen Beneta (336.90) 2. Ivon Krleža (337.80)
- Dragan Janković (303.97) 3. Jozefina Bulić (296.96)
- Željko Stojanović (259.07) 4. Milana Murgić (272.49)
- Miroslav Benjak (258.17) 5. Anita Štefić (244.08)
Kategorija pasa još nije zaživjela punim plućima, pa nemamo službeni poredak. Mislim imamo poredak, ali nećemo službeno nagrađivati. Samo ćemo spomenuti da je do Njivica najviše nastupa skupila Ultra i samim time zasjela na prvo mjesto, dok se do Puntijarke najviše puta prošetala Harley i bezecirala pobjedu!
Par zanimljivosti za kraj ove pričice. Kada je 2017. stao niz uzastopnih dolazaka bračnog para Murgić, Ivan 68, Milana 65, nije se činilo da će netko to dostići. Još uvijek i nije, ali je gospodin Srećko Milat jako blizu, sa završetkom sezone stao je na brojci od 60 uzastopnih dolazaka. Još su tu dva trkača koji imaju solidan niz, jedan sam ja, 52, i Željko Stojanović 46. U sjeni borbe za pozicije, ova se odvija već godinama i biti će zanimljivo vidjeti kad će stati.
Moramo priznati da nas je vrijeme ove godine počastilo s nekoliko kola s fantastičnim uvjetima, temperatura ispod 20, svjež zrak, pa čak i lagana smrzavica za one koji dočekaju fajrunt. Mnogi su takve uvjete rado koristili, pa ste tako ove godine čak 287 puta rušili osobne rekorde, najviše u 8. kolu kada smo upisali 37 PB-ova! Da bi svi bili sretni i zadovoljni pobrinula se priroda, odnosno potok Bliznec koji je kroz sezonu ohladio 1300 limenki Ožujske i 800 bočica Hydre. Uz par lubenica, desetke kila keksa i ostalih grickalica ostavili ste nas praznog skladišta, ali nije bed! Prvi put ove godine smo imali i službene buffove lige koji će se polako početi vaditi i koristiti kroz koji tjedan. Biti će šarenih glava na trkačkim akcijama.
Ljudi to je to! Preostaje mi još samo zahvaliti Janku, Žani, Kikiju, Krajcaru, Mihelu i svima koji su na neki način sudjelovali i pridonesli održavanju lige. Trenirajte dobro i pametno, imate sad mjesec-dva mira od brdskih liga i onda starta Lagvić!
Da, skoro sam zaboravio! Proglašenje pobednika! Dužni smo još i prošlogodišnje laureate nagraditi, tako da kad se smislimo javimo, ali vrlo vjerojatno na prvom kolu Lagvića 🙂
by Janko | svi 10, 2021 | Boroša
Spektakularno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju proteklo je u velikoj dominaciji najboljeg hrvatskog atletskog kluba Agram, koji je osvojio sve 4 ekipne titule (po dvije seniorske i juniorske), što se do sada još nije desilo, ne samo na planinskim, već i ostalim vanstadionskim trkačkim disciplinama. Istina, u juniorskoj konkurenciji ih i nema puno, osim planinskog, još samo u krosu i cestovnom trčanju, međutim, tamo ima i ostalih uzrasnih kategorija.
Jedanaest klubova je na Boroši u seniorskoj konkurenciji imalo i mušku i žensku ekipu, pa bi zbroj njihovih vremena na kraju donio generalni poredak uspješnosti:
- AK Agram 6:28:09
- AK Svetice 6:46:00
- AK Sljeme 7:04:20
- AK Fit 7:32:22
- AK Zabok 7:35:19
- AK Maksimir 7:55:08
- AK Mazator 8:11:08
- AK Plitvice 8:53:19
- TK Marathon95 8:56:01
- KCIPT Samobor 8:58:43
- AK Martin 9:21:06
Statistika svih dosadašnjih planinskih prvenstava, kojih je bilo 18 u pojedinačnoj i 16 u ekipnoj konkurenciji je bogata, slijede neki od zanimljivijih izvadaka:
- Najuspješniji planinski trkači su Barbara Belušić s 8 titula i 6 drugih mjesta u ženskoj, te Nikola Mikulić sa 6 titula i jednim drugim mjestom u muškoj konkurenciji.
- Najuspješniji klub u pojedinačnoj konkurenciji je AK Svetice s čak 13 titula, 4 druga i 2 treća mjesta. Slijedi Istra čiju statistiku čini isključivo Barbara s 11 (6-5-0), zatim Solin s 10 (0-7-3), Sljeme s 9 (0-4-5) itd.
- Ukupno je 45 atletičara osvajalo medalje u individualnoj konkurenciji, 25 u muškoj i 20 u ženskoj konkurenciji iz 27 različitih klubova.
- Najuspješniji klub na ekipnim prvenstvima je AK Sljeme s 26 postolja (9-9-8). Sljeme je ujedno najuspješnije u muškoj konkurenciji s 11 postolja (2-3-6) i ženskoj konkurenciji s 15 postolja (7-6-2), s tim da su cure iz Sljemena na svim prvenstvima na kojima su se pojavile bile na kraju na postolju, osim na jednom kad nisu nastupile (Kozjak 2019).
- Ukupno je 20 klubova stajalo na ekipnim postoljima, samo 3 više od 10 puta (Sljeme 26, Svetice 13, Varaždin 10, Agram 9…).
- Kad se zbroje ekipna i pojedinačna postolja, najviše puta na njih su se penjali atletičari Sljemena (35), Svetica (32), Solina (14), Varaždina (12) itd. Od ukupno 30 hrvatskih atletskih klubova. Na prvu stepenicu najviše puta Svetice (18), zatim Sljeme (9), Istra (6), Zabok (4)…
Vrlo neobična statistika po pitanju masovnosti, jer je ovo prvenstvo bilo daleko najbrojnije do sada (223), skoro za 4 puta više od dosad najbrojnijeg (67), znači povećanje od 232 posto! Isti slučaj i po pitanju ekipnih prvenstava, 34 kluba je imalo barem po jednu ekipu u muškoj ili ženskoj konkurenciji, a dosadašnji rekord je bio 21, znači progresija od 60 poto!
I još dvije zanimljivosti s Boroše:
- Legendarni Dražen Dinjar je sa svojom jubilarnom 500. trkom na Sljemenu okončao svoju nevjerojatno 28 godina dugu i uspješnu trkačku karijeru. Od tih 500 trka, čak 305 puta je bio na postoljima, ali što je najbolje od svega, ima 149 pobjeda!
- Na Sljemenu je i Veronika Jurišić postavila jubilej kojeg je nemoguće dostići – 70. postolje na državnim prvenstvima, uz opasku da niz još uvijek traje i samo bog zna kad će završiti 🙂
Link na excel tabelu s rezultatima svih do sada održanih prvenstava (samo postolja), uz pojedinačne i ekipne statistike. Isto tako statistika i grafikoni masovnosti. Planinsko trčanje statistika državnih prvenstava
by Janko | svi 6, 2021 | Boroša
U nedjelju je na rasporedu 31. po redu brdska trka Boroša, temeljna hrvatska trka planinskog trčanja, prvi put održana još daleke 1990. godine, kada se dobar dio ovogodišnjih učesnika još nije rodio. Točnije, njih 160!
Boroša je ove godine ujedno i 18. pojedinačno i 16. ekipno prvenstvo u planinskom trčanju, a lako moguće i posljednje, obzirom da dolazi do velikih promjena na svjetskoj sceni u ovoj disciplini i u krovnoj organizaciji WMRA, samim time i u WA (donedavno IAAF). No, to ne znači da će planinsko trčanje nestati s atletske scene, već da će vrlo vjerojatno dobiti jednu novu formu: klasično planinsko trčanje se mijenja u jednu novu disciplinu – vertikal, što znači kraća i ekstremnija staza, bez nizbrdica i ravnih dijelova; dok će se planinsko trčanje na duge staze isto tako vjerojatno ubuduće zvati kratki trail, uz iste ili vrlo slične gabarite, ali to smo znali i do sada da se radi praktički o paralelnim disciplinama.
Ono što je trenutno najbizarnije je to da smo na samom zalasku karijere ove lijepe atletske grane imali konačno i jedan pravi i dugo očekivani bum, obzirom da je za ovo prvenstvo prijavljen nevjerojatan broj od 283 učesnika, a dosadašnji rekord svih ovih 18 godina je čak četiri puta manji – 67!?
Obje su konkurencije prepune i imenima raskošne, tako da ćemo konačno gledati jednu vrlo ozbiljnu i neizvjesnu planinsku bitku za državne trofeje. Pa pođimo redom:
Muškarci: Ova će konkurencija biti najzanimljivija. Ima pun kufer odličnih trkača, gotovo sve što se nudi na našoj sceni, praktički preslika nedavnog prvenstva u polumaratonu (prvih šest). Međutim, glavni favorit će biti tek 16. s polumaratonskog prvenstva, okrunjeni hrvatski kralj brda Nikola Špoljar. Naime, staza Boroše je takva da kombinira cestovno i planinsko trčanje u vremenskom omjeru pola/pola, uz opasku da se na brdu rade veće razlike, što Nikolu gura u prvi plan. Da li će mu i koliko do ulaska u strmu planinarsku stazu Leustek pobjeći Bratulić, Miškulin, Dračar, Svalina, Rubinić, Hladnik i ostali i kojom će ih dinamikom Nikola stizati i smanjivati razliku čini ovu trku maksimalno uzbudljivom. Vrlo lako da će se pobjednik odlučivati ispod vučnice, na zadnjem ozloglašenom usponu prije vrha. U trci je 159 trkača, dosadašnji rekord je 46, Visočica iz 2010 godine.
Ekipna muška konkurencija: Svi su Zagorci zajebani na brdu, a kad su Zabočani već uzeli postolje na polumaratonu, sigurno će na Sljemenu napasti i najvišu stepenicu. Uglavnom, polumaratonsko postolje iz Osijeka (Agram, Svetice, Zabok) vrlo vjerojatno identično i na Boroši, ali s drukčijim rasporedom. Čak 23 muške ekipe su u konkurenciji, što je također rekord s ekipnih državnih prvenstava, postignut na Ivančici 2016, kad je bilo tri puta manje, samo 8.
Žene: Individualna kvaliteta Matee Parlov i Ane Štefulj sa ravnog gotovo će se sigurno pretočiti i ovdje na brdu, pa će se ostale cure najvjerojatnije boriti za broncu, a to će biti neizvjesno jer je u konkurenciji njih 10-ak. I ovdje dolazi sve najbolje iz Osijeka (od prvih 10 nema samo Vukančić), a za zadnju stepenicu postolja konkuriraju sve, s time da osječki poredak mogu pomutiti cure koje više voze bicikl (Bonačić, Blažević) ili kojima brdo više leži jer su češće na njemu (Jurišić, Kopić), tipujem na Šrut, lakša je i verziranija na brdu. U trci je 85 cura, dosadašnji rekord od lani je bio 27.
Ekipna ženska konkurencija: Vrlo vjerojatna fotokopija osječkog postolja (Agram, Svetice, Sljeme, Fit), s time da Agramu fali Vukančić, da Parlov neće toliko dominirati, da je Sljeme na brdu jače, pa bi shodno tome moglo bit gušće, samim time i neizvjesnije. I ovdje naravno rekord, 14 ženskih ekipa je u konkurenciji, dosadašnji rekord također star 5 godina (Ivančica 2016), kad ih je bilo 8.
Juniorska konkurencija: Imamo rekordan broj klinaca u trci – 39, od čega 22 juniora i 17 juniorki. I to je sve, fluktuacija je prevelika da bih mogao predvidjeti bilo što, uglavnom sve neki novi klinci, praktički bez iskustva na brdu, članovi stadionskih klubova Agram, Mladost i Zagreb.
Sve u svemu, debeli rekordi po svim mogućim statističkim brojkama, a kuriozitet je da bi Agram vrlo lako mogao dodati još jedan, po prvi put u povijesti ove discipline, i pobrati sve 4 ekipne pobjede, a najteže će do nje doći u muškoj seniorskoj konkurenciji.
Startna lista Boroša PH
by Janko | tra 20, 2021 | Razno
Od nedavno je dostupna odlična mobilna aplikacija za navigiranje sljemenskim stazama „Moje Sljeme“. Radi se o aplikaciji osmišljenoj za bolje i sigurnije snalaženje te navigaciju po stazama Medvednice koja nudi i sve potrebne informacije kao što su karte, duljina i težina staze, predviđeno vrijeme obilaska, vremensku prognozu itd. Opisano su čak 83 staze i svrstane u 3 kategorije: do 2 sata (43 staze), 2 do 4 sata (37 staza) i preko 4 sata (3 staze).
Osim staza, navedena su popularna odredišta (Slap Sopot, Horvatove stube…), zatim 16 planinarskih domova i koje staze vode do njih, isto tako i 8 ugostiteljskih, 4 smještajna i 13 sakralnih objekata!
Navigacija je besplatna i dostupna na obje platforme IOS i Android, a za Grad Zagreb napravila ju je hrvatska IT tvrtka
Notus članica
STORM Grupa, te je jedina takva u Hrvatskoj i regiji.
IDEJA: Ana Cosic, Davor Denkovski
by Janko | ožu 22, 2021 | Razno
Nakon još jedne odlične sljemenaške zimske baze, uslijedila je prva faza realizacije izvrsnim rezultatima kroz državna prvenstva na 100km i ekipni kros, pa slijedi kratki rezime izuzetnog ožujka:
Stotka – Sve osim ekipnih titula u muškoj i ženskoj konkurenciji bi bio neuspjeh, no dominacija je bila čak izraženija od očekivane. Povijesne pobjede na prvom ekipnom prvenstvu Hrvatske u nekoj ultraškoj disciplini su postigli Dejan Radanac, Nikola Gregurek i Hrvoje Vlašić u muškoj, te Ingrid Nikolesić, Veronika Jurišić i Maja Bonačić, šestorka koja je, primjerice, u ključnom zimskom mjesecu Siječnju u treningu natrčala ukupno 5100 kilometara (prosječno po 850). Koliko smo bili dominantni najbolje govore sljedeći podaci:
- Muška pobjednička ekipa je pobijedila s najvećom razlikom u povijesti hrvatskih trkačkih državnih prvenstava, ukupno 128 minuta ispred druge i 215 minuta ispred treće ekipe na prvenstvu.
- Ženska druga postava (Vrdoljak, Bašić, Lacković) bi čak i u muškoj konkurenciji osvojila 2. mjesto.
- muška druga postava (Barić, Čajko, Videk) bi osvojila 2. mjesto da nam npr nisu trčala pobjednička trojka.
- muška treća ekipa (Bašić, Dobrenić, Putanec) bi isto tako osvojila medalju da nam npr nije trčala prva šestorka.
- ženska prva ekipa (Nikolesić, Jurišić, Bonačić) je bila bolja od svih ostalih muških ekipa na prvenstvu (osim naravno Sljemenaške). Ta ekipa bi isto tako na zadnjem svjetskom prvenstvu bila najbolja europska reprezentacija!!
U pojedinačnoj konkurenciji, Dejan Radanac je postavio novi državni rekord 6:54:44 i osvojio svoju 4. titulu za redom u ovoj disciplini, i postao prvi Hrvat ispod 7 sati i prvi s ultraškom A-normom. Ingrid Nikolesić je sa izvrsnim rezultatom 7:56:39, s kojim će sigurno godinu završiti u svjetskih top10, postavila 4. rezultat Hrvatske svih vremena, ispred nje su samo fantastični rezultati naših proslavljenih ultrašica Nikoline Šustić (7:20), Marije Vrajić (7:27) i Veronike Jurišić (7:44), s kojima su osvajale titule i medalje na svjetskim prvenstvima. Veronika je u Poloju osvojila svoju osmu državnu medalju u ovoj disciplini (4 zlata + 4 srebra). Maja Bonačić je s druge strane proširila svoj status naše nasvestranije sportašice, s državnim odličjima na 100km, trailu, planinskom trčanju, triatlonu, duatlonu i biciklizmu!
Kros: samo tjedan dana kasnije smo nastupili na ekipnom prvenstvu Hrvatske u krosu, i unatoč tome što nam većina naših najboljih nije nastupila ili jeste ali još uvijek nedovoljno oporavljeni od stotke, u seniorskoj konkurenciji bili drugi najuspješniji klub.
Od nedavno je uvedeno pravilo da jedan atletičar/ka u seniorskoj konkurenciji može nastupiti na 2 trke, pa smo uglavnom gledali reprize kratkih i dugih trka. To je najmanje odgovaralo nama, koji smo poznati po “širokoj klupi”, pa smo jedni od rijetkih koji smo prethodnih godina mogli svaki put sastaviti dobre ekipe u sve 4 seniorske trke, samim time i osvajati bolje pozicije jer drugi klubovi nisu imali i još uvijek nemaju tu raskoš. Dodatno smo izgubili još i na epidemiološkim mjerama po kojima su samo seniorkama/ima ograničeni nastupi do 5 učesnika, čime je dodatno umanjena mogućnost klubovima sa zgusnutom kvalitetom, a to smo u biti jedino mi, a znali smo na temelju i toga osvajati čak i prvo mjesto ranijih godina. Međutim, najviše smo u biti pogođeni terminom, obzirom da su nam skoro svi najbolji članovi vikend prije trčali 100km, pa ili smo ih odmarali ili su došli na kros bitno potrošeni, tako da nam na prvenstvo nisu došle praktički dvije moćne ženske ekipe koje bi se sigurno ovdje borile za prva mjesta u obje trke (Nikolesić, Šimunović, Bonačić + Maras, Orlić, Smojver).
Ipak, najbolje od svega je da smo unatoč svim tim situacijama koje nam nisu išle na ruku, u seniorskoj konkurenciji u kojoj jedino i nastupamo, čak i u sasvim drugoj postavi bili drugi klub u Hrvatskoj od ukupno 25 koliko ih je participiralo, s time da su od tih 25 samo tri nastupila i vikend prije u Brodu, sva tri praktički bez ikakvog učinka i na 100km i na krosu…
by Janko | pro 21, 2020 | Razno
Stojim zadihan s rukama na koljenima. Na appu na mobitelu mi piše completed 42.2km, elapsed time 2:58:46, datum 14.11.2020.. To je stvarno to? Napravil sam ono kaj sam godinama sanjal? Da!!!! Jel to nekaj posebno? Možda je nekom mrak, a možda nekom bez veze. Za mene je super! Sretan sam!! Ovo je nešto što sam htio, i u što sam puno uložio. Na Jarunu sam, trkači prolaze oko mene, veslači veslaju. Nekada sam i ja tak veslao. I mislil da sam sa svojih 18 godina završil sa svojim pomicanjem granica u sportu. A gle me sad, s 41 godinom. Maraton ispod 3h! Kojih 100 metara iza mene stoji moja draga. Upravo sam prošao pored nje po ne znam koji put u zadnja 3 sata, 6. ili 7., ne znam više. Što sam se bližio kraju sve sam brže prolazio svaki krug, sve bolji pace. Nikad mi nije bilo na maratonu tak, da ne rikavam u zadnjim kilometrima. I dalje nemrem vjerovat. Oči su mi malo vodene. Idem polako natrag do Vanje i Dubravke, koje su mi pratile u ovo subotnje magleno jutro. A nije mi bilo dobro na početku. Stražnja loža me zatezala od petog kilometra, a pace stalno malo sporiji od željenog. Nakon 21.km sam moral pojačati, inače ne bi bilo to to. I išlo je, išlo! Čak je bilo sve lakše, bol je nestala, zen u glavi kad je shvatila da je moguće ostvariti cilj i da je on sve bliže. Tak je bilo to na taj dan, u samoorganizaciji, prijavljen na virtualnu trku, malo kroz grad i onda kruženje po Jarunu, uz neprocjenjivu podršku i ljubav moje Vanje koja mi je osigurala okrijepe, ali i odličnu prehranu i psihopotporu tijekom priprema i same trke.
Kao prvo i osnovno, put do tog dana kojeg gore opisujem nije kratak. Dug je. Višegodišnji. Osam godina dug. I s onoliko sati koliko sam se tome odlučil i mogl posvetiti ovisno o životnom tempu, mislim da put nikak nije mogl biti kratak. Radim u bolnici, imam 24h dežurstva 5-7 put mjesečno, odradim 220-250 radnih sati mjesečno. Van posla dost vremena posvećujem ponovno poslu, imam curu, imam djecu, volim putovat, imam još hobija osim trčanja…
Drugo, možda još i „osnovnije“, cijeli sam put prošl uz pratnju AK Sljeme.
Treće, puno je kotačića koje trebaju sjesti na svoje mjesto u tijeku pripreme za maraton i samog maratona. Neki se poslože sami, poput vremenskih uvjeta na dan trke. Ali ima i kotačića na koje mi utječemo, i o njima sam ovdje mislil reć koju riječ.
Oni koji me poznaju, ili više ili manje, znaju da mi je, što se trčanja tiče, moja najveća ljubav brdo, šuma, Sljeme i druge planine, priroda, trailovi, trekinzi,…. I druženje s ekipom koja je u glavi slično ili još jače opaljena. Odlučil sam trčat nakon prvog posjeta jutarnjoj gelender ligi u lipnju 2012., s 33 godine. Godinama prije tog sam haklal nogomet, dok mi nije jedan potrgal gležanj, pa sam pauziral od nogometa mjesec-dva, al sam se mogl pravocrtno kretat i ić na brdo. Tak da u biti na tome kaj trčim i kaj mi je to uljepšalo život mogu bit zahvalan bratiću koji me pozval na JGL i čovjeku koji mi je brutalno uklizal na haklu. Nakon tog prvog JGL-a, odmah sam se učlanil u AK Sljeme, i već mjesec dana poslije otišl s njima na svoju prvu, i možda najbrutalniju trku (ocijenjeno prema tome kolko mi je bilo zlo u finišu), Grossglockner berglauf. Mada su sve moje daljnje trke, druženja i slično najviše bile vezane uz Uprigelender ekipu, treking ligu, trail itd…, ipak od početka pokušavam trčat i cestu – polumaraton nakon 3 mjeseca od početka trčanja, a zatim i maraton u proljeće 2013. Od tada pokušavam jednom godišnje trčat cestovni maraton i polumaraton. Kak sam prvi maraton u Beču prešl za 3:33, počel sam nakon tog polako sanjati i o maratonu ispod 3 čuke. Gledajući tad cure i dečke iz Sljemena (mislim da su bili ekipni prvaci Hrvatske te godine) koji su išli i puno brže od toga, znao sam da ne bum nikad treniral ko oni, koji su derali kilometražu od barem 150 km tjedno. Ali… činilo mi se da bi se kroz više godina upornošću takav pomak vremena i uz manju kilometražu ipak mogl dogodit.
Nisam neki talent za sport zvan trčanje, ali mislim da nisam niti antitalent. Vidl sam talentirane trkače. To su ljudi koji tek počnu trčati i idu na Puntijarki u prvom „nastupu“ 30 minuta ili na starom JGL-u 36 minuta. Ili ljudi koji godinama nisu trenirali, dobili 15 kila, a onda u roku od par mjeseci povratka budu redovito prvi na Mrcini. To je čovjek koji svoj prvi maraton u prvoj godini treninga ide 3:01. A kaj reć za čovjeka koji ima skoro 60 godina, a na bilo kojoj kratkoj ili dugoj brdskoj trci se nosi s najboljima u državi koji su desetljećima mlađi? To je talent. U većini slučajeva to su ljudi koji puno treniraju i zato postižu odlične rezultate, ali su nadareni organizmom koji im omogućava potencijalno vrhunski rezultat ili bolji rezultat u odnosu na nekog drugog koji trenira jednako ili više. Znam da nisam jedan od njih. Al sam skužil da mi bolje leži trčanje po ravnom nego po brdu, mada u brdu više uživam. Isto tak mi bolje leže trke od recimo 30 do 60 km. Taj tempo mi nekak paše: ne uspušem se previše, puls je umjeren, a valjda sam kao mali na veslačkim treninzima naučio mozak na monotonost takvih duljina i zen koje one pružaju. A posebno mi se nakon prvih iskustava učinilo da mi, od svih trka na kojima ganjam rezultat, najviše leži cestovni maraton.
U pripremama sam se uvijek držal sljemenske sheme treninga – tri glavna treninga od čega dva kratka i jaka treninga prek tjedna i jedan dugi za vikend. Mislim da ovo svi znaju, ali ipak vrijedi reći glavno pravilo – nikad dva glavna treninga u dva dana zaredom. Između glavnih sam zadnjih godina hvatao još po 2-3 lagana treninga tjedno, obično po šumi i brdu u trajanju od 45min – 1h, skroz laganim tempom, kilometraža uvijek ispod 10km. Kilometražu niti ove godine nisam skupio veću od 70-80 km tjedno tj. 300-350km mjesečno. Jako rijetko sam išao na grupne treninge u klub. Nije da to promoviram , nego meni tak paše. Nema obaveze satnice i bliže mi je izać iz kuće nego se vozit do nasipa pol sata. Jedna od prednosti trčanja baš je što se može trenirati prema svom rasporedu života. Ovisno o stanju odmorenosti, umoru u mišićima, količini spavanja u noći prije, često sam prilagođaval tempiranje određenog treninga u tjednu. Dugi trening nekad nije mogl bit za vikend ak sam npr. bil dežuran petak-nedjelja (2 x 24 sata), pa je bio npr. u ponedjeljak ujutro, ili četvrtak navečer, a u subotu kraći intenzivni trening. Kak sam još znal prilagođavat treninge? Ove godine nisam radil uobičajene vikend pauze bez dugačkih treninga, al sam napravil koju brdsku dužinu umjesto ceste. Na svoju ruku sam produljio poneki dugački trening s 35km na 42km, ali nekad i skratio one tempo dionice u njemu, ovisno o raspoloženosti tog dana. Isto tako čovjek se mora znati snać i prilagodit uvjetima koji nisu idealni. Primjer: ljetovanje na otoku. Treba trčat dionice po 1km, a otok fakat nije ravan. Al eto, snimajući glavnu cestu u jednoj vožnji autom, našlo se 500m ceste koja je ravna, i eto mogu se derat dionice od 1 km sim-tam. Dugi trening na Dugom otoku? Nema šanse, da bude po ravnom! I onda ne možeš držat tempo grupe ko na nasipu u Zagrebu. A kaj možeš? Trčat po pulsu i ne obazirat se na tempo. Vremenski odradit onolko kolko bi trebalo za tu dužinu po ravnom. I eto, korisni trening je tu. A kaj s 32 st.C. i suncem u bulju zadnjih sat vremena? Opet, drži puls bez obzira koliko je spori tempo i pij vodu koju si ponio u ruksaku. Jebiga, to je način da imaš koristi od tog, i budeš još malo bliže svom cilju. Dugački treninzi po Zagrebu solo, a ne želiš nosit ruksak? Hvataj pumpe s vodom po gradu (Zrinjevac, Maksimir, VK Mladost, Jarun,…) i imaj 20 kn kod sebe za kupit izotonik.
Jedna od bitnijih stvari koju sam skužil tijekom prvih godina, i mislim da je baš jako važna, a čini mi se da se trkači toga vrlo rijetko pridržavaju, je da treninge treba raditi prema pulsu (srčanoj frekvenciji). Što to znači? Puls nam pokazuje koliko opterećujemo organizam, i da li smo u aerobnom ili anaerobnom modusu treninga. Čitajući jednom Draganov post o pulsu, dao sam si truda poslije više time pozabaviti kroz još neke izvore i eto, otkrio sam greške koje sam radio, i počeo više prilagođavati treninge prema pulsu. Skužil sam da možda preslabo radim kratke i jake treninge. Ali puno važnije je bilo to da se previše forsiram na dugim treninzima. Pokušavao sam držat pace na kojem mi puls usred treninga skoči previsoko, i da ulazim u „crveno“ (anaerobno) i tak iscrpljujem organizam, kao da sam tog dana na trci. Mogao sam ja odraditi takav trening, nisam se osjećal loše, al bil sam umorniji za sljedeće treninge, noge su bile teže, rizik za ozljedu veći, gurao sam sebe u neke grupe koje nisu bile za mene. Akumulacijom takvih treninga bilo je vjerojatno manje koristi nego kaj je trebalo biti. Nakon toga sam se počeo striktno držati zone pulsa određene za većinu treninga, a ne pacea (tempa), pa kak bilo da bilo. Naročito na duljim treninzima. A vrijedilo je to i za lagane treninge, da se ne pretjera s opterećenjem. I s vremenom gle čuda! Pace je bil sve brži i brži, uz manje muke, a veću svježinu sljedećih dana. Treba strpljenja, nemre sve odma, ali došlo bu na svoje… Osim toga, kad čovjek malo bolje osluhne sam sebe, skuži da ne ide jednako spreman u svaki trening. Ima dana kad smo iscrpljeniji od posla, kad smo loše spavali, kada smo iz dežurstva, kad nas je neko psihički izmaltretiral, kada nas je trening od prije dva dana baš potrošil. Ima i dana kad smo zmajevi, najjači, letimo, baš nas ide, jedemo beton! I baš zato ne trebamo uvijek trenirati istom jačinom, ići uvijek u istu grupu na treningu. Treba prilagodit pace, a po meni je to najbolje radit prema pulsu. Nakon nekog vremena više nije potrebno stalno gledat u pulsmetar, ili više nije potrebno uopće gledati, jer čovjek već dobije osjećaj u kojoj zoni se nalazi i kak se prilagodit tog dana.
Jedan od ciljeva u pripremama je probat odradit što više glavnih treninga od početka do kraja. Da bi se to moglo, tijelo i um moraju bit spremni i odmorni pri ulasku u takav trening. Zato između glavnih treninga mora bit i adekvatnog odmora. Općenito nemam tempo života s puno odmora ili bolje rečeno praznog hoda. U svemu što radim i živim pokušavam uživati. Tak da odmor općenito, ali i odmor između glavnih treninga shvaćam na možda specifičan način. Između glavnih treninga (koji su uživancija na svoj način, najviše nakon kaj se odrade 🙂 ) lagane treninge radim skroz po svom guštu, po mogućnosti u šumi ili prirodi, pokušavam upijati okolinu, slikati slike za insta (@toni_runner_) i jednostavno uživat, bilo to u šest ujutro il devet navečer. Bez gledanja na sat i gps-a. Odmarati kak se volim odmarati. Bitan dio odmora je i san, i možda bi sve bilo još bolje da ga imam više.
Ono što AK Sljeme uvijek odlično postavlja je godišnji plan treninga. Baza – peglanje forme – odmor – ljetna baza – peglanje forme – odmor. Fokus je obično na dvije trke i totalni sam pobornik toga. Glavu i tijelo pripremati na maksimalno dvije teške trke godišnje gdje dajemo svoj maksimum i pokušamo pomicat svoje granice.
Mislim da je najbolje ne trčati trke tijekom priprema za maraton. Ali ak se trče, jer teško je nekad izdržat bez tog, najbolje je da budu kratke ako se odrađuju na maksimum. Ili da se ne odrađuju na maksimum nego kao trening. U suprotnom scenariju, mislim da se trkač može previše iscrpit, a i s danom trke i danima oporavka zgube se vrijedni dani treninga. A bitno je u planu treninga odraditi što se više treninga može. Samo za primjer, znao sam ponekad odraditi polumaraton do 3 tjedna prije maratona. Mislim da u tom slučaju ne treba ganjati PB. Ove godine sam 3 tjedna prije maratona trčao cenera u Zaprešiću. A 5 tjedana prije, na vikend kada sam ustvari trebao trčati otkazani Zagrebački maraton, guštao sam na 50 brdskih km na „Samoborskih 10“. I to sam odradio umjereno, kao jako dugi trening, taman tak da se uspijem odmoriti od subote do utorka, kada je išao sljedeći jaki trening.
Ako pričamo o odmoru prije same trke, mislim da je to neopisivo bitno. U maraton u kojem ganjam svoj rekord pokušavam ući skroz odmoran. Mislim da treba biti odmoran do te mjere da kad se probudiš tog dana, imaš potpuno lagane noge i željan si trčanja, željan si baš te trke. Po mogućnosti si psihički odmoran i naspavan. Zadnji dugi trening obično radim najmanje 2 tjedna prije. Ove godine sam malo prekršio jer sam 2 tjedna prije išao na hodanje po Velebitu koje ono baš nisam htio propustiti (i dobro da nisam), pa sam dva dana kasnije, tj. 12 dana prije trke napravio zadnji dugi trening. A nakon tog u zadnja dva tjedna prije trke tri treninga tjedno, u njima samo jedan kratki fartlek, a sve ostale lagano i kratko. Dva dana prije maratona nikad ne trčim. I opet uvijek na kraju mislim da sam se mogao još bolje odmoriti prije trke.
Moram priznati da do prije dvije godine nisam previše pazil ni na prehranu ni na težinu tijekom priprema. Prošle sam godine prvi put pokušao smršavit i pazit kak jedem. Inače sam svejed, jedem meso i jako volim slatko, ali rijetko jedem junkastu hranu. A imam i Vanju koja fino i zdravo kuha, i može se reći da biramo „zdravije“ namirnice. Prošle godine promjena je bila u tome da sam mjesec i pol prije maratona izbacil rafinirani šećer, jel manje i nisam pil alkohol. Izgubio sam 4-5 kila i meni se čini da je to imalo utjecaja na rezultat prošle godine (3:01, 3 minute bolje nego godinu prije). Ove godine sam to počel raditi dva mjeseca prije, što je na kraju ispalo tri mjeseca jer je plan bio Zg maraton, a trčal sam ga na kraju 14.11. U tih 3 mjeseca sam polako reduciral rafinirani šećer do nule, jel manje, i jel nešto zdraviju hranu nego obično, a alkohol nastavil umjereno piti (kak je „umjereno“ naročito kod alkohola jaaaaako subjektivna procjena, preciznije je reć čaša vina dnevno i 2-4 pive tjedno). Sa 72 kg sam došao do 65-67 kg. Ono kaj uvijek delam prije maratona je „carbo loading“. Dosta jednostavan pristup – u šest dana prije maratona prva tri dana većinom proteini i masti, a zadnja tri dana deri po pašti i čokoladama (ugljikohidrati). Detaljnije preporuke Dragan obično pošalje u klupskoj obavijesti prije glavnih trka. Mislim da to stvarno pomaže punjenju zaliha glikogena i pokazuje svoj učinak u drugoj polovici maratona. Kaj se tiče trke, ne jedem tijekom trke, pokušavam piti na svakoj okrijepi i to samo izotonike, ako ih uspijem uhvatiti 🙂
U pripremama za maraton ozljede su vjerojatno česte. Imal sam sreće da me to dosad nije previše mučilo, ali me nije ni zaobišlo. Na sreću uvijek samo u blažem ili početnom obliku. Ak se na vrijeme reagira, moguće je spriječiti progresiju lakše u težu ozljedu. Vjerojatno rizik za ozljedu smanjuje dovoljno dugo zagrijavanje prije treninga, kaj prevenira ozljedu na tom treningu. S druge strane rastrčavanje i rastezanje nakon treninga (teorija da nakon jakog treninga treba još neko vrijeme održati nešto jaču prokrvljenost mišića) pomaže boljem oporavku mišića, čini ih spremnijim za sljedeći trening, umanjuje akumulaciju umora i održava gipkost tetiva i mišića pa ih čini manje sklonima ozljedi. Trudim se tog pridržavati, ali naravno ne ide to uvijek. Neke početke ozljeda, koje sam imao, kao npr. zatezanje i bolnost u stražnjoj loži, mogu povezati s nepridržavanjem navedenih mjera (riječ koja je postala jedna od najomraženijih u današnjem pandemijskom svijetu). S druge strane mislim da neke ozljede nastaju forsiranjem prevelike tjedne kilometraže u odnosu na ono za što je tijelo pripremljeno, a nastaju kada se brzo i naglo povisuje kilometraža prema brojkama koje netko dotad nije radil u životu ili ih nije radil već dugo vremena. Tak sam u jednim pripremama odlučil povisit kilometražu na laganim treninzima i footinzima po ravnom koje dotad nisam radio u tolikom obujmu. Osjetil sam kak se kod mene u samo par dana razvija plantarni fasciitis. Isprva blaga bol u tabanima bila je svakog dana sve jača, malo izraženije na jednoj strani. Kaj sam napravil? Modificiral na par dana treninge za treninge na brdu, umjesto footinga vozio bicikl ili veslački ergometar, rastezal se više, promijenio tenisice, i popil koji ibuprofen. I prošlo za nekoliko dana pa sam mogao trenirati dalje normalno. Inače nisam sklon lijekovima i mislim da ne treba pit protuupalne analgetike kao što je ibuprofen na redovnoj bazi ili „za muskulfiber“, ali kad osjetim da me zateže ili bolucka neka tetiva, ligament ili mišić na nekoliko dana, i čini mi se da bi iz toga mogla nastati kronična upala, popijem kroz nekoliko dana ibuprofen 2-3 x dnevno. Ali uz to pokušam poštedjet taj dio tijela na još neki drugi način, kao u navedenom primjeru.
Još jedna bitna stvar kod ganjanja PB-a na maratonu ili polumaratonu. Kada se skidaju minute koje se vrte oko reze od 3h, te minute jako teško idu dolje i ovise o puno toga. Da bi vrijeme na maratonu bilo što bolje, na stazi bi trebalo biti što manje uzbrdica. Nikad se na nizbrdici ne može nadoknadit tolko kolko se zgubilo na uzbrdici. Ja sam do ove godine maratone trčal samo u Beču (2x) i Zagrebu (5x). Bez obzira na to što neki ljudi misle da je npr. na Zg maratonu staza monotona, ukoliko skidate PB, mislim da je jako pogodna i nije mi smetalo skoro svake godine trčati samo taj maraton. Za uživanje trčim trke, trekinge ili druženja u brdima, ali na maratonu ganjam rekord i mislim da je Zagreb dosad za to bil odličan. Ove godine, kada sam priželjkivao maraton ispod 3h, nije mi bilo drago čut da je trasa Zg maratona promijenjena i da ima uzbrdice uz bolnicu Dubrava i u Kukuljevićevoj. Eto možda je čak i ispalo bolje da je otkazan jer sam ovak mogl trčati maraton po Jarunu, koji je ravan. Navodno su maratoni koji su ravni ili čak na nizbrdici, pa su tak i povoljni za rekorde, maratoni u Berlinu, Bostonu, Palmanovi… Trčal sam polumaratone u Ljubljani i Beogradu, gdje ima uzbrdica. U Ljubljani nisam uspio skinuti PB. U Beogradu jesam, istrčao sam 1:25, do sada moj najbolji rezultat na polumaratonu. Ali da sam držal 4:00 pace do kraja još zadnjih par kilometara, a nisam jer je bila uzbrdica, bilo bi 1:24:00 ili malo ispod. Do rekorda sam po ravnom 🙂
Maraton doživljavam kao borbu sa samim sobom i s vremenom. U toj trci se s nikim ne natječem. Naravno, poslije pogledam koji sam po redu i veseli me ak sam dobro plasiran npr. super mi je biti u prvih 50 na Zg maratonu. Isto tak, nemrem reć da nije jeben stimulans protrčati kroz ekipu Sljemenaša u Ilici, ili kad te muzika na ulici potjera da potrčiš malo brže, ili ti neko dovikne „Ajmo, Toni!“, ili kad protrčiš pored nekoga tko te voli i navija za tebe. To puno znači! Ali trčim svoju trku, onak kak mi paše i kak želim i kak se osjećam toga dana. Na to trkači oko mene ne utječu baš previše i mislim da je najbolje ne pratiti ničiji drugi tempo nego držati svoj. Najbolji dokaz tome je upravo ovaj maraton ispod 3h, bez službene trke i bez drugih trkača. Moja trka s mojim ciljem.
Maratonski slijed:
- Beč 3:33
- Zagreb 3:23
- Beč 3:18
- Zagreb 3:09
- Zagreb 3:08
- Zagreb 3:04
- Zagreb 3:01
- Zagreb (Canberra virtual) 2:58:46
Hvala Draganu na prijedlogu da ovo napišem (mada mu možda baš i nije fora sad kad vidi duljinu teksta), na mogućnosti stavljanja ovog na website AK Sljemena, i najviše na planovima treninga kroz sve ove godine.
I na kraju sažetak recepta za što bolji maraton 🙂 :
- Bit strpljiv, dizat kilometražu postupno
- Držat se pulsa (barem u počecima)
- Odradit što više planiranih treninga, i odradit ih od početka do kraja
- Prilagođavat treninge (kada i kako ih radimo, a najviše ovisno u umoru ili ozljedama)
- Adekvatan odmor
- Prilagodit svoju tjelesnu težinu
- Na trci furat svoj film
- Trasa bez uzbrdica
- AK Sljeme
Toni Matić
