by simke | lis. 11, 2021 | Razno
Krenimo ispočetka – predstavi se, otkrij nam gdje živiš, koliko imaš godina, za koji klub trčiš i ostale zanimljive privatne stvari o sebi 🙂
Zovem se Tomislav Truntić, rođen sam i živim u Zagrebu, navršio 52 godine i idem u školicu trčanja AK Sljeme. Imam dvoje djece, Dunja 26 godina, i Filip 21 godinu, postao udovac prije 6 mjeseci nakon 27 godina braka. Radim kao freelance SAP konzultant, radim na informatičkim projektima za velike firme, uglavnom u inozemstvu. To znači da budem na putu 4-5 dana za bliže projekte, ili 4-5 tjedana za one dalje.
Kako si se odlučio pridružiti Školi trčanja Sljeme?
Trčao sam solo i prije, imao uspona i padova, završio preko nekoliko desetki, polumaratona i trail utrka, i onda upisao školicu. Zapravo mi je korona pomogla u tome, jer sam zbog nje radio remote zadnjih godinu i pol, inače sam bio stalno na putu. Rekao bih da ima par osnovnih razlika kad sam trčiš ili organizirano. Prvo, školica ti daje redovitost: nema onog sutra ću, kasnije ću, e jebiga sad mi se više ne da, nego imaš fiksne termine. Dalje, ono razgibavanje prije trčanja i istezanje poslije utrke ćeš rijetko odradit tako temeljito kad si sam. I ono najvažnije, postoji program od kombiniranog trčanja i hodanja koji te dovede do desetke ili polumaratona, ovisno o sklonostima i mogućnostima. Naravno, s vremenom se smanjuju hodačke dionice, i povećavaju trkačke, zajedno s brzinom. Naravno da možete downloadati s interneta neki program koji će vas dovesti od kauča do polumaratona za neki broj tjedana ili mjeseci. Ali ja sam prelijen za to, onda mi to bude opet ko neki zadatak na poslu, a u školi samo treba slijediti upute trenerica… Osim svega toga, ekipa je šarolika, ali svi pozitivni i trude se, možeš upoznat neke nove ljude, steći nove prijatelje, možda i novu ljubav svog života…
Puno putuješ, i jako lijepo opisuješ svoja putovanja. Znači li to da i treniraš na putovanjima te koje ti je bilo najdraže mjesto gdje si trčao?
Da, posao me odvede na razne strane svijeta doslovce. Treniram i na putovanjima, doduše treba mi neko vrijeme da se snađem, i da skontam gdje u blizini ima kakva zgodna staza. Najdraže mi je bilo trčati kružnu rutu ‘3 mosta’ u Mainzu, gdje imaš nekih 9 km uz Rajnu, preko jednog željezničkog i dva cestovna mosta. Ima i druge ekipe koja tamo trči, hoda i biciklira, a koji put se i neki kolega s projekta pridruži. U Ateni sam trčao s korisnicima utrku od 10 km unutar Atenskog maratona, taj kultni originalni maraton je valjda san svakog trkača. U austrijskom Tirolu je hotel imao mountain bicikle za goste, pa sam znao napravit vožnju kroz šumu do obližnjih jezera na brdu. U Montrealu sam uglavnom hodao neku kružnu turu na brdo Montreal, na čijem vrhu je veliki plato vidikovac, s kojeg vidiš cijeli grad. U Sarajevu sam rolao i trčao po Vilsonovom šetalištu, gdje se netko genijalno sjetio da tu cestu uz Miljacku zatvori za promet poslije 17h. U Podgorici sam išao s kolegom x puta na brdo ponad grada koje se zove, pogađate, Gorica 😊 Naravno, sve ovisi i o godišnjem dobu, i samom položaju hotela, ak si negdje na rubu industrijske zone, onda nije ni neki užitak šalabajzat okolo. Znao sam trčat u teretani na traci, na Long Islandu, u Padovi, u Apatinu, i u Japanu – kad bi bilo loše vrijeme, ili kad mi se jednostavno nije dalo izlazit van i istraživat.
Što za tebe znači sport?
Kad sam bio mlađi, nisam se uopće bavio sportom, sve negdje do 32. godine. Tokom dana kava i cigareta, navečer piva i cigareta, ok, malo pingponga i planinarenja jedino… Onda sam došao do 104 kilograma i vrlo loše kondicije, znaš ono kad se pogledaš ujutro u ogledalo i shvatiš da si idealan kandidat za neki udar, srčani/moždani/kakavgod, ako nešto ne poduzmeš. Prestao sam pušit, ali nisam od onih koji mogu samo prestat jest i smršavit, tako da sam silom prilika krenuo u neki sport. Prvo sam zapravo išao na hodanje i rolanje, onda je kum za neki okrugli rođendan skupio lovu od frendova za zajednički poklon u obliku bicikla, a kasnije me povukao i na trčanje. Nisam baš bio konzistentan, imao sam uspona i padova s formom i težinom. No, s vremenom se sport pretvorio u nešto redovito, čak bih se usudio reći postao i neka vrsta terapije – koliko fizičke, toliko i mentalne. Kad trčiš ili voziš bicikl, nema posla, šefa, svakodnevnih obaveza, partnera, djece, roditelja, društvenih normi i statusa – samo ti i cesta, i tvoj pokušaj da daš sve od sebe da napraviš PR na tom segmentu na Stravi. A kod intenzivnijeg treninga osjećaš da se čestice onog plaka u žilama odvajaju i odlaze u nepoznato, i dođe jedan slonić Dumbo na kojeg se ukrcaju tvoje brige, i onda on s njima odleti u bespuća povijesne zbiljnosti 😊
Imaš aktivnu i djecu, a nekad ih dovodiš sa sobom i na treninge. To onda bude pravo obiteljsko treniranje: tko je bolji: mladost ili iskustvo? 😊
Djeca, zapravo već odrasli ljudeki, treniraju Krav Magu već dosta dugo. Tamo imaju i tehnike samoobrane, i kondicijske vježbe. Kad nemaju treninge iz ovih ili onih razloga, onda ih ponekad uspijem nagovorit da dođu sa mnom na trening trčanja. Sin bude na kraju brži od nas u grupi, valjda na mladost i svježinu…
Uz to što treniraju nekad s tobom, idu li djeca s tobom i po utrkama?
Da, ponekad ih uspijem nagovorit da dođu i na koju utrku, Filip na dulju dionicu sa mnom, a Dunja neku kraću. Bili smo par puta tu u Zagrebu na AdventRunu, MedvedRunu, Ceneru, malo rjeđe i na kojem polumaratonu ili trailu. Sin je na zadnjem polumaratonu bio brži od mene, ali sad nakon školice ćemo vidjeti…
Zapravo nam je bilo koji put jako zgodno kad bi nas se više familija skupilo, u raznim kombinacijama s djecom, pa bi nam neka trail utrka poslužila kao izgovor za vikend izlet na npr. Dugi Otok ili Rab. I utrke se onda mogu prijaviti u raznim kombinacijama, netko trči manju, netko veću dužinu, netko bude moralna podrška… Onda se desi da kum i ja otrčimo 23 km ujutro po Dugom Otoku, a popodne odmornija ekipa zaželi u šetnju, ajde rijetko smo tu pa da vidimo šta ima, i onda još navečer na koncert totalno opičenih lokalnih bendova, gdje gaće vise iznad pozornice kao ukrasi – umro sam načisto, ali nema veze, taj dan sam napravio 53000 koraka i oborio svoj rekord u toj olimpijskoj disciplini 😉
Što bi savjetovao roditeljima s djecom, kako uskladiti obaveze i roditeljstvo?
Nemam tu neki točan odgovor… S mojim putovanjima, s dugotrajnim bolestima pokojne supruge, i svim što ide uz to, ne znam koliko smo to uspijevali uskladiti, ali znam da smo se trudili koliko smo mogli… Rekao bih jedino da je jako dobro dati djecu na neki sport od malih nogu…
Paziš li na prehranu?
Da. Jedem i dalje sve, ali mislim da bi bez promjena u prehrani bilo puno teže napraviti neki pomak na bolje. Prvo sam izbacio šećer iz kave i čaja, računam ak popijem 5 kava na dan, to je odmah 5 žličica šećera manje. Kad sam na putu, smanjio sam odlaske u restorane navečer. Malo sam s tim doduše reducirao i društveni život, ali kad sam znao otić na neku večeru, i to zalit s par piva pa na spavanje, imam osjećaj da sam se samo debljao. Smanjio sam i suhomesnato i ugljikohidrate, prvenstveno kruh, pivu i slatkiše, a za grickalice često umjesto keksa ili čipsa uzmem npr. svježeg ili suhog voća.
Uz trčanje, dosta i bicikliraš, kako usklađuješ ta dva sporta?
Kombiniram ta oba sporta, doduše sad više trčim kad imamo treninge 3 puta tjedno u školici. Trčanje je zapravo najjednostavnije organizirati i na putu, trebaju ti samo tenisice, trkačke hlačice i majica. To stane i u ručnu prtljagu za 4-5 dana. Trčat možeš i ak je malo hladnije, mokrije ili mračnije vani. Biciklom pak možeš dalje doći, što bude malo zanimljivije, pa kad sam doma rado napravim neku turu biciklom, a neki bi rekli i da je bicikl nježniji prema našim koljenima za nas u najboljim godinama. Tak da izbor između sportova zapravo često ovisi i o raspoloživosti, a ako pretjeraš u bilo čemu opet ne valja, negdje te neka ozljeda dočeka iza ugla.
Što bi naveo kao najveće benefite sporta, a koje su tebi utjecale na život?
Kad sam djecu nekom prilikom vodio na jednu utrku, pitali su me zašto uopće trčim. Odgovorio sam da me možda i ne bi bilo više da se nisam počeo baviti sportom. Ako to i nije baš skroz točno, sigurno ne bih bio u relativno dobroj formi kao sada. Doduše to nećemo nikad saznati, što bi bilo kad bi bilo, jer nemamo kontrolnu skupinu u vidu nekog drugog ja 🙂
Anyway, sad sam na 89 kg, s vremenom polumaratona od 02:06, odnosno u tempu 6 min/km. Sad na završetku školice idemo na ZG polumaraton, i nadam se da će vrijeme biti još malo bolje, a plan je i da dođem makar do nekih 84 kg na svojih 173 cm visine.
Imaš li neku poruku za kraj?
Neću otkriti nikakvu toplu vodu… Kako lik kaže npr. u onoj knjizi ’100 savjeta za život’, ne možete promijeniti ono što je bilo jučer, ali možete vidjeti koji su Vam prioriteti i donekle utjecati na ono što će s Vama biti sutra…
Dignite guzicu s kauča, pokrenite se i nađite sport koji vam odgovara, budite redoviti i rezultati će doći tokom vremena…
by simke | velj. 20, 2019 | Najave
Svi vi koji imate želju u skorije vrijeme istrčati neku ciljanu dužinu i za to ste odabrali stručno vodstvo ispred samostalnog natrčavanja po nasipu bez plana i programa, ovih dana kada nam je sunčeko napokon malo zasjalo na nebu (ili kupoli, što god vjerujete) suočeni ste s teškim izborom – imate ispred sebe sve moguće analogije pedagoških ustanova prebačenih u trkačku terminologiju – škole trčanja, akademije trčanja… uskoro očekujemo i postdiplomski trčanja i naslove tipa “postanite Akademik uz naše trenere”.
Iako nikako ne volimo taj naziv, zbog lakšeg razumijevanja novim članovima i mi smo odlučili naše pripreme nazvati ‘školom’ iako smo mi puno više od toga – mi smo jedna dobra ekipa koja zna za život drugačiji osim pustog zbrajanja kilometara… ekipa koja se zabavlja i druži… ekipa koja je drugačija.
Dakle, ne škola. Ekipa.
Ali sve su to naklapanja bez nekih konkretnih razloga i upravo zato mi vam ih ovdje donosimo čak 10:
1. Mi smo udarili temelje onome što se sada zove škola trčanja
Čudan smo mi narod, narod sklon zaboravljanju, što se najbolje vidi kada biramo političare na izborima. Isto tako je i u drugim stvarima kada je puno lakše stvoriti neku priču nego sagledati što se zaista dogodilo – plan pripremanja običnih ljudi za istrčavanje neobičnih dužina nastalo je u glavi glavnog trenera i predsjednika našeg kluba Janka tamo pradavne 2010. godine. Tada je on osmislio program za prvu generaciju škole trčanja 2011. godine i uspješno ih doveo do polumaratona i kasnije do maratona. Dakle, bez obzira na marketinška imena u daljnjem razvoju trkačkog buma u Hrvatskoj, imajte na umu da je to proizod Dragana Jankovića koji je imao dobru viziju nakon jedne obilne porcije halucinogenih gljiva. Šalimo se, naravno. Za gljive, ne za viziju.
2. Vode vas ljudi s puno kilometara u tenisicama
Naravno da je naobrazba bitna i da ne želite da vašu upalu slijepog crijeva tretira stolarski šegrt umjesto liječnika, ali u trčanju stvari nisu baš tako crno bijele. Završiti Kineziološki faks i smatrati se autoritetom za dugoprugaške treninge malo je pretenciozno, naročito zato što osim čiste matematike, taj posao možete raditi jedino ako imate vlastito dugogodišnje iskustvo u tom polju – iskustvo koja ćete prenijeti drugim ljudim umjesto citirati im ono što piše u udžbenicima. Naši treneri su vrlo iskusni trkači – Silvia Šimunović koja je na zadnjem zagrebačkom maratonu ostvarila impresivan rezultat od 2:56:41, te Zoran Kos, bivši specijalac, trenutno triatlonac i Iron Man su dvoje visokomotiviranih, dragih ljudi koji će s vama rado uz pivo popričati o svim vašim trkačkim problemima i uvjeriti vas da ste u dobrim rukama (nogama). Naravno, sve to nadgleda glavni trener spomenut u točki broj 1.
3. Volimo partijati
Sad se vi pitate – a tko ne voli? Pa kad me već cimate, autor ovog teksta je asocijalna kreatura koja ne voli druženja, ali hvalabogu u totalnoj sam manjini. U Sljemenu smo poznati po tome da opako treniramo, ozbiljno se spremamo i ostvarujemo vrhunske rezultate… ali kad se štoperice zaustave i proglašenje završi vidjet ćete da s istim elanom s kojim smo do maloprije peglali kilometre sada trusimo pivu i hranu koja je stavljena pred nas. I volimo pjevati. Jako volimo pjevati. Naročito u busu kad idemo s utrke što zna biti super veselo svima osim onima koji žele spavati, ali takvih nema puno. Sve u svemu, sport i glazba. Doslovno.
4. Imamo čak 10 naprednih grupa
Kada jednoga dana prođete početni program priprema (PPP) sigurno ćete htjeti nešto više i zato ćete biti poslani u naprednu grupu u kojoj možete odabrati hoćete li (i možete li) trčati u grupi koja pegla normu za OI ili u onoj jogerskoj na začelju. Svi vi koji želite trčati pronaći ćete svoju ekipu koja se kreće otprilike istom brzinom kao vi. Hoće li tamo biti bar jedna osoba koja kvari idiličan trening lošim vicevima i dogodovštinama iz ureda? Vjerojatno. Ali to je nebitno – imate slušalice, imate ekipu, trčite i vama je super. Kumbaja. Samo bez držanja za ruke.
5. Imamo svoje prostorije / svlačionice…
Ako mislite da je to default za sve klubove, grdno bi se prevarili. Malo njih (ako išta) ima fiksnu bazu koja je ljeti hladna, a zimi topla gdje se možete doći, presvući, ostaviti stvari i otići na mjesto početka treninga udaljeno svega stotinjak metara od kluba. U njima ćete zimi moći popiti čaj, ljeti neki izotonik ili cedevitu (ili vodu ako nismo stigli ništa smućkati) i u miru se presvući u suhu robu ne razmišljajući je li onaj perv koji se parkira blizu vašeg auta kad se presvlačite na parkingu sada u blizini i gleda vas dalekozorom. Totalna diskrecija i komocija.
6. …i kafić odmah pored kluba.
Iako se najviše volimo družiti u klubu nakon treninga, vrata do ulaska u naš klub nalazi se kafić Time u kojem se možete napričavati s kolegama, a koji ljeti ima ogromnu terasu na kojoj ćete s guštom žvakati proteinske pločice nakon subotnjih dužina.
7. Često putujemo
Nema ništa bolje od sjedanja u bus nakon odrađenih priprema i odlaska u neki talijanski gradić kako bi tamo kapitalizirali svoje treninge osobnim rekordom na nekoj od njihovih ravnih utrka. Pohodili smo do sada Ravennu, Ferraru, Bresciu, Veronu, Palmanovu… i svake godine idemo nekuda. Ljeti se čak ekipiramo i odemo svi skupa na Durmitor gdje planinarimo, trčimo, pijemo i udišemo divan zrak na 1400 metara nadmorske visine. S obzirom da smo prilično dinamični, uvijek izmišljamo neke nove destinacije i ovo vam je prilika da vidite ako ne svijet, onda barem neke gradove u 400 kilometarskom radijusu od Zagreba. Još nismo skupa išli na more ali kako je krenulo ne čini mi se ni ta opcija nemogućom…
8. Program priprema traje čak 6 mjeseci
Možda vam se to čini kao dugački period ali vjerujte nam kad vam kažemo da je ključ dobro pripremljenog trkača, koji neće vući ozlijede još godinu dana nakon priprema, postepen i umjeren put prema ciljanoj dužini. Naši treninzi će vam se na početku činiti užasno sporima i mislit ćete da ne napredujete… a onda ćete nakon mjesec dana pogledati unatrag i shvatiti da ono što ste nekad jedva pretrčali sada radite za zagrijavanje. To vam je kao kod dijete – svaki dan se važete i gledate u ogledalu i mislite da ste uvijek isti, ali mjesec dana kasnije kad upadnete u traperice koje niste nosili od srednje škole vidite koja je razlika u obujmu struka. Mi smo ta dijeta. Samo lijepa, ne ona u kojoj gledate kolegu s krafnom i razmišljate kako da ga eliminirate i gdje da sakrijete njegovo tijelo nakon što mu ju oduzmete iz ruke.
9. Imamo psa
Sljemenka je aljaški malamut i ujedno neslužbena maskota kluba – gdje god vidite nju, znate da su Sljemenaši u blizini. Osim kad se Sljemenka izgubi na Sljemenu, onda možda ne. Volimo pse i nemamo ništa protiv da dovedete svog ljubimca sa sobom na trčanje dokle god trčite iza grupe i vaš ljubimac je na lajni. Imali smo do sada puno pasa koji su na kraju ostvarili bolje rezultate na utrkama od svojih ljudi s kojima su trenirali…
10. Organiziramo čak 6 super utrka u Hrvatskoj
Hendrix polumaraton, Boroša, Medvedrun, Sljemenski Maraton, GRAWE Noćni Maraton, SljemeTrail… to su sve utrke iz naše radionice. Sad se pitate kakve to veze ima sa školom trčanja? Pa ovakve – ako trenirate u klubu koji osim vrhunskih rezultata pojedinaca iz njega, iskusnog glavnog trenera i odličnih trenera koji će vas voditi organizira još i pola tuceta kvalitetnih i vrlo posjećenih utrka, čovjek se ne može oteti dojmu da pomisli – okej, možda ovi ljudi znaju stvar, dvije o trčanju… Znamo, ali i dalje učimo. I sebe, a onda posljedično i vas.
Mogli bi sada skrenuti u patetiku i nabrajati koliko je tu bilo suza radosnica nakon ulaska u cilja, parova koji su se u klubu upoznali, oženili, dobili djecu, odselili u Njemačku… ali nećemo. Zaključit ćemo ovaj tekst samo jednom vrlo mudrom konstatacijom – možda su neke škole bolje opremljene dresovima jer su ugrabile jakog sponzora… možda su neke zakupile jumbo plakate pa ste za njih čuli prije nego za našu… možda… ali ono što mi imamo, a drugi nemaju je ona dodatna komponenta – mi smo ekipa, a oni su grupe.
I to je, dragi naši, ukratko zašto mi mislimo da bi vam kod nas bilo najljepše 🙂
A i volimo piti pivo… ne znam jesam li to spomenuo negdje…
Prijaviti se u novu generaciju trkača početnika koja starta sa svojim pripremama početkom ožujka možete učiniti ovdje.
gdje ćete ujedno pronaći sve stvari vezane uz termine, cijene i ostale sitnice koje bi vas mogle zanimati.
Vidimo se na upisima.
Pusa,
Sljemenaši
by simke | tra. 14, 2014 | Forrest Gump
- KADA: Subota – 03.05.2014.
- GDJE: Zagreb, Savski nasip
- START: 09:00 ujutro, završetak u 21:00 navečer.
DISCIPLINE:
- 12-satni ultramaraton, pojedinačno i štafetno (od 9:00 do 21:00). Startnina za pojedince je 150kn, za štafete 400kn.
- 6- satni ultramaraton, pojedinačno i štafetno (od 9:00 do 15:00). Startnina za pojedince je 120kn, za štafete 300kn.
- 100km, pojedinačno (od 9:00). Startnina je 150kn.
PRIJAVE: zatvorene
STAZA:
STARTNINA: Uključuje nastup u trci, okrepu i masažu tijekom svih 12 sati, finišersku medalju, učesničku majicu, organizaciju natjecanja i nagradni fond. Startninu treba uplatiti na IBAN kluba HR1223400091110074415 do 25.04. (PRIMATELJ: Atletski klub SLJEME, Zagreb, Rakušina 4; POZIV NA BROJ: 2014; OPIS PLAĆANJA: startnina za Forrest GUMP. Može se prijaviti i na dan trke, startnina je ista za sve discipline, ali bez majice i medalje (nabavit će se samo onoliko majica i medalja koliko bude prijavljenih s unaprijed plaćenom startninom). Startnina se u slučaju odustajanja ne vraća, ali se može prenijeti na nekog drugog trkača (koji nije prijavljen).
MAJICA:
MEDALJA:
TIMOVI: U trci na 12 sati svaki tim može imati maksimalno 4 člana, a minimalno 2. U trci na 6 sati, svaki tim može imati maksimalno 3 člana, a minimalno 2. Timovi trče po sistemu štafete se izmjenjuju kad hoće i kolko god hoće puta, po završetku bilo kojeg kruga u za to predviđenoj zoni. Svaki član može trčati više puta u trci. Prilikom online prijave u rubriku „kontakt, adresa“ treba unijeti ime ekipe.
OKREPA: Organizator će u unaprijed određenom prostoru osigurati «službenu» okrepnu stanicu i na nju postaviti sljedeću okrepu: vodu, isotonik, sokove, banane, limun, šećer, napolitanke, čokolade i kekse. Sve više od toga natjecatelji si moraju sami pripremiti i postaviti na «individualnoj» okrepnoj stanici, koja će biti unaprijed određena i u blizini službene. Početak i kraj okrepne stanice će biti označen, jer uzimanje (i dodavanje) okrepe izvan okrepnih stanica je zabranjeno. U zoni okrepnih stanica natjecateljima mogu okrepu dodavati samo osobe koje je natjecatelj prethodno prijavio.
PRATNJA: Zabranjena je pratiti natjecatelje s bilo kakvim vozilom, kao i davati trkačku podršku od strane osoba koje nisu u trci.
MASAŽA: Organizator će osigurati i masersku službu u drugoj polovici trke (nakon 14:00 sati), samo za pojedince koji nastupaju na 12-satnoj ultri i na 100km. Članovi štafeta se ne mogu masirati na službenom maserskom stolu!
MEDALJA: Finišerska medalja se osvaja samo u slučaju završenih minimalno 75km (12-satna ultra) ili 50km (6-satna ultra). Članovi ekipa će također dobiti finišerske medalje, ali uz uvjet da su ukupno pretrčali 125km (12-satna ultra), tj. 70km (6-satna ultra). U trci na 100km finišersku medalju će dobiti svi koji završe trku u vremenskom limitu (12 sati).
DODATNO: Od 19:30 do 21:00 trkačima se preporučuje nošenje noćne lampe. Trkači i timovi mogu postaviti svoje šatore u za to unaprijed predviđenoj zoni.
by simke | ožu. 7, 2014 | Savski Polumaraton
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=qqE0ySAaq-A[/youtube]
MJESTO: Zagreb, savski nasip kod Boćarskog doma
VRIJEME: Nedjelja, 06.04.2014. (start u 11:00)
DISCIPLINE:
– polumaraton = 21.1km po nasipu i makadamu, krug preko Jankomirskog i pješačkog mosta, označen svaki kilometar, 5 okrepnih stanica (6km, 11km, 15km, 18km i cilj)
– kratka trka (5km, krug preko pješačkog i mosta Slobode)
NAGRADE: Medalje po tri prvoplasirana u svim kategorijama. Pehari za troje prvoplasiranih ukupno te za tri najbolje muške (3 člana) i ženske ekipe (3 članice) u polumaratonu.
TOMBOLA: Nakon trke svi startni brojevi idu u kutiju na izvlačenje, a najsretniji u muškoj i ženskoj konkurenciji će dobiti Brooks trkačke tenisica:
SATNICA:
- Nedjelja (06.04.)
- 8:00 – 10:55 Prijave i podizanje startnih brojeva u balonu Boćarskog doma (Prisavlje 2)
- 11:00 Start polumaratona
- 11:05 Start kratke trke
- 14:30 Proglašenje i podjela nagrada, u balonu Boćarskog doma
KATEGORIJE:
ŽENSKE:
- Kratka utrka – 5 km
- Ž-S (1980. i mlađe)
- Ž-35 (1975-1979)
- Ž-40 (1970-1974)
- Ž-45 (1965-1969)
- Ž-50 (1964. i starije)
MUŠKE:
- Kratka utrka – 5 km
- M-S (1980. i mlađi)
- M-35 (1975-1979)
- M-40 (1970-1974)
- M-45 (1965-1969)
- M-50 (1960-1964)
- M-55 (1955-1959)
- M-60 (1950-1954)
- M-65 (1945-1949)
- M-70 (1944. i stariji)
STARTNINA:
- polumaraton – 40 kuna za prijavljene online do datuma 24.02. (ponedjeljak do ponoći)
- kratka trka – 20 kuna za prijavljene online do datuma 24.02. (ponedjeljak do ponoći)
Nakon tog dana ne može se više prijaviti putem Interneta, već samo na dan trke, uz startninu skuplju za 10kn (polumaraton 50kn, kratka trka 30kn).
Tko želi kvalitetnu majicu s dugim rukavima i logom trke može je naručiti prilikom online prijave i podići na startu, skupa sa startnim brojem (cijena majice 40kn).
ORGANIZACIJA I PROVEDBA NATJECANJA:
Atletski klub «SLJEME» i prijatelji
