U petom kolu ove sezone (a 113. generalno) postignut je rekordan broj učesnika – 171! Malo je trka u Hrvatskoj koje se mogu pohvaliti ovakvom masovnošću, a na Puntijarku, običnu ligašku trku u tjednu, ovog ljeta dolazi u prosjeku preko 140 trkača, što samo potvrđuje njezin kultni status.
Međutim, status ćemo probati malo produbiti, a rekord pomaknuti sljedećeg četvrtka, kada ćemo imati proglašenje Grend Sljema, zatim proslavu dvostruke pobjede (treću godinu za redom) Gorana Lesjaka i Tadeje Krušec na velebitskoj stotki, a u igri su i neki rođendani. U svrhu čega ćemo sve (još jednom) počastiti odojkom i janjetinom, biće tu i kolača, a u toku su pregovori za prateći kulturno-umjetnički program, za istu startninu!
Elem, u ovom kolu, osma pobjeda i osobni rekord Brune Erenta 27:09 (za više od minute). S druge strane, 55. pobjeda Veronike, s najboljim ženskim rezultatom ovog ljeta 32:45.
Nakon pet kola izvjesna je borba između Nikice Smolića i Damira Rogića za konačnu pobjedu. Tko god pobijedi od njih dvojice, to će mu biti prva ukupna zmaga, dok u ženskoj konkurenciji Veronika samo treba otrčati potreban broj trka za svoju devetu ukupnu pobjedu na Puntijarki.
“Ovo će biti super i lagan posao! Vozim nekakav uzorni atletski klub na trku u Novi Sad.” pomisli siroti gospon vozač autobusa tog čudnog subotnjeg jutra krajem lipnja 2013.
I onda mu se, ni krivom ni dužnom, dogodi – AK Sljeme u kombinaciji s prvom benziskom pumpom i Bavariama na akciji… Visoko-intelektualni razgovori u pozadini busa zvuče otprilike ovako:
“Žanooooo, daj pitaj vozača kad ćemo stat!”, urlaju Kruno i Alen.
“Kaj se derete?! pa vozač je jedno sjedalo ispred mene, dobro vas čuje. Uostalom, pa stajali smo prije 20 minuta!”, odgovara Žana i poseže za svojom bocom vina.
“Ali, kad smo već sve popili!”, ubacuje se Damir.
“Daj strpite se još malo, pa nismo još ni Kutinu prošli!” smije se Žana.
Shvaćamo da će naš ritam pražnjenja mjehura i punjenja zaliha biti ugrožen i koristimo đoker zovi: “Ali… Ani se piški!”
Nitko lud se ne želi zamjeriti visokoj plavuši, pa naš put od Zagreba do Srbije traje nekih 7 puta duže no što je potrebno. Dok se predsjednik mudro smije, ali i sumnja u našu sposobnost da iste večeri istrčimo 21km (cijeli maraton da ni ne spominjemo), Damir u deliriju skraćuje planirano vrijeme polumaratona i zaustavlja se tamo negdje oko svjetskog rekorda. U to vrijeme posežemo za rezervnim varijantama – otvaramo tople Q-packove (jedan je Damiru toliko prirasao srcu da je s njim i startao trku, ali o tome nešto kasnije), većina busa seli se u stražnji dio, neki glume Supermane i penju se u pretince za prtljagu iznad samih sjedišta. Vozač ne vjeruje svojim očima i potpuno odustaje od života…
Stižemo u Novi Sad, simpatični grad u Vojvodini. Iskusniji nam pričaju što je taj grad predstavljao u bivšoj državi, manje iskusni uletavaju u prvi dućan i kupuju si japanke i još jedne sandale, a gore spominjani s prvim korakom nakon izlaska iz busa naručuju Jelen pivo na terasi prve “kafane”. “Ovo nije odlazak na maraton, ovo je maturalac!”, sliježe ramenima ponosni Predsjednik kluba.
Trka se bliži i bio je red da još jednom prekršimo apsolutno svaki savjet i pravilo ponašanja prije trke. Ćevapi, vješalice, mješalice i bog-te-pitaj kakvi gurmanski specijaliteti trpaju se u usta sat i pol prije starta. “Ma stignemo još na jedno pivo”, mudro zaključuje Sale, Beogradski kolega trkač.
U 21h bio je planiran start maratona, a sat vremena kasnije i njegova polovična varijanta. Pametnija petorka (Ingrid, Veronika, dva Željka i Šimunko) već su radili treći krug uz simpatičnu šetnicu Dunava, kad se ostatak horde počeo klatiti oko startnog prostora. Damir spomenutu Ožujsku drži pod lijevom miškom, dok desnom rukom pripaljuje cigaretu i na obližnjoj travi odlučuje – malo odmoriti! Neupućeni se čude i ne vjeruju kako jedan atletski klub prije utrke može izgledati razvaljeno kao da su je upravo istrčali!
Dok traje završni foto-session pod nazivom “Bratstvo i jedinstvo” s prijateljima i zastavama iz Srbije i Crne Gore, 90% prisutnih nam već predviđa masovnu kapitulaciju na petom, eventualno šestom kilometru.
13 Sljemenaša i 8 Sljemenašica otisnulo se u nepoznato. Oboružani osmjesima, nekontroliranim urlanjem duž staze i zastavama bivših jugoslavenskih država veselo teturamo stazom. Stazom kakvu naši gradovi mogu samo sanjati, jer osim što je taj nasip lijepo asfaltiran i popločen, jedna strana kompletno je prekrivena tartanom! “Da to i postave negdje u Zagrebu, pola bi bilo spaljeno čikovima, a druga polovica bi već bila ukradena jer si je netko odlučio napraviti tepih u dnevnoj sobi”, vjerojatno je najbolji opis stvarne situacije.
Slika: Vesela ekipa nakon završetka
4 kruga od 5 i nešto sitno km za polumaratonce i 8 za prave majstore prošlo je “brzo” i dogodilo se nešto na što bi kladionice stavljale troznamenkaste koeficijente –završili smo svi! Od polumaratonaca treba istaknuti najbrže Vladu (1:33:53) i Paulu (1:47:02), te popularnog Geca koji je napokon probio tu prokletu granicu od 1:45, a za maratonce je dovoljno samo reći da su se Novom Sadu dogodile – Ingrid (3:16:54) i Veronika (3:24:52)! Cure koje su samo svratile odraditi jedan zanimljiviji trening bile su prva i druga! Da smo imali snage, bacali bi ih u zrak kao razdragana masa…
Slika: Ingrid i Veronika, prva i druga
Koliko god predsjednik Janko volio analizirati minute, sekunde, kilometre i paceove, izraz lica kada je shvatio da njegovi “kafanski trkači” i u ovakvom stanju završavaju trke bio je neprocjenjiv. Ali, ni blizu kao kada je shvatio da je Domi “Superman” trku istrčao s crnogorskom zastavom kao plaštom oko vrata. Legende kažu da su mu neki primijetili i suzu radosnicu u oku!
Slika: Crnogorski Superman iz Zagreba razgalio trenerovu dušu
Putovanje malog maturalca bilo je iza nas, trka je apsolvirana, a noćni život i cigani Novog Sada još su nas čekali. A bome i dočekali! Nakon takvog dana, možete misliti na što je ličio povratak kući. Vozač je napokon mogao odahnuti i zaključiti “Ni ti sportaši nisu što su nekad bili!”, a mi smo se ponosno mogli vratiti u našu domovinu, novu članicu europskog društva…
(Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna) 🙂
MJESTO: Zagreb, kvart Gajnice, park Federica Garcie Lorce (po novom park 101. brigade)
VRIJEME: Subota, 06.07.2013.
DJECA, GRAĐANI: 1km (start u 10:30)
GLAVNA TRKA: 4,5km (start ženske trke u 11:00, a muške u 11:40)
STAZA: Po rubu i okolo parka, dugačka 1500m, trče se tri kruga, ukupno 4,5km. Trka građana i djece se trči samo po rubu parka, dva kruga po 500m, ukupno 1km.
NAGRADE: Medalje po tri prvoplasirana u trci za građane i djecu. Pehari za troje prvoplasiranih u glavnoj trci, u muškoj i ženskoj konkurenciji, medalje do 10. mjesta. Pokloni adidasa.
STARTNINA:
Trka za djecu i građane = nema startnine
Glavna trka = 20 kuna
PRIJAVA: Online prijave samo za glavnu trku na web stranici http://www.adidastrcanje.hr/ i na dan trke kod startnog prostora od 8 sati do 20 minuta prije početka trke.
GAJNICE:
Kvart koji je često neargumentirano stereotipiziran kao „tamo neko naselje u zapadnom dijelu grada otkud je Hladno pivo“. Međutim, Gajnice su danas miran i za život ugodni dio grada koji je ipak uspio preživjeti brutalni arhitektonski make over i zadržati svoj autohotni čar. Nastao je početkom 70-ih u nekadašnjem polju kukuruza, a tijekom vremena se širio u pravcu Sljemena na okolne brežuljke, tako da se danas i dijelovi tih područja (Stenjevca, Podsuseda, Karažnika…), iako službeno imaju drugi naziv, smatraju proširenim dijelom Gajnica.
Centralni Park Federica Garcie Lorce, u kojem će biti smještena sva događanja adidas kvartovskog krosa, je neobično velik i lijepo uređen, te obrubljen tartanskom šetnicom. Prije desetak godina mu je promijenjeno ime u Park 101. brigade. Preimenovanjem je bitno narušen do tada održavan sklad ulične nomenklature u naselju. Ukidanjem parka nazvanog u čast jednom od najvećih pjesnika i dramatičara dvadesetoga stoljeća, a čija su djela praktički od nastanka prisutna u Hrvatskoj, Zagreb i Gajnice su svakako kulturno zakinuti. Primjerena mjesta za nova imenovanja nikako ne bi trebala biti na štetu postojeće pozitivne tradicije, što ipak ponajviše govori o (ne)stručnosti tadašnjega gradskoga odbora. Imena ulica, osim društvenoga, bilježe i prostorni razvoj, tako da bi nove nazive trebale dobivati neke nove ulice, što je normalna praksa u civiliziranim sredinama. Širina kulture jedne zemlje ili sredine mjeri se, između ostalog, i po broju „tuđih“ mrtvaca kojima u čast gradske ulice i trgovi nose ime, a koji upravo zbog svoje univerzalne veličine postaju ne manje i naši. U povijesti zagrebačkog urbanizma postoji određeni broj javnih prostora imenovanih po osobama koje nisu imale nikakve direktne veze s gradom i Republikom, ali veličina čijih je djela dio povijesti čovječanstva. Uz iznimku brojnih ulica nazvanih po nekim osobama (npr. Njegoš) s područja bivših jugoslavenskih republika, a koji ipak nisu klasično strani, u Zagrebu danas postoji više od pedeset ulica i trgova imenovanih po strancima, stranim državama i gradovima, a Gajnice u tome prednjače.
Imenovanje javnih prostora kao specifična grana urbanizma, osim praktičnosti, ukazuje i na društvene vrijednosti, odnosno civilizacijski standard neke sredine. Ulice i trgovi, kao mjesta komunikacije i kolektivnog pamćenja, bilježnica su nacionalne kulture. Stoga nije čudno da su osobe vladara gotovo u pravilu, kako drugdje, tako i u Zagrebu, imale svoje ulice koje su najčešće trajale koliko i oni sami.
Uz ulice nazvane po osnivaču Crvenoga križa, švicarskom nobelovcu Henriju Dunantu, i osnivaču Komunističke partije Italije Antoniu Gramsciju, a koja se danas zove Mahatme Gandija, ulice u naselju Gajnice su po izgradnji, sedamdesetih godina uglavnom dobile nazive po osobama iz ibero-hispanskih područja, pa su tako, između ostalih, oko Parka Federica Garcije Lorce bile one Salvadora Allendea i Che Guevare koje su, s izuzetkom one nazvane po komunistu ali i nobelovcu Pablu Nerudi, preimenovane ranih devedesetih po zemljama iz kojih su te osobe dolazile, a od kojih su neke istodobno bile odredište brojne hrvatske emigracije. Tako danas u tom kvartu postoje Argentinska, Brazilska, Čileanska, Peruanska i Španjolska ulica. Meksičkom je ulicom nazvana bivša Ulica Adolfa Lopeza Mateosa, meksičkoga predsjednika koji je 1963. godine ugostio Tita, kojem je u čast imenovan park u Ciudad de Mexicu. Kroz ili pored svih tih ulica i parkova će se trčati u subotnjoj trci, tako da će drugo kolo adidas kvartovskog krosa imati na neki način latinoamerički imidž!
Henry Dunant (1828-1910): Švicarski filantrop, osnivač Crvenog križa, dobitnik Nobelove nagrade za mir.
Antonio Gramsci (1891-1937): Talijanski marksistički filozof, pisac, političar, osnivač Komunističke partije Italije.
Mahatma Gandhi (1869-1948): Indijski otac nacije.
Salvador Allende (1908-1973): Predsjednik Čilea 1970-73.
Che Guevara (1928-1967): Argentinsko-kubanski marksistički revolucionar i političar.
Adolfo Lopez Mateos (1910-1969): Meksički predsjednik 1958-64.
Pablo Neruda (1904-1973): Čileanski pjesnik.
Federico Garcia Lorca (1898-1936): Španjolski pjesnik i dramatičar, simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
Iznenađujuća pobjeda za Trešnjevku na prvom kvartovskom krosu, održanom u Zapruđu. Iznenađujuća zato jer je ekipa Centra na online prijavama bila daleko najbrojnija (isto i za Ribnjak), pa se očekivalo da će kvantiteta dati i kvalitetu.
No, online prijave su jedno, a nastupi drugo. Dakle, iako je imala čak 53 predprijavljena učesnika, Centar je nastupio samo s 20 trkača (7 muškaraca + 13 žena), i na kraju osvojio tek četvrto mjesto. Treće mjesto za domaćina Novi Zagreb, koji je imao 23 predstavnika (11+12), druga pozicija za ekipu Črnomerec, koju je zastupalo 20 trkača (12+8) i na kraju pobjeda za Trešnjevku, koja je ujedno imala i najbrojniju ekipu od 24 trkača (13+11), isto kao i petoplasirano Trnje (15+9).
Zakazala je Dubrava, možda i najnapučeniji dio grada, koja je dala samo 7 trkača, dok ekipe Podsljemena i Brezovice npr uopće nisu muških predstavnika!?
Apsolutni trijumf Trešnjevke, koja ima pojedinačne pobjednike u ženskoj (Veronika Jurišić), muškoj (Marko Valičević) i ekipnoj konkurenciji. Ukupno je nastupilo 170 trkača i trkačica, što je dosta obzirom na činjenicu da je bio jako vruć dan i da je ovog vikenda na repertoaru čak 7 dugoprugaških trka, uglavnom u zagrebačkoj okolici. Što znači da je Zagreb, barem po tom pitanju, postao prava europska metropola!
Jazz više nije rekorder Gljivica!! Novi vlasnik rekorda je Masteršef Šime (12:59), i to je najvažnija informacija s ovog kola. Sve ostalo, ukuljučujući podatke:
– da je nastupilo 149 učesnika (što je drugi po brojnosti učinak),
– da je pobijedio Nikola Špoljar s četvrtim rezultatom svih vremena (dosad je na tom mjestu bio Drago Paripović),
– da je Veronika upisala 53. pobjedu, a Sablja 26. (u NW),
– da je Željko Paver upisao 83. nastup, a Branka Lozić 71.,
– da je Ivan Murgić upisao 19. nastup za redom, a njegova Milana 16.,
– da je broj poklonika Puntijarke u ovih dosadašnjih 110 kola probio tri cifre i trenutno se zaustavio na 1023,
je naravno proteklo u sjeni toga. Tako je Hrvatska, u kratkom roku otela Bosni dvije njima najvažnije sportske stvari – Alena Halilovića i rekord staze do Gljivica. Istinabog, rekord je lako mogao ostati Bosancima, jer se i za Šimu Sušića isto tako interesirao bosanskohercegovački selektor Safet Sušić preko svog bliskog prijatelja Safeta Čučuka, međutim, dalmatinska krv je ipak presudila na kraju.
Neda mi se linkati sad još i fotke s fejsa. Ako se pak vama da, prosurfajte si Safeta Čučuka i Nikicu Smolića i naći ćete hrpu digitalne megadokumentacije.
Vidimo se sljedećeg četvrtka na jubilarnom 111. kolu!
U prvom kolu 107 učesnika, pobjede za Anu Gudalović i NIkicu Smolića. Ani je to šesta pobjeda na Puntijarki, a Nikici osma, s tim da je prethodnih sedam imao u nordicu. Njegovo pobjedničko vrijeme 29:53 je najbolji rezultat jednog 50-godišnjaka na Puntijarki (sljedeći ima Andrej Gradinščak, koji je u sezoni 2010 išao 33:53).
Andraž Hribar je na kratkoj progi do Njivica zmagoval s novim slovenskim narodnim rekordom 14:50, tako da je i dalje na snazi moćan svjetski rekord bosanskohercegovačkog reprezentativca Jasmina Jazz Jašaragića 14:42, koji po mađarskim tablicama ima nevjerojatnih 37 bodova!! Hrvatski rekord drži brzohodač Željko Konosić.
Popilo se tri litre soka od borovnice i tri od jabuke, zatim tri kartona Žuje te jedna gajba Nikšićke (razgrabljena dok si reko keks), proždrle dvije kile keksa (jedna integralnog), jedna kila čajnih kolutićavaca i kilo napolitanki. Pive su se ladile u nabujalom i pobješnjelom Bliznecu, koji nikada nije bio tako jebeno ladan u šestom mjesecu!
Na fejsu će biti slika, zgooglajte Nikicu Smolića i Safeta Čučuka…
28. Plitvički maraton, rekordan broj učesnika, najviše zahvaljujući kratkoj trci na 5km, koja je privukla više od tisuću ljudi, uglavnom početnika. I trka na 16km također postaje prestižna disciplina, koju je završilo čak 550 trkača, vrlo visoka brojka za naše prilike. I na kraju maraton, koji zbog svoje težine, ali i kasnog termina (na kraju sezone), ipak u odnosu na ostale dvije trke, nema dovoljnu masovnost, i već godinama se vrti oko broja 200. Što je šteta, jer najatraktivniji dio inače vrlo lijepe staze se nalazi na maratonskoj trasi, tako da ga većina učesnika ne vidi.
Sama disciplina maraton je u programu Hrvatskog atletskog saveza od prve godine osamostaljenja, u početku samo na pojedinačnim državnim prvenstvima, a od 2009. i kao ekipno, što je bio rezultat suradnje HUCIPT-a s nacionalnim savezom. U prve dvije godine ekipe su sačinjavale po 4 muškarca i 3 žene, a format se lani smanjio na 3 i 2, u želji da što više klubova ima mogućnost sastaviti ekipe, tj. da bi prvenstva bila gušća. Osobno nisam za umjetno friziranje poredaka, jer se smanjivanjem broja članova u ekipi umanjuje i sam smisao ekipe i veći je udio pojedinca, pogotovo kada ekipu čine samo 2 člana, što je samo korak dalje od pojedinačnog učinka. Nama u Sljemenu to pogotovo ne paše, jer imamo masovnost i puno kvalitetnih trkača, i često smo gubili ekipna prvenstva od strane klubova s jednim izrazito dobrim pojedincem. Ovog puta nije bilo tako, no valja i u ovoj situaciji istaknuti da se s time ne slažemo, bez obzira što smo pobijedili unatoč tome.
U rezultatskom smislu smo ove godine osvojili sve što se moglo: imali smo najbolje hrvatske pojedince u obje konkurencije (Šustić, Škrlec), te najbolje ekipe, također u obje konkurencije, i suvereno ovladali prvenstvom na teškoj plitvičkoj stazi.
U ženskoj konkurenciji očekivano je bila najbolja Nikolina Šustić, naša ovogodišnja zvijezda, koja je izrasla u pravu maratonku i pred kojom su, vjerujem, tek najbolje trke. Četvrto i peto mjesto za Ingrid Nikolesić i Veroniku Jurišić, obje u vremenu 3:19, što je bilo dovoljno za žensko ekipno zlato, s prednošću od 13 minuta ispred cura iz AK Maksimir, i 43 ispred Varaždinki iz TK Marathon 95. Kolko su naše cure dobre, najbolje govori podatak da bi i u muškoj konkurenciji osvojile ekipno treće mjesto, iza Sljemena i Žumberka!! No, izvrsno su trčale i naše ostale maratonke: Senka Senković (3:54), Adrijana Šimić i Majda Horvat (4:00), te Sandra Regvar (4:31), što znači da smo ukupno imali sedam predstavnica u trci!
Kod muškaraca posve očekivana pobjeda naše ekipe, ali s neočekivano velikom razlikom. Izvrstan i za mnoge iznenađujuć nastup za Tomislava Škrleca (2:53), na kojeg mnogi nisu računali, te standardno odličnog Renata Pomahača (2:55), na kojeg jesu. Njih dvojica su bili najbolji hrvatski predstavnici, tako da smo već njihovim prolaskom kroz cilj znali da ćemo bit prvaci. Pobjedu je potvrdio Dejan Petrović (3:06), čime smo obranili prošlogodišnju titulu, osvojenu u Zagrebu (Vojvodić, Pomahač, Murat). Na kraju, velika prednost od 40 minuta ispred drugoplasiranog Žumberka i skoro sat vremena ispred trećeplasiranog Maksimira!
Boje kluba je branilo još 16 članova: Ivan Caballero Androić (3:21), Željko Bradarić (3:22), Stjepko Jančijev (3:26), Igor Latinčić (3:35), Hrvoje Huzanić (3:52), Dragan Sobota (4:01), Vladimir Ilčić (4:03), Danijel Podboj (4:06), Dragan Maloševac (4:09), Slaven Dobrić (4:10), Gordan Zelenika (4:22), Ranko Goronja (4:26), Alen Špoljar (4:36), Dražen Krajcar (5:06), Željko Matić (5:07) i Safet Čučuk (5:19), što znači da smo imali ukupno 26 predstavnika, što nas je, osim najuspješnijeg, činilo i najmasovnijim klubom 🙂
– Ove dvije klupske titule su 47. i 48. po redu ekipne titule koje je klub osvojio u dosadašnjoj 12-godišnjoj povijesti na raznim državnim prvenstvima (kros, polumaraton, maraton, planinsko trčanje). Od čega 15 zlatnih, 16 srebrnih i 17 brončanih.
– Klub je već jednom osvojio „duplu krunu“, i to u polumaratonu (Sinj, 2008), u sastavu: Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Petra Podnarčuk kod žena, te Šime Sušić, Hrvoje Kovač, Ivan Vrdoljak i Goran Murić kod muškaraca.
– Najviše ekipnih titula ima Veronika – 13 (4+7+2)
– Najviše maratonskih ekipnih titula ima Renato Pomahač – 4 (2+1+1)
– Adrijana Šimić, Majda Horvat i Sandra Regvar su sa svojim prvim maratonom povećali broj Sljemenašica koje su ga do sada završile na 53.
– Igor Letinčić, Hrvoje Huzanić, Dragan Maloševac, Danijel Podboj, Ranko Goronja, Željko Matić i Dražen Krajcar su pak mušku listu povisili do broja 158.
– Što znači da je do sada ukupno 211 članova trčalo maraton!
– Igrom slučaja, oba klupska rekorda su postignuta u Beču: Danijel Katalenić 2:35:12 (2010) i Nikolina Šustić 2:52:05 (2013).
Velika tekma na nasipu u okviru 8. Forrest Gumpa, pravi nacionalni derbi, s puno uzbuđenja, preokreta, isključenja, sjajnih prodora, s neizvješnošću do kraja, gde je pobjednik praktički odlučen u sudačkoj nadoknadi. Idemo redom…
6 sati
Nova disciplina, namijenjena onima koji će na nekom od sljedećih izdanja okušat se i na duplo dužoj trci, ili možda neće. Uglavnom, da osjete djelić čari vremenske ultre, da testiraju sebe u situacijama u kakvim nisu bili ili da jednostavno naprave dobar poduži trening. A štafete su tu da se zabave, popune ljudstvo i budu dobri navijači. Većinu učesnika su činili Brooksovci, koji su se sjajno nosili s gomilom kilometara, gdje je većina od njih istrčala svoije maksimalne kilometraže. Pobjeda za par iz bosanskog kluba „Sloboda“ Bojanu Bijeljac i Branislava Pavića (koji već ima iskustava s lanjskog Forresta) sa 60km za 5:49. U štafetnoj trci su najviše kilometara napravili članovi prošlogodišnje rekorderske štafete na 12h (Dorian Ivančić i Željko Dugić), koji su skupili 75km.
12 sati
Jednosmjerna ulica, koju je usmjerio izvrsni slovenski ultraš Boris Ivanovič. Tri ujednačena maratona na 3:35 plus 10-ak kilometara bez kriznih trenutaka, u solo trci, dokaz su međunarodne klase. Boris već ima zmagu na poznatoj mađarskoj ultri oko jezera Balaton, tako da smo svjedočili još jednoj demonstraciji ultramaratonskog trčanja na visokom svjetskom nivou. Njegova ukupna kilometraža se na kraju zaustavila na brojci 135, što je drugi najbolji rezultat na Forrestu, obzirom da još uvijek stoji rekord Hrvoja Kovača od 137km iz 2011.
U ženskoj konkrenciji pobjeda za Barbaru Bebić sa 115 kilometara, s blagim prizvukom senzacije. Naime, Barbare već dugo nema na trkama, mnogi su je zaboravili, a mnogi niti ne znaju za nju. Međutim, ona je možda i pravi Forrest Gump, koji trči isključivo lagano i dugačko, drugim riječima stopostotni ultraš. Kad mi se na nedavnoj kavici pohvalila svojom mjesečnom kilometražom znao sam da će odlično otrčati, pogotovo kada je rekla da „živi za tu trku“! Ovakav rezultat na Forrestu u velikom je disrazmjerju s njenim osobnim rekordima na maratonu (3:45) i polumaratonu (1:46), što dovoljno govori o njezinom trkačkom profilu, jer do 115km često puta nisu uspjevali stići ni trkači s maratonom ispod 3 sata! Prava moderna basna o zecu i kornjači 🙂
Stotka
Pravi šlager, veličanstvena trka kakvu Savski nasip nije vidio, a pitanje da li će opet. Počelo je prilično dosadno, baš kao i na svakoj ultri. Ovog puta s naznakom da bi tako moglo biti i do kraja. Naime, favoriti Renato Pomahač i Veronika Jurišić nisu ostavljali puno prostora prognozerima, bilo je samo pitanje koliko će vremena potrošiti za tih 100 kilometara. Međutim, stanje na stazi se mijenjalo. Renato je izvrtio prvi maraton za 3:12, što je upućivalo na krajnji rezultat debelo ispod 8 sati, samo da bi otrčao još 10km i onda zbog bolova u stopalu otpao iz trke. U tom trenutku je trka postala zanimljiva, jer su odjednom tri trkača iz pozadine (Barić, Košćak, Ivanagić) izbila u prvi plan, praktički podjednaki. Čak što više, na prolaz 55-og kilometra sva trojica zajedno dolaze u istom vremenu 4:38:35 i bilo je pitanje tko će od tog trenutka otrčati bolji maraton. Zoran Košćak, alias „Kizo rekreativac“ je već bio u padu uslijed ranog ubitačnog tempa, pa su se tiho favorizirala dva Ironmana – Hrvoje Barić i Dario Ivnagić, s tim da je Dario bolje kotirao na prognozama, obzirom na odličnu završnicu i pobjedu na prošlogodišnjem Forrestu. Njih dvojica su još jedan krug odradili u paru, a onda je Hrvoje polagano počeo raditi razliku, 1-2 minute po krugu, sporo ali sigurno. Koja je na kraju narasla na 8 minuta, što u ultraškom svijetu nije tako puno. Sve u svemu, lijepa trka, odličan nastup za prvog hrvatskog prvaka na 100km Hrvoja Barića, koji je prvi maraton završio za 3:32, drugi za 3:42, i preostalih 16km za sat i pol.
Triler kod cura. Kad se prijavila Antonija, odmah sam znao da će biti rusvaja u trci. Možda je drugi nisu doživljavali ozbiljno, jer je već dugo nema na trkačkoj sceni i nije u nekom ludom treningu, ali već sam vidio njezina izdanja kada je bez neke bijesne kilometraže znala izmlatiti stotku za manje od 10 sati. Uostalom, radi se o trkaču/ici, koja je najvjerojatnije s najmanjom kilometražom od svih išla maraton ispod 3 sata (2:53), i koja nikada nije dosegnula svoj pretpostavljeni potencijal, ali to je sad tema za neku drugu priču. Elem, ušla je u trku beskompromisno, i završila prvi maraton za 3:40, i u toj fazi trke je imala više od tri minute prednosti ispred Veronike, koja je prvi maraton izvrtila za 3:43. U sljedećem maratonu je Veronika održala u dlaku isti tempo (opet 3:43), a Antonija pala za 6 minuta, tako da su skupa došle na prolaz 80-og kilometra na 7:06:15. Logičan epilog bi trebao biti daljnji pad tempa Antonije i Veronikin kontinuitet, ali je Antonija i dalje držala pritisak. Čak što više, cijelo vrijeme je bila ispred i u svakom krugu bi napravila po 30-45 sekundi razlike, koje bi potrošila na okrepnoj stanici, na kojoj se Veronika ni jenom nije zadržala duže od 5 sekundi. Istovjetan scenario međusobnih prelazaka se konstantno ponavljao tijekom svih zadnjih 6 krugova, tj. 30 kilometara. I kako je Antonija sve to otrpjela do 95-og kilometra i kako su skupa krenule u zadnji krug, već su svi, uključujući i mene (a kasnije mi je to isto rekla i Veronika), povjerovali da će Antonija hladno završiti trku dobrim finišom, jer je cijelo vrijeme imala bolji tempo trčanja, ali je puno vremena gubila na dugačkim zadržavanjima na okrepi. Međutim, Veronika poteže zadnji krug za 22:20 (tempo 4:28km) i strašnom završnicom radi 6 minuta razlike samo u zadnjih 5 kilometara i osvaja svoju treću titulu državne prvakinje (nakon 10km i maratona), vjerujem i najdražu. Poslije trke smo se složili da joj je ovo sigurno najbolje otrčana trka u karijeri, a ipak se radi o trkačici s bezbroj nastupa na europskim i svjetskim prvenstvima, svjetskom kupu, s preko 60 maratona u nogama. Ali za to joj nije bila dovoljna samo sprema, izvedba i trkačko iskustvo, već i dostojan konkurent, kakvog je imala u Antoniji.
Veronikina statistika je uvijek bila nešto posebno, pa bi bio grijeh ne objaviti je i ovog puta. Znači, prva dva maratona po 3:43 (tempo 5:18/km), i zadnjih 16km za 1:20 (tempo 5:00/km). Krugovi po 5km: 27:11 / 26:49 / 26:30 / 26:50 / 26:40 / 26:20 / 26:20 / 26:35 / 26:35 / 26:40 / 26:57 / 26:33 / 26:30 / 26:55 / 26:10 / 26:40 /26:20 / 25:10 / 26:07 / 22:20!!! Antonijina s nešto više oscilacija, ali svejedno fantastično, s opaskom da je većinu toga izvukla na glavu, dok je Veronika imala nešto i u nogama. Lijepa i rekao bih čak dirljiva priča o dva dijametralno suprotna pristupa dvije velike trkačke prijateljice, koje su nam podarile jedan epski dvoboj koji će se, sasvim sigurno, još dugo prepričavati. U sjeni te borbe je prošla odlična trka Barbare Bebić, tim više što je ona, nakon što je završila stotku za 10 sati i jednu minutu, produžila dalje i u gotovo istom tempu trčala još puna dva sata!
Poredak za PH kod žena: 1. Veronika Jurišić (Sljeme) 8:46:12
2. Antonija Orlić (Sljeme) 8:52:25
3. Barbara Bebić (Sljeme) 10:01:40
4. Mirjana Kolar (KA tim) 10:30:20
Uzbudljivo je bilo i kod štafeta na 12h, jer je većina imala po barem jednu ženu u timu, a izmjenjivali su se kad je tko htio, uglavnom u kratkim razmacima. Što je inače teže, ali je rezultatski efikasnije. Najujednačenija se na kraju pokazala ekipa simpatičnog i primjerenog imena Box of Chocolates u sastavu Marijana Liszt, Maja Maksimiljanović, Andrija Bošnjak i Vanja Maksimiljanović, koja je ukupno namlatila čak 150 kilometara, znači u prosjeku oko 3:20 po svakom od skoro 4 maratona.
Forrest Gump:When I got tired, I slept. When I got hungry, I ate. When I had to go, you know, I went.
Elderly Southern Woman on Park Bench: And so, you just ran?
Forrest Gump: Yeah.
The moral f the story: Forrest Gump je jedno sasvim drugačije atletsko i životno iskustvo, tijekom kojeg trkači dobiju jednu novu dimenziju sebe i trčanja općenito. Duh ultraša još se dugo nakon te trke šeta po glavama učesnika i vrti slajdšou, a plamen entuzijazma i vlastite posebnosti danima lapaca po tabanima, koji nestrpljivo čekaju da im gazda navuče tenke i opet krene niz Savu…
Nakon što su Sljemenašice na ekipnom prvenstvu Hrvatske u Osijeku osvojile prvo mjesto, ipak je trebalo proć mjesec dana da dobijemo i službenu potvrdu te pobjede.
Naime, uslijed previda delegata Hrvatskog atletskog saveza, našoj Ani Gudalović nije priznat rezultat, uz obrazloženje da nije imala obavljen liječnički pregled. A imala ga je?! Nakon žalbe i predočenjem istog, stvari su se vratile tamo gdje im je mjesto. Još jednom čestitke našoj Nikolini Šustić i Ani Gudalović koje su ostvarile tu pobjedu, ali i svim ostalim članicama naše ekipe: Aleksandri Mlađenović, Pauli Vrdoljak, Milani Murgić, Ivani Blaženović, Sandri Ferenčak, Boženi Buršić i Sonji Šmitran. Iz čestitke se vidi da su bile i najbrojnija ekipa prvenstva 🙂
Fenomenalan dan u Beču, odlični rezultati naših članova na jednom od najvećeih europskih maratona i pobjeda Tadeje na najdužoj hrvatskoj trci su kratki rezime vikenda iza nas.
Akcija Wien Über alles je dugo planirana, obzirom da je još krajem studenog Bečki maraton označen kao cilj zimskih priprema. Nastupilo je ukupno 45 članova kluba, ali to nije sve, jer su se za ovu trku pola godine pripremali i klupski školarci iz Brooks Running Teama, njih ukupno 87! Odužena zima, hrpetine snijega od sredine prosinca pa sve do kraja ožujka nisu nas omele u pripremama i Beč je došao kao šlag na tortu. Priča nakon koje, kad vratiš film unazad, znaš zašto si se smrzavao i trčao u nemogućim uvjetima maltene pola godine, i da se isplatio svaki pređeni kilometar.
Naravno, svi su pobjednici na maratonu, ali ipak treba izdvojiti nastup Nikoline Šustić. Tiha i skromna cura velikog srca i ogromnog potencijala, koji je iskorišten tek djelomično, postavila je novi klupski rekord u maratonu (2:52:05), osmo mjesto u trci, osmi rezultat Hrvatske svih vremena i ujedno bila najbolja europska maratonka u trci! A već dugo nije u punom treningu, ozljede je konstatno, već dvije godine sprječavaju da trenira na svom nivou. Vjerujem kad jednom zaliječi svoje boljke, da ćemo od nje doživjeti još puno ljepih trka i rezultata. Uglavnom, to je treća Sljemenašica, nakon Antonije Orlić (2:53) i Ingrid Nikolesić (2:58) ispod 3 sata, što je kolekcija s kojom se ne može pohvaliti ni jedan drugi klub u Hrvatskoj 🙂
Izvrsni su bili i naše muške perjanice, službeni ekipni prvaci Hrvatske u maratonu, Renato Pomahač (2:46:17) i Ivan Murat (2:47:37), a najugodnije iznenađenje je bio nastup Nevena Andrijaševića, koji se u 47-oj godini života sasvim lijepo spustio ispod 3 sata – 2:56:26!
Treba reći da je čak 25 polaznika škole koji su s nama (barem) godinu dana i koji su prošli (barem) dva ciklusa priprema završilo maraton, od čega njih 7 ispod 4 sata, a svi preostali ispod pet! Ostali su uglavnom oni koji su u školi od jeseni, i koji su se pripremali za polumaraton, i njih 62 je uspješno završilo trku. Velikoj većini je ovo bila prva trka, iskustvo i doživljaj kojeg će pamtiti cijelog života. Iznenadni nalet vrućine je, istinabog, mnogima oduzeo od rezultata, ali je zato puno pridionio ukupnoj atmosferi na trci, koja je bila gotovo savršena. A trkači se uvijek vole malo žaliti na vremenske prilike, pa su ovaj put imali dežurnog krivca u lijepom sunčanom vremenu, kojeg su s velikom čežnjom očekivali još tamo negdje od početka veljače. I koje je, naravno, došlo u najgorem/najboljem mogućem trenutku 🙂
Sunčano je bilo i u Istri, gdje nas je po tko zna koji put, kad su u pitanju trke ovakvog tipa, razveselila Tadeja Krušec. Ona je pobijedila na prvoj hrvatskoj “100majlerici”, trenutno najdužoj trci na ovim prostorima. No, od nje, nakon fantastičnih nastupa na velebitskim stotkama, ništa drugo nismo ni očekivali, tako da je izostao faktor iznenađenja 🙂
