Prvim kolom otpočela je u četvrtak sedma ljetna liga Puntijarka, okupivši 50 trkača/ica. Neposredno pred start je počeo padati lagani škropac koji je osvježio zrak, što je donijelo dosta dobrih rezultata i čak 17 osobnih rekorda, dakle svaki treći učesnik je postavio svoje najbolje vrijeme!!
Pobijedio je Šime Sušić, državni dvoranski prvak na 1500m, specijalist za srednje pruge, koji je prije par dana na mitingu „Dinamo-Zrinjevac” postavio klupski rekord Sljemena na 3000m (8:49), a nešto prije toga i najbolje vrijeme u zadnjih nekoliko sezona na kratkoj maksimirskoj kros-ligi (13:55). No, Šimetov renome „brzanca sa staze” nije pokolebao najboljeg ovogodišnjeg „treking-ultraša” Juraja Štumbergera, koji ga je dosta dugo pratio u stopu, mada je u principu specijalist za trke koje traju preko 6 sati?! Na kraju je Šime ipak pobijedio s vremenom 30:21, dok je Juraj došao drugi s minutom i 16 sekundi zaostatka. Treće i četvrto mjesto za povratnike Marka Rajković i Daniela Kocena, trenutno iz trekerske branše, mada su ostavili svoj trag i na cestovnim i planinskim trkama. Njih dvojicu za 10-ak dana čeka majka svih trekinga – Velebitska ultra!
Odlično je trčao Damir Fröszel u kategoriji M50, postigavši rezultat 35:01, što je drugi rezultat Puntijarke za trkače „over fifty”, nakon Ivice Habuša. Dalje, osobni rekord je išao i Željko Paver iz kategorije „over fiftyfive”, što je pak najbolje vrijeme za starije od 55. No, šlag na izvrstan dan „trkača u najboljim godinama” stavila je Gordana Odrljin u nordicu, gdje je postavila ženski apsolutni rekord staze, mada ce uskori napuniti 47 godina (zašto ću uskoro od nje popiti jezikovu juhu jer sam to javno obznanio)!
Svoje osobne rekorde su postigli, abecednim redom:
Čagalj Nenad (debitant) 43:13
Dugić Željko 35:37
Fröszel Damir (debitant) 35:01
Guštin Bojan (debitant) 40:56
Horvat Domagoj (debitant) 43:58
Kocen Danijel 32:57
Krušec Tadeja 41:06
Odrljin Gordana (nordic) 43:57
Pangracije Spomenko (debitant) 39:27
Paver Željko 36:41
Petrović Dejan 33:12
Podnarčuk Petra 39:26
Presečki Branimir 38:21
Rogina Damir (debitant) 47:40
Šaronja Željko (debitant) 39:34
Štumberger Juraj 31:37
Vuković Izidor 38:59
Osmoro učesnika je prije 4 dana trčalo Plitvički maraton (Blažanin, Dugić, Kocen, Krušec, Palić, Pangracije, Pećina i Škevin), a 12 njih će nastupiti na Velebitu za tjedan dana (Ćurić, Ivas, Janković, Kocen, Krušec, Rajić, Rajković, Odrljin, Sopina, Šaronja, Štumberger i Trs), tako da je opći dojam (i lajtmotiv ovog izvještaja) da se na Puntijarki podjednako okuplja trkačka i trekerska bagra.
Trkače su svojom nazočnošću u vidu publike počastile „himalajske heroine” Tea Đurek i Iris Bostijančić, koje su se i ovog puta hrabro, bez boca s kisikom popele na 957m visoki vrh Mt Puntijarest, nakon što su se neko vrijeme postupno aklimatizirale u baznom logoru kod potoka Bliznec!
Društvo je ovog puta počastio anonimni donator s dvije gajbe piva, pa mu se u ime svih učesnika javno zahvaljujem. Pive je za vrijeme trke čuvao, dok su se hladile u Bliznecu, svepoznati Kamer Halili, što je netko zlobno prokomentirao – „k’o da ostaviš vuku da čuva ovce”… Veronika je ispekla dvije rajngle kolača, koji su planuli dok si reko keks, pa ostajete bez komentara o njihovom ukusu, jerbo ih nijesam dočeko. No, osim toga, poslije trke proždrana je i kutija napolitanki, pola pletene košare od kojih cca 2-3 kile svježe ubranih trešanja, te nešto ribizla, malina i marelica, a da se nitko nije usro, barem ne javno. Uz već spomenuto pivo legla je i flaša crnjaka, a jedino što smo morali proliti je bio sok od limuna, što dovoljno govori o prehrambenim sklonostima učesnika Puntijarke. Naravno, ni to sve skupa nije bilo dovoljno, pa je žučna debata o rehidratizaciji i rekuperaciji nastavljena u Mlinarici, gdje je palo i nekoliko šopskih salata uz raspravu o njujorškom maratonu, te shodno tradiciji, na kraju i porcija ćevapčića a la vulgaris, gdje je konačno do izražaja došao i profinjeni svežder Božo, inače stručnjak za ahilove tetive i miješano meso na žaru. Koji je, btw, autor galerije fotografija s ovog kola.
U četvrtak, 11. lipnja, starta sedma po redu ljetna liga Puntijarka. Što znači da će tijekom cijelog ljeta, svakog četvrtka s počekom u 18:00 sati, zagrebački ljubitelji planinskog trčanja imati svoju zanimaciju.
Okupljanje, start i prijave su na parkiralištu Bliznec (početak sljemenske ceste, ispod žičare), a cilj je kod planinarskog doma Puntijarka. Staza je dugačka 4450 metara, a visinska razlika između starta i cilja iznosi 627 metara, što daje ukupan prosječan nagib od 14%. U proteklih 6 godina kroz ligu je prodefiliralo 599 natjecatelja, od čega točno 551 trkač (354 muškaraca + 97 žena) i 487 nordic-walkera (32 muškarca + 16 žena). Rekorde staze drže: Nedjeljko Ravić (26:13) i Ljiljana Ćulibrk (30:03) kod trkača, te Mladen Čižić (35:40) i Vlasta Jurlin (44:24) u nordicu.
Prvi pobjednik lige 2003. je bio Hrvoje Habuš, a pobjednica u ženskoj konkurenciji Veronika Jurišić je ukupno zauzela čak drugo mjesto. Godinu dana kasnije pobjednik lige je bio naš najbolji trkač svih vremena Drago Paripović, a kod žena ponovo Veronika. 2005. ligu je osvojio Tihomir Mrkojević, dok je Veronika opet pobijedila u ženskoj konkurenciji, a prvi pobjednik u konkurenciji nordic-walkera je bio Mile Mioković. 2006. su pobijedili Luka Bielen i ponovo Veronika Jurišić kod trkača, te Vedran Sabljić u nordicu. U 2007. pobjede za Lovelosa Slovinca i Veroniku Jurišić kod trkača i Mladena Čižića i Vlaste Jurlin u nordicu. Lani su pobijedili Lovelos Slovinac i Petra Gidak u trkačkoj konkurenciji, te Nenad Lovrec i Gordana Odrljin u nordicu. Broj učesnika iz godine u godinu:
Staza je relativno zahtjevna, pogotovo u drugom dijelu, kada na pojedinim dijelovima nagib doseže i 20%. Za one nedovoljno spremne i za one mlađe predviđena je kraća staza, koja ide od starta do planinarskog skloništa Njivice. Ta staza je dugačka tek nešto malo više od 2 kilometra i može se laganim tempom prehodati za 30-ak minuta. Inače, staza lige je poznata i kao popularna Bikčevićeva staza, a spaja omiljene sljemenske planinarske staze broj 18 i 19.
Kako na povratku na startno mjesto uvijek čekaju dva sanduka pive koje se hlade u potoku Bliznec, s vremenom je sve neizvjesnija postala i neslužbena trka prema nazad jer pivo osvaja samo 40 najbržih! Ove godine rezultati i izvještaji na stranici www.aksljeme.com, na kojoj je napravljena baza svih dosada održanih kola Puntijarke, a bilo ih je 60. U dogovoru s AK „Veteran”, od ove godine ljetna liga će imati 12 kola (u plasman ulazi maksimalno 7 trka, a za svaku dodatnu se dobiva 5 bodova), tako da se u Maksimir ponovo vraćamo 03.09.
Kako doći do starta:
Autom (ili biciklom i motorom) iz smjera centra: Vlaška → Medvešćak → Ksaverska cesta → Gračanska cesta → Bliznec → parking na početku Sljemenske ceste (zasad još uvijek besplatan).
Gradskim prevozom iz centra: tramvajima broj 14 ili 8 do kraja (Mihaljevac), odande su dvije varijante: tramvajem broj 15 koji ide svakih 12 minuta do kraja (stanica Dolje) pa pješke kroz tunel do Blizneca (cca 1km) ili autobusom (izvanredna linija Mihaljevac-Sljeme) koji polazi u 16:15 (prerano) i u 17:40 (preknap) i ima stanicu točno kod starta.
Na strmoj litici iznad Makarske u subotu, 30.05., je održano 6. pojedinačno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju. Organizator državnog prvenstva je po prvi put bio lokalni Atletski klub „Makarska”, koji se u principu bavi stadionskom atletikom, a lani se uključio u vanstadionsku, organiziranjem planinske trke od Makarske do vrha Vošac (1422m).
Po prvi put je prvenstvo održavano po sistemu koji preporuča WMRA – svjetski savez za planinsko trčanje, a to znači u okvirima zadanih gabarita dužine, visine i nagiba staze. Međutim, ekstremno nagnuta litica Biokova nije dozvolila u potpunosti da se poštuju regule, pa je prosjek nagiba debelo prelazio granice propisanih (tj. preporučljivih) standarda, a to su:
seniori: 12km dužine, 1200m visine, 10% nagiba;
seniorke i juniori: 8km, 800m, 10%; juniori;
juniorke 4km, 400m, 10%;
uz toleranciju odstupanja do 20% na sve dužine, visine i nagibe. Iz toga se može naslutiti da se prilikom određivanja išlo „pod ruku” standardima krosa, tj. pokušalo ukrotiti planinsko trčanje, što je gotovo uvijek nemoguće, jer u svakom slučaju stazu diktira planina koju je nemoguće mijenjati i prilagoditi.
Dužine staza na Biokovu su bile dobro prilagođene (10.7km; 8.6km, 4.6km), ali visine, a samim time i nagibi su odudarali (seniori 1311m-12.3%; seniorke i juniori 1311m-15.2%), što je posve logično svakom tko je iz Makarske upro pogledom prema vrhu Vošac. Ove godine je čak cilj spušten za 100-tinjak metara, jer je trka završavala kod planinarskog doma Vošac, koji je 110 metara niže od samog vrha, inače bi prosječni nagibi bili još veći (13.3% i 16.5%). No, zamjerke nema jer u Hrvatskoj trenutno nema planinske trke koja bi u potpunosti udovoljila (pre)strogo zadanim formama, koje po mom mišljenju krote planinsko trčanje (što je svojevremeno IAAF napravio s divljom ali pravom originalnom varijantom krosa). Ustvari, čak je i za pohvaliti organizatora, koji si je dao dosta truda da pronađe kolko/tolko prihvatljive staze na ovom iznimno strmom terenu.
U muškoj konkurenciji svoju četvrtu titulu je osvojio Ivica Škopac, dominirajući utrkom od samog početka. Iako ga je početkom mjeseca na ekipnom prvenstvu na (pre)ravnoj stazi Kamešnice pobijedio Marin Koceić, ovog puta nije bilo ni malo dileme, pa je Ivek do kraja trke napravio više od 4 minute razlike. Kod žena ne tako iznenađujuća pobjeda Barbare Belušić, kojoj je ovo također četvrta državna titula, koliko razlika nad drugoplasiranim Danijelom Černić (preko 3 minute), koja trči u životnoj formi, pa se očekivala ravnopravnija borba.
Dosadašnji državni prvaci u planinskom trčanju:
2004: Saša Belčić i Barbara Belušić (Sljeme)
2005: Ivica Škopac i Lidija Rajčić (Ivančica)
2006: Nedeljko Ravić i Suzana Alberini (Učka)
2007: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Kamešnica)
2008: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Kamešnica)
2009: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Biokovo)
Dakle, na svim dosadašnjim prvenstvima smo imali relativno neadekvatne staze, ili preblage (Sljeme, Ivančica, Kamešnica), ili prestrme (Učka, Biokovo), no i sve ostale domaće planinske trke bi u nekom od elemenata odstupale (Japetić prekratak, Visočica predugačka, Korita preblaga itd).
Trka je poslužila i kao izborno natjecanje za sastav hrvatske reprezentacije za predstojeće prvenstvo Europe u planinskom trčanju (Telfes, Austrija, 12.07.). Atletski savez je u dogovoru s HUCIPT-om uveo ove godine novi izborni ključ, koji sasvim sigurno neće zadovoljiti potencijalne reprezentativce i korak je nazad u razvoju planinskog trčanja u Hrvatskoj. Tako da se odgovor na pitanje tko i kolko je trkača izborilo repku u ovom trenutnku nezna, a pitanje je i kad će biti objavljen i da li će se uopće putovati.
Juniorske prvenstvene trke potpuno prazne (dva juniora, jedna juniorka!), jer se kolediralo s juniorskim kupom Hrvatske na stazi u obližnjem Splitu, pa se zbog nedovoljnog broja natjecatelja državni juniorski prvaci nisu ni proglašavali (za informaciju tek podatak da su pobijedili Nikola Škvorc i Leona Vukmirović).
Organizatora treba pohvaliti jer je našao načina da izmogne sredstva za novčane nagrade za prvih 6 u muškoj i ženskoj konkurenciji, što je rijetkost u planinskim trkama. Prava šteta je što je Makarska relativno disclocirana pa su troškovi doputovanja sa sjevera, odakle gravitira najviše trkača, jako veliki, što je utjecalo na masovnost. Nije za zanemariti ni podatak da je za sedam dana Plitvički maraton (ekipno PH), koji je također uzeo svoj danak u ljudstvu, pa je na kraju učestvovalo samo 50 trkača. Kažem šteta, jer je ova trka, zajedno s Učkom, pravi hrvatski par ekselans planinskog trčanja. Naime, start s morske obale i cilj na 1400m iznad mora, s fantastičnim pogledom na priobalje nema nijedna alpska trka, a takvih se u svijetu može naći, kolko je meni poznato, još samo po norveškim planinskim trkama koje startaju u fjordovima Skandinavije.
Inače, u blizini Vošca je i vrh Sveti Jure (1762m), treći po veličini u Hrvatskoj. Dva viša od njega se nalaze u masivu Dinare (Sinjal 1831m i Kamešnica 1809), a iznad 1700m imamo još tri velebitska vrha (Vaganski 1757m, Sveto Brdo 1752m, Malovan 1709m). Međutim, na Svetom Juri se nalazi TV-odašiljač, visok 90 metara, što znači da je vrh odašiljača najviša točka Hrvatske. Za potrebe gradnje odašiljača 1965. godine, sagrađena je i cesta koja prolazi pored Vošca, pa je pristup najvišim vrhovima Biokova moguć i autima.
I na kraju objašnjenje naslova – „bilak” je u Zabiokovlju riječ za bijeli snijeg (kao da ima neki drugi), od čega je i planina dobila ime.
maraton 42,2km, štafeta 2 x 14km; štafete mogu biti muške ili mješovite, nema ženskih štafeta; moguć je i individualni nastup na 14km, ali za to nije predviđen nikakav nagradni fond.
STAZA
krug je dugačak 14km (visinska razlika 940m, 470m nizbrdo + 470m uzbrdo), svaki član štafete trči po jedan krug, maratonci trče tri kruga.
RUTA
Vidikovac – Tomislavac – Sedlo – Crveni križ – Erberov put –Krumpirište – Erberov put – Srnec –
Horvatove stube – Hunjka – Činovnička livada – Vidikovac
MS (do 34), M35 (35-39), M40 (40-44), M45 (45-49), M50 (50-54), M55 (55-59), M60 (60+), ŽS (do 34), ŽV (35+)
muške štafete
(zbroj godina)
MS (do 59), M60 (60-79), M80 (80-99), M100+
mješovite štafete
(zbroj godina)
MŽS (do 59), MŽ60 (60-79), MŽ80 (80-99), MŽ100+
JUNIORSKA TRKA
start
10.00 sati
dužina
5,5km
kategorije
stariji juniori (18 i 19 godina), mlađi juniori (16 i 17 godina), kadeti (15 i manje godina)
STARTNINA
maraton
100kn
štafeta
2 x 75kn (150kn)
juniori
50kn
svi sudionici za startninu dobivaju majice, finišerske medalje (maraton), online diplomu, bon za ručak i piće te okrepu na trci i u ciljnom prostoru
NAGRADE
– Maraton: pehari (muškarci i žene)
– Štafeta: pehari za prve tri (muške i mješovite)
– Medalje za prva tri u svim kategorijama (maraton, juniori i štafeta)
– Pehari za prve tri ekipe (samo maraton: muške ekipe tri člana, ženske dvije članice)
Ako uzmemo da je Everest krov od svita onda je naša Iiiiiriska (tako ju je zvala moja pokojna baba Ruža) sada negdi u njegovu toplinski slabo izoliranon potkrovlju. Kako je dospila gore, svi vi znate. Koliko je težak i dugotrajan put do tamo isto znate. Uostalon, svi ste vi sportaši i sve van je jasno. Iako mi je od strane vrhovnog štaba izdana zapovijed da van pričan o njezinon putu do Everesta, ja bi iskoristija priliku pa nešto reka o svojoj pokojnoj babi Ruži. O Iiiiiriski imate sad napisano puno i na sto mista (uglavnon isto) a o mojoj babi nema ništa.
Čula je moja baba još krajen devedesetih da iman neku prijateljicu Iiiiirisku i ona joj je bila jako simpatična, iako ju nikad u životu nije srela. Imala je pravo. Naša Iiiiiriska je jedno jako simpatično stvorenje. Čak i oni koji ju poznaju, teško bi imali srca poslat ju na kišu po kruv i mliko, a kamoli na Everest. U tome i je glavna fora. Svaka čast svima, ali nekako se lakše i srcu draže veselit uspjehu nekoga ‘ko te tako očara svojon simpatičnošću. Kao kad ti dite ima glavnu ulogu u školskoj predstavi. A i zbog, na prvi pogled, krhkog tijela čini se da je u uspjeh uloženo još puno više truda i volje. E, zato smo ponosni što je naša Iiiiiriska, najviša na svitu, baš NAŠA. Kao špijun iz njenih redova, mogu van reć’ i da imamo još jedan razlog za ponos. Iiiiiriska je izabrala AK Sljeme jer je i on njoj simpatičan. 😉
U to vrime Iiiiiriska se bavila više faxon a manje penjanjen, što je i moja baba više cijenila nego da je bilo obrnuto. Možda zato šta nikad nije imala priliku završit išta više od 4 razreda osnovne, a mogla je puno toga, uvik je patila na te neke fakultete i titue. Kasnije se malo opametila i svatila da vaja bit i vridan. E, da je doživila prošlu godinu, bila bi joj Iiiiiriska još draža. Iako se o tome nije pričalo na dnevniku niti je bilo u novinama, Iiiiiriska je prva žena na svitu koja je došla u Opuzen i na sadilici, po najvećemu suncu bez mrvice lada i prigovaranja radila cili dan i posadila dva hektara kupusa. I ne samo to, nego je sidila u sredini, a ta uvik sadi. Ove livo i deno nekad sade a nekad ne i probale su je radnice dignit na foru ali se nije dala. Sidila je i sadila dok su one malo sadile, malo pušile. Tako 12 sati!
Ne samo to, nego nakon 5 minuta instruukcija vozila je i traktor i to sa frezon iza i dizala kardan i pribacivala iz brzih u spore brzine i tako te fore koje mali traktor ima.
Za ručakon, dok su radinice jednon polovicon mozga mislile kako bi bilo dobro da je njihov mali naša jednu tako vridnu a drugon kako da što duže ostanu sidit, Iiiiiriska je iz gulaša odvojila žlundrice (tako ih ona zove) i pribacila meni u pjat. Ostalo pojela, popila vode i rekla: “Meni je ova baš fora.”
Jutro kad su se Bostjančićke popele na vrh TeJa mi je u chatu iz baznog logora rekla da je Iiiiiriska super i da kao da je bila na Sljemenu a ne Everestu. I još da su na vrhu bile 45 minuta. Mogu ju zamislit gore: “Darija, meni je ovo baš fora. Amo se malo sunčat, ako Darkec neće prigovarat.”
Prijave i podizanje startnih brojeva na
centralnom trgu Lovrana,
10:45
Start trke,
12:00 – 13:45
Dolazak natjecatelja u cilj
14:00
Povratak natjecatelja autobusom u Lovran
16:00
Proglašenje i podjela nagrada u Lovranu.
INFORMACIJE
Startnina iznosi 60kn (juniorska 40), za što će svi natjecatelji dobiti: nastup na trci, što uključuje startni broj, okrepu na stazi i cilju, nagradni fond, online diplomu, prijevoz osobnih stvari do planinarskog doma Poklon, povratak autobusom s Učke do Lovrana, ručak i piće na povratku u Lovran. Nakon što trkači dođu na cilj (vrh Vojak), trebaju se spustiti do planinarskog doma Poklon, odakle će ih autobus vratiti u Lovran. Prije starta trkači mogu ostaviti stvari u taj autobus tako da ih suha roba čeka na Poklonu.
Juniorska trka je dugačka 7km (od Lovrana do Lovranske Drage). Juniori/ke mogu produžiti do cilja glavne trke, gdje ulaze u seniorsku kategoriju i plaćaju punu startninu.
PRIJAVE
Online na www.aksljeme.com do 16.06. 08.07.. Nakon toga prijave su moguće isključivo na dan trke, uz višu startninu od 80kn (juniori 60). Majicu s logom trke po cijeni 40 kuna moguće je naručiti online, skupa s prijavom. Majice su kvalitetne, dizajnerske, muškog i ženskog kroja, u svim veličinama.
Vrući svibanjski dani su nas uveli u novu sezonu planinskih trka. Nakon Kamešnice, na red je došla majka svih hrvatskih brdskih trka – Sljeme, u početku poznata kao Štrapacijada. U svom devetnaestom po redu izdanju primamila je rekordnih 149 učesnika, unatoč činjenici da nema nikakav nagradni fond u materijalnom smislu. Legenda zagrebačkog sporta, veslački i trkački evergrin Julije Boroša već dva desetljeća daje primjer ostalim organizatorima kako „nije sve u nofcima”, već da ima nešto i u ljubavi i predanosti spram trčanja i sporta općenito (mada i nekretnine nisu za odbaciti:).
Vrlo lijepi trkački izazov, iz samog centra metropole do vrha 1000-metarske planine po uređenoj planinarskoj šetnici, ne mogu si priuštiti žitelji ni jedne druge europske države, pa držim da ovakav događaj zaslužuje veću pažnju grada, medija, sponzora… No, teško je za povjerovati da će se za to izboriti pored 30-ak lokalnih nogometnih klubova četvrte i pete lige, koji sasvim lijepo egzistiraju i čiji je proračun po jednom prvenstvenom kolu 10-50 puta veći od proračuna ovog natjecanja na kojem, da apsurd bude u potpunosti zadovoljen, nastupi više učesnika nego što ima gledatelja na tim utakmicama. Ali, jbg, to se zove hrvatska sportska realnost od koje ne možemo pobjeći. Ustvari… možemo, u smjeru Sljemena!
Za početak ću malo opisati samu stazu s nešto numeričkih podataka, izvučenih prije 10-ak godina, kada sam premjerio cijelu stazu u dužinu i visinu. Evo što imam zapisano:
– Staza ima 13.7km dužine i 898m visinske razlike (start je na 133, cilj na 1031).
– Prvi km je kod ulice koja se zove Mala (spaja Novu ves i Medvedgradsku) i ima 12m visinske razlike (uspon po Bakačevoj).
– Drugi km je 200m nakon što se uđe u Ksaversku (između Mirogojske i benzinske), i tu isto ima ukupno 12m uspona.
– Treći km je između Mlinarice i Mihaljevca, još 15m uspona.
– Četvrti km je na širokom lijevom zavoju Gračanske ceste, uspona 30m (3%).
– Peti km je isto u Gračanskoj, kod ulice Zvečaj, uspona 32m (3.2%).
– Šesti km je na livadi prije tunela, uspona 43m, ali je završni nagib po Gračanskoj ipak malo žešći od 4.3%, s obzirom da ima jedan dobar ravni komad od kojih 300-tinjak metara po Gračanskom Dolju koji spaja cestu i tunel. Stepenice ispred žičare su na 6.8km i tu je start juniorske trke i okrepa.
– Sedmi km je na pola puta od žičare do Vile Rebar (gdje je nekad bio start istoimene trke), i tu je mjerenje prolaznog vremena i pravi početak trke. U tom dijelu uspona ima 45m.
– Osmi km je već na Leustekovom putu,točno na jedinom prijevoju, uspon 73m.
– Deveti km je isto na Leusteku, na pola puta do Adolfovca, uspon 82m. Adolfovac je na 9.8km
– Deseti km je nešto malo prije nego staza prereže sljemensku cestu, najravniji je dio Leusteka i ima 64m uspona, a tu je i druga okrepna stanica.
– Jedanaesti km je kod krajcanja s cestom i odvajanja za Runolist, uspon 101m.
– Dvanaesti km je kod česme (mislim da se malo tko nije tu osvježio), 114m uspona. Završetak Leustekovog puta, tj izlazak na cestu je na 12.9km.
– Trinaesti km je kod jaslica, kod ulaska na Činovničku livadu, 78m uspona. Do kraja je još 700m u kojem je ukupni uspon od 100m, ali opaki dio ispod žičare od dna do Koloturea ima oko 350m i 75m uspona. Prije 10 godina nisu postojale današnje GPS igračke, pa su moguća neka minimalna odstupanja; stazu sam mjerio biciklom (uspone gurao radi preciznosti), a visinu pomoću barometra. Na osnovu tih podataka izrađen je i profil staze:
Ovogodišnja trka je odlučena već na prijavama. Dva izražena favorita, Ivica Škopac u muškoj i Danijela Černić u ženskoj konkurenciji nisu ostavila ni kap neizvjesnosti. Popularni Ivek nam ove godine nije u svojoj ubitačnoj formi u kakvoj smo ga navikli gledati kada su u pitanju brdske trke, ali i ovo je dovoljno za čistu pobjedu, barem u ovakvoj konkurenciji. Njegovo pobjedničko vrijeme 1:05:23 je najslabije u posljednjih 7 godina, od kada postoji Planinski kup. Međutim, po ovakvom vremenu i u ovakvoj konkurenciji (kada je Ivek ušao u cilj još uvijek su svi natjecatelji bili na Leusteku), teško je bilo trčati brže. Drugo mjesto za Splićanina Marinka Duku, iznenađenje dana, s obzirom da to sigurno nisu treće i četvrtoplasirani Ante Jović i Lovelos Slovinac, izraziti brdski specijalisti. Muška ekipna pobjeda za Veteran (Slovinac, Babić, Artić, Šikman) koji je imao 20 predstavnika (što znači da je mogao sastaviti čak 5 ekipa), ispred Rudolfa Perešina i Sljemena.
U ženskom programu jedino pitanje je bilo da li će Danijela Černić postaviti rekord staze, jer ove sezone trči u životnoj formi. Na kraju joj je nedostajalo 5 sekundi do rekorda, a svoje zadnje tri trke na Sljemenu je završila u vremenskom okviru od samo 17 sekundi (13:28 – 13:33 – 13:45). I njezine sve konkurentice su još uvijek trčale po Leustekovoj stazi kada je ušla u cilj, a prva sljedeća je bila Sanja Begović-Geceg s 8 minuta zaostatka. Ekipna pobjeda za Sljemenašice (Škevin, Krušec, Bua Maričević), koje u brdima nemaju konkurenciju čak i kada nastupaju bez svojih najbržih cura (Orlić, Jurišić, Belović, Podnarčuk). Osim njih, ekipu su uspjele sastaviti još samo Jastrebice. Ukupna klupska pobjeda za AK Sljeme, koji od početka lige u planinskom trčanju (2007), što znači 22 održane trke, ima čak 21 pobjedu, ili 95% učinkovitost.
Najzanimljiviji i najuzbudljiviji dio ove nedjelje se ipak odigravao na kratkoj juniorskoj stazi, s obzirom da je ta trka poslužila kao izborno natjecanje za sastav juniorske reprezentacije Hrvatske u planinskom trčanju za predstojeće prvenstvo Europe u toj disciplini (12.07. Telfes, Austrija). Osobito gusto je bilo kod juniora, jer se na startu pojavilo čak 8 dobrih mladih favoriziranih trkača, a svaki od njih je imao gotovo istovjetne šanse za upasti u prvu četvorku, što je bio glavni cilj ove trke, jer muški juniorski tim sačinjavaju 4 člana. Izjednačenost kvalitete najbolje ilustrira podatak da je prvih 7 juniora u trci ušlo u cilj unutar samo 3 minute, a da primjerice, glavni favoriti, nedavni prvo i drugoplasirani s juniorskog prvenstva Hrvatske na 10,000m (Luka Mikulić i Goran Grdenić) uopće nisu uspjeli izboriti vizu za EP!? Podatak koji dovoljno govori da je dobrim mladim trkačima planinsko trčanje postalo dosta interesantno, jer su konkurencija i masovnost na ovom natjecanju na kraju bila na višem nivou nego na već spomenutom PH na stazi. Kod juniorki uvjerljiva pobjeda 17-godišnje Matee Parlov, ispred Valentine Belović i Monike Delač, tako da su te tri cure izborile EP. Za kraj treba istaknuti zanimljiv kuriozitet. Naime, Valentina Belović je nastupila već 10. put za redom na ovoj trci, iako je još uvijek juniorka, što će ljudi skloni matematici lako izračunati da se prvi put popela na Sljeme kada je imala samo 9 godina, i od onda ne propušta tu trku. Šteta što je za potrebe izborne trke morala nastupiti na juniorskoj trci, pa si je malo narušila savršenu statistiku upornosti.
Dakle, u totalu, nastupilo je 149 trkača, što je najviše od kada se ovo natjecanje održava. Glavni vinovnik ove kultne trke, Julije Boroša i ovog puta je bio najstariji učesnik i naravno pobjednik u kategoriji M75. Sasvim sigurno je jedini hrvatski trkač koji je 19 godina za redom nastupio na istoj dugoprugaškoj trci (moguće je jedino da je netko trčao Starek ili Tuhelj češće, jer su to jedine dvije starije trke kod nas, ali čisto sumnjam).
Planinska sezona ulazi u svoju kalendarsku špicu, potpomognuta cestovnim trkama s ništa manje zahtjevnim brdima. Sljedećeg vikenda na programu je najbrdovitiji hrvatski polumaraton Jaska, zatim slijedi hard-core Biokova (pojedinačno PH, seniorska izborna trka), pa onda „mali predah” na jednom od najtežih svjetskih maratona oko Plitvičkih jezera, nakon čega nas čekaju uzbuđenja na Ivančici, Učkoj, Sljemenskom maratonu i već spomenutom prvenstvu Europe u Telfesu. Da li će najbolji hrvatski planinski trkači vidjeti to prvenstvo i u kojem broju, ostaje da sačekamo odluku HAS-a i izbornika svih atletskih selekcija Siniše Ergotića, koji je najavio recesiju u planinskoj reprezentaciji.
Statistika masovnosti brdske trke Sljeme u posljednjih 8 godina:
U malom mjestu Otok (dalmatinski) već se par godina održava planinska trka s najjačim nagradnim fondom u Hrvatskoj. Što je i glavni povod dodijeljivanja službenih državnih prvenstava u ovoj disciplini relativno malom atletskom klubu „Otok”. Lani su imali pojedinačno, a ove godine ekipno prvenstvo Hrvatske.
Upravo stoga, za lokalne prilike, skupio se relativno veliki broj učesnika (110), čime je organizator sasvim sigurno zadovoljan, obzirom da se ni tradicionalni polumaratoni u istoj regiji (Sinj, Split) nisu mogli podičiti većim brojem natjecatelja. Razlog dobre posjete je i iznimna gostoljubivost domaćina i krajnje korektna organizacija trke na teško pristupačnom terenu. Ove godine se na dinarskim obroncima Kamešnice okupio i vrlo jaki trkački kadar, puno jači od, npr. pojedinačnog državnog prvenstva na 10,000m na stazi, dva dana kasnije u Zagrebu. Vidjeli smo konačno dvoboj Dinjara i Škopca, te po prvi put na nekoj brdskoj trci Mateu Matošević i Ljiljanu Ćulibrk.
Dvoboj Dinjara i Škopca, najboljeg cestovnog i najboljeg planinskog trkača u Hrvata, dobio je cestovnjak Dražen Dinjar, ali odgovor na pitanje „tko je bolji u brdima” nismo dobili iz dva razloga. Prvi je da ova trka nije planinska u pravom smislu riječi jer ima prosječan nagib tek oko 5%, što je točno sredina između ravne staze i planinske staze zadanih gabarita WMRA od 10%. Istina, tri lijepa uspona su sasvim sigurno više nego dovoljno oštra, ali ostatak staze je uglavnom smješten po ravnim i blagim proplancima. Drugi razlog je da Škopac već neko vrijeme muči muku s ozljedom leđa, što mu je reduciralo količinu i kvalitetu treninga. Šteta, jer da je zdrav, mogli smo vidjeti pravi planinski okršaj.
Odlično je trčao i Marin Koceić, te u drugom dijelu prestigao Škopca, i tako postao jedan od rijetkih domaćih trkača koji se može pohvaliti pobjedom nad Ivekom na planini. Kolko mi je poznato, do sad je to uspijevalo samo Nedeljku „Koski” Raviću. Dražen Dinjar je postavio i novi rekord staze (52:12), što je zavidnih 4:14 po kilometru, odličan tempo za takav teren i nagib. Ekipni prvaci su postali Gornjestubičaneci iz „Rudolfa Perešina”, kojih se čak petoro smjestilo u prvih 11, ali što je još važnije, dva vrlo mlada trkača iz kategorije U23 (Lukina, Škvorc). Prošlogodišnji prvaci, članovi novog atletskog kluba „Solin” su se ovog puta morali zadovoljiti drugim mjestom, a prošlogodišnji viceprvaci iz „Sljemena” trećim, dok je ukupno 9 klubova imalo ekipni plasman.
U ženskoj seniorskoj konkurenciji vidjeli smo odličan nastup Matee Mastošević, prošlogodišnje juniorske rekorderke Hrvatske na 10,000m (35:49). I ona je pobijedila s novim rekordom staze (58:44), za više od 2 minute boljim vremenom od starog rekorda Barbare Belušić. Prosječni tempo u trci joj je iznosio 4:46/km. Njezin klub, također novi, zagrebački „Agram” je uzeo seniorsku žensku ekipnu pobjedu, jer su dobro trčale još Ljiljana Ćulibrk i juniorka Antonija Žalac, koja je produžila nakon juniorskog cilja do kraja trke. Drugo mjesto za prošlogodišnje prvakinje iz „Sljemena”, koje nisu nastupile u najjačem sastavu, ali i da jesu (s Antonijom i Veronikom), nebi se othrvale jakoj ekipi „Agrama”, pa je njihova pobjeda čista ko suza, mada su sve tri cure po prvi put službeno nastupile na jednoj planinskoj trci (ako ne računamo sljemensku ligu Puntijarka, gdje su već nastupale Ćulibrk i Žalac). Treće su članice „KA-tima” iz Karlovca. U juniorskoj konkurenciji isto pobjede „Agrama”, kako kod juniora, tako i kod juniorki, s opaskom da su za konkurente imali samo mlade trkače/ice iz „Velike Gorice”.
Organizator je dobro pripremio stazu, iako je kiša prijetila cijeli tjedan. No, vrijeme se na kraju otvorilo i proveli smo još jedan lijepi dan u divljoj prirodi Dinare. Organizacija bez greške, suđenje čisto ko suza, nagrade bogate, ručak i svi popratni detalji, što bi se reklo – domaćinski, tako da nitko s Kamešnice nije sišao sa zamjerkom. Odličan primjer kako trebaju izgledati planinske trke.
Sljeme
U danima kada su naši klupski simboli (Veronika, Antonija, Pinky) suspendirani, kada nam je nekoliko dobrih trkača ozljeđeno ili bolesno, klupska pobjeda na ekipnom prvenstvu Hrvatske je pravi melem na rane. Ovog puta treba reći da titulu nismo toliko osvojili kvalitetom, koliko srećom (dobre muške ekipe nisu imale ženski dio tima, i obrnuto), ali nije mogla doći u boljem trenutku. Ostajemo i dalje najbolji klub planinskog trčanja u Hrvatskoj, petu godinu za redom, otkad se službeno održavaju ekipna prvenstva u ovoj disciplini. Ovog puta su se titulom okitili Hrvoje Kovač, Marko Sobota, Ivica Kovačić, Damir Fröszel, Valentina Belović, Višnja Škevin i Tadeja Krušec i hvala im u ime kluba. Odlično nas je predstavljao i naš najmlađi trkač Zvonimir Abrlić, pobjedom u konkurenciji kadeta, trkača koji još nemaju 16 gdoina, mada će napuniti 13 tek krajem listopada!
Polumaraton u Rijeci, po nekim standardima najbolja naša trka u toj disciplini, inače omiljenoj i najzastupljenijoj u Hrvata. Rezultatski sasvim sigurno, kad se uzmu u obzir prošlogodišnji rekordi staze, najbolji rezultati ikad otrčani na tlu Hrvatske, u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Organizacija tehničkih elemenata na visokom nivou, ali uz par nedostataka koje ću (opet) navesti, jer se čak i ponavljaju u odnosu na prošlu godinu: kilometarske oznake su definitivno krive (istovjetno ko lani), a radi se o tome da je svaki od prvih 20 kilometara kraći za 2-3 sekunde, pa se pogreška akumulira u zadnjem kilometru koji je sporiji za oko minute. Klasična pogreška koja proizlazi iz (pre)jednostavnog mjerenja staze od starta ka cilju i zanemarivanja količine staze koja preostaje nakon zadnje oznake (20). Rješenja ima više, od višestrukog mjerenja uz dodatne proste matematičke operacije do GoogleEartha ili MapMyRun uz zanemarivu pogrešku plošnog mjerenja. Staza sigurno nije duža jer ima certifikat AIMS-a, ali oznake jesu pa ostavljaju dojam površnosti (i nezadovoljstva na kraju). Drugo – ciljna lista je ponovo neuredna, sve vrvi od različitih kombinacija velikih i malih slova, što stvara vašarski dojam, pogotovo ako se uzme u obzir da su prijave zaključene dva dana prije, što je ostavilo dosta vremenskog prostora za uređivanje. Nedostatak je i ekipni poredak u muškoj, ženskoj i klupskoj konkurenciji (ni obračunavan ni proglašavan), mada se radi o trci koja je u sklopu lige cestovnog kupa HR, što znači da ima tu obavezu. Osim toga, mjerenje vremena je imalo pogrešku pa su mnogi dobivali lošije rezultate nego što su ih otrčali, cca oko pola minute. Dalje, kratka juniorska trka je dosta smušeno najavljena, a osoblje u organizaciji trke nije znalo dati informacije tipa kad/gdje, što je rezultiralo time da neki juniori uopće nisu otrčali trku (jer im je rečeno da je start poslije starta polumaratona), mada su uredno doputovali i platili startne brojeve.
Ostali elementi – okrepa, sigurnost na stazi (i sama staza), atmosfera u startno/ciljnom prostoru, animacija uz stazu, te pogotovo sjajna medalja i odlična majica uvelike pokrivaju navedene nedostatke, ali trka koja pretendira da bude No1 u Hrvatskoj si nebi smjela dozvoliti toliko relativno sitnih pogrešaka, jer se svi hvataju za njih. Eto, uhvatio sam se i ja ovog puta, ali sam se prethodnih sezona dosta nafalio ove trke, međutim, narasla je do nivoa kad se traži dlaka u jajetu.
Masovnost i dalje ima tendenciju porasta, pa se na ciljnu listu skrasio impozantan broj trkača (261) za naše prilike. Kvaliteta vrhunska (također za naše prilike), a bila bi još bolja da se ne kolidira s Rovinjskim polumaratonom, gdje je u isto vrijeme trčala još jedna kompletna elitna postava. Neznam zašto se ne može naći zajednički jezik na relaciji Rovinj – Rijeka i termini odvoje, jer se radi o dva najbolja polumaratona u Istri (ok, znam da Rijeka nije u Istri).
Od Sljemenaša treba izdvojiti ponovo našeg najboljeg trkača Hrvoja Kovača (1:15), a osobne rekorde su si postavili Stjepko Jančijev, Ivica Kovačić i Zoran Obradović. U mušku ekipu su ušli Kovač, Pangracije, Jančijev i Fröszel, a u žensku Ana, Tadeja i Petra. Riječanka Ana Župić je otrčala svoju prvu trku, iako je član Sljemena već 2 godine, ali ju je stres fraktura na dugo odvojila od trčanja, no povratak je bio odličan. Sljedećeg vikenda Ana trči i svoj prvi maraton u Trstu, i vjerojatno će postati 18. članica kluba s istrčanim maratonom, po čemu smo endemični na ovim prostorima.
London
Nismo bili u situaciji live pratiti najveći maratonski događaj godine. Pobijedio je Wanjiru, ali svjetski rekord je opstao, iako su očigledno jurišali na njega. No, preambicioznost u ranoj fazi trke ih je u konačnici koštala svjetskog rekorda, s obzirom da su na petom kilometru pejsmejkeri s vodećom grupom imali prolaz za krajnji rezultat ispod 2 sata!?
Nakon veličanstvenog olimpijskog maratona prošle godine u Pekingu, više ništa nije isto u maratonskom elitnom svijetu. Beskompromisne jurnjave od samog starta, ubrzavanja nakon 30. kilometra su postali gotovo standardi na najvećim svjetskim maratonskim spektaklima. Ni jedna atletska disciplina u svijetu nije toliko napredovala u posljednjih 10 godina kao maraton, a očito je da se tu neće zaustaviti. Primjerice, svjetski rekord Densima (2:06:50), koji je srušen prije 10 godina, sada zauzima tek 70. mjesto na tabeli svih vremena. No, taj napredak sigurno neće utjecati na spuštanje olimpijskih normi, jer pogađa uglavnom 3 afričke zemlje (Kenija, Etiopija, Maroko), što ne narušava nacionalnu kvotu olimpijskog maratona.
Novu, mladu generaciju svjetskih maratonaca najviše klase (Wanjiru, Kebede, Kwambai, Kirui, Hall) ne privlače taktičke trke i upravo živimo u vremenu maratonske renesanse. Novi rekord londonske staze (2:05:10), po kojoj su u zadnjih 10-ak godina trčali apsolutno svi najbolji maratonci našeg doba, bio bi, za primjer, dostatan tek za četvrto mjesto na nedavnoj trci u Rotterdamu, a izuzetno brze trke su održane još i u Parizu (2:05), Dubaiu (2:05), te Houstonu, Seoulu i Rimu (sve 2:07), a predstoji nam tek SP i jesenski spektakli u Berlinu, Chicagu i New Yorku. Posebno će biti zanimljiv berlinski krešendo, u kojem će se sukobiti vjerojatno dva najbolja trkača današnjice – Gebrselassie i Wanjiru! U međuvremenu, obratite pažnju na mladog Etiopljanina Bazu Worku, koji je prije 3 tjedna u Parizu trčao maraton za 2:06:15… sa 18 i pol godina!!
Londonski maraton je svake godine izložba trenutno najboljih eksponata maratonskog trčanja. Boston ima slavu tradicije i imidž „nije za svakoga”, New York ima slavu najmasovnijeg i najpoželjnijeg, Berlin najbržeg i najzabavnijeg, a London pak najjačeg svjetskog maratona. Trka londonskim ulicama je mnogim velikim trkačkim zvjezdama sa staze bila maratonski debi, primjerice Tergata, Gebrselassiea i Radcliffe, koji su kasnije postavljali svjetske rekorde u toj disciplini. Ove nedjelje će se po prvi put u maratonu okušati Zersenay Tadese, trkačka ikona nadolazeće velesile Eritreje, čovjek koji iza sebe ima tri zadnje titule svjetskog prvaka u polumaratonu, ali i iznimno vrijednu, jedinu pobjedu nad Kenenisom Bekeleom na svjetskim prvenstvima u krosu. No, ta reputacija mu najvjerojatnije neće biti dovoljna za pobjedu jer će protiv sebe imati strašno jaku konkurenciju, pa pođimo redom:
Sammy Wanjiru – Prvi favorit trke. Iako najmlađi od svih, njegova kratka i blistava karijera, tijekom koje je već 3 puta postavljao svjetski rekord u polumaratonu (trenutni 58:33), otrčao 3 maratona s prosjekom rezultata 2:06:12 (!) i donio Keniji prvo maratonsko zlato na Olimpijskim igrama, što bi rekao Mija Aleksić alias Aksentije Topalović – kratko i jebitačno! Nedavni mini-debakl na polumaratonu u Lisabonu (7. mjesto s 1:01:25) ide u prilog njegovim konkurentima, no ako je periodizacija napravljena kako treba, vjerujem da će Wanjiru voditi glavnu riječ u trci i po svoj prilici napasti svjetski rekord. Uostalom, Wanjiru je već najavio da će upravo on, za nekih 5-6 godina, biti prvi čovjek koji će maraton trčati za manje od 2 sata!! U usporedbi s time, sadašnji aktualni rekord 2:03:59 bi trebao biti tek prolaz na 41. kilometru.
Martin Lel – Na zadnja 4 Londonska maratona ima 3 pobjede i jedno drugo mjesto, halo! Dodajmo mu još dvije pobjede u New Yorku, i odmah ga, uz svu počast Gebreu, možemo proglasiti najuspješnijim maratoncem 21. stoljeća. Izvrstan taktičar i finišer koji može otpratiti svaki tempo, protiv takvih nema lijeka. Međutim, okolnosti mu u zadnjih godinu dana ne idu na ruku. Nakon prošlogodišnje pobjede u Londonu, dobio je malariju, od koje se nije stigao na vrijeme oporaviti, pa je olmpijski maraton završio tek na petom mjestu. Sada pak osjeća laganu ozljedu, pa je nastup čak i upitan. U svakom slučaju, psiha je narušena, a za dobiti Wanjirua mora se biti 100% spreman, fizički i mentalno.
Tsegaye Kebede – Uz Gebrselassie i Mergu (bostonski pobjednik) predstavlja etiopsku vrhušku. U Pekingu je svom trening-partneru i prijatelju Mergi otkinuo brončanu medalju u 43. kilometru, kad su već ušli u stadion. U Fukuoki drži rekord staze 2:06:10, što je najbolji rezultat otrčan na tlu Japana, svetoj maratonskoj zemlji, i drugo najbolje vrijeme Etiopije (iza Gebretovog rekorda), dok u polumaratonu ima impresivnih 59:35. Nije jurišnik, već taktičar koji vreba iz drugog plana i skuplja zaletavače. Teško da će pobijediti, ali po svoj prilici visoko plasiran.
Abderrahim Goumri, Jaouad Gharib – Marokanski maratonski prijestolonasljednici, nakon odlaska Khannouchia u Ameriku i El Mouaziza u zasluženu mirovinu. Oba su zafrknuta do jaja, posebno Gharib kojeg se nemoguće otresti kad zagrize. Vole bit u vodećoj grupi, beskompromisni su i puni sebe, nemaju kenijski kompleks, dobro podnose njihove fartlek-zezalice, ali nemaju finiš neophodan za pobjedu u ovako jakoj konkurenciji.
Emmanuel Mutai, Felix Limo – Druga kenijska postava. Nemaju kredibilitet Lela i Wanjirua, no kod njih se nikad ne zna. Limo je već par godina u padu pa bih ga prvog otpisao. Doduše, on je jedini dobio Lela u zadnje 4 londonske godine (2006), ali je definitivno u silaznoj putanji. Mutai nije, prošlogodišnjih 2:06:15 baš u Londonu govori da ima kapacitet za pomrsiti račune svima.
Viktor Rothlin, Dathan Ritzenhein – Švicarac i Amerikanac svijetle puti. Uz Ryana Halla, trenutno najbolji bijeli maratonci. Oba su lani na Olimpijskom maratonu ušli u prvih 10 (7. i 9.), međutim, daleko iza glavnih zbivanja u trci. Po svoj prilici će boraviti u drugoj skupini, koju će voditi pejsmejkeri na tempu za 2:07:30.
Yonas Kifle, Zersenay Tadese – Njih sam ostavio za kraj. Eritreja nezadrživo grabi ka vrhu svjetskog dugoprugaškog trčanja (čak su razbili i talijansku 30-godišnju dominaciju u planinskom trčanju), a njihov kolovođa je Tadese s početka priče. Lani su u Pekingu beskompromisno ušli u fajt i dugo držali ubitačan tempo Wanjirua, samo da bi na kraju debelo zalegli i joggali zadnje kilometre. Međutim, to je cijena školovanja neophodnog za napredak. Ovog puta su jači za svog idola, mada maratonski debitanti tradicionalno loše prolaze, bez obzira na prethodnu reputaciju u kraćim disciplinama.
Trka bi se trebala odvijati na sljedeći način – prvu grupu vode pejsmejkeri koji imaju zadatak da pola trke provedu za 1:01:50, što znači da polovica od navedenih to nemreju pratit, pa je za očekivati 7-8 trkača da opstanu u njoj nakon prvog poluvremena. Dalje će zečevi imati zadatak da furaju ritam kolko mogu u istom tempu. Obično za to dobiju dodatni bonus, ovisno o tome koliko dugo mogu vući grupu. Međutim, nakon 25. kilometra moguće (tj. dozvoljeno) je i taktičko ubrzavanje od strane učesnika. To u pravilu rade Kenijci koji su navikli na te stvari u svojim grupnim dugačkim treninzima, što zna izludjeti Etiopljane i Marokace, o discipliniranim bijelcima da ne pričam. U svemu tome većina njih i nastrada od vlastite vatre, al’ jbg, oni to vole! Problem ovako zgusnute kvalitete je što kada zečevi porikavaju nastane komešanje, taktiziranje i razmišlljanje o nagradnom fondu, što u pravilu ubije dotadašnji zečji uradak i ritam za svjetski rekord. Stoga, rekordi padaju uglavnom u slabijoj konkurenciji, kada je kompletan rad pejsmejkera usmjeren prema jadnom cilju i jednom čovjeku koji je za to sposoban, a on se u pravilu zove Haile Gebrselassie, mada je samo pitanje vremena kada će se zvati Samuel Wanjiru.
Ženska trka je nešto tanja i rasno ravnopravnija. Prvi favorit po kladionicama je Irina Mikitenko, mada ja osobno u toj ulozi vidim Zhou Chunxiu, Kineskinju koja je u Londonu slavila prije dvije godine na impresivan način, mada je u trci još i Katherine Ndereba, za koju nemam dovoljno dobrih komplimenata. Sa svojih 37 godina još uvijek je teško pobjediva, iako statistika kaže da u zadnje 3 sezone nije išla ispod 2:25. Ukoliko je trka brza, a biće, Ndereba se ne upušta u fajt već s pristojne udaljenosti prati rasplet i pravi trenutak za napad. Međutim, Mikitenko i Zhou su vrlo friške ispod 2:20, što je dovoljno brzo da Nderebi na vrijeme pobjegnu s horizonta.
Biće zanimljivo vidjeti i olimpijsku pobjednicu Constantinu Ditu, čisto da se još jednom uvjerimo da joj je pekinški olimpijski maraton bio vrhunac karijere iz kategorije senzacije. Ukoliko me demantira, pejsmejkeri se „neće leba najesti” jer ih Dita ne podnosi već piči naprijed mimo zdravog razuma, što je upalilo u Pekingu i vjerojatno nikad više. Ah, da, zaboravio sam Etiopljanke – kratkonogu Gete Wami i dugonogu Berhane Adere. Gete je mudrija i iskusnija, Berhane izuzetno brza, ali taktički neobrazovana s velikim amplitudama. Ipak, ako joj amplituda bude u proporcionalno savršenom sazvježđu, svojim kracima muže složiti bananu favoritkinjama. Čast i tradiciju „sveprisutnih ostarjelih Ruskinja na koje se uvijek treba računati, tj. nikada ne zanemariti” branit će dvije ocvale đjevuške Lyudmila Petrova i Svetlana Zakharova. Petrova je zajebanija! Još dvije, malo mlađe Ruskinje: Liliya Shobukova će debitirati u Londonu, a jesenskih 1:10 u polumaratonu nije za bacanje; u tu klasu spada i Inga Abitova, europska prvakinja na 10,000m (30:31).
Direktan prenos je u nedjelju na Eurosportu. Za kraj dobra vijest za hrvatske maratonce. Londonski maraton je otvorio tzv. „overseas ballot”, što znači da su napravili posebnu lutriju za sve trkače koji ne dolaze iz Velike Britanije. Do sada je upad na Londonski maraton svim hrvatskim maratoncima bila nemoguća misija, a ubuduće će sigurno puno naših trkača dobiti priliku da nastupe na ovom, uz Berlin, najmasovnijem i najjačem europskom maratonu. Još kad se uzme u obzir najezda niskobudžetnih aviokompanija, eto prilike za relativno jeftin nastup u Londonu. Lutrija se otvara u ponedjeljak u 9 ujutro!
Huti je zavrsio sa obradom video materijala te su isti uploadani na vimeo ovdje!
Tečaj za atletskog suca
27.4 počinje tečaj za atletske suce i traje 5 dana (obavezno 3 predavanja) nakon čega se polaže ispit! Predavanja i ispit će se održat na kineziološkom fakultetu (dif) u 18h! Zainteresirani neka se jave na 098/961-7061 ili dbadanjak@net.hr!
