Polumaraton u Rijeci, po nekim standardima najbolja naša trka u toj disciplini, inače omiljenoj i najzastupljenijoj u Hrvata. Rezultatski sasvim sigurno, kad se uzmu u obzir prošlogodišnji rekordi staze, najbolji rezultati ikad otrčani na tlu Hrvatske, u muškoj i ženskoj konkurenciji.

Organizacija tehničkih elemenata na visokom nivou, ali uz par nedostataka koje ću (opet) navesti, jer se čak i ponavljaju u odnosu na prošlu godinu: kilometarske oznake su definitivno krive (istovjetno ko lani), a radi se o tome da je svaki od prvih 20 kilometara kraći za 2-3 sekunde, pa se pogreška akumulira u zadnjem kilometru koji je sporiji za oko minute. Klasična pogreška koja proizlazi iz (pre)jednostavnog mjerenja staze od starta ka cilju i zanemarivanja količine staze koja preostaje nakon zadnje oznake (20). Rješenja ima više, od višestrukog mjerenja uz dodatne proste matematičke operacije do GoogleEartha ili MapMyRun uz zanemarivu pogrešku plošnog mjerenja. Staza sigurno nije duža jer ima certifikat AIMS-a, ali oznake jesu pa ostavljaju dojam površnosti (i nezadovoljstva na kraju). Drugo – ciljna lista je ponovo neuredna, sve vrvi od različitih kombinacija velikih i malih slova, što stvara vašarski dojam, pogotovo ako se uzme u obzir da su prijave zaključene dva dana prije, što je ostavilo dosta vremenskog prostora za uređivanje. Nedostatak je i ekipni poredak u muškoj, ženskoj i klupskoj konkurenciji (ni obračunavan ni proglašavan), mada se radi o trci koja je u sklopu lige cestovnog kupa HR, što znači da ima tu obavezu. Osim toga, mjerenje vremena je imalo pogrešku pa su mnogi dobivali lošije rezultate nego što su ih otrčali, cca oko pola minute. Dalje, kratka juniorska trka je dosta smušeno najavljena, a osoblje u organizaciji trke nije znalo dati informacije tipa kad/gdje, što je rezultiralo time da neki juniori uopće nisu otrčali trku (jer im je rečeno da je start poslije starta polumaratona), mada su uredno doputovali i platili startne brojeve.

Ostali elementi – okrepa, sigurnost na stazi (i sama staza), atmosfera u startno/ciljnom prostoru, animacija uz stazu, te pogotovo sjajna medalja i odlična majica uvelike pokrivaju navedene nedostatke, ali trka koja pretendira da bude No1 u Hrvatskoj si nebi smjela dozvoliti toliko relativno sitnih pogrešaka, jer se svi hvataju za njih. Eto, uhvatio sam se i ja ovog puta, ali sam se prethodnih sezona dosta nafalio ove trke, međutim, narasla je do nivoa kad se traži dlaka u jajetu.

Masovnost i dalje ima tendenciju porasta, pa se na ciljnu listu skrasio impozantan broj trkača (261) za naše prilike. Kvaliteta vrhunska (također za naše prilike), a bila bi još bolja da se ne kolidira s Rovinjskim polumaratonom, gdje je u isto vrijeme trčala još jedna kompletna elitna postava. Neznam zašto se ne može naći zajednički jezik na relaciji Rovinj – Rijeka i termini odvoje, jer se radi o dva najbolja polumaratona u Istri (ok, znam da Rijeka nije u Istri).

Od Sljemenaša treba izdvojiti ponovo našeg najboljeg trkača Hrvoja Kovača (1:15), a osobne rekorde su si postavili Stjepko Jančijev, Ivica Kovačić i Zoran Obradović. U mušku ekipu su ušli Kovač, Pangracije, Jančijev i Fröszel, a u žensku Ana, Tadeja i Petra. Riječanka Ana Župić je otrčala svoju prvu trku, iako je član Sljemena već 2 godine, ali ju je stres fraktura na dugo odvojila od trčanja, no povratak je bio odličan. Sljedećeg vikenda Ana trči i svoj prvi maraton u Trstu, i vjerojatno će postati 18. članica kluba s istrčanim maratonom, po čemu smo endemični na ovim prostorima.

London

Nismo bili u situaciji live pratiti najveći maratonski događaj godine. Pobijedio je Wanjiru, ali svjetski rekord je opstao, iako su očigledno jurišali na njega. No, preambicioznost u ranoj fazi trke ih je u konačnici koštala svjetskog rekorda, s obzirom da su na petom kilometru pejsmejkeri s vodećom grupom imali prolaz za krajnji rezultat ispod 2 sata!?

Nakon veličanstvenog olimpijskog maratona prošle godine u Pekingu, više ništa nije isto u maratonskom elitnom svijetu. Beskompromisne jurnjave od samog starta, ubrzavanja nakon 30. kilometra su postali gotovo standardi na najvećim svjetskim maratonskim spektaklima. Ni jedna atletska disciplina u svijetu nije toliko napredovala u posljednjih 10 godina kao maraton, a očito je da se tu neće zaustaviti. Primjerice, svjetski rekord Densima (2:06:50), koji je srušen prije 10 godina, sada zauzima tek 70. mjesto na tabeli svih vremena. No, taj napredak sigurno neće utjecati na spuštanje olimpijskih normi, jer pogađa uglavnom 3 afričke zemlje (Kenija, Etiopija, Maroko), što ne narušava nacionalnu kvotu olimpijskog maratona.

Novu, mladu generaciju svjetskih maratonaca najviše klase (Wanjiru, Kebede, Kwambai, Kirui, Hall) ne privlače taktičke trke i upravo živimo u vremenu maratonske renesanse. Novi rekord londonske staze (2:05:10), po kojoj su u zadnjih 10-ak godina trčali apsolutno svi najbolji maratonci našeg doba, bio bi, za primjer, dostatan tek za četvrto mjesto na nedavnoj trci u Rotterdamu, a izuzetno brze trke su održane još i u Parizu (2:05), Dubaiu (2:05), te Houstonu, Seoulu i Rimu (sve 2:07), a predstoji nam tek SP i jesenski spektakli u Berlinu, Chicagu i New Yorku. Posebno će biti zanimljiv berlinski krešendo, u kojem će se sukobiti vjerojatno dva najbolja trkača današnjice – Gebrselassie i Wanjiru! U međuvremenu, obratite pažnju na mladog Etiopljanina Bazu Worku, koji je prije 3 tjedna u Parizu trčao maraton za 2:06:15… sa 18 i pol godina!!