U subotu (12.09.) u nizozemskom gradiću Winschotenu će se održati 27. po redu svjetsko i 23. europsko prvenstvo u najtežoj, od strane IAAF-a priznatoj, atletskoj disciplini – ultramaratonu na 100km. Ultra ima puno standardiziranih disciplina (6h, 12h, 24h, 48, 6 dana, 50km, 100km, 100 milja, ultra trail…), a svjetska i europska prvenstva se održavaju na 50km, 100km, trailu i 24h, s time da je 100km ipak paradna disciplina, u potpunosti pod patronažom krovne svjetske atletske organizacije IAAF, koja vodi i službene godišnje rang-liste, jednako kao i u ostalim stadionskim disciplinama. Start trke je u 10:00, a ove godine će se trčati 10 krugova po 10km, za razliku od uobičajenih krugova od 5km, što je vremenom postao neki standard kada su u pitanju velika globalna prvenstva, kao što je to npr. bilo lani u Dohi.
Ultra, bilo da se radi o cestovnoj ili trail varijanti, je postao rastući globalni trend i atletska grana koja se munjevito razvija, brže od bilo koje druge discipline, tako da ove godine imamo raskošno prvenstvo, rekordno i po broju učesnika (240) i po broju zemalja (37) koje će poslati svoje predstavnike, ali isto tako rezultatski najjače s izuzetno gustom kvalitetom. Sve to nagovještava daleko najjaču i najspektakularniju ultramaratonsku trku u povijesti trčanja. Međutim, ono što je za nas posebno važno, Hrvatska će na takvoj jednoj važnoj trci igrati u ženskoj konkurenciji jednu od vrlo bitnih uloga!
Idemo prvo s muškom trkom. Izostankom aktualnog svjetskog prvaka Amerikanca Maxa Kinga, titula glavnog favorita pripala je poznatom ruskom ultrašu Vasiliyu Larkinu, koji je prije dvije godine postavio impresivan osobni rekord od 6:18:26 (prosjek od 3:47/km ili pet polumaratona na 1:19!). No, povjest dosadašnjih prvenstava je pokazala da glavni favoriti nisu uvijek i pobjeđivali, ustvari vrlo rijetko, jer je ultra vrlo varljiva disciplina i fizička sprema, koja je ključ u kratkim trkama, je ovdje pretpostavljena mentalnoj, koja je pak podložna čestim valungama, otprilike kao plima i oseka. Drugo vrijeme od prijavljenih ima Britanac Steven Way (6:19:20), koji je po meni jači favorit za zlato. Gledao sam ga lani u Dohi i jednostavno sam bio imresioniran lakoćom i ekonomičnošću njegovog koraka, međutim kratak ultraški staž ili bolje rečeno neiskustvo na 100km ga je tada koštalo titule, ali sada je godinu dana stariji i trči se u njegovim klimatskim uvjetima, za razliku od Dohe. Osim te dvojice, lista favorita bi se dala popuniti s Talijanom Giorgiom Calcaterrom, trostrukim svjetskim prvakom koji je fino zagazio u godine, međutim u ultri je granica mogućnosti razvučena debelo u 40-e, tako da on sa svojih 43 ljeta na grbači još uvijek diše punim plućima, što je još jednom dokazao glatkom pobjedom ove godine na teškoj stazi Passattorea. No, treba imati na umu da je svoju zadnju titulu osvojio 2012. Osim njih, tu su još Španjolac Jose Antonio Requejo, Šveđanin Jonas Buud, te čak 3 japanska ultraša s vremenima ispod 6:40 (Hara, Nagata, Ikagaki), što ih čini prvim favoritima za ekipno zlato. Međutim, lako moguće da njihovi rezultati ostanu samo mrtvo slovo na papiru, jer se na dosadašnjim prvenstvima pokazalo da Japanci, kao uostalom i druge jake ekipe koje dolaze s drugih kontinenata (USA, Australija…), zbog velikog broja vremenskih zona koje promijene i nedovoljno vremena za adaptaciju slabije trče nego u svojoj zemlji. Sve u svemu, u trci imamo čak 154 najbolja svjetska ultraša, 27 zemalja imaju ful ekipe (minimum po 3, a maksimum 6 predstavnika), od čega je 19 europskih. Boje Hrvatske, koja će po prvi put u povijesti nastupiti s kompletiranom muškom ekipom, branit će dva posljednja državna prvaka Robert Radojković (7:12) iz Rovinja i Hrvoje Lovelos Slovinac (8:29) iz Zagreba, te dvostruki državni viceprvak Ivica Šakota iz Dubrovnika (9:32).
Ženska konkurencija jača nego ikad. Samo ove godine je čak 12 svjetskih ultrašica trčalo 100km brže od 8 sati, što se nikada prije nije desilo pred Svjetsko prvenstvo, koje je uvijek skup najboljih i rezultati s tih prvenstava su u pravilu sačinjavali 90% godišnje top-liste prvih 20-ak. Od tih 12, samo mi i Japanke imamo po 3 u tom izabranom elitnom društvu, i svjetska federacija za ultramaraton (IAU) je u svom priopćenju za medije pred ovo prvenstvo posebno naglasila da „Nikolina Sustic will be leading a very fast Croatian team“. No, osim Nikoline, imamo i Mariju Vrajić i Veronika Jurišić, maltene na istom nivou i u svim njihovim dosadašnjim ultraškim trobojima je vladala potpuna neizvjesnot s uvijek drugačijim epilozima, tako da će i ovog puta odlučiti individualna mentalna i fizička sprema na sam dan trke. Osim njih tri, imamo još dvije cure u trci (Antonija Orlić i Ingrid Nikolesić) s odličnim rezultatskim argumentima (8:52 i 9:06) i C-normama, koje bi mogle, ukoliko stvari krenu po zlu, odigrati vrlo važnu ulogu osigurača, što nam se npr. desilo lani u Dohi, kada je Antonija nadomjestila slab dan Nikoline, na osnovu čega smo dohvatili 4. mjesto. Drugim riječima, dobro smo posložena reprezentacija, s vrlo jakom prvom postavom i odličnom i dugačkom klupom. U Dohi su cure lani osvojile 4. mjesto i bile druga europska reprezentacija (međutim, kada se svjetska prvenstva ne održavaju na europskom tlu, onda se ne računaju za službeno europsko prvenstvo, za razliku od ovogodišnjeg).
U individualnoj konkurenciji, breme prvog favorita je na Amerikanki Camille Herron, koja je proljetos otrčala fantastičnu stotku za 7:26:24. Na prvenstvu neće biti aktualne svjetske prvakinje Elly Greenwood (GBR), ali su tu preostale dvije osvajačice medalja Chiyuki Mochizuki (JPN) i Jo Zakrzewski (GBR), sa svojim lijepim osobnim rekordima 7:36:39 i 7:41:55. I onda su tu naše cure – Marija Vrajić (7:37:09), Nikolina Šustić (7:41:42) i Veronika Jurišić (7:53:04, ali otrčano na najsporijoj stazi Passattorea). Amerikanke i Japanke van Europe, te Britanke, Ruskinje, Šveđanke i Talijanke zatvaraju krug favorita za podjelu medalja u ekipnoj konkurenciji. Iako će izostati najbolja od lani, tri velike zvijezde se vraćaju na scenu – Šveđanka Kasja Berg, Ruskinja Marina Zgalybina i Talijanka Monica Carlin, sve tri svojevremeno svjetske prvakinje, s osobnim rekordima ispod 7:30. Zanimljiv će biti i nastup još jedne Talijanke Francesce Canepe, najveće zvjezde europskih ultraških trailova, pobjednice Eigera, Tor des Geantsa, Lavareda, Mont Blanca, ali i naše istarske 100-majlerice. U ženskoj trci su 84 ultrašice, 17 zemalja je u ekipnoj konkurenciji, od čega 12 iz Europe.
Prvenstvo će se moći pratiti uživo iz cijelog svijeta putem Interneta, samim time i iz Hrvatske, a link na lokalnu TV stanicu koja će prenositi ovaj najveći događaj u dosadašnjoj povijesti ultramaratonskog trčanja se može naći na web stranici organizatora – http://runwinschoten.nl/
Rang-lista najboljih učesnika prvenstva iz uskog kruga favoriziranih po IAU, sa svojim osobnim rekordima u posljednje 3 godine:
Top 5 muškaraca:
1) Vasily Larkin RUSIJA 6:18:26
2) Steven Way VELIKA BRITANIJA 6:19:20
3) Jonas Buud ŠVEDSKA 6:28:57
4) Yoshikazu Hara JAPAN 6:35:49
5) Tsutomu Nagata JAPAN 6:36:39
Top 5 žena:
1) Camille Herron USA 7:26:24
2) Chiyuki Mochizuki JPN 7:36:39
3) Marija Vrajić HRVATSKA 7:37:09
4) Nikolina Šustić HRVATSKA 7:41:42
5) Megan Abrogast USA 7:41:52
Dakle, isto kao sto je to bilo i sa prvom trail utrkom, libar o mom drugom trailu je pred vama, uživajte.
Ovog puta sve je bilo drugačije, ne znam je li na to utjecala blizina održavanja traila, savršena organizacija ili smo jednostavno kliknuli zadnji put, pa smo sada znali sto možemo očekivati jedni od drugih, stvarno nisam siguran, ali ako se mene pita (kao sto što me se pita i inače), mislim da je kombinacija sve te tri stvari uzrokovala savršeni izlet na utrku, no, krenimo redom.
Kako i priliči jednom ovako velikom događaju, za vas koji ne znate, ovo je bilo pojedinačno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze i svi, ali bas svi, koji su se odvažili i završili 45 km dugu stazu zaslužuju čestitke, a oni koji su imali važeću potvrdu o obavljenom liječničkom pregledu, te imaju Kolindu za predsjednicu, opet, za vas koji ne znate, te dvije stvari su obavezne kako bi vam se rezultat “pikao” kao službeni na prvenstvu svih Hrvata, oni, uza sve čestitke, po mom skromnom mišljenju, zaslužuju još i komad ‘Mikado’ čokolade, te kratki show u stilu legendarnih Paytonovaca (o potonjem nešto kasnije), za vas koji ne znate tko su bili legendarni Paytonovci, nema nade, žao mi je, ali je tako… iako volim da me “čitaju”, ovdje se ipak moram oprostiti od vas anti-Paytonovaca.
Sad kada sam to sve ukratko objasnio, krenimo dalje.
Naša mala grupa, od 12 ljudi i jednog vuka, uputila se autocestom od Zagreba na put do Delnica, neki su morali doći ranije, a neki nisu, mi smo bili ovi drugi, pa smo opet, zahvaljujući mojoj boljoj polovici stali na benzinsku postaju, da vuk protegne noge i kako bi popili kavicu, a možda i malo vinčeka. Kako moja bolja polovica, osim ljepote, posjeduje i iznimne organizacijske sposobnosti, uspjeli smo organizirati mog prijatelja mladog vuka Zlaju Vlašića, njegovu prekrasnu djevojku Ivanu, te drage nam prijatelje, brzu Tamaru, njenog izuzetno dobro odgojenog i dragog momka Ivana (mala digresija i apel, budući roditelji, Ivan je primjer kako jedna mlada osoba treba biti odgojena, on ne naplaćuje previše, javite mu se, pitajte, ne lutajte, svijet će biti puno ugodnije mjesto za život, ako vam djeca budu barem i upola dobra kao mladi Ivan), Andrea je također bila tamo, kako bi na brzinu podijelila par savjeta o disanju, jer ipak je ona jedan od najboljih instruktora joge s kojima sam do sada u životu imao prilike surađivati i hvala joj na savjetima. Budući da smo bili u dva automobila, a dolje smo krenuli sa četiri, morali smo požuriti, no desilo se to da smo na odrediste došli u različitim vremenima, ali s istim ciljem i osmjesima.
Brzo smo se smjestili i pohitali pomoći u organizaciji. Tadeja i Ivan, uz pomoć još nekolicine ljudi, odradili su lavovski posao, a uz iskustvo koje posjeduju članovi AK Sljemena i Goranskog sportskog centra, vjerujem da ce se svi složiti, odrađen je možda i najbolji trail/treking koji je viđen u zadnje vrijeme na ovim prostorima. Znam, sad bi mnogi htjeli svašta dodati, možda i citirati ćelavog M. Kekina te reći kako na ovim prostorima lijepih stvari ima, da imamo stav kad nemamo pojma, da imamo najsočnije psovke i slično, ali ja neću pričati o tome, neću čak ni hvaliti trenera, zbog čijeg plana priprema sam uopće bio u stanju odraditi ovaj krasni trail, opet, zlobnici će reći da je 12 km ništa i da ne pametarim, ali ja sam došao među prvih 10 muških, a ionako sam imao samo jedan cilj, mladu Brooks running nadu (i Coletovu djevojku) sigurno provesti kroz šumu i dovesti na postolje u našoj utrci… o tome kasnije.
Večer prije same utrke je prošla savršeno, pozdravili smo drage prijatelje koji su kampirali, slavili rođendane, roštiljali, feštali i uživali, manje više im se priključili i tak’…
Da ne ispadne da sam zaboravio, s nama u autu je i ovaj put bio brat popularnog voditelja s Hrvatskog radija 2, srećom prvu večer je otišao ranije spavati, tako da samo imali nešto mira, iako, mislim da je popularni profesor povijesti i zemljopisa – Kiki, ipak uspio prilično izvježbati i pripremiti glasnice, jer se eto, cijelo popodne nije gasio, ali dobro, ipak je on bio voditelj cijelog programa, a moram priznati da taj posao radi skoro pa savršeno, kad bi se obrijao i ošišao, to bi bilo to, ali i ovako nije loše, na kraju krajeva, voditelje ne moramo gledati, zar ne? Bilo kako bilo, nismo zamjerili Kikiju što se nije gasio, ali smo ipak sa oduševljenjem prihvatili njegovu ideju da ide nešto ranije u krevet, barem Marley i ja, Marley je drugi pas i najbolji frend našeg vuka, ali pouzdano znam kako ne voli kad ga Kiki zove ‘Ćevos’, aludirajući na ćevapčić, zbog Marleyeve kilaže, a to nije lijepo.
Tu večer, kad su prijave završile, malo smo se podružili i uz sugestiju trenerove buduće supruge i moje drage prijateljice, krenuli smo nazad u našu lijepu renoviranu kućicu, gdje smo se konačno mogli opustiti na toplom. Počelo je druženje, uz vino, pivo i gitaru. Iskusni vozač Pajo je predložio da nešto pojedemo, pa smo to svi objeručke prihvatili, tu na žalost imam malu rupu, jer sam bio prilično gladan, a moja draga Žana je pazila da mi flaša nikad nije daleko, pa sam malo pokleknuo i spavao otvorenih očiju, kada su mladi Vuk Zlajo Vlašić, njegova Ivana, brza Tamara i njen dobroodgojeni Ivan otišli prileći, iskreno ne znam, ali sam se oduševio kada je buduća trenerova supruga odlučila spremiti hobotnicu, osim što ona to radi savršeno, ta žena baš uživa u kuhanju, kada je Janko (trener op.a.) predložio da pijemo pivicu po pola, jer je to pametnije obojici, sve je sjelo na svoje mjesto. Moram dodati da mi je tu ipak bilo malo žao što nije bilo Kikija, jer mi je nedostajala hrpetina nebitnih informacija koje bi mogao saznati u pola jedan iza ponoći, ali dobro, voditelj programa je morao odmarati glasnice, a mi, kao prava ekipa, smo to i poštovali. Nakon večere smo se lagano povukli u krevet, jer valjalo je sutra biti u 7 na nogama i odraditi pripreme oko organizacije.
Svanulo je jutro, nikako nisam mogao natjerati Žanu da krene, a ona je bila na prijavama, jako sam se bojao da bi mogla kasniti, svi koji je znamo, isto tako znamo, Žana nikada ne kasni, a i kad smo legli u krevet, rekla je da ju moram probuditi pod svaku cijenu, nisam više znao što da radim, trener Janko i Mišić su već otišli, Pajo je čekao da ga nazovem da dođe po Žanu, Kiki je vježbao govor za ceremoniju otvaranja, a ostatak ekipe je još spavao. Ostavljen sam sa sobom, počeo sam paničariti, u svoj toj silnoj panici, nisam se mogao kontrolirati i yebiga, pobjegao mi je ‘golub’ i kako to obično biva, nije to bio onaj lijepi bijeli golub, simbol slobode, ovo je prije bio golub iz pakla, simbol one malo jače gospođe koja je organizirala onaj besmisleni referendum, Anđa ili Panda Markić (neka se dotična ne uvrijedi, ali toliko mi je nebitna da mozak ne želi o njoj zapisivati informacije), no, za divno čudo, crni golub je bio i više nego dovoljan, iako priznajem, i mene je malo ošamutio i, dok sam dolazio k sebi, Žana mi je mahala kroz prozor Pajinog automobila, slala puse i vikala da odmaram, a ako ću trebati da će me zvati. Dobro pomislio sam, sad idemo lagano piti kavicu, ako nas zovu, biti ćemo spremni. Mic po mic, Dolores i ja smo se pozdravili sa svim trkačima, poželjeli im sreću, otpravili smo i popularnog voditelja, te ostali samo nas dvoje, da razradimo taktiku kako pobijediti. Budući da mi je Cole dobar frend, morao sam biti siguran da će Dolores biti na postolju, te da nas neće medvjed ili neka druga zvijer iznenaditi. Dolores je prilično jednostavna i simpa cura te smo na brzinu sve dogovorili i krenuli na prijave.
Na samom startu sam predložio Dolores da uzme nagradu jer ce sigurno biti na postolju, ali je ona, kao pravi borac i fair play igrač, odbila takvo što i odlučila našom taktikom do pobjede. Kako Dolores i ja treniramo pod Jankovom palicom, bili smo sigurni da kondicija neće doći u pitanje, malo smo se plašili staze, ali barem smo našom taktikom, koju smo nazvali Žuna-Vrabac, bili sigurni da nas neće napasti nekakve zvijeri putem. U busu je bilo veselo, ja sam kao dio AK Sljemena pomogao oko okrjepe, a Dee Dee, kao prava prijateljica, nije uopće imala ništa protiv da pojedem bananu i popijem vode prije starta, iako je ta okrjepa bila namijenjena sudionicima dužih utrka.
Na startu utrke sam odmjerio konkurenciju i rekao Dolores da nema straha, ona je na postolju, prekrasna Zaz i ja smo bili u prvom redu i nakon pucnja iz mikrofona startali… Tek nakon starta je došla do izražaja sva sjajna organizacija ove staze i koristim ovu priliku da opet zahvalim svima koji su na bilo koji način sudjelovali u istom. Znam da imamo najljepšu državu na svijetu, ali izvesti ovako savršenu pripremu i jednostavno složiti stazu toliko vrhunski, skidam kapu… Prije svih Tadeji Krušec i Ivanu Carinu, a nakon toga, kao što rekoh i ostatku ekipe, bravo ljudi… a Hrvatska se, kao i obično, svojim prirodnim krajolikom, pobrinula da to sve bude savršeno.
Utrka je sama po sebi bila prekrasna, a teren otprilike ovakav: ravno, gore, dole, gore, dole, dole, goooooreeee, dole, gore, dole, gore, dole, dole, dole, cilj. Dolores je na kraju stigla kao druga djevojka, moj dragi trener je primijetio kako je šteta da i ja nisam djevojka, jer bih u tom slučaju bio treća, Žana je čak predložila da popijem gajbu piva, uzmem minicu (popularni dopičnjak) odem na postolje i kažem da sam trudan, da nosim mladog slona i da mu viri surla, ali kako se naš klub ne bavi smicalicama, odustali smo od toga, iako postoji opcija da Žana i ja to jednom probamo, čisto da vidimo kakvi bi komentari oko diskvalifikacije bili, a i gajba je u igri, no to je za neku drugu temu.
Nakon saznanja da je Dolores druga, a ja deseti momak, fešta je mogla početi, uživao sam u društvu mojih dragih suboraca trekera, koji su ostvarili zavidne rezultate, a ovim putem im svima čestitam, da ne nabrajam, Istok i Zapad će se prepoznati, ovaj put je Istok odnio pobjedu 😉 Bravo!.
Kada sam išao provjeriti što ću dobiti za nagradu, stvari su se malo zakomplicirale, naime, deseti momak ne dobije baš ništa ekstra, a kako je to bilo prvenstvo Hrvatske, ja sam ipak želio svojih pet minuta slave, nisam znao što ću i tu se vraćamo na onaj dio s početka priče koji se tiče legendarnih Paytonovaca, mislim da bi svaki član legendarne šestorke bio ponosan na moju izvedbu. Naime, u ‘Eric Idle stilu’, poletio sam zrakom, neki se kunu kako sam doslovno i letio… i sletio na balon, a s druge strane tog istog balona je bio stol s okrepom i taj stol protivno zakonu gravitacije, odluči isto tako poletjeti zrakom, na žalost ili sreću, samo na kratko…
Voditelj programa a.k.a. Kiki je u tom trenutku odabrao uspješnicu Zaprešić Boysa imenom Neopisivo… preostalo mi je samo da se složim s tim izborom, a samim time je i cijela Kikijeva plaća kao voditelja… zaslužena. Kasnije su mi prilazili razni ljudi i čestitali, pretpostavljam da je to bilo zbog Paytonovaca, ali ja sam se smijao u sebi i zapravo primao čestitke na svom trail uspjehu.
Srećom su prvaci Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze – Maja Marukić i Nikola Špoljar – imali priliku uživati u mojoj izvedbi, skupa sa svima koji su bili u cilju, a zaključak je kako sad više nema dilema, ja neću ostati nepoznat u trkačkom svijetu, pa čak i ako nikada ne uspijem postići to što su uspjeli Maja i Nikola.
Još jednom se ispričavam svima koje je moja izvedba popularnih Paytonovaca zatekla ili ne daj Bože, uvrijedila, a Tadeji i Ivanu zahvaljujem što jednu tako neslanu šalu nisu zamjerili.
Do nekog idućeg traila, a sigurno na ovoj utrci i iduće godine – živili!
MJESTO: Savski nasip, klupice ispred Močvare (podno mosta Slobode, onaj srednji ako ne znate)
TERMIN: 24.06. Srijeda, 19:00
STARTNINA: 40kn (za koju se dobiju 4 piva)
PRIJAVE: isključivo online na dnu ove stranice, podizanje startnih brojeva na licu mjesta od 18:00
NAGRADE: vječna slava i bačvica piva za pobjednika
PROPOZICIJE:
1 – Trči se 4 kruga, na početku svakog kruga se pije pivo i nakon toga se otrči krug
2 – Pivo se mora popiti u zoni tranzicije koje je duga 10m prije početka svakog kruga
3 – Utrka počinje pijenjem piva u zadnjem metru tranzicijske zone, kako bi se osiguralo da se otrči puna milja
4 – Žene piju isto količinu kao i muškarci
5 – Pije se Heineken 0,4
6 – Pivo ne smije biti otvoreno prije nego natjecatelj uđe u zonu tranzicije
7 – Dokazivanje popijenosti piva na način da se prazna limenka/boca okrene naopako nad glavom
8 – Povraćanje se kažnjava dodatnim krugom trčanja, trči se jedan krug bez obzira na broj povraćanja
9 – Vremenski limit iznosi 13 minuta*, obzirom da se starta u grupama po 20 trkača svakih 15 minuta.
10 – Konačni poredak se radi na osnovu pojedinačnih rezultata.
11 – Tko ne završi trku u vremenskom limitu bit će u poretku iza onih koji jesu.
* – U tempu od 7min/km milja se završi za 11 minuta i 12 sekundi, što znači da ostaje sasvim dovoljno vremena (1:48) da se popiju 4 piva, u prosjeku po svakom pivu 27 sekundi.
* – Za rezultat bolji od 10 minuta treba trčati tempom oko 5min/km, što ostavlja još pune dvije minute za popit 4 piva, mada dobro utrenirani “atletičar” može to riješiti za manje od minute 🙂
Svjetski rekord u “Pivskoj milji” iznosi 4 minute i 57 sekundi (James Nielsen), uz sljedeću statistiku:
1. pivo = 7 sekundi
1. krug = 63 sekunde (prolaz 1:10)
2. pivo = 8 sekundi
2. krug = 68 sekundi (prolaz 2:26)
3. pivo = 12 sekundi
3. krug = 67 sekundi (prolaz 3:45)
4. pivo = 9 sekundi
4. krug = 63 sekunde (4:57)
Dakle, Nielsen je na piva potrošio ukupno 36 sekundi (u prosjeku 9 po limenki), a milju je otrčao za 4 minute i 21 sekundu, što znači u prosječnom tempu 2:42/km.
Organizator prvenstva: Atletski klub Sljeme – Zagreb Organizator trke: Associazione Sportiva Dilettantistica – Faenza
START: Firenza, Via Calzaiuoli, subota, 30. svibnja, u 15:00
CILJ: Faenza, Piazza del Popolo
VREMENSKILIMIT: 20 sati, nedjelja, 31. Svibnja, do 11:00
STAZA: Firenza – Faenza, 100km: MAPA – PROFIL – INTERAKTIVNA KARTA – ANIMIRANI VIDEO – Staza ima međunarodni certifikat IAAF-a i FIDAL-a (rezultati se računaju za službenu svjetsku IAAF rang-listu). Okrepne stanice svakih 5km i gušće (ukupno 23). Također, na stazi ima ukupno 19 zdravstvenih stanica s liječnicima i medicinskim osobljem. Organizator osigurava i duž staze 11 masažnih centara i jednu u cilju. U trci će biti preko 2000 učesnika.
7 KONTROLNIH TOČAKA – Firenza, Borgo San Lorenzo, Paso Colla, Marradi, San Cassiano, Brisighella, Faenza
STARTNINA: 50 eura za hrvatske trkače (nakon trke se vraća 10 eura prilikom povrata čipa). Startninu treba uplatiti Atletskom klubu Sljeme (HR12 2340 0091 1100 7441 5, protuvrijednost po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate) do 10. svibnja, koji će zajedno uplatiti organizatoru kompletnu startninu svih hrvatskih učesnika (kako bi umanjili troškove pojedinačnih uplata). Uključuje nastup u trci, okrepu i masažu tijekom trke, finišersku medalju, učesničku majicu, ručak, organizaciju natjecanja i nagradni fond.
NAGRADNI FOND: Troje prvoplasiranih u muškoj i ženskoj konkurenciji za Prvenstvo Hrvatske nagrađuju se medaljama Hrvatskog Atletskog Saveza. Finišersku medalju će dobiti svi koji završe 100km u vremenskom limitu od 20 sati. Generalni novčani nagradni fond od 100 do 1000 eura za prvih 10 u muškoj i ženskoj konkurenciji – INFO
PRIJAVE ZA PRVENSTVO HRVATSKE: Najkasnije do nedjelje (10.05.) do 24:00, prijavnicom HAS-a na mail adresu organizatora prvenstva (tergatjanko@gmail.com), koji će prijave proslijediti organizatoru trke, i obavezno na adresu HAS-a (has@has.hr). Za državno prvenstvo je obavezna ovjerena natjecateljska knjižica za 2015. godinu, te liječnička potvrda, ne starija od 6 mjeseci na dan natjecanja.
ORGANIZACIJA PUTA: Atletski klub Sljeme će organizirati odlazak (i povratak) na prvenstvo i dva noćenja (29/30 i 30/31 svibnja). Učesnici koji žele na to prvenstvo organizirano u tom aranžmanu trebaju se javiti na mail tergatjanko@gmail.com do 15.05. kako bi organizirali zajednički odlazak/povratak i smještaj. Troškove snose sami atletičari, a mogući su: cca 50-60 eura za prijevoz i cca 70-80 eura za dva noćenja. Glede prvog noćenja postoje dvije varijante pa se trebate odlučiti za jednu od te dvije i javiti u mailu: 1. Hotel u Firenzi (startno mjesto) 2. Hotel u Faenzi (cilj), prije trke organizator vozi autobusima učesnike na start u Firenzu.
Puno odličnih rezultata na Ekipnom prvenstvu Hrvatske u krosu, održanom ove subote u Vrbovcu. Natjecali smo se u sve četiri seniorske konkurencije (muškarci i žene na kratkoj i dugoj stazi), a najveći uspjeh je postigla naša muška ekipa na kratkoj stazi od 4km, koja je pobijedila u u najmasovnijoj seniorskoj trci i u konkurenciji 11 klubova, mahom atletičara sa staze, što ovaj uspjeh čini većim. Pokazali smo da se ekipa iz Štenare, trenirajući za maraton po nasipu, može lako obračunati i sa srednjoprugašima i to praktički na njihovim distancama, unatoč činjenici da je ujedno i najstarija ekipa u trci. Najzaslužniji za tu povijesnu pobjedu su bili Nikola Špoljar (5), Šime Sušić (6) i Vinko Vrebac (11) koji su donijeli bodove, ali i Ivan Androić (17) i Igor Letinčić (27) koji su drugim ekipama otimali bodove bitne za konačni plasman. Uspjeh naših trkača nam je draži utoliko što je muška konkurencija uvijek jača i gušća, a i cure su nas već odavno razmazile pa nam njihove pobjede dođu pod normalno 🙂
Još dva treća mjesta su osvojile naše članice u obje seniorske trke, a uspjeh bi bio i veći da dio ekipe nije drugog dana nastupio na maratonu u Bresci (Šustić, Orlić, Kolac, Vrdoljak) pa ih nismo htjeli opterećivati dan ranije nastupom u krosu. Na kratkoj stazi su pehar za treće mjesto osvojile Ana Gudalović (4), Maja Marukić (6), Sandra Bogdanović (10) i Jelena Brezak (17) u konkurenciji 29 atletičarki. Na dugoj stazi od 8km, također treće mjesto za našu ekipu u sastavu Veronika Jurišić (4), Ingrid Nikolesić (8), Katica Rumbočić (11) i Aleksandra Mlađenović (12).
Jedino u konkurenciji muškaraca na dugoj stazi od 12km nismo osvojili pehar već peto mjesto, a predstavljali su nas Milorad Vojvodić (6), Dejan Radanac (8), Nikica Smolić (19), Domagoj Marušić (20), Vedran Krčadinac (22) i Stjepko Jančijev (25) u konkurenciji 39 atletičara. Treba ipak dodati da smo ovdje nastupili bitno oslabljeni, bez naša tri odlična člana (Škrlec i Pomahač ozlijeđeni, Murat na službenom putu), s kojima bismo sigurno bili u borbi za jedno od postolja.
Sljedećeg dana su dva puna autobusa s preko 100 članova kluba i naše škole trčanja Brooks Running Team nastupili na (polu)maratonu u Bresci, gdje smo ponovo postigli fantastične rezultate, osobito u ženskoj konkurenciji. Naime, u prvih 7 cura su se smjestile čak 4 naše članice: Paula Vrdoljak na sedmom, Antonija Orlić na šestom, Mirjana Kolac na petom mjestu i nenadmašna Nikolina Šustić, još jednom velikom talijanskom pobjedom na prvom!! No, to nije bilo sve, jer su izvrsne bile i naše Brooks školarke – 11. mjesto za Kristinu Futivić, zatim 12. za Lidiju Škec i 13. za Maru Pušec, tako da smo u top13 imali čak 7 naših predstavnica!! Kod muških valja istaknuti Nevena Andrijaševića, koji je u svojoj 49-oj godini postigao svoj osobni rekord i izvrstan rezultat 2:54:20, a u klub „ispod 3 sata“ se učlanio i Josip Babić (2:59:32).
Šteta što se termin maratona u Bresci za koji smo se pripremali cijele zime preklopio s ekipnim državnim prvenstvom u krosu (koji je prvi put organiziran u drugom vikendu ožujka), pa smo prepolovili ekipe, inače bi uspjesi na oba natjecanja bili još veći!
No, ni tu nije kraj, jer je dobar dio naših članova nastupio i na maratonu na Brijunima, gdje je npr. naš Željko Bradarić u svojoj 54-oj godini osvojio ukupno drugo vrijeme (3:16:14), Katica Rumbočić je bila peta (3:46:36, dan nakon nastupa na krosu), a Milana Murgić osma (3:57:27).
TABELA USPJEŠNOSTI KLUBA HRVATSKOG ATLETSKOG SAVEZA
10. mjesto u konkurenciji 75 hrvatskih atletskih klubova
4. mjesto po uspjesima na ekipnim prvenstvima (polumaraton, maraton i planinsko trčanje)
5. mjesto po plasmanima s velikih takmičenja (SP, EP)
6. klub po broju registriranih članova
15. mjesto po uspjesima na pojedinačnim prvenstvima
15. mjesto po rezultatima s mađarskih tablica
EKIPNA PRVENSTVA HRVATSKE:
Ekipno PH u maratonu (žene) = 1. mjesto (Sljeme, Maksimir)
Ekipno PH u planinskom trčanju (muškarci) = 1. mjesto (Sljeme, Svetice, Maksimir)
Ekipno PH u planinskom trčanju (žene) = 2. mjesto (Svetice, Sljeme, Marjan
Ekipno PH u polumaratonu (žene) = 3. mjesto (Svetice, Maksimir, Sljeme)
Ekipno PH u maratonu (muškarci = 3. mjesto (Svetice, Maksimir, Sljeme)
Ekipno PH u polumaratonu (muškarci) = 4. mjesto (Agram, Svetice, Perišin, Sljeme)
POJEDINAČNA PRVENSTVA HRVATSKE
Pojedinačno PH u planinskom trčanju na duge staze žene = 1-2-3-4-5-6-7. mjesto 🙂 (Veronika Jurišić, Jelena Brezak, Paula Vrdoljak, Mirjana Kolac, Ingrid Nikolesić, Sandra Juhaz, Aleksandra Mlađenović)
Pojedinačno PH na 100km žene = 1. i 2. mjesto (Veronika Jurišić, Barbara Bebić)
Pojedinačno PH u planinskom na duge staze (muškarci) = 1. i 4. mjesto (Nikola Špoljar, Josip Babić
Pojedinačno PH u maratonu žene = 2. i 3. mjesto (Nikolina Šustić, Veronika Jurišić)
Pojedinačno PH na 100km muškarci = 3. i 4. mjesto (Nenad Šimunko, Vanja Maksimiljanović)
Pojedinačno PH u polumaratonu žene = 3. mjesto (Veronika Jurišić)
Pojedinačno PH u planinskom trčanju žene = 3. mjesto (Nikolina Šustić)
Pojedinačno PH u polumaratonu muškarci = 4. mjesto (Milorad Vojvodić)
Pojedinačno PH u planinskom trčanju muškarci = 4. mjesto (Nikica Smolić)
Pojedinačno PH u maratonu muškarci = 5. mjesto (Milorad Vojvodić)
ORGANIZACIJA NATJECANJA:
Puntijarka = 1235 nastupa (prosjek po kolu 111)
Lagvić = 1496 nastupa (prosjek po kolu 107)
Savski polumaraton = 287 učesnika (216 + 71)
Sljemenski maraton = 427 učesnika (300 + 127)
Noćni maraton = 469 (67 + 50 + 149 + 203)
Boroša = 91
Durmitorski treking = 69
Forrest Gump ultramaraton = 69
Hvar polumaraton = 173
MARATONSKA RANG-LISTA:
MUŠKARCI (17 Sljemenaša u prvih 50 u Hrvatskoj, od toga 16 ispod 3:20)
5. Tomislav Škrlec 2:43:35 – Ferrara
ŽENE (26 Sljemenašica u prvih 50 u Hrvatskoj, od toga 23 ispod 4:00!!)
3. Nikolina Šustić 2:52:22 – Ravenna
5. Veronika Jurišić 2:55:54 – Ferrara
6. Ingrid Nikolesić 3:08:59 – Ferrara
7. Antonija Orlić 3:10:10 – Ferrara
8. Ana Gudalović 3:11:52 – Ferrara
NAJBOLJI ČLANOVI KLUBA ZA 2015:
NIKOLA ŠPOLJAR: državni prvak u planinskom trčanju na duge staze, pobjednik Sljemenskog maratona. Izgubio samo jednu trku u godini! Treća kategorija vrhunskog sportaša.
VERONIKA JURIŠIĆ: državna prvakinja na 100km i u planinskom trčanju na duge staze, treća u maratonu i polumaratonu. Sedma na Svjetskom prvenstvu na 100km u Dohi (najbolji trkački plasman Hrvatske u povijesti na nekom svjetskom, eurospkom prvenstvu ili olimpijskim igrama). Prva kategorija vrhunskog sportaša.
NASTUPI VANI u 2014:
FERRARA (ITA): 88 članova – 2. mjesto Veronika Jurišić
RAVENNA (ITA): 45 članova – pobjeda Nikoline Šustić
STOCKHOLM 100km (SWE): pobjeda Nikoline Šustić
NOVI SAD (SER): 36 članova – pobjeda Veronike Jurišić
PASSATORE 100km (ITA): 2. mjesto Veronika Jurišić, 6. Antonija Orlić
SAVSKI polumaraton: 84 člana (pobjede Veronike Jurišić i Renata Pomahača)
GORICA polumaraton: 26 članova
RIJEKA polumaraton: 45 članova
BOROŠA brdska trka: 36 članova (pobjede Veronike Jurišić i Nikole Špoljara)
PLITVICE: 97 članova
SLJEMENSKI maraton: 124 člana (pobjede Veronika Jurišić i Nikole Špoljara)
NOĆNI maraton: 117 članova (pobjeda Ingrid Nikolesić, prvih 6 cura iz Sljemena!)
VARAŽDIN polumaraton: 86 članova
ZAGREB maraton: 168 članova
STAREK polumaraton: 87 članova
ČLANSTVO:
Trenutno imamo 267 aktivnih članova, od čega 189 muškaraca i 78 žena, a tijekom 2014. u klub je pristupilo novih 56 članova. Od tog broja smo u Hrvatski atletski savez registrirali njih 180. Pod aktivnim smatramo samo one koji su tijekom godine barem jedanput nastupili, bili na treningu ili platili klupsku članarinu, inače ih na papiru ima više. Tijekom 2015.g. je 90 članova (51+39) postiglo svoje osobne rekorde u polumaratonu, a 68 u maratonu (45+23)!!!
HUMANITARNI RAD:
22. svibnja smo organizirali humanitarnu nenatjecateljsku utrku za pomoć poplavljenom području. U toj akciji smo prikupili više od 25.000 kuna, koje smo sljedećeg dana uplatili na žiro-račun Crvenog križa u tu svrhu.
U periodu od 15-20. prosinca smo organizirali skupljanje poklona za bolesnu djecu u Gornjoj Bistri. U toj akciji smo prikupili potrepština u visini od cca 15.000 kuna, koje smo odvezli u bolnicu za Božić. Par dana nakon toga dobili smo i službenu zahvalnicu iz Gornje Bistre.
PLAN ZA 2015:
KLUPSKI PRIORITETI:
EKIPNO Kros (Vrbovec, 14.03.)
EKIPNO Polumaraton (Osijek, 29.03.)
EKIPNO Planinsko trčanje (Drniš, 01.05.)
EKIPNO Maraton (Zagreb, 11.10.)
POJEDINAČNO Polumaraton (Starek, 15.11.)
POJEDINAČNO 100km (Firenza, 30.05.)
POJEDINAČNO Planinsko trčanje (Visočica, 19.07.)
POJEDINAČNO Maraton (Vir, 16.05.)
POJEDINAČNO Planinsko trčanje na duge staze (Delnice, 27.06.)
NASTUPI U INOZEMSTVU u 2015:
Brescia (polu)maraton (15.03.)
Madrid (polu)maraton (25.04.)
Grossglockner berglauf (19.07.)
Ljubljana (polu)maraton (26.10.)
Livorno ili Verona maraton (studeni)
TERMINI NAŠIH TRKA u 2015:
04.04. Savski polumaraton
10.05. Boroša, izborna trka
27.06. Kvarner Trail, PH na duge staze
12.07. Sljemenski maraton
10.08. Durmitor treking
22.08. Hvarski polumaraton
29.08. Noćni maraton
04.06. Ljetna liga Puntijarka (svakog četvrtaka)
01.11. Zimska liga Lagvić (svake nedjelje)
ORGANIZACIJA VISINSKIH PRIPREMA
Durmitor (Žabljak, CG) 20. srpnja – 15. kolovoza 2015
