by Janko | ruj 14, 2010 | Razno
Drei Zinnen Lauf, jedna od kultnih europskih planinskih trka, u svom 13. izdanju. Možda i najteža, ovisi kako se gleda na pojam težine.
Naime, da bi neka planinska trka dobila epitet „teška“, mora u sebi sadržavati nekoliko „težinskih“ elemenata: duljina i visinska razlika (što automatski podrazumijeva i nagib), teren i ponovo visina, tj količina staze u zoni smanjenog kisika iznad 2000m (što već zadire u domenu nešto novijeg ekstremnog smjera planinskog trčanja – tzv „sky running“). Tako da konačni i najobjektivniji sud o težini neke planinske trke daje vrijeme pobjednika/pobjednice. Drei Zinnen Lauf (DZL) ima sve potrebito: dužina puno preko standarda za planinske trke (DZL = 17,5km; standard = 12km), visinska razlika također preko standarda (DZL = 1350m; standard = 1200m), ukupni nagib ispod standarda (DZL = 7.7%; standard = 10%), što je vrlo varljiva informacija jer srednji dio, od 8-og do 14-og kilometra, kada se dešava uspon, savlada se oko 1000m visinske razlike, što daje skoro 17% nagiba. Dalje, druga polovica trke, od 9-og kilometra na dalje je konstantno u zoni „sky running“-a, dakle iznad 2000m nadmorske visine, a najviša točka je prelomnica na 2575m, tri kilometra prije kraja, nakon čega slijedi spust ka cilju. Vrijeme pobjednika Novozelanđanina Jonathana Wyatta (najbolji planinski trkač svih vremena, šesterostruki prvak svijeta) od 1:26:23 isto tako dovoljno govori o težini (ili sporosti) staze, obzirom da je imao prosjek od 4:56/km!
Europsku, a automatski i svjetsku konkurenciju, u težini staze DZL ima u četiri trke:
- – Grintavec (Slovenija): dužina 9.6km, visina 1970m; nagib 20.5%
- – Garmich-Partenkirchen (Njemačka): dužina 16.1km, visina 2100m, nagib 13%
- – Montreux (Švicarska): dužina 18.6km, visina 1593m, nagib 11.7%
- – Lauterbrunnen (Švicarska): dužina 21.1km; visina 2175m; nagib 10.3%
Svaka od ovih trka ima svoju osobinu težine. Grintavec je kratak ali najstrmiji, Lauterbrunnen ima mali nagib ali je najduža, Garmich nije ni najduži ni najstrmiji, ali savlada najviše visine (najviša točka na 2900m). U kategoriju teških trka nisam uzeo u obzir planinske maratone, koji su postali prava pošast diljem Alpi, i sad skoro svako selo ima svoj planinski maraton. Oni u principu nisu strmi, tj ukupan uspon je vrlo često jako mali (uglavnom ispod 5%), što je i logično s obzirom na dužinu staze, jer gdje bi se mogao održati maraton od standardnih 10% uspona (pošto automatski traži planinu višu od 4200m)? Stoga planinski maratoni u sebi imaju puno uspona i nizbrdica, a vrlo često je visinska razlika nula, pošto su zbog organizacijskih potreba start i cilj uglavnom na istom mjestu. Popis najznačajnijih planinskih maratona u Europi:
- – Njemačka: Frankenhausen, Schmiedefeld, Oberstaufen, Seigburg, Fleckenberg, Schwarzwald, Hornisgrinde, Wunsiedel, Bitburg, Lage, Wellburg, Staffelstein…
- – Švicarska: Couvet, Lenzerheide, Zermatt, Davos, Crans-Montana, Interlaken, Trubschachen, Pontresiva, Gondo…
- – Austrija: St. Anton, Paznaun, Kainach…
- – Lihtenstein: Bendern.
- – Francuska: Signes, Lafuma, Crest, Masevaux, Ardeeche, Chamonix, Samoens, Chaberton, Ariegeois, Pas de Lure…
- – Slovenija: Maraton štirih obštin (Petrovo brdo).
- – Hrvatska: Sljemenski i Samoborski maraton.
Švicarski maratoni su najcjenjeniji, posebno Jungfrau (Interlaken), Davos i Zermatt. Nijemci svaku dugačku trku atomatski pretvore u maraton sa strogo određenom dužinom 42,195m, dok je kod Francuza skroz drugačije. Njihov kalendar je prebogat iscrpljujućim planinskim trkama, pri čemu organizatori rijetko robuju IAAF-ovom dužinskom standardu maratona, pa imaju puno trka od 42, 43, 44 ili 41 kilometar, pri čemu je vidljivo da nemaju poriv da krate ili nadoštukavaju dužinu za potrebe klasike. Slovenski maraton na Petrovom brdu je posebno zanimljiv, jer se djelomično odvija u zoni „Narodnog parka Triglav“, a iduće godine će poslužiti i kao Svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju na duge staze (World Long Distance Mountain Running Championships).
Najduža europska planinska trka je Transalpine-Run od Ruhpoldinga u Njemačkoj do Sextena u Italiji u dužini od 305km i ukupnoj visinskoj razlici od preko 26,000 metara! Trka traje tjedan dana i odvija se u osam etapa. Najkraća ima 29, a najduža 46 kilometara, s tim da je sedma etapa čisti punokrvni maraton od 42,195m od St. Vigila do Niedersdorfa. Zadnja etapa, tj trka završava u Sextenu, startnom mjestu Drei Zinnen Lauf-a, i to, gle slučaja – dan prije! Pa dosta učesnika s Transalpine-Run-a u biti odradi i devetu etapu u sklopu DZL-a :).
Sexten
Mondeno mjesto u Italiji (provincija Bolzano, Južni Tirol), s pretežno austrijskim stanovništvom, obzirom da 97% mještana govori njemačkim jezikom (Sexten je do 1. Svjetskog rata bio unutar granica Austrougarske, da bi od 1920.g. bio pripojen Italiji). Taj dio Alpa iznad mjesta, u kojem se održava DZL je prije godinu dana proglašen Prirodnom baštinom od strane UNESCO-a, obzirom na jedinstvene i karakteristične oblike i boje karbonatnih stijena, tzv. dolomita. Najviši vrh u regiji je Marmolada na 3344 metra, a najpoznatiji (po kojem je trka i dobila ime) su tri ujedinjena šiljka Drei Zinnen (ili talijanski Tre Cime Lavaredo), od kojih srednji, najviši, ima 2999 metara.
Na utrci od Sextena do planinarskog doma Antonio Locatelli (smješten na 2405m, u podnožju Drei Zinnena), ove godine je nastupilo ukupno 835 trkača (701 muškarac + 131 žena), a pobjednici su Johnathan Wyatt (1:26:23) i Mariagrazia Roberti (1:44:45). Nastupilo je 7 trkača iz Hrvatske:
- 20. Nikolesić Ingrid / 2:14:15 / Ž20 – 4.
- 31. Škevin Višnja / 2:21:36 / Ž40 – 8.
- 81. Bua Maričević Dunja / 2:47:07 / Ž35 – 23.
- 93. Odrljin Gordana / 2:55:37 / Ž45 – 14.
- 111. Rajić Žana / 3:19:48 / Ž45 – 16.
- – – –
- 189. Janković Dragan / 2:08:40 / M45 – 43.
- 526. Franković Orsat / 2:40:50 / M35 – 83
A evo kako je trku doživjela Žana:
Nas sedam (božansvenih :)) krenulo s Bille (a od kud bi? :)), maksimalno spremni za put. Sendviči, grickalice, sokići, isprintani smjerovi (za sigurnost auto karta Europe, knjiga od 2-3kg i najmanje selo je označeno – iako je Janković prigovorio na izdanje od 2005. kao zastarjelo, tko zna koje su sve ceste sagrađene u međuvremenu). Naprijed sjede muškarci (Orsat, Janković). Otraga babe (Dunja, Inga, Gogica, Višnja i ja). Ko mali školski izlet: dok smo krenuli svi smo gladni i žedni – pa opleti kopanje po vrećicama, formiranje vreće za otpatke i svi sretni :). Smijeh i tko će smisliti i izgovoriti veću glupost. Svi smo podjedanko dobri u tome :). Nakon 15min padaju ideje kad ćemo na pauzu. Katastrofa :))).
Uglavnom put koji smo mogli preći za 4 sata, mi smo rastegnuli cca 7. Ma nikud nam se ne žuri, trka je i tako sutra u 10, stići ćemo :).
Smještaj nam je Janković našao u nekom selu kod babe Marije. Prvo smo išli pogledati smještaj, pa u Sexten na prijave, pa kava, pa klopa, pivice, vino. Pa, lutanje po štandovima, kupovanje tenisica (a čega drugog). Lagane trzavice ko će jesti, ko neće. Neki nisu gladni, neki umiru od gladi (Gogica pojela CIJELU pizzu!!). Nakon punih trbuščića i malo alkohola vlada spokoj i sklad. Pada večer i mi laganini do naših sobica. Na bezinskoj kupujemo potrepštine za prije spavanja. Na balkonu brojenje zvijezda, ispijanje kupljenog, isprobavanje tenisica, nakon toga pranje, depiliranje i krevetići… mmmmmmm.
Buđenje u 6, doručak, pakiranje, trpanje u kombi i fijuuuuuuu… fenomenalna jutarnja vožnja po austrijskim bregima, vrhovi oko nas… ludilo brale. Parkiranje, predavanje vreća za cilj, kavica (rakijica), tamo-vamo i start (mogu reći neopisivo lijepe planinske utrke 17,5km).
Startalo nas je nešto manje od 1000. Malo kružimo po mjestu. Normalno, ja sam zadnja s nekim dedicom cca 80godina :)). Sa strane navijaju: Zana, Zana, supa!! Smješkam se, malo im mahnem (k’o Tito iz onog svog otvorenog auta kad se vozikao), a mislim si: jbm ti kad bum se dovukla na cilj… :). Već nakon 2km mi je sveg dosta, i Austrije i Italije i tih njihovih brda, i prekrasnih kuća punih cvijeća. I kaj sam ludara pila onu rakiju uz kavu. Ma, tak mi treba kad niš ne treniram, sad se muči luda babo. Tak ja vrtim film, razmišljam, kujem planove kako ću sve drugačije od sutra :). Ali, kilometrići prolaze u tom mom mantranju, počinju usponi i tu očajnici oko mene posustaju. Mic po mic stižem po nekoga. Super je stvar kad si zadnji, bar te nitko nemre prestići (osim onog dede, dok su došla brda, aktivirao on svoje štapove i ode. Prase staro.). Mislim si ja, taj jedan kaj je bio iza mene i on me prestigao. E, Žana dotakla si dno! 🙂
No usponi su dugački i dugi, a ja ih volim… i tako malo po malo stigni ovog, stigni onog, u jednom trenutku se okrenem kad ono već mala kolonica iza mene i naprosto mi dođe lijepo i toplo oko srca. Uživam. Sad već razmišljam kak su Pirineji samo 10 puta duži i kak mi to ustvari uopće nije nedostižno :). Na 15km staza se izravnava i kreće nizbrdica, tu ja stignem i prestignem svoga dedicu (bez riječi).
Stignem neku ženicu, prođem, ona se koprca, nakon par sto metara prođe ona mene i odlazi iza zavoja. Evo i mene na zavoj i vidim ju kak se smandrljala i leži. Neću biti zlopamtilo i lijepo se nasmiješim pružim joj ruku i podignem ju. A mislim si: eto ti kaj si me prestizala… :).
Još neka uzbrdica i presretna ulazim u cilj (djelomično što je završila trka, a najviše što je gore toliko lijepo da ne postoji opis). Sve što se može reći premalo je za opisati ljepotu koju je priroda stvorila na tom mjestu…
Moji prijatelji su gore, izležavaju se na suncu, pridružujem se. Sretna sam. Orsatu je trka „odvratna“ (kao i obično :)). Kaže, ne voli brda, a oči mu se sjaje, a bome su mu se sjajile još i u ponoć kad smo se rastajali (na Billi – normalno). Promrmljao je samo da mu je to jedno od najljepših mjesta na kojima je bio. Uz jedno jezero poželio je i kuću….
Povratak dugačak, dugačak… bez obzira na umor i nizbrdicu kojoj ne vidiš kraja, u meni izmješani i poravnani svi osjećaji i mirna sam, mirna i ništa ne trebam i ništa ne želim. Sve je u meni na svom mjestu…
foto-galerija
by Janko | ruj 7, 2010 | Razno
Vrijeme mijenja sve… dok naši nekad nedodirljivi nogo-španeri ‘lade svoje skupe noge u crikveničkom plićaku, repka Slovenije žari i pali po Južnoj Africi, košarkaškim nasljednicima Kreše i Dražena lupa čvrge, i samo je pitanje vremena kad će se pojaviti na vaterpolo sceni i oteti nam zadnju mrvu preostalog sportskog dostojanstva starih vremena… A da je sad sve naopako potvrdili su Janica i Ivica tamo gdje pak njih najviše boli, oskvrnuli Bojana Križaja i Mateju Svet i ublažili stvari vrativši im istom mjerom milo za drago. Nekada stalne mušterije hokejaši Medvešćaka po novom uredno tovare Jesenice, a i nije loše znat da Janezi uz sav taj snijeg i brda nemreju napravit skijaškog trkača kak treba nego od nas moraju kupit Faka! Što je sljedeće? Skijaški letovi s Učke? Jodlanje na Svetom brdu?
Svojevremeno je Veronika pobijedila na Grintavcu, najtežoj planinskoj trci na Svijetu (i postavila rekord staze), a ove nedjelje na polumaratonu u Ptuju zmagovalec je, vjerovali ili ne – presenetljivo naš fant Danijel Katalenić! Gremo naprej 🙂
SVETOVNO PRVENSTVO V GORSKIH TEKI
Na obroncima Kamniških Alpi ovog vikenda je održano 26. svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju, na kojem je po šesti put boje hrvatske reprezentacije branila Veronika Jurišić. Njezini rezultati sa svjetskog prvenstva u Aljasci i europskog u Trentu 2003. godine još uvijek su najbolji hrvatski seniorski plasmani na dosadašnjim globalnim prvenstvima u planinskom trčanju, a odlično je trčala i ove nedjelje na Velikoj planini iznad Kamniške Bistrice. Zauzela je 50. mjesto, i skupa s Barbarom Belušić (35. mjesto) i Mateom Matošević (53. mjesto) osvojila lijepu desetu poziciju za žensku reprezentaciju Hrvatske! Bravo Veronika, bravo naše cure, ali i čestitke svim ostalim hrvatskim reprezentativcima koji su nastupili u Sloveniji na jako teškoj, ali izuzetno atraktivnoj stazi, najljepšoj u posljednjih 10 svjetskih prvenstava.
Prije zvaničnih trka održana je tzv OPEN RACE na istoj stazi u dužini od 12km i visini od 1300m, gdje je nastupilo šest Sljemenaša, koji su po završetku svoje trke zdušno navijali na vrhu… igrom slučaja ispred krajnje neočekivanog i ekološki nastrojenog ugostiteljskog objekta nulte kategorije, na visini od 1800m n/v.
Rezultati 26. svjetskog prvenstva u planinskom trčanju
Video sa slovenske televizije
Stari vojak
by Janko | svi 16, 2010 | Razno
Veronika Jurišić & Scott Jurek
Ultra je rubna trkačka disciplina, koju se ne bira, do nje se sazrijeva. Do nje dolaze samo oni kojima je trčanje na neki način obilježilo život. A kada kažem ultra, onda mislim na 24-satni ultramaraton i duže, jer na sve kraće od toga, kako kaže jedan od najvećih ultraša svih vremena, mogu doći i „brzanci“ i sve razjebati. Ultra nije za brze trkače lakih nogu, vitka stasa, sa štopericom na ruci, već za ljude čija se prava snaga krije u glavi, za strpljive ljude koji svoje rezultate mjere kalendarom, koje ne zanimaju dionice i fartlek, koji po vjerskoj osnovi trče svakog dana, koji znaju trajati, pretrpjeti bol (pa čak i uživati u njemu), i na kraju ga podnijeti sa osmijehom na licu. Za ljude koji se ne vesele tuđem neuspjehu!
Nakon lanjskog Forresta, na kojem je Veronika otrčala 125km, što se na kraju pokazao kao najbolji rezultat sezone u svijetu u kategoriji 12-satnih ultramaratona, htjeli smo provjeriti koliko zaista to ostvarenje vrijedi u konkurenciji svih najboljih svijetskih ultrašica, a jedina prava prilika za to je bilo svjetsko (ujedno i europsko) prvenstvo u ultraškoj kraljevskoj disciplini – 24-satnom ultramaratonu, netom održano u francuskom gradu Brive la Gaillarde. Kako je prvenstvo, osim pojedinačnog, imalo i ekipni karakter, Ladislav Havaš i ja smo probali složiti i hrvatski ženski tim. Izbor je pao na cure za koje smo smatrali da, osim klasičnih trkačkih osobina, imaju i „jaku glavu“, i pokazalo se da smo napravili savršen odabir, te Veroniki dodali: Martinu Bezek (koja je zimu posvetila pripremi za Čazmu i koja je ostavila dobar dojam na lanjskom Forrestu), Antoniju Orlić (najveća tvrdoglavica hrvatske trkačke scene, čija bi se tvrdoglavost mogla pozitivno utrošiti upravo na ovakvim trkama, iako nije u jakom treningu), Mirjanu Pellizzer-Kmačić (jedina prava domaća višednevna ultrašica, s pregršt iskustva i uspjeha s pustinjskih ultri, s nedavno otrčanom stotkom ispod 10 sati!).
Mirjana Pellizzer Kmačić
Cure su zaista na trci dale sve od sebe, u ovom slučaju zaista sve, a svatko tko je bio tamo mogao je vidjeti kako u stvarnosti izgleda kada netko da sve od sebe, kada to nije uobičajena poštapalica, kada netko nije u stanju sjesti, ustati, obući majicu, staviti na sebe startni brroj, skinuti čarape, vezati tenisice, govoriti, ali je u stanju i dalje trčati, nakon 20 sati, nakon 150 i više kilometara! U jednom trenutku sam vidio da žele i plakati, ali i to je trebalo moći… pa nisu 🙂
Na stratište smo stigli 2 sata prije starta. Odmah smo uočili koliko smo loše logistički i profesionalno pripremljeni. Šatori ostalih reprezentacija su doslovno izgledali kao mali dućani sa svim postojećim trkačkim pomagalima, prepuni napitaka i preparata, maserskih stolova, a vrhunac svega smo vidjeli u francuskom taboru, gdje je bila perilica/sušilica!? Vrijeme smo ubili zbijajući šale na račun toga što sve drugi imaju, a mi ne… Jedinu dostojnu konkurenciju smo imali na štandovima latvijske i češke reprezentacije. Tada sam već pomišljao da će ovo biti neravnopravna bitka zeca i kornjače, što se ubrzo pokazalo krivim.
Startalo se s glavnog gradskog trga i nakon 300-tinjak metara ušlo u 1258 metara dugački krug u kojem su trkači proveli sljedećih 24 sata. Krug je bio u omanjem gradskom parku, prepun zavoja i unutarnjih krugova, poput labirinta, djelomično po park-šetnici, djelomično po asfaltu. Prolazilo se kroz hangar u kojem je smješteno 30 velikih šatora za svaki tim, te kroz halu s obračunskim centrom, s čip-tepihom i velikim displejom na kojem se automatski prolaskom preko tepiha očitavalo ime, broj kruga, broj kilometara i trenutna pozicija.
Trka je startala kao svaka druga, po ničem se nije dalo naslutiti da je to skup najboljih ultraša današnjice, vrlo spori start u kojem npr nitko prvih 20 km nije prošao brže od 1:30. I ovdje je bilo zaletavača, koji su dugo bili istureni naprijed samo da bi tokom dana nestajali sa staze. Ovdje samoubilačka taktika ne znači nešto lošiji rezultat, već nemogućnost završavanja trke (tj. nastupa do isteka vremena). Naše cure su krenule vrlo oprezno, Mirjana je po mom sudu krenula prejako i od samog starta bila u prvih 20, ali njezin konačan plasman i boravak na toj poziciji tijekom cijele trke mi je dao za krivo, srećom. Veronika i Antonija su do stotog kilometra konstantno bile skupa, ako ne zajedno, ono barem u istom krugu. Prva dva maratona su odradile filigranski precizno, 4:06 svaki, s identičnim ritmom tijekom prvih 9 sati. Bilo je impresivno gledati kako štancaju krugove sa širokim osmjesima na licu. Martina je osjećala bolove u koljenu već nakon 3 sata, ali je i ona, unatoč tome, prošla prva dva maratona ispod 4:30 svaki, ali joj je za treći trebalo punih 6 sati.
Martina Bezek
Veronika je i treći maraton odradila u istom tempu, prošavši u prvih 12 sati strašnih 123km, drugim riječima u ritmu pobjednice. No, i nakon toga je držala tempo 6:00/km još 2-3 sata. U trećem satu je bila na 43. poziciji, a kako su ostale cure popuštale, tako se dizao njezin plasman iz sata u sat, iz kruga u krug, da bi sredinom 15. sata dosegla petu poziciju, najviši plasman. No, nakon 140. kilometra je konačno i ona pokazala prve znakove krize, te u sljedećih 5-6 sati umjesto standardnih 10, radila 6-8 kilometara po satu, uz sve češće stajanje u boxu na povremene kratkotrajne masažice. Nakon 19 sati, pred zoru je konačno klonula i bacila se na pod, gdje smo je umotali u deke. Noć je bila jako hladna, temperatura se spustila na 1 stupanj, i to je još više otežavalo, uz dodatni logistički problem (neimanje kapa, rukavica, donjih dijelova…).
Antonija je bila totalno iznenađenje. Za razliku od Veronike koja je u travnju po prvi put u životu imala preko 1000 pretrčanih kilometara u jednom mjesecu, Antonija je po svom starom običaju došla na trku, da ne kažem potpuno, već ublažim sa… poprilično nepripremljena. Unatoč tome je odrapila stotku ispod 10 sati, što joj je bio osnovni lajt-motiv. Nakon stotke joj je za sljedeći maraton trebalo također 6 sati, što uopće nije tako loše, jer svako kretanje nakon 100 kilometara trčanja u tempu 6min/km predstavlja malu znanstvenu fantastiku, osobito na njezinu spremu (prije trke sam joj u šali nabacio da će ovog puta u jednom danu napraviti svoju mjesečnu kilometražu, pa je onda mirna do kraja mjeseca, što u stvari i nije šala…). Još je neko vrijeme mrdala i borila se sa samom sobom, te nakon 17 sati i pređenih 150 km konačno završila u boxu i u njemu odležala sljedećih 5 sati. U zadnja dva sata se vratila iz mrtvih te poput zombija oteturala još 10 km. U devetom satu je dogurala do najvišeg plasmana – 14. pozicije, a trku na kraju završila na 53. mjestu.
Mirjana nas je sve iznenadila svojim pristupom i nevjerojatnom ustrajnošću. Tijekom svih 24 sata ni jednom nije sjela, ni jednom se nije zadržala u boxu više od pola minute. Već nakon pola trke je samo svako malo dobacivala da više nema snage, ali uredno trčala cijelo vrijeme, čak i cijelu noć, kada je staza totalno opustjela i kada su samo rijetki trčali. Ni u jednom dijelu nije imala izraženih kriza, u svakom satu je marljivo radila na sakupljanju kilometara, najmanje u 21. kada je skupila samo 6, sve ostalo je bilo više. U najkritičnijem dijelu trke, od 20. do 22. sata je bila naša jedina predstavnica na stazi! Na kraju je skupila fantastičnih 199 kilometara, vrlo respektabilni ultraški rezultat, na samoj granici B-kategorije (200km).
Martina je rano ušla u probleme s bolovima u koljenu, ali unatoč tome pokazala nevjerojatnu upornost, ni u jednom trenutku se nije predavala, mada je tijekom noći djelovala potpuno nemoćno. Od silnih bolova nije bila u stanju čak ni obući dres na sebe, pa je samo u boxu raširila ruke, a mi smo navlačili dodatne slojeve na nju. I ona je zadnja dva sata provela u bauljajućem transu, a zadnjih 15 minuta jurila ko da je u pitanju trka na 400 metara. Na kraju se i srušila u nesvjest, čime je samo pokazala da je stvarno iz sebe izvukla kompletan maksimum. Njezinih 172 kilometra, tj. četiri maratona su došla kao posljedica ogromne upornosti, a par puta je rekla – „Međimurka se nikada ne predaje“!
U trku se krenulo sa željom da se u ekipnom dijelu domognemo 10. mjesta u Europi, što bi opravdalo naše pojavljivanje i dugo putovanje (1500km u jednom smjeru). Međutim, kako su se stvari odvijale, apetiti su rasli do neba. Negdje u šestom satu trke smo po prvi put imali prve tri cure u prvih 20 generalnog poretka i bilo je jasno da to može značiti vrlo dobar timski plasman. Iz sata u sat smo se penjali u ekipnom poretku, ne vjerujući što se dešava. Nakon 10 sati i prvih 100km ušli smo u igru za medalju. Veronika i Antonija su držale vrlo visok ritam štancanja od 10km po satu, a Mirjana je podebljavala sa svojih 8-9. Na pola trke i 12 sati se dešava čudo, izbijamo na treće mjesto ekipnog poretka, ispred nas su samo domaće Francuskinje i Amerikanke, a Veronika dolazi na peto mjesto pojedinačnog plasmana. Takva situacija traje neobično dugo, a onda oko 16-og sata polako dolazi do raspada sistema. Nedostatak kvalitetne logistike (maserska služba, medicinska pomoć, sredstva za oporavak, topla odjeća) i iskustva (kada i kako taktizirati sa (ne)spavanjem, što raditi u trenucima krize) je u ključnim trenucima trke oko 20-og sata odnijelo pregršt kilometara, a medalja je bila na dohvat ruke. Međutim, deveto mjesto na Svijetu i peto u Europi je bilo preko svih naših očekivanja. Na sljedećim prvenstvima će favoriti više pažnje pokloniti našem timu, koji je dobio puno pohvala za odličan debitantski nastup s možda i najmlađom ekipom na prvenstvu. Naime, vrhunski ultraši su u pravilu trkači u godinama, jer za to treba vremena, iskustva i sazrijevanja, jer granice se ne pomiču preko noći.
Antonija Orlić
Pred kraj 22. sata, Veronika se također probudila i pješke krenula u trku, prvenstveno da odradi još jedan krug, neophodan za osvajanje C-norme od 180 kilometara. Međutim, u tom krugu je doslovno podivljala, ljuta projurila pored boxa i počela trčati svoj najjači dio trke!? U zadnja dva sata je napravila preko 20 kilometara, a statistika nakon trke je pokazala da je u tom posljednjem segmentu imala isti tempo i kilometražu kao i muški pobjednik, od jučer novi svjetski prvak! Te na kraju prekoračila i čarobnu brojku od 200 kilometara, unatoč činjenici da je gotovo punih 3 sata spavala, dakle bila aktivna samo 21 sat. Kad smo već kod svjetskog prvaka, Kineza Inoue Shingoa, evo i njegovih brojki: ukupno je pretrčao 275 kilometara, što je jedan od najboljih rezultata u povijesti ove discipline, ispred kojeg su samo nenadmašni dosezi Yiannisa Kourosa, najvećeg ultraša svih vremena. Inoue Shingo je prva dva maratona odradio za 3:10 svaki (4:30/km), trećeg za 3:40 (5:15/km), četvrtog i petog po 3:50 (5:30/km), šestog za 4:12 (6:00/km), i na kraju dodao još jedan polumaraton za dva sata. Prvu stotku je odradio za 7:45, drugu za 8:45. U 20-om satu je proboravio 15-ak minuta u svom boxu, vjerojatno odspavao to vrijeme i zadnja 4 sata izvrtio još jedan maraton. Drugo mjesto za najveću zvijezdu prvenstva, legendarnog američkog ultraša Scotta Jureka, koji je namlatio 266 kilometara.
Ženska pobjednica Anne Cecile Fontaine iz Francuske je i prije trke slovila za glavnog favorita. Na prvo mjesto se popela nakon 5 sati i do kraja samo povećavala prednost, skupivši na kraju 239 kilometara. Ona je svoja prva dva maratona prošla za po 3:46, a treći za 3:53, čime je napravila puno prednosti prije nego je trka ušla u noć. Onda je taktizirala tako da je radila 15-minutne boravke u boxu, vjerojatno s kratkim spavanjima, što joj je omogućavalo da nakon povratka na stazu može ponovo biti brza. Četvrti maraton je izvrtila za 4:29, peti za 4:48 i na kraju još 30 kilometara za 3 sata. U usporedbi s njom ovako izgleda Veronikina statistika: prva dva maratona za 4:06, a treći za 4:12, četvrti maraton za 5:26, slijedi prazan hod i zadnji polumaraton ispod 2 sata! Prva stotka za 9:48, druga za 14 sati (uz trosatnu ležarinu). Na kraju 18. mjesto na svijetu predstavlja veliku stvar (a 11. u Europi još veću). Puno kilometara je izgubila na slabu logistiku i taktičku nepripremljenost za noćno trčanje, ali što je tu je, svaka škola ima svoju cijenu. Uglavnom, pokazala je da definitivno pripada svjetskom vrhu, da rezultat s lanjskog Forresta nije plod slučajnosti ili eventualno kraće staze, i da će sa sljedećih prvenstava donositi još bolje vijesti. Isto vrijedi i za ženski tim, koji je osjetio da je konkurentan, da Hrvatska u ovoj disciplini nije reprezentacija koja samo popunjava službeni bilten.
