Drei Zinnen Lauf, jedna od kultnih europskih planinskih trka, u svom 13. izdanju. Možda i najteža, ovisi kako se gleda na pojam težine.


Naime, da bi neka planinska trka dobila epitet „teška“, mora u sebi sadržavati nekoliko „težinskih“ elemenata: duljina i visinska razlika (što automatski podrazumijeva i nagib), teren i ponovo visina, tj količina staze u zoni smanjenog kisika iznad 2000m (što već zadire u domenu nešto novijeg ekstremnog smjera planinskog trčanja – tzv „sky running“). Tako da konačni i najobjektivniji sud o težini neke planinske trke daje vrijeme pobjednika/pobjednice. Drei Zinnen Lauf (DZL) ima sve potrebito: dužina puno preko standarda za planinske trke (DZL = 17,5km; standard = 12km), visinska razlika također preko standarda (DZL = 1350m; standard = 1200m), ukupni nagib ispod standarda (DZL = 7.7%; standard = 10%), što je vrlo varljiva informacija jer srednji dio, od 8-og do 14-og kilometra, kada se dešava uspon, savlada se oko 1000m visinske razlike, što daje skoro 17% nagiba. Dalje, druga polovica trke, od 9-og kilometra na dalje je konstantno u zoni „sky running“-a, dakle iznad 2000m nadmorske visine, a najviša točka je prelomnica na 2575m, tri kilometra prije kraja, nakon čega slijedi spust ka cilju. Vrijeme pobjednika Novozelanđanina Jonathana Wyatta (najbolji planinski trkač svih vremena, šesterostruki prvak svijeta) od 1:26:23 isto tako dovoljno govori o težini (ili sporosti) staze, obzirom da je imao prosjek od 4:56/km!

Europsku, a automatski i svjetsku konkurenciju, u težini staze DZL ima u četiri trke:

  • –          Grintavec (Slovenija): dužina 9.6km, visina 1970m; nagib 20.5%
  • –          Garmich-Partenkirchen (Njemačka): dužina 16.1km, visina 2100m, nagib 13%
  • –          Montreux (Švicarska): dužina 18.6km, visina 1593m, nagib 11.7%
  • –          Lauterbrunnen (Švicarska): dužina 21.1km; visina 2175m; nagib 10.3%

Svaka od ovih trka ima svoju osobinu težine. Grintavec je kratak ali najstrmiji, Lauterbrunnen ima mali nagib ali je najduža, Garmich nije ni najduži ni najstrmiji, ali savlada najviše visine (najviša točka na 2900m). U kategoriju teških trka nisam uzeo u obzir planinske maratone, koji su postali prava pošast diljem Alpi, i sad skoro svako selo ima svoj planinski maraton. Oni u principu nisu strmi, tj ukupan uspon je vrlo često jako mali (uglavnom ispod 5%), što je i logično s obzirom na dužinu staze, jer gdje bi se mogao održati maraton od standardnih 10% uspona (pošto automatski traži planinu višu od 4200m)? Stoga planinski maratoni u sebi imaju puno uspona i nizbrdica, a vrlo često je visinska razlika nula, pošto su zbog organizacijskih potreba start i cilj uglavnom na istom mjestu. Popis najznačajnijih planinskih maratona u Europi:

  • –          Njemačka: Frankenhausen, Schmiedefeld, Oberstaufen, Seigburg, Fleckenberg, Schwarzwald, Hornisgrinde, Wunsiedel, Bitburg, Lage, Wellburg, Staffelstein…
  • –          Švicarska: Couvet, Lenzerheide, Zermatt, Davos, Crans-Montana, Interlaken, Trubschachen, Pontresiva, Gondo…
  • –          Austrija: St. Anton, Paznaun, Kainach…
  • –          Lihtenstein: Bendern.
  • –          Francuska: Signes, Lafuma, Crest, Masevaux, Ardeeche, Chamonix, Samoens, Chaberton, Ariegeois, Pas de Lure…
  • –          Slovenija: Maraton štirih obštin (Petrovo brdo).
  • –          Hrvatska: Sljemenski i Samoborski maraton.

Švicarski maratoni su najcjenjeniji, posebno Jungfrau (Interlaken), Davos i Zermatt. Nijemci svaku dugačku trku atomatski pretvore u maraton sa strogo određenom dužinom 42,195m, dok je kod Francuza skroz drugačije. Njihov kalendar je prebogat iscrpljujućim planinskim trkama, pri čemu organizatori rijetko robuju IAAF-ovom dužinskom standardu maratona, pa imaju puno trka od 42, 43, 44 ili 41 kilometar, pri čemu je vidljivo da nemaju poriv da krate ili nadoštukavaju dužinu za potrebe klasike. Slovenski maraton na Petrovom brdu je posebno zanimljiv, jer se djelomično odvija u zoni „Narodnog parka Triglav“, a iduće godine će poslužiti i kao Svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju na duge staze (World Long Distance Mountain Running Championships).

Najduža europska planinska trka je Transalpine-Run od Ruhpoldinga u Njemačkoj do Sextena u Italiji u dužini od 305km i ukupnoj visinskoj razlici od preko 26,000 metara! Trka traje tjedan dana i odvija se u osam etapa. Najkraća ima 29, a najduža 46 kilometara, s tim da je sedma etapa čisti punokrvni maraton od 42,195m od St. Vigila do Niedersdorfa. Zadnja etapa, tj trka završava u Sextenu, startnom mjestu Drei Zinnen Lauf-a, i to, gle slučaja – dan prije! Pa dosta učesnika s Transalpine-Run-a u biti odradi i devetu etapu u sklopu DZL-a :).

Sexten

Mondeno mjesto u Italiji (provincija Bolzano, Južni Tirol), s pretežno austrijskim stanovništvom, obzirom da 97% mještana govori njemačkim jezikom (Sexten je do 1. Svjetskog rata bio unutar granica Austrougarske, da bi od 1920.g. bio pripojen Italiji). Taj dio Alpa iznad mjesta, u kojem se održava DZL je prije godinu dana proglašen Prirodnom baštinom od strane UNESCO-a, obzirom na jedinstvene i karakteristične oblike i boje karbonatnih stijena, tzv. dolomita. Najviši vrh u regiji je Marmolada na 3344 metra, a najpoznatiji (po kojem je trka i dobila ime) su tri ujedinjena šiljka Drei Zinnen (ili talijanski Tre Cime Lavaredo), od kojih srednji, najviši, ima 2999 metara.

Na utrci od Sextena do planinarskog doma Antonio Locatelli (smješten na 2405m, u podnožju Drei Zinnena), ove godine je nastupilo ukupno 835 trkača (701 muškarac + 131 žena), a pobjednici su Johnathan Wyatt (1:26:23) i Mariagrazia Roberti (1:44:45). Nastupilo je 7 trkača iz Hrvatske:

  • 20. Nikolesić Ingrid / 2:14:15 / Ž20 – 4.
  • 31. Škevin Višnja / 2:21:36 / Ž40 – 8.
  • 81. Bua Maričević Dunja / 2:47:07 / Ž35 – 23.
  • 93. Odrljin Gordana / 2:55:37 / Ž45 – 14.
  • 111. Rajić Žana / 3:19:48 / Ž45 – 16.
  • – – –
  • 189. Janković Dragan / 2:08:40 / M45 – 43.
  • 526. Franković Orsat / 2:40:50 / M35 – 83

A evo kako je trku doživjela Žana:

Nas sedam (božansvenih :)) krenulo s Bille (a od kud bi? :)), maksimalno spremni za put. Sendviči, grickalice, sokići, isprintani smjerovi (za sigurnost auto karta Europe, knjiga od 2-3kg  i najmanje selo je označeno – iako je Janković prigovorio na izdanje od 2005. kao zastarjelo, tko zna koje su sve ceste sagrađene u međuvremenu). Naprijed sjede muškarci (Orsat, Janković). Otraga babe (Dunja, Inga, Gogica, Višnja i ja). Ko mali školski izlet: dok smo krenuli svi smo gladni i žedni – pa opleti kopanje po vrećicama, formiranje vreće za otpatke i svi sretni :). Smijeh i tko će smisliti i izgovoriti veću glupost. Svi smo podjedanko dobri u tome :). Nakon 15min padaju ideje kad ćemo na pauzu. Katastrofa :))).

Uglavnom put koji smo mogli preći za 4 sata, mi smo rastegnuli cca 7. Ma nikud nam se ne žuri, trka je i tako sutra u 10, stići ćemo :).

Smještaj nam je Janković našao u nekom selu kod babe Marije. Prvo smo išli pogledati smještaj, pa u Sexten na prijave, pa kava, pa klopa, pivice, vino. Pa, lutanje po štandovima, kupovanje tenisica (a čega drugog). Lagane trzavice ko će jesti, ko neće. Neki nisu gladni, neki umiru od gladi (Gogica pojela CIJELU pizzu!!). Nakon punih trbuščića i malo alkohola vlada spokoj i sklad. Pada večer i mi laganini do naših sobica. Na bezinskoj kupujemo potrepštine za prije spavanja. Na balkonu brojenje zvijezda, ispijanje kupljenog, isprobavanje tenisica, nakon toga pranje, depiliranje i krevetići… mmmmmmm.

Buđenje u 6, doručak, pakiranje, trpanje u kombi i fijuuuuuuu… fenomenalna jutarnja vožnja po austrijskim bregima, vrhovi oko nas… ludilo brale. Parkiranje, predavanje vreća za cilj, kavica (rakijica), tamo-vamo i start (mogu reći neopisivo lijepe planinske utrke 17,5km).

Startalo nas je nešto manje od 1000. Malo kružimo po mjestu. Normalno, ja sam zadnja s nekim dedicom cca 80godina :)). Sa strane navijaju: Zana, Zana, supa!! Smješkam se, malo im mahnem (k’o Tito iz onog svog otvorenog auta kad se vozikao), a mislim si: jbm ti kad bum se dovukla na cilj… :). Već nakon 2km mi je sveg dosta, i Austrije i Italije i tih njihovih brda, i prekrasnih kuća punih cvijeća. I kaj sam ludara pila onu rakiju uz kavu. Ma, tak mi treba kad niš ne treniram, sad se muči luda babo. Tak ja vrtim film, razmišljam, kujem planove kako ću sve drugačije od sutra :). Ali, kilometrići prolaze u tom mom mantranju, počinju usponi i tu očajnici oko mene posustaju. Mic po mic stižem po nekoga. Super je stvar kad si zadnji, bar te nitko nemre prestići (osim onog dede, dok su  došla brda, aktivirao on svoje štapove i ode. Prase staro.). Mislim si ja, taj jedan kaj je bio iza mene i on me prestigao. E, Žana dotakla si dno! 🙂

No usponi su dugački i dugi, a ja ih volim… i tako malo po malo stigni ovog, stigni onog, u jednom trenutku se okrenem kad ono već mala kolonica iza mene i naprosto mi dođe lijepo i toplo oko srca. Uživam. Sad već razmišljam kak su Pirineji samo 10 puta duži i kak mi to ustvari uopće nije nedostižno :). Na 15km staza se izravnava i kreće nizbrdica, tu ja stignem i prestignem svoga dedicu (bez riječi).

Stignem neku ženicu, prođem, ona se koprca, nakon par sto metara prođe ona mene i odlazi iza zavoja. Evo i mene na zavoj i vidim ju kak se smandrljala i leži. Neću biti zlopamtilo i lijepo se nasmiješim pružim joj ruku i podignem ju. A mislim si: eto ti kaj si me prestizala… :).

Još neka uzbrdica i presretna ulazim u cilj (djelomično što je završila trka, a najviše što je gore toliko lijepo da ne postoji opis). Sve što se može reći premalo je za opisati ljepotu koju je priroda stvorila na tom mjestu…

Moji prijatelji su gore, izležavaju se na suncu, pridružujem se. Sretna sam. Orsatu je trka „odvratna“ (kao i obično :)). Kaže, ne voli brda, a oči mu se sjaje, a bome su mu se sjajile još i u ponoć kad smo se rastajali (na Billi – normalno). Promrmljao je samo da mu je to jedno od najljepših mjesta na kojima je bio. Uz jedno jezero poželio je i kuću….

Povratak dugačak, dugačak… bez obzira na umor i nizbrdicu kojoj ne vidiš kraja, u meni izmješani i poravnani svi osjećaji i mirna sam, mirna i ništa ne trebam i ništa ne želim. Sve je u meni na svom mjestu…

foto-galerija