obiteljski vikend…
X u Svetom Petru u šumi
Ekipno prvenstvo Hrvatske u krosu se već četvrtu godinu za redom održava u istarskom mjestu Sveti Petar u šumi, a organizator je uvijek Atletski klub „Istra“ iz Pule, obzirom da drugih ineteresenata za organiziranje ovakve zahtjevne priredbe nema. Što i nije tako loše, jer rutina može donijeti samo bolje organizirano natjecanje.
U bogatom programu 12 utrka (po dvije kadetske, juniorske i seniorske, u muškoj i ženskoj konkurenciji) je nastupilo ukupno 347 atletičara iz 17 hrvatskih klubova. Ponovo je bila primjetan slab odaziv iz klubova koji se bave vanstadionskom atletikom (cestovno i planinsko trčanje), što se može objasniti recesijom i nezainteresiranošću. A imali bi što reći, prije svega karlovački KA-tim i zagrebački Veteran u ženskoj, te splitski Solin i stubički Rudolf Perešin u muškoj konkurenciji.
Usprkos tome, seniorske trke su bile krcate, i po prvi puta duga ženska (8km) i muška (12km) trka nisu spojene u jednu, zbog velikog broja prijavljenih (47 seniora i 31 seniorka). Sve što iole vrijedi na dugim stazama je prodefiliralo ove nedjelje kroz prvenstvo, a vidjeli smo na djelu i nešto atletičara i iz sprinterskog vrha (Grgić, Kotur) koji su popunjavali svoje ekipe, pa i skoro sve naše najbolje triatlonce (Patrčević, Petković, Šporar, Ljubas, Pletikapa). Iz samog vrha dugih pruga nedostajali su samo Dražen Dinjar i Ivica Škopac.
Organizacija natjecanja bez nekih vidnih propusta. Krug od 1000m je zanimljiv i većim dijelom pregledan s mjesta starta pa se natjecanje moglo lako pratiti. Ono što je nama davalo dinamičnost sucima je predstavljalo dodatni problem, uglavnom na brojanju krugova (nažalost na našu štetu), pa je trebalo na zadnje dvije trke (ženskih 8km i muških 12km) povećati krugove barem za 50% ili za duplo (na 1500m ili 2000m), jer kad su se već u četvrtom krugu počeli prestizati sporiji atletičari za cijeli krug, ostatak trke je uglavnom bio kaotičan, i za gledanje i za sudačku kontrolu. Sucima, koji su cijeli dan proveli na vjetrometrini, mora past koncentracija i što je najgore, najduže trke su bile na kraju. Rješenja za ovaj problem su dva: imati dodatni kontingent sudaca (svaki komplet sudaca sudi svaku drugu trku, a jednu odmara) ili famozni i skupi čipovi.
Nekih ludih iznenađenja nije bilo, ukupni pobjednik natjecanja je očekivano trenutno najjači atletski klub u zemlji – Dinamo Zrinjevac. Drugo mjesto za relativno novi zagrebački klub Agram (mada se, barem iz trkačke perspektive, radi o nasljedniku nekada super jakog kluba Mladost), što nije iznenađenje, ali zato jeste zaostatak za Dinamom od samo jednog boda, što znači da se vrlo lako moglo desiti i obrnuto. Tim više što su Dinamu, očito ključne bodove donijeli triatlonci, koji su samo fiktivno članovi kluba, i da je kojim slučajem prvenstvo kolediralo s nekim važnim triatlonskim natjecanjem, vrh bi izgledao drugačije. Dobar rad u Agramu je, prije svega, zasluga trenersko-rukovodstvsenog tandema Katalinić – Ćulibrk, s tim da je Ćulibrk dala svoj doprinos i na stazi u trci na 8km. I treće mjesto je također za jedan isto tako relativno novi atletski klub Zagreb – Ulix, što je pak rezultat rada našeg najboljeg dugoprugaša Slavka Petrovića, koji oko sebe gradi jaku trkačku ekipu, pa je očekivati s vremenom još veći pritisak na Dinamo. Ostali klubovi su imali uglavnom epizodne uloge, a razočarali su regionalni, koji su najmanje trošili za put: tek peto mjesto domaćina Istre (pobjednik prije dvije godine) i šesto riječkog Kvarnera (drugi prošle godine).
Na sedmom mjestu je Sljeme, unatoč činjenici da je imalo predstavnike samo u seniorskim trkama (na trećini natjecanja). Još k tome treba dodati da nam nije nastupilo 5 najboljih atletičara: Sušić i Vrdoljak ozljeđeni, Kovač nastupio van konkurencije zbog kasne prijave, Katalenić zbog obaveza na poslu, te Lesjak koji je nastupio na Škrapingu (i osvojio treće mjesto u ultri!). Ako tome i dodamo sudačke propuste, svaki put na našu štetu (Bielen bezrazložno diskvalificiran zbog navodno kruga manje, Antonija spuštena za dva mjesta), koje su nam odnijele u plasmanima viša mjesta i bodove, onda se vrlo lako moglo desiti da budemo i bolji od sedmog mjesta i ugrozimo npr jednog atletskog diva kao što je Kvarner. Mada je i sedma pozicija odličan plasman, pogotovo ako se uzmu u obzir činjenice u kakvim uvjetima i s kakvim proračunima radimo mi u odnosu na klubove koji imaju stadione, svlačionice i plaćene trenere.
Osim toga, Sljeme je u seniorskoj konkurenciji bilo najmasovnije, u svim trkama smo obilato prepunili potrebnu ekipnu kvotu od tri trkača/ice, s tim da smo na put vodili samo one najbolje (muškarci do 1:25 na polumaratonu, žene do 1:45), a barem još toliko ih je ostalo doma, a mirne duše je moglo nastupiti u odnosu na viđenu konkurenciju, jer su se klubovi u potrazi za bodovima krpali doslovno sa svačim, uključujući i bacače!
Sve u svemu, ekipna prvenstva su iznimno uzbudljiva natjecanja na kojima su osobni rezultati i rekordi posve u drugom planu, a na vrhu je momčadski duh, pod uvjetom da ga se ima. Za razliku od ekipnog, zadnje pojedinačno prvenstvo HR u krosu je proteklo u znaku katastrofe, gdje je primjerice ženska seniorska trka morala biti poništena jer su nastupile samo dvije atletičarke, što je nedovoljno da bi trka bila službeno priznata. A ove nedjelje je u Svetom Petru nastupilo preko 40 seniorki! Kros je već odavno izgubio svoje mjesto pod suncem u našoj atletici, a s malo transfuzije će ga pokušat vratiti u život naš klub s par X-trka tijekom godine u podsljemenskoj zoni. Prva u nizu je početkom travnja u Dotršćinskoj šumi. Stay tuned!
we chased our pleasures here…
Pliva patka preko Save
Vrijeme je, čak i više nego lani, pogodovalo Savskom polumaratonu. Jako subotnje sunce i visoka temperatura za ovo doba godine je u potpunosti posušilo nasip, pa je podloga bila gotovo savršena, ni premekana ni pretvrda. Poluoblačno vrijeme i neznatan vjetar su isto tako dobro utjecali na trčanje pa smo imali jedan gotovo idealan trkački dan. Možda bi sunce malo doprinijelo atmosferi, ali bi zato uzelo svoj danak u izvedbi.
Ukupno su na sve tri trke (polumaraton, 5km, nordic) nastupila 272 trkača/ice, od čega točno 200 na glavnoj utrci polumaratona. Duga i neobično oštra zima je konačno malo popustila pred kraj veljače, a trkači se zaželjeli natjecanja, stoga ovako dobar odaziv nije iznenađujuć, tim više što je i prošlogodišnji prvijenac dobro prošao. Ovim polumaratonom je započeta nova serija dugoprugaških utrka, isključivo u prirodi, pod nazivom Zagreb Trail Trophy. Želja je kroz to promovirati trčanje u prirodnom ambijentu, vratiti jednu lijepu disciplinu kros u život, te obogatiti trkački kalendar sa što više različitih tipova natjecanja.
Osim toga, u ovo doba recesije, koja se u sportu danas reflektira na način da se gase klubovi i natjecanja, treba pronaći načina za jedan nešto drugačiji „vid poslovanja“ od uobičajenog. Savski polumaraton može poslužiti kao primjer. Sa relativno malo sredstava napravljena je vrlo korektna trka, u kojoj su praktički zadovoljeni svi tehnički detalji, neophodni za provedbu ovakovog tipa natjecanja. Nekog pretjeranog glamoura nije bilo, nagrade su vrlo skromne i simbolične (pehari i medalje po kategorijama), bez ručka, bez standardnih majica (međutim, tko ih je želio mogao ih je kupiti po cijeni izrade). Sve to ima, naravno, i svojih prednosti, a jedna od ključnih je vrlo niska startnina od 40kn, što je uglavnom 2 do 3 puta manje od standardnih startnina na hrvatskim polumaratonima, koji u tehničkom pogledu ne nude ništa više, ali vrlo često puno manje. Tako je, na kraju balade, proračun ove manifestacije manji od 10 tisuća kuna, dok sličan ili isti tip utrka, s približno istim ili manjem brojem učesnika, često puta prelazi 50, a u nekim slučajevima i 100 tisuća kuna?! Onda se dešava da organizator, koji ne uspije smoći ta sredstva otkazuje natjecanja, što je u konačnici najveća šteta, jer se trkači vežu za trke.
Na kraju trke smo imali i pogrešku kod obrade rezultata, samim time i proglašenja, pa se ovim putem ispričavam svima koji su u toj priči ostali zakinuti na bilo koji način. Naime, u želji da sve funkcionira bolje, jedan mali previd (krivo uneseno godište jednog trkača) je pokazao svo nesavršenstvo kompjutorskog sistema jer je zablokirao kada je dobio „nemogući podatak“ (trkač rođen 2060. godine?). Tko radi, taj i griješi, mada bi sve mogli svaliti i na Romčevića, jer da njegovi roditelji nisu nešto petljali krajem 50-ih prošlog stoljeća, sve bi prošlo u najboljem redu :).
Uglavnom, svima koji su osvojili medalje po kategorijama poslat ćemo poštom (javiti svoju adresu na info@aksljeme.com), ili je mogu podići na jednom od sljedećih kola zagrebačke kros-lige, svakog četvrtka od 17h na istoj lokaciji gdje je bio i start polumaratona. A medalje po kategorijama su osvojili:
Seniorke: Veronika Jurišić, Ana Župić, Gabrijela Šalković
Ž35: Eva Ocvirk, Kristina Škevin, Katarina Nestić
Ž40: Dominique Rossi-Takac
Ž45: Želimira Kopecki, Ivana Ruszkowski, Gordana Odrljin
Ž50: Ivanka Krofl, Ivanka Buban
Seniori: Goran Murić, Hrvoje Kovač, Krešimir Balaško
M35: Marko Sobota, Miha Baotić, Miha Ažnik
M40: Ivan Čorba, Goran Pongračić, Željko Dugić
M45: Franjo Korošic, Stano Djuriga, Nenad Šimić
M50: Drago Paripović, Želimir Delač, Damir Fröszel
M55: Franjo Lončar, Željko Paver, Jozef Majerik
M60: Mile Šikman, Jakov Klapež, Nedjeljko Kopajtić
M65: Slavko Štimac, Milan Hećimović, Sven Majerić
Drugi Savski polumaraton je iza nas, čeka nas treće izdanje za godinu dana. Već lani je netko u komentarima izrazio želju da se staza podupla, tj da se napravi maraton, što uopće nije loša ideja, k tome vrlo lako izvediva. Naime, spajanjem Jankomirskog mosta s jedne strane i novoizgrađenog Domovinskog mosta s druge, točno bi se dobila potrebna dužina od 42 kilometra, a epicentar događanja (start, cilj, prolaz) bi se mogao zadržati na istom mjestu. Ideja će se razrađivati i kuhati tijekom godine i sljedeće zime, i nije isključeno da nagodinu dobijemo i 1. Savski maraton. Svojim komentarima za ili protiv dobili bi smo bolji uvid u eventualnu (ne)zainteresiranost za ovaj projekt.
Zagreb Trail Trophy se nastavlja u travnju, kada će se na uskrsni ponedjeljak održati prvi kros u Dotršćinskoj šumi. Ovaj park veličine Maksimira je relativno malo posjećen, a trkači ga posebno vole u ljetnim mjesecima, kada je u to doba najfriškije zagrebačko područje za trčanje, koje ima svoju malu mikroklimu. Staze su, u odnosu na pitomi i uglancani Maksimir, prilično divlje, ko stvorene za pravi kros. Cijela šuma je krcata kraćim ali žestokim brdašcima, pa će trka obilovati čestim promjenama tempa, što je i inače karakteristično za kros utrke. U sljedećih mjesec dana će proljeće u Dotršćinu udahnuti proljetni look, pa nas očekuje jedan sasvim drugačiji tip natjecanja u prirodnom i lijepom proljetnom ambijentu. Foto-galerija Dotršćine.
