Na 27. Svjetskom prvenstvu u ultramaratonskom trčanju na 100km, održanom 21. Studenog u Dohi (Qatar), po prvi put je nastupila i reprezentacija Hrvatske s punim timom u ženskoj konkurenciji, te s jednim predstavnikom u muškoj. U konkurenciji od 200 atletičara iz 39 različitih zemalja, naši su predstavnici osvojili sljedeće pozicije:
Žene pojedinačno (65 atletičarki nastupilo, 45 završilo trku): 7. Veronika Jurišić 7:51:08 12. Marija Vrajić 8:00:59 36. Antonija Orlić 9:49:34
Muškarci pojedinačno (133 atletičara nastupilo, 91 završio trku): 30. Robert Radojković 7:24:35
Žene ekipno (14 zemalja s potrebnim minimumom od 3 člana za ekipni poredak, 9 na kraju): 4. Hrvatska 25:41:42
Ovo je bilo do sada najmasovnije i najjače prvenstvo u dugoj povijesti održavanja svjetskih prvenstava u ovoj disciplini, koja se održavaju svake godine, počev od 1987. godine u belgijskom Torhoutu. Drugim riječima, ovo je bila najjača održana „stotka“ u povijesti atletike, obzirom da je po prvi put čak 13 muškaraca završilo trku ispod 7, te deset žena ispod 8 sati. O težini, tj. o jačini trke, dodatno govori činjenica da je održana u do sada najnepovoljnijim vremenskim uvjetima, za gotovo sve učesnike potpuno nenaviklim na njih za ovo doba godine (temperatura zraka na startu iznad 25, a pri kraju malo iznad 20 stupnjeva, unatoč činjenici da je prvenstvo održano po noći).
Hrvatska ženska repka, iako prvi put na svjetskom prvenstvu, dočekana je s reputacijom „very strong female team“, koja može pomrsiti račune favoritima, prvenstveno zbog odličnih rezultata tijekom ove sezone na prestižnim europskim stotkama (pobjeda i drugo mjesto Marije Vrajić i Veronike Jurišić na Passatoreu, te pobjeda Nikoline Šustić u Stockoholmu). U prvoj polovici trke je tako i izgledalo, jer su Marija i Nikolina bile u vodećoj grupi, dok je Veronika iz kruga u krug spuštala svoj plasman, s evidentnom tendencijom ulaska u top deset. Međutim, treća četvrtina trke je bila kobna za naš krajnji ishod, no to je i inače odlučujuća faza kod stotki i tada na vidjelo dana izlaze oni najspremniji. U zadnjoj četvrtini smo se dobrim dijelom oporavili i reko bih više na glavu ipak izvukli odličan rezultat.
Nikolina Šustić i Marija Vrajić su krenuli u trku vrlo jako i održale se u vodećoj grupi sve do 45. kilometra. Poslije bitke svi su generali i lako je pametovati šta bi bilo kad bi bilo. Njih dvije su tipične „frontrunner“ trkačice, koje drugačije ili bolje od toga ne znaju niti ikad tako trče. Puno su odličnih trka otrčale takvim pristupom i mijenjati im bazičnu filozofiju prije možda i najvažnije trke u njihovim životima nije pametno jer one dobro trče samo kada trče tako. Ušle su hrabro u bitku s renomiranim protivnicama i zaista je bilo lijepo punih 4 sata gledati ih na vodećim pozicijama. Jedini pravi problem je bio taj što u ovim vremenskim uvjetima takav hazarderski pristup ima manje šanse za uspjeh. To su, između ostalih, na svojoj koži osjetili i drugi, puno iskusniji trkači iz samog vrha (u tom trenutku aktualna svjetska prvakinja Amy Sproston, inače pobjednica slavne američke ultre Western States, koja je vodila od 20-og do 55-og kilometra i na kraju završila tek na 18. mjestu s 8:14; muški aktualni svjetski prvak Giorgo Calcatera je još gore stradao i završio na 67. mjestu s 8:30; Alberico Di Cecco, koji je ovdje došao s reputacijom maratonca 2:08, se također upustio u jurnjavu prve grupe i završio na 8-om mjestu s 6:51; zatim nova zvijezda Steve Way koji je ovdje najavljivao napad na svjetski rekord samo da bi na kraju završio na 13. poziciji sa 6:57.
Na kraju je Nikolina odustala zbog grčeva u mišićima, a Marija prošla dugačak put od Raja do pakla i nazad, pri čemu je pokazala kako se može vratiti u trku unatoč teškoj krizi, što npr. nije uspjelo gore navedenim svjetskim prvacima Sproston i Calcatera. Profesionalan pristup i nastup, ne sjećam se da sam ikada prije vidio nekoga da se može tako kvalitetno vratiti iz ponora! Nikolina je prošla dobru školu i ona je dijamant ove reprezentacije koji će tek zasjati u narednim godinama punim sjajem.
Veronika je izvukla sve što se moglo izvuć, fantastična sprema i izvedba u maniri prekaljenih internacionalaca. Svih 20 petica unutar pola minute, bez ikakvih znakova krize i slabosti, još jedno u nizu njezinih remek djela. No, ništa ne pada s neba, a dva podatka dovoljno govore kako je Veronika došla do ovoga: u 15 godina nije propustila ni jedan jedini trening, a u pripremi za Dohu je u 100 dana koji su prethodili imala dnevni prosjek kilometraže preko maratona, drugim riječima otrčala je 100 maratona za redom. Samo s takvom spremom se može čak i u ovakvim uvjetima otrčati 2 identična maratona po 3:18 i na kraju ubrzati zadnjih 15km! I ne znam da li postoji osoba koja je više zaslužila da bude tamo gdje jeste sada, u samom svjetskom vrhu.
Antonija se pokazala ključnim osiguračem ove reprezentacije. Imala je i boljih izdanja, ali mnogo drugih reprezentacija nisu imale u svojim redovima po jednu Antoniju da bi ostvarile uopće ekipni poredak jer stotku prije svega treba moć i završiti. Jer, tehnički gledano, Veronika i Marija su donijele visoki plasman, ali im ga je Antonija omogućila! Jer, iza nas su ostale velike trkačke nacije, poput Francuske, Italije, Njemačke, Španjolske, Australije itd, koje, osim što su bile sporije, nisu skupile dovoljan broj atletičarki koje su u stanju u ovim uvjetima završiti trku od 100km.
Robi Radojković je otrčao svoju prvu veliku trku. I on se beskompromisno upustio u jurnjavu s ekipom koja trči maratone ispod 2:20 i na kraju zauzeo 30. mjesto, dobivši preko 100 trkača i završivši na kraju u prvoj trećini, te time u potpunosti opravdao poziv u reprezentaciju. On je vjerojatno želio i više od toga, ali za to ima vremena i sigurno će na jednom od sljedećih prvenstava zakucati na vrata top desetorice.
Posebno bih pohvalio i Dr Pavu Vlaheka, koji je imao pune ruke posla za vrijeme trke, i koji je donosio dobro raspoloženje u ekipu, koje je stvarno u ovih 5 katarskih dana bilo maksimalno pozitivno, što je uvijek i glavni preduvjet za dobar rezultat.
Rezime:
Ženska ultra je u ovom trenutku rezultatski najjači dio hrvatske atletke. Godina 2014. će uskoro završiti, i na službenoj svjetskoj rang-listi IAAF-a tri naše cure će se skrasiti u top 15 na 100km, što nismo imali u ni jednoj drugoj disciplini, muškoj ili ženskoj, ne samo ove godine, već u povijesti hrvatske atletike: 8. Veronika Jurišić 7:51:08 9. Marija Vrajić 7:51:43 14. Nikolina Šustić 8:03:38 http://www.iaaf.org/records/toplists/road-running/100-kilometres/outdoor/women/senior/2014
Na velikom uspjehu naših ultrašica, koje su osvojile 4. mjesto na Svijetu (i drugo u Europi), osobno je čestitao i novi predsjednik Hrvatskog atletskog saveza Ivan Veštić, koji je izabran upravo u trenucima dok se odvijala drama u Dohi, što je naznaka da bi ova, apsolutno i bez konkurencije najteža atletska disciplina, mogla u narednom periodu dobiti primjereniji status u našoj krovnoj organizaciji, ali i društvu općenito.
Na kraju da i osobno poentiram. Ovdje dole su linkovi na prigodan, malo poduži serijal u nastavcima o visokoj kilometraži koji sam napisao prije par godina, uz sasvim neprimjerene komentare koji su još jednom potkrijepili praksu da se laprdanjem, za razliku od sistematskog rada, ne dolazi do rezultata, što je Veronika upravo potvrdila 🙂
Fantastično prvo kolo trinaeste po redu zimske lige Lagvić zaslužuje i koju riječ više. Bio je to jedan od onih THE dana kada se sve poklopi u jedan masovno pozitivan hepening. Veliki broj učesnika, lijepo vrijeme, zanimljive staze i hladno pivo na kraju.
Statistički, to je izgledalo ovako: – Do sada je održano 115 kola, na kojima je ukupno nastupilo 1240 učesnika.
– Od tih 115, najviše puta su bili Velimir Stiasni (107), Borko Prvan (102) i Mile Šikman (95). Prva dvojica su bili i ovog puta, ali Šikman nije jer ga je prije par dana trknuo auto na zebri (nije ništa ozbiljno, vratit će se još bolji možda već u sljedećem kolu)
– Najviše nastupa imaju kod cura Veronika Jurišić (86), Višnja Škevin (62) i Tadeja Krušec (54), uz podatak da Veronika u tih 86 nastupa ima i 79 pobjeda, nedostižan rekord.
– Od onih koji su nastupili u prvoj trci prije 12 godina (10.11.2002.), a bilo ih je 40, našlo se čak 10 Solunaca (Kiki, Veca, Pelac, Sablja, Mile, Paris Boy, Hudec, Čuljo, Jakasović, Stiasni i Vasung), s time da smo među planinarima sreli i Petka Usranka, a sudio je Bobi, koja je isto trčala tog sudbonosnog dana. Veca je pobijedila i onda i sada (48:14 – 47:36).
Vratimo se sad malo u sadašnjost: – Na Cesti, uz dosadnu Veroniku, prva pobjeda za Miću Vojvodića (45:05) u svom 19. nastupu.
– Na Mrcini isto tako prva pobjeda za Lidiju Škec (47:48), i osma za Šimu Sušića (36:34). Lidijin rezultat je treći svih vremena, a Šime je izjednačio drugi, kojeg je do sada solo držao Dado Sobota od prošlogodišnjeg prvog kola.
– Nastupilo je točno 160 trkača, što je drugo kolo po masovnosti, obzirom da ih je u lanjskom četvrtom kolu bilo 165. Međutua, pao je zato rekord po broju učesnika na Mrcini, koju je ove nedjelje ispentralo po prvi put više od 100 ljudi, konkretno – 102!
– Omjer muškaraca i žena 3:1 (121:39).
– Prosječno vrijeme na Cesti 1:05:07, a na Mrcini 58:04.
Lagvitrek – 1. kolo:
– Ukupno 56 učesnika, muškarci – žene 2:1 (37:19).
– Prosječno vrijeme 3:09:07, s time da je drugi, spustaški orijentacijski dio imao prosjek 2:09:18.
– Pobjeda za Vedrana Gračana, ovogodišnje otkriće sljemenskih liga, kojemu je jedinom ukupno trebalo manje od 2 sata (1:56:43) da prođe stazu dugačku više od 17km (nezna se točno, jer se moglo kratiti, ali i lutati). Iza njega, u prvih pet koje smo nagradili prigodnim svijećarima, su upali Vedran Sabljić (2:04:42), Toni Matić (2:05:19), Zoran Glavočić (2:07:09) i Domagoj Galkowski (2:10:36)
– U ženskoj konkurenciji pobjeda za napaljenkušu Sandru Juhaz (2:12:09), ispred Tamare Markotić (2:43:08), Martine Bedeković Tanković (3:12:30), Tee Gabud (3:15:37), dok su peto mjesto podijelile Iris Bostjančić i Tihana Boban (2:18:43).
Staza: Karabatica nam je složio zanimljivu stazu u kojoj smo se, unatoč spustaškoj doktrini Lagvitreka, trebali popeti na tri ispupčena vrha, od koja su dva kultna – Brebak i Cer, jerbo su godinama bile prolazne mete na mnogim dosadašnjim Medotrekovima, Mrak-kombinacijama i naravno prijašnjim Lagvitjima. Već odlazak na prvu kontrolu (putić koji spaja Leustek i petnaesticu, poznatu JGL stazu) je imao tri varijante: doći joj spreda, zguza ili odozgo, i svaka je imala svojih dobrih i loših strana, međutim, sve su imale minimalne vremenske razlike, tako da je u biti bilo svejedno, pod uvjetom da se bude precizan, fkors. Druga kontrola na Ceru nije imala puno varijanti, mislim da su svi do nje došli obilaskom preko Brestovca. Ako je netko kratio direktno, vjerojatno je još uvijek tamo negdje u ponoru. Spust s Cera na Brebak je nosio najviše nizbrdarenja, a do kontrole na vrhu se relativno lako moglo doć, obzirom da je vodio markirani put, s kojeg je trebalo skrenuti na vrijeme prema vrhu, obzirom da je markacija vodila u podnožje. Dolazak na zadnju kontrolu na Beogradskoj koti 442 je imao bezbroj varijanti i vjerojatno su svi imali drugačiju pošto se moglo s Brebaka sić na nekoliko mjesta, moglo se zaobilaziti Medvedgrad s lijeve i s desne strane, moglo se ić preko njega, prilaz koti je imao isto tako dvije opcije itd. Uglavnom, tu se stvarala razlika i taj dio trke je bio ključan jer se lošom opcijom moglo izgubiti puno vremena, isto tako i zaraditi dobrom. I dio od zadnje kontrole do cilja je nudio dvije glavne dvojbe uz par dodatnih podvarijanti. Izgleda da je povratak makadamom preko medvedgradske ceste bio brži, iako je karta primamljivo nudila strmopizdinu pa preko Kulmerovih dvora.
Sve u svemu, super dan na Sljemenu, a još je ljepši bio kad smo se popeli na vrh Medvednice s kojeg se Zagreb uopće nije vidio od magle koja ga je pritiskala. By the way, kad su oblaci tako nisko, uvijek treba imati na umu da je baš zbog toga na Sljemenu sunčano i toplije nego u gradu radi temperaturne inverzije. Ove nedjelje u Zagrebu četvorka, na Sljemenu desetka 🙂
Drugo kolo Lagvića je u nedjelju 09.11. Nedjelju iza je pauza jer svi trčimo Starek, a na trećem kolu (nedjelja 23.11.) je opet na rasporedu Lagvitrek. U tom kolu nećemo unaprijed objaviti kontrolne točke. Čak što više, prvu kartu na kojoj će biti prve dvije kontrole dobit ćete na vrhu, a drugu kartu gdje će biti ostatak ćete dobiti na drugoj kontroli, ako je nađete 🙂 Cilj će ovoga puta biti u birtiji Pilana na Bliznecu, kod sjedišta ustanove Parka Prirode Medvednica.
Treking svih trekinga: Jednostavno rečeno – savršena planina, baš takvu smo planinu zamišljali kao djeca. Ima u sebi neku čar života, neki odsjaj gora, jezera, kanjona, onih cvjetnih livada durmitorskih i čini se da nigdje, kao ovdje, čovjek ne može uživati u čarima prirode uvijek i jednako. Kad pogledate moćnu gromadu Durmitora, dočeka vas čarolija prirode, na koju ni čovjek ni vrijeme nisu ostavili traga, a sunce iza njegovih surih pleća zalazi kao da se nikad više neće vratiti.
Durmitor nije masivan poput Velebita, kružna cesta oko njegovog ruba dugačka je svega 90km, što znači da se prostire na površini manjoj od Medvednice. Međutim, u tako relativno malom području masiva Durmitor, ima čak 48 vrhova iznad 2000m, od čega 40 preko 2100m, od čega 27 preko 2200m, od čega 18 preko 2300m, od čega 7 preko 2400m i samo jedan preko 2500m (Bobotov kuk); Na istom tom području ima 17 jezera iznad 1400m, od čega 11 iznad 1500m, od čega 9 iznad 1600m, od čega 4 iznad 1700m, od čega su dva iznad 2000m (Zeleni vir i Miloševa lokva), a najdublje je Crno jezero (49m). Na istom tom području ima 27 markiranih i 12 nemarkiranih staza.
Organizatori trekinga: Atletski klub Durmitor (Žabljak) i Atletski klub Sljeme (Zagreb)
Datum: Subota – 09.08.2014. (start je u 10:00)
Lokacija: Nacionalni park Durmitor (Žabljak, Crna Gora)
Start i cilj: (Atletski kamp Ašković, Kovačka dolina, Žabljak)
Online prijave su zatvorene. Startnine za DARK i LIGHT kategoriju su po 20 eura (majica, ručak, GSS, instrukcije, natjecateljski karton, upad u nacionalni park). Za prijavljene naknadno i na licu mjesta ne garantiramo majice, obzirom da će se štampati na osnovu specifikacija s online prijava.
Plaćanje na licu mjesta prilikom podizanja natjecateljskog kartona
Finišerska medalja za prvih 99 učesnika:
Dužina i vrijeme trajanja trke: light kategorija cca 10-12 km (1-3 sata), dark kategorija cca 20-25 km (4-7 sati)
Obavezna oprema:
– kompas, mobitel, zviždaljka
– čeona lampa s rezervnim baterijama! (samo za dark)
– komplet prve pomoći + astro folija
– zemljovid – natjecateljski karton – instrukcije za utrku
Za svaki komad obavezne opreme koji nedostaje dodat će se 15 minuta na ukupno vrijeme!! Opremu nabavite prije jer najvjerojatnije u Žabljaku nećete moći; natjecateljski karton i instrukcije za utrku osigurava organizator.
Moguća je promjena kontrolnih točaka u slučaju lošeg vremena!!
Put do Žabljaka:
– Najkraća, najljepša i najjeftinija varijanta (45kn cestarine + 500kn goriva): Zagreb – Okučani (125km) – Banja Luka (187km) – Donji Vakuf (282km) – Kaonik (327km) – Srpsko Sarajevo (410km) – Foča (475km) – Šćepan Polje (495km) – Trsa (530km) – Žabljak (570km)… Cesta ide kroz kanjone Vrbasa, Bistrice, Drine i Pive.
– Malo duža, malo skuplja i malo brža varijanta (70kn cestarine + cca 500kn goriva): Zagreb – Slavonski Brod (200km) – Doboj (270km) – Zenica (355km) – Sarajevo (430km) – Foča (495km) – Šćepan Polje (515km) – Trsa (550km) – Žabljak (590km). Kanjoni: sve isto, samo bez Vrbasa.
– Najbrža i najskuplja varijanta (200kn cestarine + cca 700kn goriva): Zagreb – Dubrovnik (600km) – Trebinje (645km) – Nikšić (710km) – Šavnik (755km) – Žabljak (800km). Odmah nakon Dubrovnika skrenuti lijevo prema Trebinju (loše označeno, tu svi fulaju i završe na crnogorsku obalu i tako produže put za 2-3 sata). Zanimljiv komad od Trebinja do Nikšića. Od Šavnika do Žabljaka je novoizgrađeni autoput u dužini 40-ak km, kojeg nema na karti.
Autokarta Crne Gore: http://www.velikaplaza.info/docs/Montenegro_Automap.jpg Prve dvije varijante dolaska u Žabljak: od Foče do graničnog prijelaza Šćepan Polje (na karti piše Hum) je 22km najgore ceste na kojoj ste ikad bili, svakako izbjeći mrak, inače možete završiti u Drini! Slijedi 26km ceste uz kanjon rijeke s najljepšim imenom – Pive. U tih 26 kilometara prođe se kroz 85 tunela i preko hidroelektrane koja čini isto tako milozvučno Pivsko jezero. Nakon toga označeno skretanje ulijevo za mjesto Trsa, direktno u tunel. Paziti da se ne fula to skretanje, jer u protivnom se vozi 100km viška zaobilaskom preko Nikšića. Od tog tunela ima 9km do Trse, karakteristika tog malog naselja je da se u birtiji hlade pive u snijegu, i to još Nikšićke. Znači – pauza (uz pivo jako dobro legne i kuvana jagnjetina s krtolama i kozjim sirom). Odande ide najljepši dio puta kroz nacionalni park, 40km planinske ceste kroz masiv Durmitora, kakve ste mogli vidjeti samo još u pirinejskim etapama Tour de Francea. Btw, cesta je nova pa je nema na karti. Tojest ima, ali je označena kao makadam, u stvarnosti je jako dobra… jest da je malo uža (lokalni standard), ali prometa ionako gotovo i da nema, samo treba paziti na ovce i krave po putu.
Valuta u Crnu Goru je, ka i u svaku europsku državu – evro!! Mobilna telefonija je do zla boga skupa, najbolje isključit ili kupit bonove lokalnih mreža i pisat smsove.
Plan ulaska u Žabljak: i kako doći do kuće gdje je prijava, start, cilj, ručak poslije trke i proglašenje: http://goo.gl/maps/SedA Isprintajte sad odmah i nosite sa sobom, javit vam se na mobitel iz gore navedenog razloga sigurno neću da bi vas navigavao. Imajte kartu ili zapomagajte lokalno stanovništvo, treking-stožer je na rubu Žabljaka, u dijelu koji se zove Kovačka dolina (tražiti Danicu ili Tomu Ašković, nipošto mene).
Smještaj: Privatni košta cca 10-ak evra, u malo boljim apartmanima 15-ak. Sve informacije i prijave za smještaj: ak.durmitor.zabljak@gmail.com Mobitel 00382-67-362-372 – Danica
Info: Sve informacije u vezi trekinga: Janko, tergatjanko@gmail.com. Mobitel 091-503-2734 (na koji se javljam samo do 01.08., a možda ni dotad). Uostalom, sve vi piše gore…
