U mom jednom dalekom, prošlom životu, dok još nisam imala nikakve veze s trčanjem, voljela sam čitati dvojicu novinara. Jedan je bio Miroslav Lazanski. Sad kad razmišljam o tome, vjerojatno je to neka  neosviještena povezanost s mojim dragim Atzom (tad se vjerojatno tek počinjao igrati s maskirnim plastičnim puškama u pijesku). Atza voli sve vezano uz vojsku. Ja voljela čitati ratne izvještaje, o podmornicama, nosačima aviona, generalima, naoružanjima, bio mi je zanimljiv način na koji je to Lazanski pisao. I eto, u jednom trenutku sretnemo se Atza i ja. I jednostavno se razumijemo. Sve jasno? 🙂

Lazanskog spominjem jer mi se nekako razbistrilo to s Atzom s jedne strane i s druge što sam u isto vrijeme čitala kolumne ovog drugog, u kojeg sam čitajući ga nekoliko godina bila zaljubljena. E, taj drugi je Ivan Starčević, u nastavku «Stari». Jednostavno sam obožavala njegove kritike, oštrinu prema svem i svakom, koja je iz mog kuta gledanja bila baš kakva treba biti. Njegovo pisanje me nenormalno zabavljalo, oduševljavalo i nasmijavalo.

Uglavnom, već sam duboko zagazila u trčanje, štoviše, prestao je bilo kakav drugi život  osim ovog vezanog uz trkače i trčanje. Odlazimo na utrke, organiziramo raznorazne, a jedna od njih je naš Sljemenski maraton. Maraton sam po sebi težak, ovaj  još planinski, i stvarno svakom se poklonim do poda tko ga odluči istrčati i istrči.

2010. nakon maratona sjedimo na Vidikovcu, čekamo posljednjeg maratonca, našeg Zdenka Svetinu, koji mi je te godine uspio srušiti najlošije vrijeme maratona u Hrvatskoj koje sam držala nekoliko godina, a postigla u Davosu. Čak smo uspjeli izaći u Večernjaku, kak’ mi je preuzeo titulu. Smijali smo se tome iduće godine na Velebitu koji smo zajedno prošli. Tad smo se zadnji put vidjeli, jer ga više nema.

Stigla jesen i Zagrebački maraton. Kiki svake godine postavlja kilometarske oznake i nakon posljednjeg maratonaca skuplja ih. Nakon završetka sjedamo na kavu i on mi kaže kak’ je cijelo vrijeme išao iza Starog i kak’ je bio zadnji, skupljao za njim oznake. I tak meni  Kiki o njemu kak’ je frajer u 68-oj odlučio trčati prvi maraton, kak’ je istrčao prije dva mjeseca naš Sljemenski, i to mu je bio prvi u životu, i kak’ je sad istrčao Zagrebački, i kak’ je tak hodajući za njim se dobro napričao. I mic, po mic, spoznam ja da je to moj Stari J. I odmah me napadne ljubomora kaj nisam znala na Sljemenu da je to on, kaj nisam išla s Kikijem skupljat oznake da ga vidim. Ispitujem Kikija sve do detalja što je saznao i što ga je potaknulo da uopće krene na maraton. Uglavnom, probudi se u meni prepuno slika, filmića,  k’o kad sretnete nekog dragog iz prošlosti. Svašta se u glavi zavrti.. 🙂

I tako, stiže 2011. i novi Sljemenski. I Stari opet na startu. Pospremili smo cijeli ciljni prostor, ostavili samo mali stolić s okrepom, sjeli na Vidikovac i čekamo Starog da uđe u cilj (palo je dosta rundi dok nije stigao :)). Pljesak, medalja i još malo sjedenja s njim dok nam ispriča kak’ mu je bilo.

Jesen, Stari na Zagrebačkom. Pa, 2012., proljeće… sad ga srećem u Maksimiru, malo popričamo, sprema se za Sljemenski :)…

U svibnju je Borošina utrka, s Trga do tornja. Stari je tam’ s našim Franjom Vasungom. Trenira za Sljemenski :). Bodrim ga i osjećam se TAKO dobro kad ga vidim.

Evo, prije par tjedana treći put je nastupio na Sljemenskom. Opet smo počistili ciljni prostor, sjeli na Vidikovac i čekamo ga. Frajer ulazi u cilj veseo i nasmijan, na licu nikakvih tragova umora. Komentira kak’ ima dobar doček, jer plješćemo i deremo se. Dok jede i pijucka pivu ne mogu skinuti pogled s njega. Pun je priča, duhovit, nevjerojatna vitalnost i bistar um. Pita za Svetinu…

Pita:

• Kaj čekamo?
• Pa Kikija dok počisti stazu.
• Ne morate ga čekati, bum ja, i odvezel bum ga doma. Nije valjda u Dubravi (zajebava).
• Nije, u Sesvetama je.

Gleda me sumnjičavo, misli da sad ja zajebavam :)))

• Stvarno?

Ceri se šeretski…

Dočekali smo svi Kikija, a on ga odvezao. Normalo, drugi dan Kikija davim da mi prepriča sve o čem su pričali…

Pa dragi moji trkači, bivši, sadašnji i budući, pričam vam o Starom  jer je s blizu sedamdeset godina istrčao svoj prvi maraton. U iduće tri godine pet. Kad god pomislite da ste predebeli, prestari ili prespori, niste ništa od toga, jer dok god hodate spremni ste i za trčanje. I to je najbolja stvar koju možete učiniti za sebe. Za vanjski i unutrašnji dio sebe.

Od Sljemenskog maratona Stari mi se stalno vrzma po glavi. Tad, u mojim dvadesetima, čekala sam tjednik da pročitam što je napisao… idućih dvadesetak godina sam ga zaboravila, da bi ga sad ponovo čekala da uđe u cilj.

Eto, može vam i to biti jedan od razloga. Nikada ne znate s kim ćete se sresti, zajedno otrčati, čekati ga ili ona vas na nekom cilju.

Žana