Starek za kraj

by Janko | stu 16, 2009 | Razno

Sezona cestovnih trka za ovu godinu je završena. Kao i obično, prevladavali su polumaratoni (u iščekivanju smo komentara kurchevog dopredsjednika), na kojima su naši članovi nastupili 22 puta. Kronološki: Savski (31), Velika Gorica (23), Sinj (6), Novi Sad (13), Osijek (9), Beograd (3), Jurjevo (8), Rovinj (3), Rijeka (13), Split (6), Dan Europe (7), Slavonski Brod (3), Jaska (19), Tuhelj (6), Vrbovec (8), Fužine (10), Varaždin (24), Zagreb (17), Radoboj (3), Ljubljana (14), Dugo Selo (5) i Starek (23), što će reć ukupno 254 polumaratona. A kao i obično, najviše se izludovala Tadeja s 11 komada, što i nije tako puno u odnosu na lani, kad ih je natrpala 17!? Najviše polumaratona od muških ima Boris Reinić – 10.

Starek:

Na klupskoj rang-listi u polumaratonu, koja se vodi od prve trke na kojoj se klub pojavio (Pašmanski polumaraton, veljača 2002), trenutno je 41 žena (11 njih su svoje osobne rekorde postavile ove sezone), te 118 muškaraca (21 osobni u sezoni).

Ženska rang-lista Sljemena u polumaratonu:

Muška rang-lista Sljemena u polumaratonu:

Preko 43 tisuće finišera u New Yorku!

by Janko | stu 3, 2009 | Razno

Neobično zanimljiva trka u New Yorku s pregršt iznenađenja, na nivou senzacija!

Nije bilo lako ovog puta pratiti maraton uživo, Eurosport je totalno razočarao. Prvo je prenošeno uvodnih (i uvijek najmanje zanimljivih) sat vremena, uz obavijest da će ostatak trke prenositi na Eurosportu2 (što nisu učinili, iako je komentator rekao da se prebacimo). Jer cijeli svijet je na jedinici morao još jednom gledati Williamsice kako pimplaju, a na dvojki pak još jednu od 85634 nogometne utakmice koje se prikazuju tog dana na raznim programima. Onda smo konačno našli na RAI Sport prenos, ali s, naravno – talijanskim komentatorima… no kapiši! Pa smo kombinirali ton s Internet live prijenosa sa slikom s RAI Sporta!? Međutim, jbg, već su se u trci neke stvari desile, ali što je tu je.

Žene

Ženska trka u najavi nezanimljiva, komentator ustanovljava da ćemo gledati „two women’s race“, prema očekivanju samo duel između Radcliffe i Kosgei. Nezanmiljiva pod navodnicima, jer kad je Paola onakva kakva je bila u svojim najboljim izdanjima, kamera prati samo nju i nema događanja. Ovog puta je bilo sve drugačije, događanja su bila konstantna i posve neočekivana!

Paola je, po običaju zasjela na čelo kolone, međutim ritam nije bio ubitačan k’o inače, čak niti brz. I lani je u prvom dijelu bilo isto tako sporo, ali je zato druga polovica vožena 3 minute brže, pa su svi očekivali istovjetnu taktiku. Cure su se nagrupisale iz nje, vjerojatno i respekta radi. Jedino nije bila impresionirana Francuskinja Christelle Daunay, koja je početkom godine postavila nacionalni rekord 2:25:43, pa je konstantno trčala rame uz Paolu, čak je lupila par poštenih ubrzanja. Kako je vrijeme odmicalo, Radcliffe je izgledala sve neuvjerljivije, ali još uvijek ne tako loše da bi je se otpisalo… kljucala je i kad je rušila svjetski rekord na 2:15!

uvodni metri na mostu Verrazano Bridge

Prva petica na 17:55, znači tempo od 3:35/km, što mogu držati high-class joggeri i joggerice, samo pitanje koliko dugo. Salina u jednom trenutku pada na pod, a preko nje i Japanka Yuri Kano. Čini se da nije tako bezazleno kako je izgledalo, jer je omalena Japančica nakon toga brzo zaostajala i uskoro nestala. Nešto je ipak poremetila jer je teško za povjerovati da „2:24 maratonka“ (1:08 polumaraton) nemre pratiti ovu šetaonu. Desetku prolaze za 37:17 i znam barem 4 hrvatske cure koje bi to držale (al nebi nastavile :)). Sljedeća  desetka za 34:53 i to već liči na trku, polumaraton provlače na 1:14:05, a u vodećem  pamfletu su Paula Radcliffe, Salina Kosgei, Magdalena Lewy Boulet, Derartu Tule, Ludmila Petrova i Christelle Daunay. Francuskinja ima uvjerljivo najelegantniji i najopušteniji stil, čisto uživanje za oko. Sve ostale (osim Derartu Tulu) su za crnu kroniku, a od Petrove nemogu odvojiti oči. Bumbar teoretski nemre letiti, ali ipak leti, isto vrijedi i za Ludmilu – teoretski ona nemre postići ovu brzinu (3:20/km), ali svejedno je još uvijek tu, mada i izraz lica govori da je na izdahu već od prvog metra. Jednostavno rečeno, čudo od žene, čudo od atletike! Ta nije podigla koljena više od 2 cm tijekom cijele trke, o petama da ne pričam.

Na 32. kilometru otpada Kosgei koja je cijelo vrijeme na začelju, ali očekivano jer svoje pobjedničke maratone je rješavala u završnicama. Na mostu koji spaja Bronx i Manhattan, Daunay lupa još jednu špricu kojom nije uspjela pobjeć (pa čak ni Petrovoj), ali je na svjetlo dana iznijela svu slabost Paole Radcliffe, koja bi inače u takvim situacijama vratila milo za drago i ošamarila 3x jače. Cure su odmah nanjušile krv (i novac) i počeo je cirkus, osjetile su da šanse imaju i ruke su proradile. Osim toga, konačno su se okrenule niz vjetar, ušlo se i u divljinu Central Parka i nije se imalo što čekati. Iznenađujuće da je Daunay sa svojih 35 godina najmlađa u paketu (Derartu Tulu je olimpijska pobjednica na 10,000 iz daleke 1992. u Barceloni; Paula Radcliffe je te godine osvojila svoju juniorsku titulu svjetske prvakinje u krosu, a Petrova je lani ovdje postavila svjetski veteranski rekord u maratonu 2:25:43, znači ima 41 godinu ktome, uz sav očaj od tehnike).

slijeva: Tulu, Kosgei, Petrova, Daunay, Radcliffe

Divim se Petrovoj. S tolko godina i s takvim stilom napada dvije možda i najveće dugoprugašice u povijesti (Tulu, Radcliffe), 5km prije cilja. Ne uspijeva otresti samo Tulu, koja je očekivano finišira u zadnjem kilometru. Derartu Tulu ima fantastičnu karijeru sa staze na 10,000m: dvostruka olimpijska pobjednica (Barcelona, Sydney), uz jednu broncu (Atena), te svjetska prvakinja u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji. Tranzicija u maratonu je bila u početku vrlo uspješna, u svom trećem nastupu je ostvarila vrijednu pobjedu u Londonu (2001) i nakon toga – ništa! Već 4 godine nije otrčala poštenu trku, i nitko je nije uzimao za ozbiljno, na kladionicama je stajala 1 naprama 25! Mora se reći da joj je razvoj događaja išao na ruku (kao uostalom svim pobjednicima na svim maratonima), i da je samo materijalizirala svoju urođenu brzinu, pretrčavši zadnjih 400m (koji su, btw, uzbrdo) za 70 sekundi. Što je posjetilo na njezine najbolje dane sa staze, kada je finiširala (i to uglavnom Paolu Radcliffe) sa zadnjim krugom od 60 sekundi!

Paula je konačno izgubila gradski maraton. Pošteno je odradila trku do kraja i osvojila 4. mjesto. Ne treba biti neki veliki mudrac i zaključiti da je ovo početak kraja jedne iznimne karijere, mada je lani Rumunjka Dita uzela olimpijsko zlato sa više godina, mada Petrova u 42. godini trči svoje najbolje trke, a najbolje maratonke današnjice Ndereba, Mikitenko i Wami sve imaju preko 35 godina. Paola već dugo nije otrčala jednu uvjerljivu trku iz svojih najboljih dana (2002-2005) i vjerojatno više niti neće, ali će njezin svjetski rekord 2:15 sasvim sigurno doživjeti duboku starost.

Muškarci

Muška trka puno slojevitija s puno pretendenata za pobjedničko postolje, s potpuno neizvjesnim raspletom do pred kraj. Uz zvuke AC-DC himne „Hell’s bells“, 20 minuta nakon ženske elite s lanca se pušta prvi tsunami s 14,000 maratonaca, na čelu s muškom elitom. Naravno, najbliži kameri je ponovo Ramaala, čovjek bez kojeg bi ova trka puno izgubila na zabavnosti. Odmah odlazi pratnji, a priključuje mu se Makau, trkač s drugim najboljim vremenom u polumaratonu, koji bi sasvim sigurno bio superzijezda da nije Kenijac, kakvih ima trenutno 15-ak u svijetu. Prvog petaka prolaze za 15:52 (3:17/km), što je za većinu njih tempo popodnevnog rastrčavanja.

Meb Keflezighi

Međutim, to je tako u trci bez pejsmejkera. Naime, New York je od prije par godina ukinuo službene zečeve u trci i odlučio se za konzervativnu varijantu. Razlog tome je da su godinama zečevi diktirali tempo u ovoj trci, a da nikada nisu bili ni blizu svjetskog rekorda. Zečeva nema još uvijek niti u Bostonu, koji je također brdovit, s tom razlikom da tamo svjetski rekord nebi bio ni priznat zbog nedozvoljene položenosti staze. Uglavnom, trka bez zečeva daje veću neizvjesnost, pošto povećava broj eventualnih pobjednika zato jer daje šanse i taktičarima da iskažu svoje kvalitete. Upravo stoga je ovogodišnja trka u potpunosti u prvi plan izbacila dobre taktičare s relativno slabim osobnim rekordima u odnosu na brze kenijske maratonce s fantastičnim vremenima, postignutim na trkama s ludo brzim zečevima.

Tijekom trke se stalno gurkao napred Marokanac Bouramdane i opasno ugrozio Ramaalin status najvećeg šoumena u maratonskoj industriji. Drugog petaka prolaze za 15:13, najviše zahvaljujući Bouramdaneu, kojemu vrag neda mira u grupi. Čak i kada ga sustignu izmakne se sa strane i trči uz rub ceste. Tip je potpuno neobičan, a najveću foru je bacio negdje sredinom trke, kada je Cheruiyotu dodao praznu čašu koju je netom ispio?! To me podsjetilo na najbolje njujorške dane sunarodnjaka mu El Mouaziza, koji je pljuvao po kenijskim pejsmejkerima nezadovoljan njihovim radom. I trećeg petaka prolaze za 15:14, a šašavi Bouramdane fulava svoju flašicu na okrepnoj stanici i usput ruši par protivničkih.

Četvrti petak malo usporavaju na 15:21, a polumaraton prolaze za 1:05:07, naravno s Bouramdaneom na čelu, a povremeno mu društvo u zbjegovima radi Makau s najboljom kenijskom frizurom u povijesti maratona, tipa Will Smith. Čelni grupnjak broji 13 ljudi, svi favoriti dosta strpljlivo nadgledaju ispade onog šašavca naprijed. Na prelasku iz Queensa u Manhattan (Queensboro Bridge) otpada prošlogodišnji pobjednik Brazilac dos Santos. Šteta, i njega je užitak gledati. S crnim vragovima ostaje samo jedan bijelac Ryan Hall, koji se drži dosta konzervativno, vjerojatno poučen lošim proljetnim Bostonom, kada je jurišničkom taktikom zakazao i osvojio za njega razočaravajuće treće mjesto.

Masai Parashi Ntanin

Čim je ekipa ušla u prvu avenija Manhattana, na čelo je istrčao Ramaala i bacio nekoliko svojih fora iz bogatog fartlek repertoara i dodatno razveselio razdraganu publiku uz stazu, ali i milijune svojih poklonika u Južnoj Africi. Ima on svoje ljubimce i u Bosni, svojevremeno je dolazio na pripreme na Jahorinu i usput šarmirao mlade Bosančice. Začudo, nakon par njegovih trikova, grupu napuštaju Gharib i Hall, po meni dva najveća pretendenta na pobjedu. U trci ostaju Kenijci koji doslovno obožavaju fartleke poslije 30-og kilometra (Kwambai, Kipkoech, Cheruiyot), te Bouramdane i samozatajni Keflezighi. Par kilometara dalje, Ramaala izbacuje po običaju iz trke i samog sebe, no, ovaj put se držao preko svih očekivanja dobro. Uskoro otpadaju i ostali te na čelu ostaju Cheruiyot i Keflezighi, za obadvojicu bi se moglo reći da su „bivši maratonci“, ako je Keflezighi ikada i bio (OK, ima srebro s Olimpijade u Ateni, ali na velikim maratonima ama baš nikada ništa). Tri kilometra prije cilja Keflezighi dodaje još jednu injekciju i odlazi u najveću pobjedu u svojoj karijeri i Amerikancima donosi prvu pobjedu u New Yorku nakon 27 godina posta!

Organizator je dobro učinio što je maknuo pejsmejkere, čime je trka dobila na zanimljivosti i neizvjesnosti, te potpuno izgubila na predvidljivosti. Takve trke smo do sada imali prilike gledati samo na olimpijskim maratonima, jednom u 4 godine. Sada se vidi koliko je bila pametna odluka Samuela Wanjirua na prošlogodišnjem olimpijskom maratonu u Pekingu da sam sebi bude pejsmejker, čime je neutralizirao taktičare, koji čekaju u zasjedi. Naime, kada je trka spora kao što su bile ove, onda svi imaju šanse (ili barem puno njih). Iz tih razloga Gebrselassie i nije nastupio na Olimpijadi u maratonu, jer se u nekoliko navrata pokazalo da na taktičkim trkama s puno dobrih maratonaca slabo prolazi, i da mu odgovaraju isključivo brzi maratoni u kojima zečevi barem 30km diktiraju ludi tempo neophodan za svjetski rekord.

Grete Waitz, 9 pobjeda u New Yorku

Šou na ulicama

Preko 43,000 trkača je završilo trku, što je novi rekord, koji će se objaviti u najnovijem izdanju Guinessove knjige rekorda. Od tog broja, čak 6800 trkača je trčalo u dobrotvorne svrhe (direktan upad u trku za cca 5000 dolara, plaćenih od strane učesnika ili sponzora, a suma ne ide organizatoru već se uplaćuje u razne dobrotvorine), čime je ove godine prikupljeno rekordnih 21 milijun dolara!! Član Masai plemena Parashi Ntanin je trčao odjeven u svoju izvornu nošnju. Trčali su Anthony Edwards, Ed Norton i Alanis Morissette, uz stazu su ih bodrili Samuel Wanjiru i Grete Waitz. Trčao je i predjsdnik kluba-organizatora (NYRRC) George Hirsch i glatko pobijedio u veteranskoj kategoriji M75 s odličnim rezultatom 4:06:14, ali u pratnji s velikim maratoncima svog doba – Billom Rodgersom i Amby Burfootom. Trčala je i dvostruka pobjednica Tegla Loroupe, te skupljala donacije za akciju shoe4Africa (skupljanje obuće za male bosonoge Afrikance). U trci je bila i Deena Kastor, aktualna američka rekorderka u maratonu. Ona je trčala s mikrofonom u ruci i za vrijeme maratona intervjuirala obične maratonce na stazi. Najstariji učesnik na trci je bio 88-godišnji Peter Marango (7:53:03), a najstarija 84-godišnja Yolande Marios (7:41:05). Nastupilo je i 25 Hrvata, a najbolji su bili Miroslav Jurković na 3902. mjestu (3:24:21), te Želimira Kopecki na 4147. mjestu (458. u ženskoj konkurenciji, 3:25:35).

Tegla Loroupe (ova najmanja desno)

Trčalo je i pet članova Sljemena (bold), a najugodnije je iznenadila naša Ukrajinka Petra. Na listi nedostaje Bodo Schwebcke (3:49:38).

Na dokovima New Yorka

by Janko | lis 29, 2009 | Razno

Prije prošlogodišnjeg maratona u New Yorku sam predstavio stazu kroz mostove koji simbolično spajaju njegovih 5 općina, pa ovog puta samo detalji i upoznavanje s elitnim postrojbama, kako bi se više uživalo i lakše pratilo u nedjeljnom live prijenosu.

Kao prvo, malo povijesnih činjenica koje prikazuju ekspanziju ovog maratona, koji ove godine ulazi u veteransku kategoriju, točnije, slavi četrdeseti rođendan. Ekspanzija ovog maratona ujedno simbolizira i progresiju gradskih maratona diljem svijeta, masovni jogging pokret, te nastanak jedne potpuno nove društveno-asocijalne kategorije ljudi, takozvanih maratonaca (za razliku od nekadašnjih atletičara-maratonaca):

• Prijaviti – se na prvi New York maraton 1970. godine moglo na dan trke; danas postoji tombola u kojoj je 100,000 učesnika, a samo 35,000 sretnika dobije mogućnost nastupa (još 5000 putem raznih dobrotvornih akcija i visokih kvalifikacijskih standarda).
• Gledatelja – je na prvom New York maratonu 1970. godine bilo stotinjak, uglavnom najbliže rodbine i trenera; danas preko 2 milijuna (pomahnitalih) navijača je uz stazu.
• Staza – je na prvom New York maratonu 1970. godine kružila unutar Central Parka; danas spaja svih pet općina New Yorka (Staten Island, Brooklyn, Queens, Bronx, Manhattan).
• Pomagača – je na prvom New York maratonu 1970. godine bilo tridesetak; danas organizacijski tim broji više od 6000 dragovoljaca.
• Nagrade – su na prvom New York maratonu 1970. godine bili prerađeni kuglaški pehari, a direktor trke Fred Lebow je sredstvima iz svog džepa pobjedniku kupio ručni sat; danas ukupni nagradni fond prelazi 600 tisuća američkih dolara (oko 3 milijuna kuna).
• Startnina – je na prvom New York maratonu 1970. godine iznosila 1 dolar; danas sretnici koji upadnu u trku moraju platiti 171 dolar (sirotinja iz Afrike ima popust :)).
• Učesnika – je na prvom New York maratonu 1970. godine bilo točno 127; danas brojka prelazi 40,000 maratonaca.
• Okrepnih stanica –na prvom New York maratonu 1970. godine nije bilo; danas ih ima ukupno 41.
• Zastupljenih zemalja – je na prvom New York maratonu 1970. godine bila samo jedna, naravno USA; danas ih ima 105.
• Žena – na prvom New York maratonu 1970. godine nije bilo; danas ih ima ukupno 12,880 (ili 34% od ukupnog broja).
• Hrvata – na prvom New York maratonu 1970. godine nije bilo; danas ih ima ukupno 23, a to su:

Ciprić Davor (Pula)
Dapinguente Vesna (Rovinj)
Hrstić Slobodan (Pula)
Ivas Lucija (Zagreb)
Jančijev Stjepko (Zagreb)
Jelača Davor (Rijeka)
Jerković Miroslav (Zagreb)
Katanar Vladimir (Poreč)
Kauzlarić Marko (Rijeka)
Kiš Tomislav (Zagreb)
Kopecki Dragan (Slavonski Brod)
Kostović Dijana (Pula)
Mastrović Marko (Opatija)
Muidža Stevan (Pula)
Napoletano Zdenko (Umag)
Podnarčuk Petra (Zagreb)
Rnjak Ivan (Pula)
Rnjak Ozren (Pula)
Šarić Luka (Osijek)
Schwebcke Bodo (Zagreb)
Starić Marko (Poreč)
Velenik Marjan (Poreč)

Osim njih, biće još zanimljivih ljudi u trci. Primjerice Anthony Edwards, glumac kojeg pamtimo iz serijala „Život na sjeveru“; zatim pobjednik prvog maratona Gary Muhrcke (i još dva učesnika iz daleke 1970. godine); Matthew Reeve, sin glumca Supermana (Matthew trči dobrotvornu trku, a sredstva prikupljena idu za daljnje istraživanje u medicini na polju paraplegije); Steve Jones, bivši svjetski rekorder u maratonu (Chicago 1984 – 2:08:05).

Nagradbe

Zanimljiv nagradni fond: po 300 somova u muškoj i ženskoj konkurenciji; za pobjedu 130 tisuća (210 ukoliko se obrani prošlogodišnja titula), za drugo mjesto 65; pa 40, 25, 15 itd, sve do 10-og mjesta (s tim da se od 7-10. mjesta lova umanjuje za 50% ukoliko se trči sporije od 2:16:30 (žene 2:39), uz opasku da nema prilagođavanja u odnosu na nepovoljne vremenske uvjete. Cool! Onda ide zanimljiviji dio: prvih čak 15 američkih državljana/ki ima zasebni nagradni fond, od 40 tisuća pa naniže, ali što je još zanimljivije, američke nagrade su kumulativne (znači Amerikanac u prvih 10 ukupno dobiva zbroj svojih nagrada). Dalje, u svakoj veteranskoj kategoriji prvo troje dobiva 3-2-1 tisuću dolara, a i to je kumulativno s prethodnim fondovima (znači Amerikanac stariji od 40 u prvih 10 ukupno može, teoretski akumulirati sve tri nagrade, što nije isključeno jer je u trci Joan Benoit Samuelson, bivša svjetska rekorderka u maratonu, koja sad ima 52 godine). No, ni tu nije kraj nagradnom fondu. Naime, članovi kluba-organizatora (NYRRC – New York Road Runners Club), također imaju svoj nagradni fond, naravno muški i ženski, i opet naravno – po kategorijama. I konačni šećer na kraju: i te su nagrade kumulativne, pa se teoretski može dogoditi da jedan dobar član/ica NYRRC-a (u najboljim godinama) osvoji: nagradu za jedno od prvih 10 mjesta iz ukupnog poretka, za jedno od prvih 15 američkih državljana, za jedno od prva 3 u kategoriji, za jedno od prvih pet članova NYRRC-a i za jedno od prva 3 mjesta u jednoj od veteranskih kategorija unutar NYRRC-a. Igrom slučaja, kada bi takva osoba pobijedila ove nedjelje, pobrala bi ukupno 178,500&, uz mogućnost još bonusa za obranu prošlogodišnje pobjede (70,000 ibera), pa za rezultat ispod 2:07:30 ili ženski ispod 2:22 (još 70,000 u fušu), što bi automatski značilo da bi dobio/la bonus od 1000 dolara i za rezultat ispod 2:18 (žene 2:41) kojeg dobivaju članovi NYRRC-a. Sve skupa, u jednom nevjerojatnom spletu pozitivnih okolnosti, takva osoba bi se vratila kući s 319,500 dolara! Nadam se da će ovaj pasus pročitati organizatori, prvenstveno Zagrebačkog maratona (ili barem Miki Bandić), a zatim i ostalih hrvatskih trka s jakim nagradnim fondom, i da će uticati na njih i na preraspodijelu nagradnog fonda na sljedećim izdanjima, kao poučak kako se velike trke brinu o svojim maratoncima, i zašto su, između ostalog – velike!

Starta se u nekoliko valova s nekoliko različitih krakova prilazne ceste mostu Verazzano Bridge. Prvo starta ženska profesionalna postava u 9:10 (kako pijetlići nebi utjecali na razvoj događaja u kokošinjcu), a potom ostatak u tri vremenska plimna vala. Prvi je u 9:40, i tu starta muška vrhuška, skupa s prvih 14,000 običnih smrtnika. Dvadeset i četrdeset minuta kasnije s lanca se puštaju još dva tsunamia i u svakom po dodatnih 14,000 pomaknutih duša. Od ukupnog broja od njih 42,000, čak polovica su stranci. MP3 playeri su u trci strogo zabranjeni (ne znam kakve su kozekvence u protivnom), ali i koji će vam kumpiri kad 2 milijuna urla uz stazu?! Tekućih okrepa ima na svakoj milji, počevši od treće (5km). Samo na 18. milji (29km) je stanica s krutim gorivom, u vidu Power Gela različitih okusa. Trka je službeno otvorena 8 sati i 20 minuta, što znači da ako ste u stanju držati jaki tempo od 11:50/km sigurno ulazite u cilj unutar vremenskog limita!

Muška elita

Bolesno zanimljiva trka. Ryan Hall je unio vrelu krv u maratonska zbivanja, narušio crnu dominaciju i iz te perspektive učinio maraton ponovo spektakularan i zanimljiv bijelom čovjeku. Teško da će pobijediti, jer crnih vragova na njegovom nivou ima previše, ali bit će zabavno pratiti obračun. Tim više, što nominalno prvi favorit trke Brazilac Marilson Gomes dos Santos, također nije Afrikanac. Istaknute favorite bih poredao po vjerojatnosti za visok plasman:

• James Kwambai (Kenija) – čovjek s trećim najboljim rezultatom svih vremena 2:04:27, što mu daje maksimalan kredibilitet, ali to mu daju i pobjede u Pekingu (ne na OI), Bresci i Virginia Beach. Početkom godine je postavio osobni rekord u polumaratonu – 59:09. Zanimljivo da kada je postavio svoj osobni u maratonu nije pobijedio, što ga čini najbržim gubitnikom u povijesti maratona. Jbt, ideš 2:04, dojučerašnji svjetski rekord i nemreš pobijediti, pa to je da si jajca odgrizneš!
• Patrick Makau (Kenija) – new kid on the kenyan block, s osobnim rekordom 2:06:14, što sad već spada u drugi razred. Međutim, dečko je specijalist za polumaraton, čak 7 puta se spustio ispod sata u toj disciplini, u kojoj ima i drugo najbolje vrijeme svih vremena 58:52, a najbolje ove godine, pa nek se ekipa misli. Možda spoji ovog puta dobar cijeli maraton, pogotovo će mu ići na ruku ako bude spora trka, u što sumnjam jer to sasvim sigurno neće dopustiti…
• Jaouad Gharib (Maroko) – perfektan maratonac savršenih taktičkih predispozicija, najbolji izdanak ugledne marokanske škole „ne šljivimo Kenijce 2%“, predvodnik koje je legendarni El Mouaziz, od kojeg su kenijski skakavci bježali ko vampiri od češnjaka. Ako bude imao svoj dan znači da ćemo ga stalno gledati na čelu kako kontrolira trku, te u drugom dijelu temeljito trese jednog po jednog ko da je u berbi maslina. Lani na olimpijskom maratonu nije smlatio samo pobjednika Wanjirua. Ove godine postavio svoj i marokanski rekord 2:05:27, što je za jednog punokrvnog taktičara odlično vrijeme. Po mojoj procjeni vjerojatno pobjednik, ima kvalitetnu i dugu završnicu. Da imam para kladio bih se na njega. Jedino ga mogu omesti godine, obzirom da je najstariji član elite (37).
• Marilson Gomes dos Santos (Brazil) – najbolji južnoamerički maratonac svih vremena s već dvije pobjede u New Yorku, obje zahvaljujući taktičkim kvalitetama, koje nisu nimnalo zanemarive u zadnjoj fazi trke, kada ekipa uroni u brežuljkasti dio Central Parka. Ima najbolji rezultat u polumaratonu (59:33) od svih atletičara južne zemljine hemisfere. Jedini problem je što svi najbolji žive na sjevernoj :))

Ryan Hall

• Ryan Hall (USA) – najbolji bijeli maratonac u povijesti (2:06:17). Nije jurišnik, već taktičar s kojom vijugom više. Uglavnom zanemaruje pejsmejkere i njihovu obavezu diktature na nivou svjetskog rekorda, pa uglavnom priključak radi u konačnici. Taktika za koju treba imat nešto manja muda, ali puno deblje živce i dosta strpljenja, što su vrline odličnih flegmatičnih maratonaca, tipa Catherine Nderebe ili pak naših Hrvoja i Antonije. Ne vjerujem da će pobijediti, ali će trku učiniti zanimljivom… barem meni. Stil trčanja mu je savršeno ekonomičan, pa skrećem pozornost ljubiteljima tehnike da obrate pažnju na minimalan rad ruku i zavijanja tijela. Frajer je jednostavno rečeno maksimalno konkretan i uz minimalne pokrete postiže maksimalnu brzinu koja ga ne troši, za razliku od relativno „neukih“ Kenijaca, koji bi da se daju ukrotiti išli s njegovim stilom i svojim plućima ispod 2 sata!
• Meb Keflezighi (USA) – naturalizirani Eritrejac već je godinama, od pada Khannouchieve vlade pa do pojave novog američkog kralja Halla, najbolji yenki-maratonac s relativno slabim osobnim rekordom 2:09:21. Čak i s takvim neatraktivnom rezultatom ima u svojoj kolekciji srebrnu olimpijsku medalju, što dovoljno govori o njegovim manevarskim sposobnostima, obzirom da znamo da na olimpijskom maratonu nema pejsmejkera (ali zato ima doping-kontrole). Uglavnom pušioničar u drugom dijelu, ipak ga nebih u potpunosti isključio… dajem mu zadnju šansu.

Tu bih zaključio listu pretendenata na pobjedu. Šteta što je par dana prije, zbog ozljede stopala otpao prvi favorit Martin Lel, ali i ovako je trka jaka za popizdit, i gotovo da je nemoguće predvidjeti pobjednika. Gharib bi po svemu trebao biti taj, jer ima pobjednički mentalitet, međutim sve svoje najbolje trke je trčao na svjetskim prvenstvima i olimpijskim maratonima, znači u ljetnim mjesecima na visokim temperaturama. New York je sušta suprotnost jer ima termin praktički na kraju, reko bih čak i izvan prave maratonske sezone. Što znači na niskim temperatura, ili bolje rečeno, na puno nižim od kolovoških.
Međutua, nabrojano društvo neće biti osamljeno, ima tu još svega i svačega, a primjerice kod Kenijaca (kojih ima doslovno ko dreka) se nikada nezna kada će neki mladi i neafirmirani trkač poluditi usred trke i razvaliti društvo. Potencijalni opasnik je i Marokanac Bouramdane, koji se voli producirati na čelu kolone, ali i biti žrtveni jarac svojim kolegama s Atlas gorja, pa se nebih čudio da odradi ulogu lažnjaka za, primjerice Ghariba, naravno uz dogovoreni postotak premije. U trci je i Južnoafrikanac Hendrick Ramaala, najveći zafrkant u društvu, koji će bacati špric-zezalice sredinom trke ko propali i ocvali mađioničar, i najvjerojatnije netragom nestati kada započne prava trka. Svoje fartlek fore je zadnji put uspio prodati 2005. kada je i pobijedio, al otad živi na staroj slavi, koja blijedi iz godine u godinu. Simpatičan lik koji voli trčati s maramom i širokim osmjehom oko ušiju… volim ga gledati. Tu je i hrpa drugorazrednih Amera (uglavnom naturaliziranih) s vremenima 2:10 do 2:15, po koji Talijan (Abate, dobar planinski trkač, prekrasna frizura), te desetak Etiopljana za koje se isto nikad nezna što su u stanju napraviti kad jednom dobiju vizu i pređu etiopsku granicu.

Ženska elita

Za razliku od lani, kada je trka bila dupke gusta i načičkana, ove godine bih sve sveo na dva slova, gotovo da bih reko na jedno. Dakle, diplomatski rečeno, pobjedit će Paula Radcliffe, ukoliko je ne pobijedi Salina Kosgei! Što je teško za povjerovati, jer Paula ne stavlja tako lako glavu na panj. Ima savršenu statistiku pobjednice na svim gradskim maratonima na kojima je nastupila i sigurno nije došla da je naruši. Propustila je nedavno i svjetsko prvenstvo u polumaratonu, iako je održavano u njezinoj Engleskoj, što puno govori koliko se fokusirala na njujoršku pobjedu. Probne trke su rekle da je ponovo izuzetno brza, i čini mi se da će se Salina morati zadovoljiti sa samo 65,000 dolara, a da će Paula pucati i na dodatni vremenski bonus od 70,000 dolara za rezultat „ispod 2:22“. Iz Japana dolazi Yuri Kano, s dobrim argumentima na polumaratonu (1:08) i maratonu (2:24), i ako pobijedi ove dvije jako će me iznenaditi i postati prva japanska slavodobitnica u New Yorku. Vrlo neobično, kada znamo da je Japan najjača ženska maratonska nacija, s najviše olimpijskih pobjednica i svjetskih prvakinja. Nijesam spomenuo Ljudmilu Petrovu… kad vidite kako trči znaćete i zašto. A zajebana je do plafona!

Nakon što u nedjelju ujutro odradite dugački trening, direktan prenos gledajte zavaljeni u kauču s nogama iznad srca, na Eurosportu ili putem Interneta na http://www.universalsports.com/

Zaboga, rekoh li da je dan ranije Lagvić, i da će na njemu nastupiti Janica Kostelić, koja je najavila svoj veliki povratak na sljemenske staze?!

NYC marathon video

Janko©

Pak sem tu i pak sem tvoj

by Janko | lis 12, 2009 | Razno

Još jedno izdanje zagrebačkog maratona je za nama, pa se valja osvrnuti i po mogućnosti izvući neke zaključke. Promjene su uglavnom na bolje, tj. nešto se naučilo iz grešaka s prethodnih izdanja, a nešto je došlo samo od sebe.

Organizacija

Puno stvari je funkcioniralo kako treba. Naravno, dežurnih nezadovoljnika i nekonstruktivnih kritičara uvijek bilo i biće, al ajmo (što je moguće više) biti racionalni. Organizacija trke od tisuću učesnika (250+450+300) u centru milijunskog grada s niskim nivoom opće i sportske kulture nije baš zahvalna dužnost. Naime, staza, ovakva kakva je sada je najbrža, najravnija, s najmanje zavoja i bez odlazaka u gradske pripizdine, što ima i svojih loših strana. Neke trkače muči kruženje (pih), što je njihov osobni problem, ali trasa doslovno presijeca grad na dva dijela i na neki način ga u prometnom smislu paralizira, što je malo veći problem, za koji ne postoji (dovoljno dobro) rješenje. Vjerujem da bi se mnogi rado vratili 18 godina unazad i zagrebački maraton trčali od Doma sportova do Samobora i natrag, koristeći uglavnom Aleju Bologne i staru samoborsku cestu (kao npr davne 1992.g.). Pitanje je samo u kojoj mjeri bi to bio baš „zagrebački“ maraton, i koliko je javnost zainteresirana za događanja u predgrađima i po okolnim livadama. Drugim riječima, trka, pa i sami maratonci iznimno dobivaju na važnosti ako se priredba održava u srcu grada. I zato treba zanemariti autotrubačke koncerte na križanjima i prosvjede umirovljenika zbog nevoženja tramvaja preko omiljenog im Trga Bana Jelačića.

Pomalo kaotične situacije upravo na tom trgu iz prijašnjih godina su riješene, pa je bilo minimum problema. Nemoguće je u potpunosti osigurati nesmetan prelaz gledatelja s jedne na drugu stranu trga i Ilice, jer većina njih radi to u stilu muhe bez glave. Pokušaj da se napravi most za prelazak ranjenika onemogućio je ZET (tračnice ispod, strujni kablovi iznad), pa je postavljen veći broj redara, što je donekle ublažilo tu problematiku. Okrepnih stanica je bilo dovoljno, bile su dobro opskrbljene, kilometarske i druge oznake na stazi su bile točne i primjerene. U cilju je trebao biti bogatiji stol s okrepom, pogotovo za maratonce kada završe trku. Prijave i podizanje startnih brojeva bi mogle biti profesionalnije i u zatvorenom prostoru, ovako je izgledalo nekako prejeftino.

Za startninu od 150 kuna, osim nastupa na trci, dobilo se: lijepa finišerska medalja, kvalitetna učesnička majica, čip s logom za uspomenu, nešto sponzorskih proizvoda, te dva obroka – večer prije štrukle na partiju i poslije trke ručak u Kaptolskoj kleti, što je puno više od bilo kojeg maratona u EU za tako male novce, dakle barem adekvatno ako već nije jeftino. Naravno, neki se neće složiti s ovom konstatacijom, što je njihovo ustavno pravo. Osim toga, omogućen je veliki šator za presvlačenje i torbe na samom trgu, ali tuševi nisu, osim ako netko u te svrhe nije koristio Manduševac.

Konkurencija

Jača nego ikad. Proračun za ovogodišnji ZG maraton je bitno smanjen, recesije radi, pa sam se bojao da će se odraziti upravo u tom segmentu, što se, na sreću nije desilo. Stvar su izvukli istočnjaci, uglavnom Rusi/kinje i Mađari/ce, uz malu aistenciju Srba, Bosanaca, Slovenaca, Ukrajinaca i jednog mađarskog Etiopljanina. Nije nešto reprezentativno i atraktivno, ali „koliko para – toliko muzike“. Za trkače i trkačice s A-olimpijskim normama (ispod 2:12 i 2:36), nagrada za prvo mjesto morala bi ipak biti u rangu kojih 5-10 tisuća eura, s tim da ni ostale ne smiju biti zanemarive. A za dobiti na stazu Afrikance koji trče ispod 2:10 (žene 2:30) trebalo bi zavući ruku u kesu još dublje, čak i više nego na bilo kojem talijanskom maratonu, jer pobjeda i rezultat u Zagrebu i primjerice u Padovi nemaju istu težinu. Jedina šansa da u dogledno vrijeme na zagrebačkom maratonu gledamo šou u boji je konstantan rast broja odličnih afričkih trkača nastanjenih u Europi, pa da se onda nešto prelije i na našu stranu. Jer sportska doktrina nam je takva, da se za jednog Mandžu (koji ususret odlučujuće reprezentativne utakmice nad kojom strijepi nacija banči do sitnih sati na cajkama) lako nađe 100,000 eura mjesečno, dok za jednog maratonca jednom u godini se ne može naći 10 puta manja svota za jednu vrhunsku atletsku predstavu koju neposredno (i besplatno) može na ulicama pratiti cio grad.

Još uvijek smatram da organizator nije smio ukinuti poseban nagradni fond za domaće maratonce, pod izlikom da oni to svojom kvalitetom ne zaslužuju. Slažem se da domaće kvalitete nema, ali s ovakvim pristupom je neće ni biti. Zagrebački maraton mora biti perjanica cestovnog trčanja u Hrvatskoj i treba raditi na tome, biti dio pokreta i aktivno sudjelovati u njemu, stimulirati naše najbolje trkače, kakvi jesu da jesu, da nastupe na njemu i da se međusobno natječu za svoj dio kolača, a na da kalkuliraju na temu „kolko je došlo Rusa“.

Mediji

Nešto zastupljenije nego prethodnih godina, što znači da se ipak pokreće. Koraci nisu veliki, izvještaji i najave su iz prastarog komunističkog doba, tipa “nastupilo je toliko i toliko, pobijedio je taj i taj”, i najveća je sreća ako se pritom nisu radili uobičajeni tipfeleri. Ono pravo predmaratonsko medijsko nabrijavanje nećemo tako skoro dočekati… koja stranica više u Večernjaku i to je to. Da kojim slučajem ne trči Milan Bandić, bilo bi (barem) za upola manje izvještaja, reportaža itd. Ali to je naša realnost i tu pomoći nema, sve dok god nam je zanimljivija Mamić trakavica od kraljevske discipline kraljice sportova.

Vrijeme

Iako je naoko izgledalo da su vremenski uvjeti idealni, ustvari su bili daleko od toga. Najavljivani sjeverac je zakasnio 24 sata, a da je došao u pravo vrijeme mogao je zaustaviti harač juga i vlagu u zraku spustiti na prihvatljivih 50-70%, umjesto velikih 94%. Zagreb je grad na podzemnim vodama i učestalost visokog postotka vlage u zraku je velika, i samim time je broj dana „idealnih za rezultat“ smanjen na minimum. Osim toga, razvoj situacije je bio nepovoljan. Kiša je prestala taman pred početak trke, a uskoro se pojavilo i sunce koje je dodatno evaporiralo zrak s asfalta i otežavalo trčanje (posebno za učesnike maratona) i po kvadrima ljepilo osjećaj težine (ustvari, nedovoljan dotok i opskrba kisikom u radnim mišićima nogu). Nepovoljni utjecaji visoke vlage su upravo proporcionalni fizičkoj spremi, znači da su problemi manji ako ste spremniji (ili barem napucani epom ili cerom, tj. da imate nedozvoljeno visok broj hemoglobina u krvi). Trkači uglavnom zanemaruju loše vremenske uvjete prije trke (i ne preračunavaju negativan efekt u minute), ali se zato na njih strasno obrušavaju poslije trke, tražeći (uglavnom) u njima razloge pucanja i slabijih rezultata od očekivanog.

Rezime

Sve u svemu, još jedan (mali) korak naprijed u zaostajanju, ne pred Berlinom, Amsterdamom, Bečom i sličnom europskim mega-maratonima, nego već i pred vrlo bliskim Radencima, Budimpeštom, Ljubljanom, Trevisom, pa čak bih rekao i Beogradom. Problem je samo u tome što ih mi stižemo malim, a oni nam bježe divovskim koracima. Međutim, ako svedemo priču na nacionalni nivo, ovo je daleko najjača, najmasovnija i najbolje organizirana trka u Hrvatskoj, što na kraju krajeva i odgovara veličini Zagreba spram ostalih hrvatskih gradova.

Sljeme

Naši su članovi pokazali da smo još uvijek najbolji klub u Hrvatskoj. Imali smo najbolju mušku i najbolju žensku ekipu, čak i bez naših najboljih maratonaca Antonije i Hrvoja, imali najviše i najglasnije navijače uz stazu, te dali najviši doprinos u organizaciji trke.

U rezultatskom smislu junak dana je bio Daniel Katalenić, koji je otrčao odličan maraton za 2:44:37, te popravio svoj osobni rekord za punih 5 minuta (Ferrara 2008 – 2:49:24). Zadnjih par maratona mu nisu baš sjela najbolje, pa se odlučio za nešto rezerviraniju taktiku od uobičajene „grlom u jagode“. Treninzi su pokazali evidentan napredak i mogućnost rezultata čak i ispod 2:40, na što je upućivao jedan od njegovih zadnjih treninga (8 x 1000m po 3:15, s pauzama od 2′, na vrlo niskom pulsu od 165). Prolaz na polumaratonu 1:21 mu je ipak bio malo prebrz u odnosu na dogovorenih 1:23, ali 2 minute pada u drugom dijelu se uvijek smatralo „idealizmom“. Osim njega, Željko Dugić i Dejan Petrović su se također spustili ispod 3 sata, ali sa zaostatkom od 2-3 minute na predviđeni rezultat (2:55) i trenirani tempo, ali to isto spada u domenu loših vremenskih uvjeta i prihvatljivog pada od 2-3 minute u drugom dijelu. Osim toga, Pinky je svoj osobni rekord popravio za 13 i pol minuta, što je veliki napredak za nivo od 3 sata. Veronika je, samo dva tjedna nakon maksimirskih 125km, otrčala fenomenalnu trku u maratonu, s dvije identične polovine (1:34:12 + 1:34:18 = 3:08:30!!) i bila jedina maratonka bez pada u drugoj polovici trke. Oduševila je i naša Riječanka Ana Župić, koja ne trči tako često i ovo joj je prva trka u Zagrebu. S novim PB u maratonu (3:17:18), ulazi u vrh ženske trkačke scene, a uskoro bi mogli dočekati i njezin proboj u elitni polumaratonski klub „ispod 1:30“. Osim četvero novih osobnih rekordera (Danijel, Pinky, Ana, Saša Sladoljev 3:54:44), imali smo i osam debitanata na maratonu, pa pođimo redom: Mato Šapina (3:03:16) je ujedno postao i jubilarni stoti član kluba koji je završio maraton; Neven Andrijašević (3:07:54); Dino Mileta (3:41:05); Damir Fröszel (3:42:17); Orsat Franković (3:43:28); Igor Lisac (4:00:26) Zoran Obradović (4:03:4) i Slaven Novak (4:08:51). Na klupskoj rang-listi je došlo do izvjesnih pomaka, a najvišlji napredak je napravila Ana i uvrstila se na četvrto mjesto, te Danijel na šesto. Ukupno je 18 članova kluba trčalo maraton.

U polumaratonu smo imali dodatnih 17 predstavnika, a petoro članova je postiglo svoje nove osobne rekorde: Slivia Šumberac (1:48:11), Dunja Bua-Maričević (1:53:33), Spomenko Pangracije (1:25:30), Željko Šaronja (1:41:26) i Damir Rogina (1:53:18).

Pjesmejkeri u trci su bili naši članovi: za 3:00 je tempo diktirao Mato Šapina (na kraju kad je ostao sam malo iscurio i došao na 3:03:16); za 3:30 je vodio Bodo Schwebcke i poslovičnom njemačkom preciznošću doveo svoju grupu (u kojoj je isto ostao sam) na 3:29:28; a zeca za 4:00 je glumio Igor Lisac i svoj posao obavio bez greške (4:00:26). Treba reći da na maratonima uloge pejsmejkera dobivaju uglavnom iskusni i stariji maratonci koji imaju izvjesnog staža u maratonima (i godinama). Ovog puta su se tog nezahvalnog posla primila dva maratonska debitanta (Šapina, Lisac), s prosjekom godina 24!! Posebno je teško naći pejsmejkera za 3:00, jer bi to u pravilu trebala biti osoba koja može trčati ispod 2:50, a takvi kod nas već predstavljaju nešto, jbg i nažalost.

REZULTATI

FOTO-GALERIJA by Žana

FOTO-GALERIJA by Dugić

KLUPSKE RANG-LISTE U MARATONU I POLUMARATONU

Janko©

Dobra kapljica

by Janko | lis 8, 2009 | Razno

Zajednički treninzi utorkom će se do daljnjeg održavati utorkom od 18:00 (okupljanje kod kapljice). Znači, nema promjene termina zbog ranijeg mraka, ali ukidamo akademsko čekanje od 15′, što znači da se kreće odmah, i svi skloni kašnjenju trebaju se postaviti kao da trening počinje u 17:45. Tako će biti do kraja listopada, tj. završetka kros-lige. Nakon toga uvode se i treninzi četvrtkom.

Treninzi su otvorenog tipa, dobrodošli su svi individualci i članovi ostalih klubova. Na treninge u pravilu dolazi više od 20 trkača, koji se raspoređuju po jakosnim grupama, tako da je trenutna (ne)pripremljenost nevažna. Treninzi su stručno vođeni i zabavni, čemu najbolje svjedoči donja fotografija s posljednjeg.