U subotu je u Zagrebu pljuštalo, ali nam to nije bilo toliko važno. Iz svojih suhih sobica prevrtali smo po internetu, tražeći sve moguće prognoze, nadajući će da ćemo negdje, nekako naći jednu gdje će kad utipkamo Grintavec, pojaviti se malo sunce i neka normalna brojka s temperaturom za sutra. Ali, dragi moji, ništa od toga. Stižu mi poruke, telefon zvoni: „ Ma nije tak strašno, sam je oblačno. Pa, Iva je gore već par dana. Kaže da ne pada… hehehe… Poslije Iva kad smo je našli u Kamiškoj Bistrici veli: „Pa, to nije padalo sam taj trenutak… :))))))))))“
No, nije postojala baš neka velika mogućnost da ne odemo. Valjda da su sjekire padale išli bi. Kad si lud – lud si. Nemreš si pomoći.
Pa, skupljamo jedni druge od pol pet. Već u 4 Vanja zove da ne zaspem, pa ja Boženu da ne zaspe, pa tko zna ko koga još da “ne zaspe“…
Potrpamo se u dva auta i pokret prema Sloveniji, obavijenoj u najcrnje oblake, a kiša pljušti da brisači jedva brišu. Sve to izaziva u autu bezbroj najblesavijih komentara.
Stigli smo sretno, veselo (kiša stalno pada), u dom na čaj. Bumo išli – ne bumo. S vremenom sam naučila da bez obzira kako ti izgledalo pred start, da se uvijek nekako posloži i da ne treba nikad odustati. Pa rekoh, kad sam već došla kaj bum sad. A i ne ide se do vrha, jer je gore napadalo 20cm snijega (a, ja i tak nebi išla i da sunce prži, jer nebi stigla u limitu, a i riknula bi do sedla… :))
Nakon starta kiša i dalje paducka, ali to sad više nema nikakve veze, čak i paše, malo makadama, pa prekrasna staza, gore, gore, gore. Na nekim dijelovima četveronoške se lovim za kamenje. Razmišljam o štapovima kak bi mi lijepo došli da se naslonim na njih ( službeno su zabranjeni), gledam okolo da nađem neki drveni, ali vražji Slovenci su cijelu stazu počistili. Nema nigdje niš osim kojeg lista :)))))
Uživam u svojem znoju i mirisu mokre šume i vučem se. Ne želim gledati gore, jer dobivam napade smijeha kad vidim gdje se trebam dovući. Pred sebe i završit će.
Ma, što da vam kažem, osim da je trka super. Da kišu obožavam. Da kad dođeš gore svejedno ti je za sve na ovom svijetu. Da se ustvari ni ne možeš ničeg sjetiti. Da si sretan što postojiš u tom trenutku na tom mjestu okruženom provalijama, vrhovima… i da se opet mješaju te slike Prenja, Idbra… :)))))))))
Žana
Bravo pobjednicima nad podočnjacima do poda koji se malo kiše ne boje 🙂
Vidim da je bila aktualna i disciplina spavanja u vlastitom obroku 🙂
sad kad čitam kako ti to opisuješ krivo mi što i ja nisam išao. ah, opasna je ta ljenost.
meni je krivo da nisi išao jer volim tvoje društvo 🙂
bravoooooo naši 😀
o-dli-čni ste, si po redu.
pussse od jeke
brrrrrrrravo, svi!! žanice, presmiješna si :))
Žal mi je kaj nisam bil/pil s vama …. No, netko je moral podmetnut leđa na Štefetnom triatlonu, tak da smo i ovdje pokazali brojnost. Također, za običnog pučanina, u neprimjerenim uvjetima …
Čestitke “Grintovcima” na učestvovanju i rezultatima !!!!
Čestitke Grintavcima…Nadam se da niste puno grintali pri penjanju…
Predobra priča:))) Čestitke svima!!