Osma zimska liga Lagvić starta ove sezone po prvi put u listopadu, iznimno u subotu 31.10. (u nedjelju je dan kasnije kaos oko Mirogoja i Sljemena, a i da ne održavamo natjecanje baš na dan Svih Svetih, mada u New Yorku ove godine za to ne mare).
LAGVIĆ-JAPETIĆ: Ove zime su termini dogovoreni i usklađeni s organizatorom zimske lige JAPETIĆ (AK “Jastreb 99” iz Jastrebarskog), tako da se kola izmjenjuju na način da je jedne nedjelje trka na Sljeme, a sljedeće na Japetić. Klubovi Sljeme i Jastreb će voditi i zajednički kombinirani poredak za obije lige (cesta i nordic), te na kraju nagraditi ukupne pobjednike zimskih događanja na Sljemenu i Japetiću. Proglašenje svih liga (Lagvić, Japetić i zajedničke) na zadnjem kolu (21. veljače 2010.g.).
KOLKO NAS IMA: Tijekom proteklih 7 zima na Lagvić-ligi je nastupilo ukupno 466 trkača u cestovnoj (390 muškaraca + 76 žena) i 112 u nordic konkurenciji (66 muškaraca + 46 žena). Broj učesnika svake godine raste, a u protekloj rekordnoj zimi je nastupilo ukupno 233 trkača (164 cesta + 69 nordic), s prosjekom od 74 trkača po kolu, a najviše ih je bilo u šestom kolu – 97!
STAZA: Dužina 9.2 km, a s obzirom da je start na 372 metra n/v, te cilj na 1033 metra n/v (najviša točka Medvednice), ukupna visinska razlika iznosi 661 metar, što daje prosječan nagib od 7.2%.
GDJE: Sljemenska cesta, 200 metara iznad restorana „Lagvić“ u Šestinama, na početku poučne planinarske staze Miroslavec. Trči se u kontra smjeru cestovnog prometa, a prolazi se pored sljedećih punktova: Kraljičin Zdenac (2.6km, 185m, 7.1%); vidikovac Ulje (4.7km, 353m, 8%); kapelica Sv. Jakob (6.3km, 488m, 8.4%), planinarski dom Grafičar (6.7km, 516m, 7%), pansion Medvednica (7.5km, 576m, 6.8%), prijevoj Žensko sedlo (8.1km, 608m, 4.2%), hotel Tomislavov dom (8.9km, 642m, 4.3%), Gelender (9.2km, 661m, 6.3%). Nordic staza starta sa istog mjesta, ali ide po poučnoj planinarskoj stazi Miroslavec do Kraljičinog zdenca, a zatim preko Mrcine direktno ka vrhu, u dužini od oko 5-6km (nije precizno jer je dozvoljeno birati puteve i kratice do vrha).
KADA: Samo prvo kolo u subotu, a sva ostala kola svake druge nedjelje, s početkom u 10:00h:
31.10.2009.
22.11.2009.
06.12.2009.
20.12.2009.
03.01.2010.
17.01.2010.
31.01.2010.
14.02.2010.
REKORDI STAZE: Dražen Dinjar 39:44 i Veronika Jurišić 47:25. U nordicu rekorde drže Marko Rajković (37:50) i Veronika Jurišić (43:11)
KAKO DO STARTA: A) autom preko Mihaljevca, Tuškanca ili Britanca; B) gradskim autobusom, linija Britanac-Mihaljevac (ili obrnuto), sići na stanici Šestinski trg, zatim pješke cca 300 metara pored crkve i groblja do restorana Šestinski Lagvić. Preporuča se da se ponese torbu ili vrećicu sa suhom robom koju organizator vozi na vrh (molimo učesnike da ne nose velike ruksake jer se stvari ne voze šleperom!!). Povratak po izboru: pješačenjem nazad ili još bolje lagani jogging, gradski autobus, privatan prijevoz. Svi oni koji žele da im se roba odveze, moraju svoje stvari predati do 9:45, radi ranijeg polaska vozila. Startnina je 15kn.
OKREPA: U cilju. Za hladnih dana kuhano vino i čaj, za toplijih sokovi.
PRAĆENJE LIGE: Svi rezultati, trenutni poreci, fotografije i rang-liste preko Interneta na portalu www.aksljeme.com.
TEME: Svako kolo je tematsko, a nagrađivat će se po DVOJE s Lagvić-majicama u svakoj trci u kojoj ostvare tematsku pobjedu.
U 1. Kolu (31.10.) nagrade dobiva NAJBOLJI PAR. Prije starta sve će ženske natjecateljice izvući iz šešira (u kojem će biti imena svih muških natjecatelja) svog od životne važnosti partnera za taj dan, a par s najboljim bodovnim utrškom bit će pobjednici kola, što znači da su veterani ravnopravni.
U 2. kolu (22.11.) nagrade dobiva najbolji MAMUTSKI PAR. Svi učesnici se prije starta izvažu, a u konkurenciju za pobjedu ulazi pet najtežih u muškoj i ženskoj konkurenciji, zatim se žrijebom određuju muško/ženski mamutski parovi, a pobjednici su najbrži par od tih pet;
U 3. kolu (06.12.) nagrade dobivaju najbolji muškarac i najbolja žena u konkurenciji LAGVITREKA (svi natjecatelji koji žele biti u konkurenciji za ovo treking-kolo na cilju kod gelendera uzimaju karte s ucrtanim kontrolnim točkama koje moraju obići na povratku do Mlinarice, gdje je cilj trekinga);
U 4. kolu (20.12.) je ŠTAFETA u kojoj 2 trkača trče Pedinu kombinaciju, prvi cestom, a drugi planinarskim putem (štafete se žrijebaju na način da žene s ceste izvlače muške trkače u nordicu i vice-versa).
U 5. kolu (03.01.) je TOTALNI HENDIKEP. Računa se indeks mase tijela (odnos visine i težine), obračunava se kao hendikep i dodaje hendikepu godina, pa najbolji po toj formuli (M+Ž) dobivaju nagrade (prije trke svim se natjecateljima izmjeri visina i težina).
U 6. kolu (17.01.) je PEROLAKA KATEGORIJA. Svi učesnici se prije starta izvažu, a u konkurenciju za pobjedu ulazi pet najlakših u muškoj i ženskoj konkurenciji, zatim se žrijebom određuju muško/ženski parovi, a pobjednici su najbrži par od tih pet;
U 7. kolu (31.01.) su u konkurenciju za pobjedu po pet METUZALEMA u muškoj i ženskoj konkurenciji. Po petoro najstarijih natjecatelja u muškoj i ženskoj konkurenciji se žrijebom uparuje, a pobjednici su najbrži par od tih pet;
U 8. kolu (14.02.) su u konkurenciju za pobjedu po pet NAJMLAĐIH u muškoj i ženskoj konkurenciji. Po petoro najmlađih natjecatelja u muškoj i ženskoj konkurenciji se žrijebom uparuje, a pobjednici su najbrži par od tih pet;
Zadnje kolo je ujedno i klupsko prvenstvo domaćina-organizatora AK «Sljeme» u planinskom trčanju, a klub posebno nagrađuje po prvo troje svojih članova u muškoj i ženskoj konkurenciji.
PEDINA KOMBINACIJA: u spomen na Marijana Pedišića, prvog pobjednika zimske lige LAGVIĆ, od 2007. imamo i kombinaciju ceste i nordica, koju vodi Borko Prvan. Kombinatorcima se zbrajaju 3 najbolja rezultata s ceste i 3 najbolja rezultata u nordicu (za plasman je dovoljno imati po jednu trku iz obje konkurencije). Dosadašnji pobjednici Pedine kombinacije su Nenad Lovrec i Gordana Odrljin (2008) i Mladen Čižić i Tadeja Krušec (2009).
Još jedno izdanje zagrebačkog maratona je za nama, pa se valja osvrnuti i po mogućnosti izvući neke zaključke. Promjene su uglavnom na bolje, tj. nešto se naučilo iz grešaka s prethodnih izdanja, a nešto je došlo samo od sebe.
Organizacija
Puno stvari je funkcioniralo kako treba. Naravno, dežurnih nezadovoljnika i nekonstruktivnih kritičara uvijek bilo i biće, al ajmo (što je moguće više) biti racionalni. Organizacija trke od tisuću učesnika (250+450+300) u centru milijunskog grada s niskim nivoom opće i sportske kulture nije baš zahvalna dužnost. Naime, staza, ovakva kakva je sada je najbrža, najravnija, s najmanje zavoja i bez odlazaka u gradske pripizdine, što ima i svojih loših strana. Neke trkače muči kruženje (pih), što je njihov osobni problem, ali trasa doslovno presijeca grad na dva dijela i na neki način ga u prometnom smislu paralizira, što je malo veći problem, za koji ne postoji (dovoljno dobro) rješenje. Vjerujem da bi se mnogi rado vratili 18 godina unazad i zagrebački maraton trčali od Doma sportova do Samobora i natrag, koristeći uglavnom Aleju Bologne i staru samoborsku cestu (kao npr davne 1992.g.). Pitanje je samo u kojoj mjeri bi to bio baš „zagrebački“ maraton, i koliko je javnost zainteresirana za događanja u predgrađima i po okolnim livadama. Drugim riječima, trka, pa i sami maratonci iznimno dobivaju na važnosti ako se priredba održava u srcu grada. I zato treba zanemariti autotrubačke koncerte na križanjima i prosvjede umirovljenika zbog nevoženja tramvaja preko omiljenog im Trga Bana Jelačića.
Pomalo kaotične situacije upravo na tom trgu iz prijašnjih godina su riješene, pa je bilo minimum problema. Nemoguće je u potpunosti osigurati nesmetan prelaz gledatelja s jedne na drugu stranu trga i Ilice, jer većina njih radi to u stilu muhe bez glave. Pokušaj da se napravi most za prelazak ranjenika onemogućio je ZET (tračnice ispod, strujni kablovi iznad), pa je postavljen veći broj redara, što je donekle ublažilo tu problematiku. Okrepnih stanica je bilo dovoljno, bile su dobro opskrbljene, kilometarske i druge oznake na stazi su bile točne i primjerene. U cilju je trebao biti bogatiji stol s okrepom, pogotovo za maratonce kada završe trku. Prijave i podizanje startnih brojeva bi mogle biti profesionalnije i u zatvorenom prostoru, ovako je izgledalo nekako prejeftino.
Za startninu od 150 kuna, osim nastupa na trci, dobilo se: lijepa finišerska medalja, kvalitetna učesnička majica, čip s logom za uspomenu, nešto sponzorskih proizvoda, te dva obroka – večer prije štrukle na partiju i poslije trke ručak u Kaptolskoj kleti, što je puno više od bilo kojeg maratona u EU za tako male novce, dakle barem adekvatno ako već nije jeftino. Naravno, neki se neće složiti s ovom konstatacijom, što je njihovo ustavno pravo. Osim toga, omogućen je veliki šator za presvlačenje i torbe na samom trgu, ali tuševi nisu, osim ako netko u te svrhe nije koristio Manduševac.
Konkurencija
Jača nego ikad. Proračun za ovogodišnji ZG maraton je bitno smanjen, recesije radi, pa sam se bojao da će se odraziti upravo u tom segmentu, što se, na sreću nije desilo. Stvar su izvukli istočnjaci, uglavnom Rusi/kinje i Mađari/ce, uz malu aistenciju Srba, Bosanaca, Slovenaca, Ukrajinaca i jednog mađarskog Etiopljanina. Nije nešto reprezentativno i atraktivno, ali „koliko para – toliko muzike“. Za trkače i trkačice s A-olimpijskim normama (ispod 2:12 i 2:36), nagrada za prvo mjesto morala bi ipak biti u rangu kojih 5-10 tisuća eura, s tim da ni ostale ne smiju biti zanemarive. A za dobiti na stazu Afrikance koji trče ispod 2:10 (žene 2:30) trebalo bi zavući ruku u kesu još dublje, čak i više nego na bilo kojem talijanskom maratonu, jer pobjeda i rezultat u Zagrebu i primjerice u Padovi nemaju istu težinu. Jedina šansa da u dogledno vrijeme na zagrebačkom maratonu gledamo šou u boji je konstantan rast broja odličnih afričkih trkača nastanjenih u Europi, pa da se onda nešto prelije i na našu stranu. Jer sportska doktrina nam je takva, da se za jednog Mandžu (koji ususret odlučujuće reprezentativne utakmice nad kojom strijepi nacija banči do sitnih sati na cajkama) lako nađe 100,000 eura mjesečno, dok za jednog maratonca jednom u godini se ne može naći 10 puta manja svota za jednu vrhunsku atletsku predstavu koju neposredno (i besplatno) može na ulicama pratiti cio grad.
Još uvijek smatram da organizator nije smio ukinuti poseban nagradni fond za domaće maratonce, pod izlikom da oni to svojom kvalitetom ne zaslužuju. Slažem se da domaće kvalitete nema, ali s ovakvim pristupom je neće ni biti. Zagrebački maraton mora biti perjanica cestovnog trčanja u Hrvatskoj i treba raditi na tome, biti dio pokreta i aktivno sudjelovati u njemu, stimulirati naše najbolje trkače, kakvi jesu da jesu, da nastupe na njemu i da se međusobno natječu za svoj dio kolača, a na da kalkuliraju na temu „kolko je došlo Rusa“.
Mediji
Nešto zastupljenije nego prethodnih godina, što znači da se ipak pokreće. Koraci nisu veliki, izvještaji i najave su iz prastarog komunističkog doba, tipa “nastupilo je toliko i toliko, pobijedio je taj i taj”, i najveća je sreća ako se pritom nisu radili uobičajeni tipfeleri. Ono pravo predmaratonsko medijsko nabrijavanje nećemo tako skoro dočekati… koja stranica više u Večernjaku i to je to. Da kojim slučajem ne trči Milan Bandić, bilo bi (barem) za upola manje izvještaja, reportaža itd. Ali to je naša realnost i tu pomoći nema, sve dok god nam je zanimljivija Mamić trakavica od kraljevske discipline kraljice sportova.
Vrijeme
Iako je naoko izgledalo da su vremenski uvjeti idealni, ustvari su bili daleko od toga. Najavljivani sjeverac je zakasnio 24 sata, a da je došao u pravo vrijeme mogao je zaustaviti harač juga i vlagu u zraku spustiti na prihvatljivih 50-70%, umjesto velikih 94%. Zagreb je grad na podzemnim vodama i učestalost visokog postotka vlage u zraku je velika, i samim time je broj dana „idealnih za rezultat“ smanjen na minimum. Osim toga, razvoj situacije je bio nepovoljan. Kiša je prestala taman pred početak trke, a uskoro se pojavilo i sunce koje je dodatno evaporiralo zrak s asfalta i otežavalo trčanje (posebno za učesnike maratona) i po kvadrima ljepilo osjećaj težine (ustvari, nedovoljan dotok i opskrba kisikom u radnim mišićima nogu). Nepovoljni utjecaji visoke vlage su upravo proporcionalni fizičkoj spremi, znači da su problemi manji ako ste spremniji (ili barem napucani epom ili cerom, tj. da imate nedozvoljeno visok broj hemoglobina u krvi). Trkači uglavnom zanemaruju loše vremenske uvjete prije trke (i ne preračunavaju negativan efekt u minute), ali se zato na njih strasno obrušavaju poslije trke, tražeći (uglavnom) u njima razloge pucanja i slabijih rezultata od očekivanog.
Rezime
Sve u svemu, još jedan (mali) korak naprijed u zaostajanju, ne pred Berlinom, Amsterdamom, Bečom i sličnom europskim mega-maratonima, nego već i pred vrlo bliskim Radencima, Budimpeštom, Ljubljanom, Trevisom, pa čak bih rekao i Beogradom. Problem je samo u tome što ih mi stižemo malim, a oni nam bježe divovskim koracima. Međutim, ako svedemo priču na nacionalni nivo, ovo je daleko najjača, najmasovnija i najbolje organizirana trka u Hrvatskoj, što na kraju krajeva i odgovara veličini Zagreba spram ostalih hrvatskih gradova.
Sljeme
Naši su članovi pokazali da smo još uvijek najbolji klub u Hrvatskoj. Imali smo najbolju mušku i najbolju žensku ekipu, čak i bez naših najboljih maratonaca Antonije i Hrvoja, imali najviše i najglasnije navijače uz stazu, te dali najviši doprinos u organizaciji trke.
U rezultatskom smislu junak dana je bio Daniel Katalenić, koji je otrčao odličan maraton za 2:44:37, te popravio svoj osobni rekord za punih 5 minuta (Ferrara 2008 – 2:49:24). Zadnjih par maratona mu nisu baš sjela najbolje, pa se odlučio za nešto rezerviraniju taktiku od uobičajene „grlom u jagode“. Treninzi su pokazali evidentan napredak i mogućnost rezultata čak i ispod 2:40, na što je upućivao jedan od njegovih zadnjih treninga (8 x 1000m po 3:15, s pauzama od 2′, na vrlo niskom pulsu od 165). Prolaz na polumaratonu 1:21 mu je ipak bio malo prebrz u odnosu na dogovorenih 1:23, ali 2 minute pada u drugom dijelu se uvijek smatralo „idealizmom“. Osim njega, Željko Dugić i Dejan Petrović su se također spustili ispod 3 sata, ali sa zaostatkom od 2-3 minute na predviđeni rezultat (2:55) i trenirani tempo, ali to isto spada u domenu loših vremenskih uvjeta i prihvatljivog pada od 2-3 minute u drugom dijelu. Osim toga, Pinky je svoj osobni rekord popravio za 13 i pol minuta, što je veliki napredak za nivo od 3 sata. Veronika je, samo dva tjedna nakon maksimirskih 125km, otrčala fenomenalnu trku u maratonu, s dvije identične polovine (1:34:12 + 1:34:18 = 3:08:30!!) i bila jedina maratonka bez pada u drugoj polovici trke. Oduševila je i naša Riječanka Ana Župić, koja ne trči tako često i ovo joj je prva trka u Zagrebu. S novim PB u maratonu (3:17:18), ulazi u vrh ženske trkačke scene, a uskoro bi mogli dočekati i njezin proboj u elitni polumaratonski klub „ispod 1:30“. Osim četvero novih osobnih rekordera (Danijel, Pinky, Ana, Saša Sladoljev 3:54:44), imali smo i osam debitanata na maratonu, pa pođimo redom: Mato Šapina (3:03:16) je ujedno postao i jubilarni stoti član kluba koji je završio maraton; Neven Andrijašević (3:07:54); Dino Mileta (3:41:05); Damir Fröszel (3:42:17); Orsat Franković (3:43:28); Igor Lisac (4:00:26) Zoran Obradović (4:03:4) i Slaven Novak (4:08:51). Na klupskoj rang-listi je došlo do izvjesnih pomaka, a najvišlji napredak je napravila Ana i uvrstila se na četvrto mjesto, te Danijel na šesto. Ukupno je 18 članova kluba trčalo maraton.
U polumaratonu smo imali dodatnih 17 predstavnika, a petoro članova je postiglo svoje nove osobne rekorde: Slivia Šumberac (1:48:11), Dunja Bua-Maričević (1:53:33), Spomenko Pangracije (1:25:30), Željko Šaronja (1:41:26) i Damir Rogina (1:53:18).
Pjesmejkeri u trci su bili naši članovi: za 3:00 je tempo diktirao Mato Šapina (na kraju kad je ostao sam malo iscurio i došao na 3:03:16); za 3:30 je vodio Bodo Schwebcke i poslovičnom njemačkom preciznošću doveo svoju grupu (u kojoj je isto ostao sam) na 3:29:28; a zeca za 4:00 je glumio Igor Lisac i svoj posao obavio bez greške (4:00:26). Treba reći da na maratonima uloge pejsmejkera dobivaju uglavnom iskusni i stariji maratonci koji imaju izvjesnog staža u maratonima (i godinama). Ovog puta su se tog nezahvalnog posla primila dva maratonska debitanta (Šapina, Lisac), s prosjekom godina 24!! Posebno je teško naći pejsmejkera za 3:00, jer bi to u pravilu trebala biti osoba koja može trčati ispod 2:50, a takvi kod nas već predstavljaju nešto, jbg i nažalost.
Zajednički treninzi utorkom će se do daljnjeg održavati utorkom od 18:00 (okupljanje kod kapljice). Znači, nema promjene termina zbog ranijeg mraka, ali ukidamo akademsko čekanje od 15′, što znači da se kreće odmah, i svi skloni kašnjenju trebaju se postaviti kao da trening počinje u 17:45. Tako će biti do kraja listopada, tj. završetka kros-lige. Nakon toga uvode se i treninzi četvrtkom.
Treninzi su otvorenog tipa, dobrodošli su svi individualci i članovi ostalih klubova. Na treninge u pravilu dolazi više od 20 trkača, koji se raspoređuju po jakosnim grupama, tako da je trenutna (ne)pripremljenost nevažna. Treninzi su stručno vođeni i zabavni, čemu najbolje svjedoči donja fotografija s posljednjeg.
Obogaćena statistika s Forrest Gumpa s dva excel fajla. U jednom je tabela s učincima trkača u svakom pojedinom satu – FG2009-po-satima, relativno (ne)precizna jer je rađena na osnovu broja krugova; a u drugom je poredak iz sata u sat – F- 2009-poredak-po-satima, apsolutno precizna.
Maksimirski park je protekle subote bio poprište nesvakidašnjeg trkačkog događaja, 12-satnog ultramaratona. Na hrvatskoj trkačkoj sceni nedostaju ultre iz te kategorije natjecanja, gdje je vrijeme unaprijed određeno, a trkači unutar zadanog vremena skupljaju dužinu, tj. što više kilometara. U svijetu ima puno takvih natjecanja, od 6-satnih do 48-satnih ultramaratona, a nekako najelitnija trka je na 24 sata.
Maksimirska 12-satna ultra pod imenom „Forrest Gump“ je održana 3 puta u zadnjim godinama proteklog stoljeća (98, 99, 00), nakon čega je ugašena kada se za četvrto izdanje prijavilo samo 9 učesnika. U međuvremenu nam je trkačka zajednica dobila na masovnosti, a Forrest se nije prestao prepričavati u novom stoljeću, pa se ekipa iz Sljemena odlučila na „revival“… i pogodila u sridu! Dvadeset i šest trkača je nastupilo u individualnoj i još dodatnih 37 u štafetnoj konkurenciji, što u potpunosti opravdava oživljavanje gospodina Gumpa. Prevedeno u dužinu, Maksimirom se tog dana službeno pretrčalo 3454 kilometra, dakle moglo se, primjerice, doći do Meke u Saudijskoj Arabiji.
Teret financijske opravdanosti su pak podnijeli svi učesnici, jer se cijeli projekt izfinancirao isključivo od startnine učesnika, a klub Sljeme je praktički poslužio kao servis u realizaciji priče. Naime, medalje, majice, maserska služba i okrepa su se morali platiti, a svojim privatnim poznanstvima je osigurana hrana i piće, dok je na volonterskoj osnovi odrađeno suđenje, obrada, foto i web servis. U provedbi natjecanja je učestvovalo više od 30 entuzijasta, od kojih je većina i učestvovala! Ali to je takav tip trke, gdje ima više nego dovoljno vremena za bavit se i organizacijom i natjecanjem! Konkretno, štafetari su u pauzi kada nisu trčali mjerili vrijeme, kuhali, pekli, točili, dodavali, označavali, kupovali, nosili, čistili, prali, slikali, apdejtali…
Težište organizacije, suprotno mojim osobnim uvjerenjima (ali jbg, takav je tip trke), je bačeno na hranu. Morali smo osigurati da trkačima na stazi ne fali doslovno ni ptičjeg miljeka. Glede toga, cijeli dan se nešto kuhalo i peklo na roštilju, pa je na meniu bilo: gulaša od veprovine, tjestenine s tunjevinom, brancina, kotleta i kobasica na žaru, te raznih bezimenih torti i kolača koji su se oteli kontroli, uz standardnu okrepu uz stazu (banane, limun, šećer, čokolada s rižom, grožđe, čajni kolutići, napolitanke, jogurti, suhe smokve…). Od tekućih derivata, tijekom cijelog dana je bilo ISO-sporta, Cedevite, vode i nekoliko gajbi žuje. Po završetku trke, ultraši su se poput termita obrušili na ostatke, tako da ama baš ničeg nije ostalo – a da nitko nije kući otišao gladan ili žedan.
Nije bila jednostavna kao onih godina. Dva puta se u krugu od 2600 metara zašlo u brdski dio Maksimira, što je imalo svojih loših, ali i dobrih strana. Loše su, naravno, usporavanje i dodatno umaranje kvadri na usponima, mada i spuštanje, pogotovo u zadnjoj fazi trke, nije nešto što veseli. Dobra stvar je pak u tome, što se na taj način nekako ipak rastereti osnovna trkačka grupa mišića i prenese barem mali dio posla na sporedne podgrupe. Ukupna visinska razlika po jednom krugu je pišljivih 26 metara, znači neprimjetnih 1%, međutim, igra velikih brojki donosi na vidjelo pravu istinu. A to znači da su se, primjerice, svi oni koji su sakupili 80 i više kilometara dužine, usput popeli i na Sljeme, dok se pobjednica Veronika popela i spustila na i sa Sljemena i pol!
Više od 90% staze je bilo u hladu, što nije bilo za zanemariti u srednjem dijelu trke, kada je sunce okomito pržilo po trkačima, jer je razlika između hladovine i osunčanog dijela viša od 10°C, što uzima svoj danak u dehidraciji. Kružilo se oko tri maksimirska jezera, i to ima svojih dobrih strana u hlađenju i ambijentu. Jedino je gužva na dijelu staze oko ZOO-a sredinom dana bila iritantna (i tjerala trkače na slalom, tj. dodatne metre), ali smo zato barem bili primijećeni. Svaka tri sata mijenjan je i smjer trčanja, što je pozitivno utjecalo na trkače s fizičkog, ali i mentalnog aspekta trke.
Trka
Startalo se u 8 ujutro, kada su u parku obitavali samo duhovi. Nekolicina trkača nije ni došla na start, ali nema veze, u trku se može ući kad je kog volja (ili kad se probudi). Lagani uvod po ničim ne pokazuje da je to trka, već da je jedan standardni grupni trening jutarnjih jogging fanatika. No, kako je vrijeme odmicalo, atmosfera se dizala iz sata u sat. Prvo su zakuhali štafetari, jer su nakon pola dana čak četiri vodeće ekipe bile sve unutar jednog kruga i ni jedna nije htjela popustiti, tako da se ušlo u opaki fajt. Negdje u 8. satu je i Veronika prestigla dotad vodećeg Slovenca Miru Režonju i dodatno dolila ulje na vatru. U kasnim popodnevnim satima Havaševoj ekipi iz Čakovca stiže pojačanje u liku Martine Bezek, koja je svojim nastupom uveselila i oduševila sve prisutne i na kraju donijela prevagu svojoj štafeti u konačnoj pobjedi od samo 200 metara razlike ispred drugoplasirane ekipe VUM (Vrisak umiruće muhe).
Jedan od najiskusnijih naših maratonaca, Frano Kršinić (prisutan na sceni preko 30 godina), usred trke odlazi na krstitke, te se nakon savjesno obavljene obiteljske dužnosti, vraća u Maksimir i odrađuje drugi dio i ukupno kompletira 61,5 kilometar.
Pavao Vlahek je doveo 13 svojih članova iz triatlon kluba „Međimurje“, koji su se ludo zabavljali i trčali doslovno cijeli dan, te ukupno sakupili preko 500 kilometara, od kojih sam Roberto Setnik u individualnoj konkurenciji 103,7. Imali su i jedinu čisto žensku štafetu pod najoriginalnijim imenom „Trde puce“ (osobno sam im uručio medalje prilikom proglašenja i usput ih, radoznalosti i provjere radi, isprepipao i bogmeš je… se su trde!). Puce su na kraju muški odradile svoj posel i potamanile 126,8 ukupno kilometara i nepoznati broj piva!
trde puce
No, pravi urnebes na stazi je nastao u zadnjem satu. Trkači su tada usmjereni na mali krug od 700 metara, a atmosfera se užarila do usijanja. Odjednom su svi protrčali ko sumanuti, pa smo dobili na kraju pravo atletsko nadmetanje, štafete su mijenjale svoje izmjene nakon svakog kruga, praktički svake 2-3 minute, a trčalo se kao da je u pitanju finalna štafetna trka 4X400 na olimpijskim igrama. Špalir navijača u ciljnom prostoru se također popalio do jaja i ultraši su tada definitivno pukli. Kao da nisu u svojim nogama imali 11 i kusur sati trčanja (i Sljeme), svi su se razletjeli stazom kao da je upravo startala trka na 3km?! Nevjerojatnih pola sata u mraku Maksimira nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim. Dva dana nakon trke, još uvijek nemogu maknuti svoje misli s tog dijela trke, a uopće ga nisam trčao. Onda si ne mogu ni zamisliti kako su ga proživjeli oni koji jesu.
Veronika
Na kraju poseban pasus moram posvetiti Veroniki, koja nas je puno puta znala oduševiti svojim nastupima u proteklih 8 godina, ali ovaj Forrest je nešto potpuno vanserijski, i zbog ukupnog rezultata, i zbog načina na koji ga je ostvarila. Kao prvo, konačno je u Hrvatskoj jedna žena pobijedila na trci ispred svih muškaraca (inače, Veronika je već par puta bila dosta blizu tome na planinskim trkama i trekinzima, osvojivši nekoliko drugih i trećih mjesta), što je samo po sebi već kuriozitet. Drugo, otrčala je trenutno najbolji rezultat godine u svijetu u ovoj disciplini, što se još nikada nije desilo u našoj atletici, naravno, ako izuzmemo tehničke discipline (Blanka i Brklja). Rezultat nije služben pa samim time neće biti ni priznat, ali je postignut na teškoj i sporoj stazi, pa nema sumnje da Veronika na dugim disciplinama ultre sasvim sigurno pripada samom svjetskom vrhu (što ćemo uskoro provjeriti na jednoj priznatoj stazi u vrhunskoj konkurenciji). Treće, otrčala je u konstantnom tempu cijelu trku, bez ikakvih znakova krize ili pada, čak što više, ubrzavala je u drugom dijelu (60km u prvoj polovici + 65km u drugoj). Zafalilo joj je 1400 metara da kompletira tri maratona, od koji je samo prvi bio preko 4 sata (4:09), a sljedeća dva ispod. Stoti kilometar je prošla za 9:35, i nastavila dalje u još jačem ritmu do kraja, digavši tempo na 5:45/km?! Sve u svemu, svi smo svjedočili jednoj vrhunskoj predstavi na svjetskom nivou.
A što je Veronika radila u nedjelju, dan poslije? Ujutro je odmah htjela otići na trening, što joj nisam dozvolio, pa smo se posvađali oko toga. Onda se biciklom odvezla u Maksimir, još jednom prošetala stazom i pokupila markacije (osim dvije koje nije mogla dohvatiti). Onda je popodne ponovo tražila da ide na trening, pa sam joj za nagradu (i pomirenje) – dopustio, jbg. Ove godine još nije imala slobodan dan…
Rezime
Ultramaratoni ovakvog tipa su nemjerljivo iskustvo u životu svakog trkača. Trka koja će svima koji izdrže do kraja promijeniti spoznaju o trčanju, a bogami i životu općenito. Mislim, maraton je strašna stvar, ali ne nudi ni 10% onoga što nudi vremenska ultra, kada ne znaš gdje je cilj i koliko ima do njega. U usporedbi s fizičkom patnjom i moralnim dilemama jedne ovakve ultre, maraton izgleda kao osvajanje Sljemena spram Mt Everesta. U maratonu, spreman ili ne, rikneš tamo negdje u tridesetim kilometrima, nekad prije, nekad kasnije, popušiš 15-20 minuta i kakti iscrpljen uđeš u cilj. Ovdje ima sasvim dovoljno vremena da upadneš u bezbroj različitih kriza i da izađeš iz njih, te prođeš usput kroz razne terase svijesti. Ovdje fizika, kemija i matematika nemaju svoje znanstveno uporište, i ako zaista želite saznati što je s one strane pravog trkačkog zida i kako izgleda jedan pravi obračun sa samim sobom, prijavite se (i završite je) za jednu pravu vremensku ultru. Priliku za to ćete imati već sljedećeg proljeća na 5. po redu ultramaratonu Forrest Gump!
