Na početku novog zimskog ciklusa natjeravanja od Lagvića do vrha okupilo se 98 učesnika, impozantna, ali ne i rekordna brojka. U dosadašnjih 8 zima smo imali čak pet prebačaja preko stotke:
115 (19.11.2006.)
108 (06.12.2009.)
106 (14.01.2007.)
105 (26.11.2006.)
103 (22.11.2009.)
Nova zima je donijela još jednu novost – kategoriju planinskog trčanja, koju smo zbog kratkoće naziva i zbog staze po kojoj se trči prozvali Mrcina (mada po njoj ide i kategorija Nordic). Garmin je u trci pokazao da je ta staza dugačka 5.22km, ali pri takvom nagibu uvijek pokazuje manje 10-15%, tako da je prava dužina vrlo blizu 6km. Što bi dalo prosječan nagib od nekih 12%.
U cestovnoj konkurenciji, na stazi dugačkoj 9.2km, prosječnog nagiba 7.4%) je nastupilo 55 trkača, a pobijedili su Damir Rogić (45:14) i Veronika Jurišić (51:20). Čak 7 prvih trkača ispod 50 minuta, što je dobro, obzirom da je tek prvo kolo i da nas je oprala dobra južina.
Na Mrcini 29 ljudi, a prve pobjede u ovoj konkurenciji (automatski i rekorde staze) upisali su Aca Ortynski (42:17) i Tadeja Krušec (57:05). S obzirom da je Kravojed Marko u Amerika, eventualni rekorderi ove godine bi morali se spustiti (ne puno) ispod 40 minuta.
U Nordicu samo 17 učesnika, a pobijedio je najstariji učesnik trke Borko Prvan s rezultatom 47:58 (btw, stariji za 10 godina od sljedećeg najstarijeg). No, njegov rezultat ove nedjelje ipak nije bio najvrijedniji. 73-godišnji Frano Katić (inače pobjednik lige prije 2 sezone) je u cestovnoj trci dotrčao na vrh za 1:01:57, te odmah istakao svoju kandidaturu za pobjednika lige.
I za kraj Lagvitrek. Čak 42 trkača (iz sve tri konkurencije) je produžilo svoju trku nazad do grada tražeći usput 3 kontrolne točke (na potoku Trnava u Kaptolskoj šumi, na vrhu Strmopeć kod Bačunskog sedla i na potoku Medvešćak na početku Leustekove staze). Ukupna dužina tog dijela, pod uvjetom da se nije previše lutalo, je iznosila oko 15km, što je u kombinaciji s prethodnim dijelom davalo približnu dužinu polumaratona (a cestovnjacima čak i preko 24km).
Pobjednik Lagvitreka je Domagoj Marušić, koji je na taj način potvrdio i osigurao ukupnu pobjedu u prvoj Zagrebačkoj Trail-Trophy ligi (koja ukupno ima 12 trka, od čega po 4 krosa i trekinga, 2 planinska maratona, te po jedan of-road polumaraton i jedna planinska trka). Za ukupnu pobjedu ZTT-a u ženskoj konkurenciji moraćemo pričekati zadnje kolo (Japtrek, 05.12.), a u konkurenciji su Veronika Jurišić i Tadeja Krušec.
Staza Lagvitreka je uglavnom bila trkačka, mada je Spaso Mutavski htio malo zakomplicirati stvar i prvu kontrolu spustiti još niže po Trnavi prema Markuševcu, ali sam je ipak izvuko malo više blizu makadama, jer je ionako već bilo problema kako i doći do makadama (nekadašnja staza starog Sljemenskog maratona). Ostale dvije kontrole su bile relativno lagane i do njih se moglo doći vrlo jasnim i obilježenim planinarskim stazama, čak bez neke potrebe za kraćenjem. Ženska pobjeda za Jelenu Brezak, vrijednija tim više što je sama lutala šumom i skupljala kontrole. Dosadašnji pobjednici Lagvitrekova:
2006: Veronika Jurišić / Goran Murić
2007: Veronika Jurišić / Nenad Lovrec
2008: Veronika Jurišić / Mladen Čižić
2009: Tadeja Krušec / Nenad Lovrec
2010: Danijel Marušić / Jelena Brezak
Dobra i zanimljiva trka je rodila ideju da još koje kolo Lagvić lige obogatimo s downhill trekingom, a to bi moglo biti sljedeći put npr 12.12., kada ćemo uvesti i starosni hendikep, pa da vidimo čija majka crnu vunu prede, ili kako bi Borko reko – gdje pes pizdu nosi!
Nakon trke i više nego skromnog proglašenja u kojemu su najbolji s Lagvitreka nagrađeni maslinovim uljem, upriličena je sve samo ne skromna tombola. Glavni zgoditak, Sector vuricu Mountain Master, vrijednu cca 3000 kuna, osvojio je glavni klupski gnjavator Dimmy. I onda neka neko kaže da ima pravde na ovom Svijetu.
Premda mnogi nisu vjerovali, Gebre je to našao u sebi i uspio pobjediti na New York Marathonu! Ali avaj, …. drugi Gebre. Ne Haile Gebrselassie, aktualni maratonski rekorder i jedan od najvećih ikad, već Gebre Gebremariam (obožavam etiopska imena, ima dosta ponavljanja i varijacija na zadanu temu), još jedan maratonac (od danas, budući da mu je ovo prvi) iz nepreglednog niza nadljudskih trkača s etiopskih visoravni.
Naime, imao sam najozbiljniju namjeru pratiti maraton na telki od početka do kraja. No, zahvaljujući obilnom, izrazito nevegtarijanskom ručku i određenoj količini portugisca, dok su maratonci još jezdili Brooklynom (dakle prva polovina maratona) oči su mi se sklopile. Posljednje čega se sjećam da je lik u žutoj majici s natpisom Gebre bio na čelu vodeće skupine.
Nakon nekog vremena, probuđen dahtanjem svog psa u lice, vidio sam lika u zelenoj majici s natpisom Gebre na čelu. Nakon određenog vremena provedenog u procesiranju tih informacija došao sam do zaključka da je to neki drugi Gebre. I ustinu, pokazalo se da se radi o već spomenutom Gebremariamu. Budući da ne raspolažem s Jankovim fondom znanja i statističkih podataka, niti sam pasionirani pratitelj atletike na tv-u, za dotičnoga sam prvi puta čuo. Uostalom, tko bi popamtio sve etiopske (i/ili kenijske) trkače koji su sposobni napraviti vrhunski rezultat?
Normalno da priča o nadljudskim dugoprugašima ne bi bila potpuna bez susjedne Kenije, koja je ovaj put dala drugog (Emmanuel Mutai), trećeg (Moses Kigen Kipkosgei), petog (James Kwambai) i devetog (Abel Kirui) finišera, kao i pobjednicu ženskog dijela maratona, Ednu Kiplagat.
S trkačkog aspekta, muška trka nije mi bila posebno zanimljiva, budući da je Gebremariam negdje na 35 ili 36 km otkačio Mutaia i laganim dugačkim korakom otrčkarao do cilja. Više volim kada se naganjaju i kolju do kraja. Ako je osim ispadanja Gebrselassia na 16oj milji, bilo još nešto zanimljivo dok sam spavao, molim da mi javite.
Kad smo već na toj šesnaestoj milji, vrijedi spomenuti da sam se i ja prošle godine u New Yorku ozlijedio baš na njoj. Gebre, ja, to očito nije slučajno.
Ženska trka mi je bila zanimljivija, prvenstveno jer sam se probudio baš pred finiš. Čini mi se da se vodeća skupina cura držala zajedno dosta dugo. Za vrijeme mog već spomenutog odmora, stvari su se iskristalizirale. Na čelu je ostala skupinica od tri cure. Amerikanka Shalane Flanagan i dvije Kenijke, Edna Kiplagat i Mary Keitany. Oregonka Shalane je izgledala prilično opasno, no s gazelama se nikad ne zna. Ili baš naprotiv, uglavnom se zna. Tako je bilo i ovaj puta. Prvo je Keitany bacila fintu kao da će je preći, i kad se Flanaganka još malo zapuhala, Kiplagat je pružila korak i počela ubrzavati. Keitany ju je još neko vrijeme pratila, ali se pritom umorila, pa je završila treća.
No priča o NYC Marathonu nikad nije samo o vodećima. Rekao bih da je ovaj puta glavna faca bio Edison Pena, čileanski rudar koji je zajedno sa svojim kolegama bi zatočen dva mjeseca u rudniku. To je vrijeme očito koristio za “kondicione pripreme”, jer je svaki dan zatočenja u rudniku trčao. U New York je stigao u avionu s 246 drugih rudara, a na areodromu ga je dočekao Haile Gebrselassie. Nakon maratona, kao pravi Elvisov fan, ide u Graceland. Zahvaljujući preopterećenosti servera (c-c-c, ni Ameri nisu što su nekad bili) nisam uspio ustanoviti da li je uistinu uspio istrčati maraton. Uostalom, tko bi mu zamjerio da i ne istrči. Nije on Renata.
Stjepko je lani bio u New Yorku, a evo kako se proveo:
New York nam se iz aviona nije ukazao u punom sjaju. Bio je zavijen u niske oblake i rominjajuću kišu i iz aviona se vidjelo tek par sto metara promočenog aerodroma JFK. Premda, većinu putnika u Lufthansinom avionu su više mučile turbulencije u prilazu pisti nego jadan pogled kroz prozore. Kada se avion napokon zaustavio i kada smo ušli u aerodromsku zgradu, ponadao sam se da su stvari krenule na bolje. No očekivalo nas je još trosatno čekanje u redu za kontrolu za ulazak postterorističku Ameriku (jedina utjeha nam je bila ta što smo čekali u redu sa svim neameričkim državljanima, ne samo s istočnoevropskim i bliskoistočnim kao obično).
No, ne vjerujem da postoji maratonac koji ne bi čekao i tri dana da bi došao na njujorški maraton. Sigurno su i berlinski, bostonski, čikaški i londonski maratoni super, zabavni, uzbudljivi, sigurno su i tamo deseci tisuća trkača i stotine bendova uz stazu i sigurno su i oni besprijekorno organizirani. Ali samo ime New York je magično, New York je grad za koga svi misle da im je poznat i njujorški maraton je ipak Sveti Gral prosječnom maratoncu.
Kada je otpala klupska verzija odlaska u New York, moja bolja polovica i ja smo odlučili likvidirati štednju koja se u neodredivoj budućnosti uz pomoć viših sila trebala pretvoriti u novi auto i s tim novcem provesti nezaboravan tjedan u NYC. Našem starijem sinu poklonili smo odlazak u New York za rođendan, a i moji roditelji su se odlučili postati dio mog „support team“-a.
Ukupno je iz Hrvatske na maratonu nastupilo 25 trkača/ica, a iz Sljemena petero, Lucija Ivas, Petra Podnarčuk, Tomislav Kiš, Bodo Schwebke i ja. U petak prije maratona bio je sazvan i klupski sastanak u Greenwich Villageu, na koji smo se odazvali samo Bodo i ja. To nas nije spriječilo da popijemo par piva i poslušamo dobar blues.
New York i predrasude
Što napisati o gradu kojeg su svi vidjeli bezbroj puta u bezbroj filmova, o kojem svi imaju neko mišljenje, bili u njemu ili ne? Ja ću početi sa svojim predrasudama:
New York je grad užurbanih, neljubaznih ljudi. Djelomično krivo. Njujorčani su usitinu užurbani, no vrlo pristojni. Praktički je nezamisliva situacija da vam netko pusti vrata na nos ili da vas gurne ili vam prepriječi put, a da vam se ne ispriča. Budući da su pločnici krcati, to se svodi na beskrajno slušanje „I’m sorry“ ili „Excuse me“. Posebno napominjem da u tjedan dana nisam čuo NITI JEDNU PSOVKU.
U New Yorku nije sigurno hodati noću. Prema mojem iskustvu, krivo. Istinabog, u New Yorku smo se zadržavali samo na Manhattanu, ali nismo se ni na koji način neugodno ili nesigurno osjećali. Po noći smo se vozili i podzemnom željeznicom i nismo doživjeli nikakve neugodnosti.
New York je zbog mnoštva ljudi i gustog prometa prljav i smrdljiv. Krivo, potpuno. Pločnici su potpuno čisti. Nije baš da bih jeo s poda, ali se vrlo teško vidi papirić na podu. Također, nisam zapazio da je itko pljuje na pod, što je inače omiljena zabava mojih sugrađana. Premda je grad prepun automobila (uglavnom žutih taksija), zbog kvalitetnih benzinskih motora i vjetra koji stalno puše, zrak je prilično čist. Najviše ga zagađuju prodavači kebaba i hot dogova koji peku svoje proizvode na svakom uglu.
New York je bučan. Točno. Stalno se čuju sirene, uglavnom hitne pomoći i vatrogasaca (na koje Njujorčani imaju poseban fetiš), a povremeno i policajaca. Sirene imaju tri stupnja: bučne, užasno bučne i neopisive. Osim toga, ogromna količina ljudi na ulicama u svako doba dana osigurava općenito visoku razinu buke.
Što ima za vidjeti?
Krivo pitanje, posve. U New Yorku nema čega nema. Mi smo u New Yorku bili osam dana (od toga nam je jedan dan otpao na maraton) i to je po meni minimum potreban da se stekne barem djelomičan uvid u ono što New York nudi, i to kao običnom turistu srednje ili niže kategorije. Što nudi onima viših platežnih mogućnosti mogu samo zamišljati.
Kao prvo, šetnja tim gradom je doživljaj sam po sebi. Spektakularni neboderi svih arhitektonskih stilova, izmješani s niskim kućama iz nekih prošlih vremena, široke avenije prepune žutih taksija i crnih Lincolna, prelijepi Central Park, prebogati Upper East Side, nametljivi Financial District, šarmantni Greenwich Village i Gramercy (da nabrojim samo neke) pružaju užitak za oči. Ono što pomaže uživanju u šetnji je činjenica je da zbog pravokutne organizacije ulica u većem dijelu grada snalaženje u gradu vrlo jednostavno. Samo u najjužnijem i najstarijem dijelu grada čovjek (turist) treba posegnuti za kartom da bi se orijentirao.
Kulturna ponuda je sigurno najbolja na svijetu. Tko nije čuo za Metropolitan Museum of Art, MoMA-u, Guggenheim, Broadway i off-Broadway, Lincoln Center ili Metropolitan Operu, očito kulturi i ne pridaje neki značaj. A tu su i „umjetnička“ četvrt Chelsea s masom galerija.
Što se tiče nas, osim maratona po Metropolitan Museum of Art (nakon kojega duuugo neću posjetiti neki muzej), uspjeli smo još otići na jedan blues koncert u Greenwich Village i predstavu Chiccago na Broadwayu. Imali smo još namjeru otići na koji koncert i/ili kazališnu predstavu, ali danak cjelodnevnim bauljanjima po gradu i jet-lageu je bio totalni umor u 8 navečer.
Glede sportske ponude, ni tu ničega ne nedostaje. No kada čovjek otvori stranicu New York City na Wikipediji i pogleda pod Sports vide se tri slike koje prikazuju najveće njujorške sportske događaje ili klubove: NY Yankees (baseball), US Tennis open i NYC Marathon.
Njujorčani jednostavno obožavaju trčanje. Ujutro kad sam išao trčati u Central Park vidio sam barem tisuću trkača. Odmah sam se sjetio svog Maksimira u kojem sam sretan ako ujutro vidim desetak trkača, i to vikendom. Osim Central Parka trče i uz Hudson, East River, u svakom parku ili parkiću ili jednostavno po cesti. Dan nakon mratona stalno smo viđali ljude ponosno okićene sudioničkim medaljama s maratona. Kada sam na dan maratona u 5 ujutro išao podzemnom na maraton, poveliki crnac (meni kao mršavom bjelcu izgledao je kao križanac Mike Tysonna i Ving Rhamesa) zgrabio mi je ruku i počeo njome mlatarati čestitajući mi i tvrdeći da će i on jednog dana istrčati maraton. Ostao mi je u ugodnom sjećanju, išćašenom ramenu usprkos.
Šoping
New York je sigurno i inače izvrsno mjesto za šoping, zbog ogromnog tržišta i oštre konkurencije, ali trenutno ga niski dolar čini jednostavno fenomenalnim. Obično svoju bolju polovicu pokušavam odgovoriti (uglavnom neuspješno) od kupovine, ali ovaj puta sam se i sam prepustio šopingiranju. Kada bi mi neki proizvod zapeo za oko pretvorio bih njegovu cijenu u kune (znači pomnožio s 5), nasmijao se i izvadio karticu (sada sa zebnjom očekujem 15-ti). Kako i ne bih kada je npr. u Gapu ili Levisu nemoguće naći hlače skuplje od 250 kn? Sada samo žalim za stvarima koje NISAM kupio.
Maraton
Sada napokon stižem i do glavnog razloga (ili možda povoda) odlasku u New York, čuvenog njujorškog maratona, pa ću iznijeti par osnovnih informacija.
Njujorški maraton je najveći svjetski maraton, ove godine ga je trčalo 43000 ljudi. Održava se od 1970. i ovogodišnji je bio jubilarni četrdeseti.
Trči se kroz svih pet gradskih okruga. Staten Island, Queens i Bronx su zastupljeni simbolično, a lavovski dio se trči kroz Brooklyn i Manhattan s ciljem u Central Parku.
Rekorde staze drže Tesfaye Jifar iz Etiopije s 2:07:43 u muškoj konkuranciji postignut 2001, i Margaret Okayo iz Kenije s 2:22:31 ženskoj postignut 2003. Ne vjerujem da će se skoro rušiti ti rekordi (pogotvo muški), jer su u međuvremenu na njujorškom maratonu zabranjeni „zečevi“.
Ove godine pobjedio je naturalizirani Amerikanac Meb Keflezighi s 2:09:15 i Etiopljanka Derartu Tulu s 2:28:52.
Od hrvatskih natjecatelja najbolji je bio Miroslav Jerković u muškoj konkurenciji s 3:24:21 i Želimira Kopecki s 3:25:35 u ženskoj konkurenciji.
Poseban je problem organizirati dolazak na start 43000 trkača i njihov prolazak kroz zakrčene ulice. Njujorčani su tome doskočili uz pomoć par trikova.
Prvi trik je da su zapravo bila tri glavna starta, uz dodatne startove za vrhunske maratonke i natjecatelje u kolicima (krivo bi ih bilo nazvati hendikepiranima, budući da projure stazom za sat i pol). Startovi su bili u 9:40, 10:00 i 10:20, a svaki start je još bio podijeljen na tri vala koji su se kretali različitim ulicama sve do četvrte milje.
Drugi trik se sastojao u tome da smo svi trebali doći debelo prerano u nešto što izgledalo kao sabirni centar za izbjeglice. Ja sam malo zakasnio i opet sam čekao preko dva sata na start (pod rominjajućom kišom, naravno). U sabirnom centru smo dobili i doručak (žemlja i powerbar) i „kavu“, a logorsku atmosferu obogaćivao je i razglas na kojem su se neprekidno vrtjele obavijest na šest jezika, kao i maratonci obučeni u raznoraznu staru odjeću koju smo bacili pred start.
Dotaknut će i svog trčanja, koje na žalost nije bilo baš onakvo kakvom sam se nadao. Zapravo, bilo je baš onako kako sam se bojao. Trčao sam 3:43:38 i s tim „osvojio“ 8528. mjesto. Stvar je u tome da već od kolovoza vučem nekakvu ozljedu (prenapregnutost) koja je zahtijevala mirovanje. Mirovanje zbog New Yorka nije dolazilo u obzir, pa sam trenirao ozlijeđen, a na samoj trci mi se na 15oj milji stvar pogoršala i prema kraju maratona bivala sve gorom.
Atmosfera na maratonu je neopisiva. Jedinstven je osjećaj trčati u masi ljudi koja se ni u jednom trenutku ne razrjeđuje kao na ostalim maratonima (ove naše s par stotina trkača u boljim slučajevima neću ni spominjati). Svih 42 km uz stazu stoje navijači i gledatelji i zdušno bodre trkače. Duž staze je bilo raspoređeno stotinjak bandova, zborova, dj-a i repera koji su dizali atmosferu. U Brooklynu imali smo priliku čuti i izvrstan gosspel zbor. Dolaskom do Central Parka atmosfera se još diže i oko i u parku atmosfera je usijana. Slijedi ulijetanje u cilj (ili uteturavanje, kako ‘ko), hostese svim trkačima stavljaju oko vrata lijepe učesničke medalje, dijele se termo-folije i tek tada slijedi prava muka. Ne može se, naime, negdje izvaliti i odmoriti, nego treba hodati do kamiona gdje se nalazi tvoja odjeća, u prijevodu još barem kilometar. Svakih toliko neko tresne na pod, no uigrane ekipe ih odmah stvaljaju na nosila i odnose.
Uvijek kad trčim u inozemstvu nosim majicu na kockice i ovaj puta je upalila. U Brooklynu sam imao jednog ili dva navijača, ali odmah na prelasku u Queens dva su vatrogasca koja su stajali uz stazu digli ruke i zavikali „Croatia!“. Nažalost kroz Queens se trčalo kratko, a i to što se trčalo bilo je uglavnom po mostu tako da nije bilo više navijača.
S prelaskom na Manhattan opet su se javljali navijači s „Croatia“, „Hrvatska“ i „Kako si?“. Usprkos bolovima koji su mi presijecali trbuh nisam si mogao dozvoliti da „prohodam“ u hrvatskoj majici. Toliko rodoljublja ipak još imam.
Na dan odlaska vrijeme je bilo puno ljepše nego prilikom dolaska. Kada smo uzletjeli s JFK-a puknuo nam je još jedan prekrasan pogled na ovaj jedinstven grad zbog vrijedi otrpjeti i desetosatno sjedenje u avionu i vize i američke carinike i skidanje cipela prije prolaska kroz detektor metala. U avionu smo se počeli baviti novom mišlju, kako i kada se vratiti u New York?
MJESTO: Sljeme (Šestine), početak poučne staze, 200m iznad restorana Lagvić
STAZA: Višestruka: prvi dio od starta do vrha na dva načina: cestom 9.3 km i nordic stazom 5.5 km. Drugi dio od vrha do pivnice Mlinarica u podnožju Sljemena cca 10-12 km, ovisno o izboru staze i postavljenim kontrolama. U prvom dijelu trkači koji se prijave za cestovni dio obavezni su koristiti isključivo cestu, a trkači koji izaberu nordic je ne smiju koristiti. U drugom dijelu svi su putevi, ceste i kratice dozvoljene. Također i žičara!
KONCEPT: Natjecatelji se prijavljuju u dvije grupe, po vlastitom nahođenju: cesta i nordic (za koji su obavezni štapovi). Start je zajednički u 10:00. Cestovnjaci trče po sljemenskoj cesti do vrha Medvednice (terasa Vidikovca podno TV-tornja), a nordijci sami biraju put do istog vrha, s tim da ne smiju koristiti cestu (osim što je jednom moraju preći), a i zašto bi kad su planinarski putevi kraći i brži? Na vrhu svi dobivaju kartu Medvednice s ucrtanim kontrolama koje moraju proći u drugom dijelu trke, na spustu ka pivnici Mlinarica, lociranoj u Prekrižju (jedna tramvajska stanica ispod Mihaljevca). Natjecateljima u nordicu se na kraju dodaje 5 minuta na ukupno vrijeme, koliko je otprilike brži prvi dio njihove staze u odnosu na cestu. Ako misle da je puno, neka idu na cestu. Na kontrolnim punktovima će biti naljepnice koje treba nalijepiti na drugu stranu karte kao dokazni materijal. Nema obavezne opreme, ali se preporučuje kompas i mobitel (u slučaju gubljenja).
NAGRADA: Sportski sat MOUNTAIN MASTER marke Sector, vrijedan 3000 kuna. Njega neće dobiti ni najbrži/a ni najljepša/i, već najsretniji/a, obzirom da će se u Mlinarici po završetku trke održati vrlo kratka tombola, a možda iskemijamo i neke utješne nagrade.
STARTNINA: 30kn. Za startninu se ne dobije ništa!
Prikupljena sredstva će se pravovremeno i sistematski ulagati za omasovljivanje društava liječenih alkoholičara.
MEĐUTIM: Na vrhu, prije, poslije ili za vrijeme podizanja karata svi natjecatelji će se moći okrijepiti: toplom kokošjom juhom, kamilicom i bijelim kuhanim vinom, te hrpom kolača, mukte! U cilju će svi natjecatelji dobiti od strane konobara jelo i piće, neograničeno i po vlastitom izboru… ukoliko im je što ostalo od startnine.
SATNICA:
Subota (06.11.), cijeli dan:
– Trkačko-trekerski EXPO marke Adidas i Nike u Avenue Mallu. Najnoviji modeli jesen/zima 2010 bez popusta za sve učesnike Lagvitreka (upozoriti prodavača na blagajni prilikom kupnje).
– Istovremeno istovjetan popust na štapove, kompase i čuturice u Iglu Športu.
– Pasta party navečer u restoranu Šestinski Lagvić. Svi učesnici mogu dobiti besplatnu vodu uz naručene špagete Bolonjez po promotivnoj cijeni (objasniti oberu prilikom plaćanja).
Nedjelja (07.11.):
– 8:45 – 9:55 Prijave i podizanje startnih brojeva i čikova na centralnom trgu kod početka poučne staze, 200 metara iznad restorana Lagvić (u kojem se noć ranije pastapartijalo i pralo suđe),
– 10:00 start trke,
– 10:45 dolazak prvih natjecatelja na vrh kod gelendera,
– 10:46 naguravanje prvih natjecatelja oko kazana s kuhanim vinom,
– Između 11:00 i 19:00 gubljenje po bespućima medvedničke prašume, telefoniranje roditeljima, angažiranje GSS-a, novinarske službe i ostale pizdarije vezane za bezorijentiranost u vremenu i prostoru relativno velikog broja učesnika.
– Oko 12:15 dolazak prvog natjecatelja u cilj,
– Oko 15:00 službeni završetak trke, nakon koje se sve sljemenske staze i okolne ceste ponovo puštaju u promet,
– 15:05 proglašenje najsretnijih,
DODATNE INFORMACIJE:
– Vlasnici Champion-Chipa mogu neograničeno koristiti svoje vlastite čipove za vrijeme trke,
– Učesnici koji dolaze na trku iz mjesta koja su udaljena više od 15,000 kilometara dobivaju besplatnu tramvajsku kartu na relaciji Mihaljevac-Dolje, u jednom smjeru,
– Istima se omogućuje podizanje šatora na drugoj kontrolnoj točki (koju zbog regularnosti natjecanja nismo u mogućnosti objaviti),
– Okrepne stanice se nalaze svako malo: Mićino vrelo, Tigrovo oko, Leustek, Bikča, Puntijarka (treba samo reći da ste u trci, dobićete, bez brige… isto vrijedi i za Kraljičin zdenac, Runolist, Grafičar, a pogotovo Medvedgrad),
– Staza je u potpunosti markirana, kilometarske oznake su na svakih 200 metara, na svim mogućim skretanjima je redarska služba koja će vas usmjeravati tamo gdje poželite,
– Visinski profil staze možete vidjeti na svojim monitorima ako Garminom prođete gore-dole po Sljemenu,
– Iza zadnjeg natjecatelja ide autobus koji skuplja iznemogle i nekarakterne. Opremljen je stručnim medicinskim osobljem, psiho i fizio terapeutom, toplim dekicama, prežganom juhicom, svinjskim pečenjem i urnebes salatom,
– Prijave su ONLINE, i puuuno su jeftinije nego na dan trke.
– Grupne prijave donose dodatni popust. Svi koji se prijave grupno platit će startninu na licu mjesta, što je ušteda oko 200 kuna ako se plaća preko banke.
– Trka će se održati bez obzira na vremenske prilike. Osim ako će nam bit malo hladno.
MOMČADSKO PRVENSTVO HRVATSKE:
Lagvitrek je prvo, inauguralno momčadsko prvenstvo Hrvatske a bogami i šire u ovoj disciplini. Momčad čine 3 natjecatelja različitih spolova (ok, 2 mogu biti istog, maksimum) i vjeroispovjesti, s ovjerenim knjižicama i obavljenim psihijatrijskim vještačenjem, ne starijim od 3 mjeseca, koje će pregledati delegat natjecanja Polančec, ako ga puste za vikend. Najbolju ekipu će javnom pohvalom nagraditi ministar športa web stranice www.aksljeme.com , a nagrade će primiti iz ruku sljemenske carice Žane. Ekipu je potrebno imenovati i prilikom pojedinačne online prijave u onom kvadratiću gdje piše „klub“ upisati ime ekipe. Onaj tko nije član nikakve ekipe neka ostavi prazno, inače će biti suspendiran sa svih Lagvitrek natjecanja na godinu dana! U rubriku veličina majice možete staviti što vas je volja, tak i tak ćete svi dobiti isto 🙂
Uplata startnine: Najkasnije do petka, 23.10. Startnina se uplaćuje na broj žiro račun 2360000-1101388635 (KPS Multisport, Draškovićeva 23, 10000 Zagreb). Upaćuje se 50 kn na račun (obije kategorije!), a ostatak na registracijama na dan utrke.
Povrat startnine: Ukoliko natjecatelji koji su uplatili startninu ne dođu na utrku, povrat startnine nije moguć, no mogu preuzeti majicu i bon za grah na registracijama za utrku ili preuzeti majicu u prostorijama Kluba po dogovoru.
SATNICA ZA SUBOTU 30.10.2010.
Podjela brojeva, zemljovida, uputa i evidencijskih kartona: 14:00-15:00., pivnica Mlinarica, Jandrićeva 35, predzadnja stanica
tramvaja br. 14, prije Mihaljevca.
Start za obije kategorije: 16:00, Mihaljevac.
Limit za Planinarsku kategoriju: 22:30 (6h 30min)
Limit za Ultra kategoriju: 00:30 (8h 30min)
Mogućnost ostanka u pivnici Mlinarica: do 01:30.
Proglašenje pobjednika: pošto se zbog koncepta utrke pobjednik neće znati dok i zadnji natjecatelj ne uđe u cilj i dok se ne zbroje svi rezultati, službenog proglašenja najvjerojatnije neće biti na dan utrke, već ćemo pobjednika proglasiti preko interneta sljedećeg dana. Ukoliko ipak uspijemo zbrojiti sve rezultate do 01:00., napravit će se službeno proglašenje u pivnici Mlinarica.
Napomena za parkiranje: Zabranjeno je parkiranje vozila na parkingu pivnice Mlinarica zbog drugih gostiju! Savjetujemo da parkirate vozila na parkingu kod Cmroka (5 minuta hoda) ili na Mihaljevcu (5 minuta hoda) te u pokrajnim (pritom pazite da ne zaagradite ulaz/izlaz automobila iz zgrada i dvorišta).
OBAVEZNA OPREMA
Čelna lampa (sugeriramo rezervne baterije)
Mobitel
Topla odjeća sukladna vremenskoj prognozi (sugeriramo kapu i rukavice)
Kemijska olovku ili flomaster (uzmite barem jedan rezervni)
Nepropusna košuljica za zemljovid i evidencijski karton
NAGRADE
Medalje za pobjednike u svim kategorijama
Novčane nagrade za pobjednike u Ultra kategoriji za M i Ž. Novčani fond iznosi 10% od ukupnog zbroja sredstava iz startnina u obije kategorije te se dijeli na pobjednike u Ultra kategorji na M i Ž u omjeru 60:40.
KONCEPT UTRKE I DUŽINA STAZE
Staza utrke sa zemljovidom i kontrolnim točkama bit će dostupna na sam dan utrka na registracijama, 30.10. od 14:00h. Natjecatelji će imati 2 sata vremena da prouče stazu i organiziraju svoju putanju kretanja. Obije kategorije imat će nekoliko obaveznih točaka, a sve ostale će moći sami određivati i birati. Svaka od točaka koja nije obavezna nosi određeni broj bodova tako da će se na kraju utrke biti zbrajani bodovi. Natjecatelj koji u limitiranom vremenu (6h 30min za Planinarsku i 8h 30min za Ultra) sakupi najviše bodova pobjeđuje te će se ranking mjeriti po sakupljenim obaveznim točkama i bodovima. Ukoliko se desi da natjecatelji imaju isto bodova, odlučivat će vrijeme dolaska u cilj.
Planinarska kategorija bit će minimalno dugačka 18 km. Sve točke će se nalaziti na označenim planinarskim putevima uz vrlo detaljne upute.
Da bi se ušlo u poredak u ovoj kategoriji, natjecatelji će trebati sakupiti minimalno 3 obavezne točke, a sve ostale „neobavezne“ ili „usputne“ donosit će dodatne bodove koji će biti preračunati u nagradno vrijeme. U ovom konceptu natjecatelji će uz minimalnu dužinu od 18 km sami određivati koliko će utrka biti dugačka unutar limita od 6h i 30min. Nakon limita natjecatelji će imati još dodatnih 45 minuta, gdje će se od isteka limita računati negativni bodovi.
Ultra kategorija morat će sakupiti minimalno 4 obavezne točke, a imat će i određen broj minimalnih bodova koje Ultraši moraju sakupiti da bi ušli u Ultra poredak. Nakon limita natjecatelji će imati još dodatnih 30 minuta, gdje će se od isteka limita računati negativni bodovi.
Sve detaljnije informacije o konceptu bit će poslane natjecateljima na e-mail prilikom prijave.
VOLONTERI ZA STRAŠENJE NATJECATELJA
Pošto se radi o Noći vještica, tražimo kostimirane volontere koji će biti na stazi i plašiti natjecatelje. Svi volonteri dobijaju majicu utrke i grah te garantiramo vrhunsku zabavu, kako kostimiranim volonterima tako i natjecateljima. Sugeriramo kostime različitih čudovišta, Miki Maus i ostalo društvo ne dolazi u obzir – bit će suspendirani! Organizator utrke rasporedit će kostimirana strašila volontera po stazi. Prijave za volontere na isti e-mail kao i za prijave za utrku sa subjektom „Za volontiranje na Medo Treku“.
