Nakon redovitih Mišićevih njurganja oko toga da svaki vikend provodimo s trkačima, za što nisam imao valjani kontraargument, odlučih da ustaljenu kolotečinu malo zamijenimo i provedemo jedan romantični vikend skupa. Sami. S još 3000 nekih drugih trkača 🙂

Kuglica ruleta se zaustavila u mjestu St. Wolfgang, na obali jednog od nekoliko sjevernih Austrijskih jezera u oblasti Salzkummergut, vrlo popularne turističke destinacije, osobito nakon što je prije 15-ak godina uvedena u UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine. Tzv. predalpsko područje vrvi brojnim raštrkanim planinama i glečerskim jezerima, a trka u dužini od 27km se odvijala oko najpoznatijeg i jedno od većih – Wolfgangsee-a, veličine 13km², maksimalne dubine od 114m, na nadmosrkoj visini od 540m.

Okolo jezera je nekoliko malih uzobalnih mjestašca od kojih 3-5 tisuća stanovnika, i gotovo svi se bave isključivo turizmom. Skoro svaka kuća je nekakav objekt s turističkom namjenom.
Elem, mi nismo klasični turisti, barem se tako ne ćutimo, i jezero i njegove karakteristike nas puno ne peru, a vjerujem ni vas, pa da odmah pređem na opis trke:

• – Dugogodišnja tradicija, ovo im je čak 41. izdanje!
• – Bogat program različitih trka, na 5km, 10km, 27km, maraton, štafete, brojne dječje trke, s tim da je trka na 27km ipak centralni događaj, upravo zbog tradicionalnih pobuda, obzirom da su maraton uveli prvi put tek lani.
• – Shodno tome, i nagradni fond je najdeblji baš u trci na 27km, pa su nas svojim prisustvom počastili pripadnici kenijskih plemena, dok je maraton rezerviran za trkače u kategoriji «izazov».
• – Staza je, u najmanju ruku – neobična. Pretpostavio sam da će krug oko jezera u dužini od 27km biti asfaltan i ravan, s očekivanim kratkim brdskim dijelom u samom početku. Međutim, nije bilo tako. Staza je kombinirana cestovnim, planinskim i valovitim off-road trčanjem, s nekoliko odličnih dijelova po lijepo uređenoj šetnici, samo par centimetara od jezerske obale, s puno lijepih panoramskih pogleda.
• – Germanska disciplina, krutost i škrtost, kao i na svim ostalim austrijskim i njemačkim trkama. Organizacijski sve štima do najsitnijeg detalja, ali zato za startninu (30€), osim startnog broja i 4 ziherice, dobiješ punu vreću reklamno-propagandnog materijala, kojeg oni zovu gifts?! Dojam se ipak popravio na kraju s jednom od ljepših finišerskih medalja koje sam dobio.
• – Ukupno je nastupilo preko 3000 učesnika i meni nepoznat broj dječurlije, s tim da je pola od toga ipak trčalo glavnu trku na 27km.
• – Web-stranica trke www.wolfgangseelauf.at

Obzirom da relativno velik broj učesnika i poprilično usku stazu, startalo se u dva vremenska bloka, a trkači su svrstani u dvije grupe: jedna za one koji idu ispod 2:15, a druga preko 2:15. Iz nekih glupih razloga sam si uvrtio u glavu da će meni tih 2:15 biti pisofkejk, taman da odradim još jedan dobar trening pred Ljubljanski maraton. Mislio sam si da ću s lakoćom voziti 4:45/km i time nadoknaditi 2-3 minute koje namjeravam potrošiti na brdskom dijelu koji traje svega 4km. No, misliti je drek znati.

Mišić se odlučio solidarizirati samnom i trčati mojim tempom, u skladu s romantičnom dogmom vikenda, a da nebi umrla od dosade, nosit će fotić i ovjekovječiti ovu nezaboravnu romansu. Nakon lijepo ispeglanog priobalnog uvoda u početnih 2-3 kilometra, prionuli smo na fizički rad dvokilometarskog uspona od preko 10%, što znači s puno hodanja. Za ta dva kilometra sam potrošio 16 minuta, jbte. Pa sam se s vrha stropoštao malo van svojih brzinskih gabarita, u želji da ispovratim koju minutu, čisto radi matematike koju sam si iskalkulirao na startu. Na šestom kilometru smo sjahali s planine i ponovo trčimo tik uz obalu. Prolaz 35 minuta, a pred nama je taman još kompletni polumaraton, kojeg bih trebao, da zadovoljim matematičke zahtjeve prve startne grupe, pretrčati za 1:40, što znači prosječno 4:45/km. Sad mi se to više nije činilo tako komotno, ali mi je odjednom postao izazov, pa rekoh ajde da probam. Staza mi nije pomagala puno, vrlo malo asfalta, pregršt zemljanih terena i uređenih šetnica kao u Maksimiru, što inače volim, ali je ipak to sporovozna podloga. Razmišljam kako su tereni odlični za trening, al’ jbga, danas je trka.

Prolazimo kroz priobalne gradiće, ljudi pljeskaju, u mjestu St. Gilgen nas časte i s limenim glazbenim bendom, koji baš u tom trenutku svira Smoke on the Water, Mišić se dosađuje, ali stoički trpi maltretiranje oko petice po kilometru, a meni je postalo sila za WC, za što osuđujem gđu Gertrudu kod koje smo odsjeli i njezino poimanje doručka. Pomno pregledavajući šumarke uz stazu, rezultatske i matematičke zamisli polako padaju u drugi plan, a fokus mi se izoštrava ka primarnim funkcijama metabolizma. Nakon 3-4 kilometra žestokog taktiziranja, rješavam problematiku u kupališnom toaletu, što Mišić pažljivo bilježi kamerom, iako je romantika sad već krajnje upitna.

toalet romance from Dragan Jankovic on Vimeo.

Potrošio sam u boksu 3 minute (to znam jer mi je Mišić odmah po izlasku objelodanio podatak da me je čekao pune 3 minute, valjda u namjeri da mi pokaže koliko me voli… takav je vikend), i rezultatski ishod od 2:15 sveo na nivo teorije. Preostalih 6-7 kilometara su prošli u valovitom iščekivanju cilja i razmišljanju kako bi mi tek mogla izgledat ljubljanska 42 kilometra kad mi ovako bijedno djeluju wolfgangskih 27.

Na kraju, ipak kratki i spektakularni ulazak u cilj, pivo u pivnici s lijepim pogledom na jezero, rekuperacija u jednom od usputnih McDonaldsa i 4-satna vožnja do kuće. Osim medalje, za uspomenu sam dobio i jedan od žešćih muskulfibera, zarađenog na strmopizdini od 4. do 6. kilometra, koji me ne pušta, evo već četvrti je.eni dan 🙁

Pregledavši ciljnu listu, vidim i da se s 2:24 fino upada u prvu trećinu, pa se pitam što je tek radilo onih tisuću iza mene. Za odraditi trku u prosjeku od 5:00/km (tj. rezultat 2:15) ipak treba biti nivo dosta jači od 1:35 u klasičnom polumaratonu.
Uglavnom, sve u svemu, idealno mjesto za čaroban ljubavni vikend u dvoje. Ljepota i mirnoća austrijskih jezera, duge šetnje uz obale, pogledi na ili sa obližnjih planina, dokud vode planinarske staze, ali i staromodni vlakići, mogu unijeti malo svježe krvi u vaš trkački ili ljubavni život, što god da preferirate 🙂

Austrija je iznimno trkačka zemlja. Njihov trkački kalendar je prepun svakojakih natjecanja: cestovnih i osobito raznolikih planinskih trka, triatlona, ultramaratona, trailova itd. Na početku svoje trkačke karijere, kada je hrvatski trkački kalendar bio potpuno šupalj, često sam putovao u Austriju, u kojoj sam trčao 34 puta (10 maratona, 14 polumaratona i 10 planinskih trka) u 14 različitih gradova (Bergen, Graz, Heiligenblut, Innsbruck, Kainach, Klagenfurt, Linz, Mureck, Salzburg, Telfes, Veitsch, Volkermart, Wien i St. Wolfgang). Gotovo sve su krasile iste karakteristike: odlična organizacija i gostoljubivost, te vanserijski krajolici, koji su uglavnom, kao i u ovoj današnjoj priči, glavni povod za organiziranje trka, a bogami i moj dolazak na iste. Uz, naravno, neizostavno patološko kolekcionarstvo i evidentnu sklonost romantici 🙂