I tak, zovem Janka tjedan dana prije maratona… „Čuj, ja bi išla u Beograd“. On već lud: “Jeko, ljudi mi obično kažu 8 tjedana ranije da bi išli trčat, pa da im složim program, a ne tjedan prije!“ A eto, tak je ispalo, ja idem. I skupim posljednje upute već lagano frustriranog trenera, pokušavam ublažiti s nekom zezancijom… ajde, prošlo je. Ništa, Jankovića sam uzrujala, to je to, nema više odustajanja. Kažem Vekiju – idemo! Za Beograd, za Beograd! Firmom Krstić, firmom Krstić! 😀

Odlučili smo krenuti dan ranije, ipak treba odmoriti prije trke. Tražim hostel, neki dovoljno blizu željeznice da moremo dopješačit u ponoć kad nam stigne vlak i da je blizu starta trke, tj. u centru grada. Dogovorim sve sa Slavicom iz Belgrade Centre Hostela. Sad još karte za vlak, prava sitnica, staviš dvoje zajedno na jednu kartu i dvije povratne su snižene sa 600 na 450kn. Odličan deal. Samo nema odvajanja. Kod Vedrana karta, pa moram bit dobra k’o bubica, il ću nazad stopom.
I dođemo tako na Glavni kolodvor 20 minuta prije polaska našeg voza, kad ono kasni u polasku 40 min, onako po balkanski. Vedran od nervoze iš’o četiri puta u Konzum, već se skompal s tetom na kasi. Oće mali trošit, ko ga nebi volio! Utrpamo se u vlak, al’ nema sjedenja do Vinkovaca. A ne, ne, gužvara, petak je, ljudi se s putnim torbama vraćaju u svoja sela. Ajde dobro, mi žderemo ugljikohidrate i pijemo izotonike. Rek’o Janko, ni na tren bit gladni, cijelo vrijeme pomalo nešto jest. Taj dio prehrane pred trku najviše volim :D. Idemo prek grane pa bi proslavili pivicom, jedna slobodno, ipak se danima čuvamo. Pitam ja konobara iz vagona restorana (Beograđani drže restač) jel’ se može tu pušit, da bi si rado zapalila jednu uz pivicu. Veli on: “Deco, pričekajte samo granicu da pređemo, onda sve može!“ I tako bi 🙂

Evo nas u Beogradu. Hostel. Ćorka i subota provedena u odmoru i žderanju. Ah te pripreme za trku… Odemo se prijaviti na maraton. Pitam jel’ će bit pacemakera na 3:30, moj željeni rezultat. Veli šefica da bude, imat će balone i majice s označenim vremenom koji trče. Mislimo – super, bar nećemo morati razmišljat o vremenu, al’ drugi dan je ispalo da nebumo taj film gledali. No, o tome kasnije. Nakon prijava se u stilu izletnika odvučemo do Kalamegdana i tamo provedemo ostatak dana hvatajuć sunce na zidinama k’o zadnji gušteri. Dremka pa hranjenje pa dremka pa hranjenje… Pa malo na pasta party, pa u hostel ćorit. Ja još prije ćorke gledam te papire od trke, kud ide staza, ulice, nemrem ja mirno ni jednu trku dočekat :D. Veki špota: “Ludaro nije ti to treking! Puštaj k vragu te karte, bi će ti sve označeno, ne moraš niš mislit!“

Ujutro buđenje u 7, lagano tuširanje, pa klopica. Žitarice, čokoladno mlijeko, med, lješnjaci. Oblačenje. Vedran nema kratke, ići će u tajkama do ispod koljena, majica i preko nje dres AK Sljeme. K’o da je 5 stupnjeva, a vani se sprema na 20. Moramo doći do pola 10 da bi ostavili stvari u šator. To je odlično organizirano, stavljaju u vreće i pišu gore startne brojeve (btw. u startnom broju na prsima je sakriven čip ;). Tražimo svog pacemakera i nalazim ga pred šekretom i ja ga odmah tamo zaskočim. Da zna da se vozimo s njim. Dolazimo pred startnu liniju, Vedranu već vruće. E jbga, skidaj majicu i ostavljaj u prvom kafiću, kaj sad… I šta se desi, u gomili izgubimo pacemakera. Ništa, valjda ga bumo stigli negdje usput. Al’ njegovog balona od nikud, mi se okrećemo i nalazimo sva vremena osim našeg i odjednom… START!! Počinje.

Trčimo u gomili Bulevarom kralja Aleksandra, tempo nam se stalno mijenja, pokušavamo se izvuć iz gužve. Bit će nizbrdice pri izlasku iz starog grada za Novi Beograd, pa planiramo odmah dobit nešto vremena na tom dijelu. Na leđima nosim natpis AK Sljeme Zagreb i čujem glas nekog trkača iza nas, pita „jel’ Janković tu?“ Vedran govori, samo smo mi. Razmijenimo par riječi i trčimo dalje. Na nizbrdici gledam u Garmin k’o tele, provjeravam tempo, da li nam je 5min/km kako je planirano, ne gledam pred sebe i zapinjem nogom o tramvajske šine. Raspem se svom dužinom, oderem koljeno i lakat, al jbga, vrijeme mi ide i ja na ruke i brzo se dižem i trčim dalje. Gomila plješće, podupiru me, sjajni su. Ja psujem: “Jbmu, Janko me bu ubil!“, Vedran viče: “Ma, ja te bum ubil!“. Ajde dobro, sad trčim krvava ostatak trke, a nije ni peti kilometar. Znam da ako stanem više nema šanse da krenem.

I dobro. Prva okrepa, nema vode. Ovi toče iz nekih bokala. Katastrofa. Moram usporavat, a rekli smo da nećemo. Pograbimo čaše. Trčimo dalje preko Brankovog mosta, pa u Novi Beograd, di nas čekaju dva kruga. Stižemo do druge okrepe, opet ništa. Tamo nismo uspjeli uopće ništa ugrabit. Vedran viče na njih, psuje! Ljut k’o pas! Možda iz ovog teksta izvlačite da Vedran puno viče, al’ mali je inače medenjak. To ga ja malo nabrijavam, radi povećanja napestosti u ovom književnom eseju. Uglavnom, nakon 10km, staza za maraton se odvojila i to je bilo to, vode na okrepama koliko želiš. Izotonika isto. Uzimali smo po dve flaše vode, jednom se polijevali (ja zaljevala rane :)), drugu pili. Ma zakon!

E sad, ti kilometri, neznam kaj da velim. Ja sam eto imala ups and downs. Prvih 13 je bilo totalno bezveze. Šetnjica. Vedran je u jednom trenu uhvatio savršeni tempo i ja se lagano za njim okačila ko prikolica. Kad bi ga slučajno prešla odma bi pojačali tempo, pa me tjero u zavjetrinu da ne ubrzavam. Nakon 18 kilometra me počelo šorati. Koktel Endorfina, dopamina i noradrenalina me počeo udarat i ja vrištim: “Isuse, kak je ovo zakoooon! Od sad to stalno radimoooo! Supeeeer!!! Weeeeee! Waaaaaa!“ Ovaj me gleda i misli si valjda koja bedača. Dok se nisam stabilizirala. I kako smo se približavali tridesetom, noge polako postajale sve teže i teže. Već oko 28 mislim da me snašla prva kriza. Počela sam puštat. Utišala se. Vedran me skužio i počeo bodrit: “Ajde, super si. Fakat dobro trčiš. Brza si. Dobro ti ide. Imamo još malo…“. Meni jasno da me počeo bodrit jer me skužio da padam. To me još više naljuti: “Šuti i diši!“ Otresam se na njega. Mislim si, kak mi samo ima obraza srat da ima još malo :), k’o da neznam kol’ko je 42 minus 28!

Stazom stižemo nekog lika, Vedran veli da je naš. Javi mu se. Lik je iz Beograda, ali je trč’o Zagrebački, pa ga je zapamtio. Svaka čast na memoriji. Pozdravljamo se s njim jer nam je prelagan tempo, kažemo mu da idemo na 3:30, lik nas pozdravlja, vidno impresioniran. Ajde dobro. Nastavljamo dalje. Dok trčimo prema zapadu dere nas vjetar u prsa i tu smo uglavnom u zaleđini dvojice, koje kasnije, naravno, ostavljamo iza sebe. Jednog smo dočekali u cilju, drugi je puk’o i ostao iza. Prema istoku ni daška vjetra, al’ sunce udara da nemre gadnije. Meni niš ne smeta. Sunce me ne mori jer se hladim na okrepama, od vjetra me BenAvić čuva ;). I nakon 37 km ja se, za nepovjerovat, osjećam O-DLI-ČNO! Vedran pita kak je, ja rekoh ubrzali bumo na kraju, dobro se osjećam. Trčimo i prolazimo ljude koji odlučuju da je za njih trka završila. Staju. Trljaju bolne noge. Ostaju za nama. Cijelom trasom prate nas Beograđani svojom podrškom, plješću i bodre. Pozdravljaju zagrebačke dresove. Djeca stoje sa strane u redovima, ispruženih ruku, žele da im daš pet. Trče za nama… Zadnja 3 kilometra ubrzavamo, Vedran tu napreduje ispred mene. Trčim sama, približavam se Brankovom mostu, uskoro će cilj. Teško mi je. Ispod drveta u hladu, uz cestu sjedi djed s bijelom bradom i viče: “Ajde sestro, alal ti vera!“ Preeeedobro! Prelazim most i trčim u stari dio grada. Vedran nekih 300m ispred mene. Zadnji dio je uzbrdica, ne puštam. I tamo konačno sustižem svog nesuđenog pacemakera!? Nosi balon s vremenom 3:30 i vuče se u cilj. Očito je pretjerao s tempom u početku i sad baca šetnju da ne uđe prerano. Tikvan. Prelazim ga. Pred ciljem neki dečki viču: “Evo stiže Slovenka! “ Ja ih prođem, a oni viču: “Nije nego je Hrvatica. Ajdeeee!“ Ulazim u cilj, a spiker govori na mikrofon: “Jelena Brezak, Hrvatska.“ Wauuuuuuu! Koji osjećaj! Dižem ruke i padam u filmski zagrljaj svom najvatrenijem navijaču ;). Suuuupeeeeer! Moj prvi maraton. Završila u sjajnom vremenu. Presretna sam! Vedran 29. muškarac u poretku, ja 5. žena :D, koji plasmani! Sretni smo oboje. Izvalimo se na pločnik. Ljudi nam čestitaju. Vedran je zadovoljan, sviđa mu se kako ga je odradio. Veli, bolje nego u Ferrari. Izgleda k’o da se nije uopće namučil. Ima tu još rezerve, kak’ bi reko Janko. A držo je cijelu trku odličan, stabilan tempo i čuv’o me od vjetra ;), pa eto, pomog’o mi da to odradim kak se spada. Pussse BenAviću.

Mi smo svoje odradili. Ono po kaj smo došli. Bili smo dobri i pristojni, bez tulumarenja. Poslali odmah treneru izvještaj i odmah na pivuuuu :). Pokupimo stvari u šatoru i drito u kafić di je Vedran ostavil svoju majicu na čuvanju. Cijeli dan nastavili u proslavi rezultata i davili se pljeskavicama. Mislim da ih je ovaj četiri pojel. I jeo bi valjda još da nije zaspo od prevelike koncentracije crvenog mesa u organizmu.

I eto, sve u svemu, prekrasna trka! Grad je bio nabijen totalnom pozitivom, ljudi sjajni. Dojdemo opet. Sljedeće godine vas Veki i Jeka vode. Znamo di se dobro izlazi, a ja sad znam i stazu trke, di treba pazit da se ne spotaknete 😉

Endorfini me još šoraju, pa u tom stilu… voli vas vaša Zagorilla :*

  • Pripremila: Jelena Brezak
  • Odabrao: Đelo Hadžiselimović