Već tri dana pokušavam prenijeti što se sve dešavalo na Forrestu, i po prvi put neznam što bih napisao. Razlog tome je najvjerojatnije jer je neprenosivo. Mada se sve odvijalo naoko lijeno i sa strane djelovalo posve obično, trka je ipak bila prepuna borbe s vremenom, s protivnicima, s kilometrima i sa samim sobom.

Mjesecima prije trke sam znao i govorio da će ovogodišnji Forrest biti nešto posebno, nešto što će se dugo pamtiti, a sama trka i vremenska dimenzija će mi svakim danom davati sve više za pravo. Gotovo da nema dana a da se ne sjetim prvog Forresta prije točno 13 godina, kojeg sam označio kao svoj u mnogo čemu naj-dan u životu. Ne sumnjam da će nekolicina ovogodišnjih učesnika s ovog Forresta pokupiti ako ne identičnu, onda barem sličnu zarazu.

Cijelu sam jesen i zimu muštrao Hrvoja kako je nakon 10 trkačkih godina sazreo za novi trkački nivo, i da trčanje maratona oko 2:40 njemu više ne predstavlja neki motiv za trening više, i da je po svim svojim osobinama u biti pravi ultraš. Priča je legla na plodno tlo, i „malom“ sam iz dana u dan vidio svježi žar u očima kad god smo spominjali Forresta i barijeru od 130 kilometara. Na treningu je gomilao kilometre, skinuo par nakupljenih kila, te zveknuo dvije odlične kontrolne trke (Čazmanska ultra i Riječki polumaraton). Znao sam da je u odličnoj formi, ali još uvijek nisam znao kako će se ponašati u kritičnim trenucima iza osmog sata, obzirom da nikada nije trčao ništa duže od 60.

Prije trke smo se dogovorili da drži klasičan tempo od 5min/km, što matematički znači 12×12=144 (u svakom satu po 12km), što mu ostavlja čistu rezervu od sat vremena za prebroditi kritične faze i još uvijek ulovi hrvatski rekord sa 132km. U sebi sam se ipak nadao da možda može dogurati i do 140, a tu nadu je podgrijavao njegov odličan prosjek čazmanskog tempa od 4min/km na 62km. Međutim, emotivac je ipak odletio prebrzo i u prvih 4 sata nakupio 51km (znači prvi maraton za 3:17, tj tempo za preko 150km u konačnici). I onda je uletio u krizu, maksimalno prerano. Gotovo bezizlazna situacija, prva kriza – a još nije ni pola trke. Vrijeme je išlo, Hrvoje se vukao, imao je grčeve, masirali smo mu leđa, davali magnezij i tako je prošlo sljedećih 5-6 sati, period u kojem je, unatoč svemu, još uvijek uspio odraditi jedan maraton za 4 sata (5:45/km). No, kako se trka bližila kraju, znaci krize su postajali sve blijeđi, korak sve čvršći i zadnji je maraton zavrtio za sjajnih 3:40 (5:15/km). Na kraju je bilo snage i za nekoliko kilometara debelo ispod 4min/km. U konačnici fenomenalnih 137km, s opaskom da je uz malo rezerviraniji pristup u prvih par sati sasvim sigurno mogao i preko granice od 140 kilometara, što je već svjetski vrijedan rezultat. Stotku je prošao za 8:45!

Najugodnije iznenađenje muškog programa je Domagoj Marušić na drugom mjestu s pređenih 117km, samo 200 metara više od prošlogodišnjeg pobjednika, makedonskog rekordera Zorana Dimova. Čak 17 muškaraca je prešlo preko stotke, iako je barem polovici od njih ovo bila prva trkačka ultra!

Da će ovo biti jedna posebna trka znao sam kada je postalo izvjesno da će na njoj nastupiti Veronika, Nikolina i Martina, a dodatni ukras su stavile Senka, Katarina i Barbara, i danima sam prije trke trubio da će barem 6 cura preći stotku (a lako ih je moglo biti i osam da se odlične trekerice Paula i Jelena nisu u zadnji čas predomislile).

Trka je, osim prvog rezerviranog kruga, bila čisti fajt, kakvog nismo navikli gledati na ovakvim priredbama. Nikolina je odmah nakon pola sata potegnula i prvi maraton prešla za 3:35 (5:07/km), Martina za 3:50, a Veronika za 3:53. Definitivno prebrzo, obzirom da je tempo za sve tri predviđao debelo preko 130km?! Uz to, temperatura je bila visoka, staza nimalo lagana (ukupno preko 1000m uspona na 100km), ali ipak gotovo kompletna u dubokom hladu. Cure su na svakoj okrepi nemilice trošile vodu, a Nikolina si je zalijevala listove. Nakon prvog maratona nastao je status quo, sve tri su sljedeći odradile za 4 sata, tako da je razmak ostao isti. U prvu krizu je upala Veronika u osmom satu, a nešto kasnije i Martina, taman toliko da se održi 10-minutna razlika između njih dvije, mada su cijelo vrijeme u bile u istom krugu. U zadnja dva sata je tako Nikolina, koja jedina nije pokazivala znake neke izrazite krize, ušla s prednošću od dva kruga, tj. 7 kilometara, i pobjeda je bila osigurana. Ostala je samo borba s vremenom, tj. s kilometrima. No, iza nje se Veronika i Martina nisu baš predavale, dapače, obje su „podivljale“ i otrčale svojenajbolje dijelove trke. Martina je statistički, u zadnja dva sata najviše i napravila od svih učesnika – 23km! Za mene osobno najveće iznenađenje, jer sam pretpostavljao da će Nikolina i Veronika sigurno preskočiti 120. Veronika je malo podlegla događanjima na trci, i za nju nekarakteristično prebrzo odradila prvih 6 sati, što ju je na kraju koštalo nekih 5-6 kilometara, a možda i pobjede. Ona će sasvim sigurno svoje pravo lice pokazati na 24-satnom ultramaratonu, jer su ovakve trke za njenu trenutnu spremu i kilometražu možda čak i prekratke. Tu ću citirati poznatog ultraša Slovenca Dušana Mravljea, pobjednika prvog Forresta, koji je nakon te trke izjavio kako ne voli 12-satne ultre, jer tu uvijek dođu „brzanci“ i sve razjebu 🙂

I tako su prve tri cure pobijedila sve muškarce u trci, naravno, osim pobjednika Hrvoja. Ukupno su napravile 382 kilometra, a sljedeće tri (Senka, Barbara, Katarina) još dodatnih 320, što znači da su ukupno namlatile preko 700km!! Već par godina pratim rezultate sa svih svjetskih ultri na 12 i 24 sata, ali vjerujte, ovako jaka ženska trka nije jako dugo održana. U biti neznam da li je ikad. Evo, npr: lani je na 12-satnoj ultri u australskom Cabooltureu pobijedila Novozelanđanka Nicholle Deb s 131,7km, a sljedeće su pobjednice s jedne mađarske i finske ultre sa 115km. Drugo i treće plasirane s te mađarske ultre su išle 112 i 110km, i to je bila najjača svjetska trka u prošloj godini, a te prve tri su ukupno napravile 337km (a naše prve tri 45km više). Neznam što da kažem, nego da ćemo napraviti sve da Forrest sljedeće godine dobije IAU licencu, kako bi rezultati s naše ultre konačno i službeno osvanuli na vrhu svjetske rang-liste. I da… jedva čekam sljedeće svjetsko ultraško prvenstvo, jer sad definitivno imamo vrlo jaku ekipu, koja sigurno može zakomplicirati život favoritima.

Par riječi o Nikolini, curi koja je mnoge iznenadila, ovog puta i mene. Pripreme za ovu trku su joj trajale točno 25 tjedana, maltene pola godine. Malo je trkača koji mogu tako strpljivo i odano proći kroz dugački trenažni proces, što uvijek daje adekvatan rezultat. Osnovna baza joj je trajala 8 tjedana, tijekom kojih je imala samo po jedan intervalni trening u tjednu, obzirom da je naglasak bio na kilometraži, tj. satnici, što je ostavljalo dovoljno prostora za tri dužine u tjednu (s obaveznim spajanjem dvije, dan za danom). Ukupna tjedna satnica se kretala od 7 do 9 sati (plus jutarnji futing „po želji“).  Dužine nisu bile predugačke (nikad preko 3 sata), ali ih je zato bilo puno, što je bolja varijanta, obzirom na njezinu dob i trkački staž. Nakon 4 tjedna prelazne faze snage (manje kilometara, više brda),  pa još 4 u tempo-fazi (kraće dužine, dugi intervali), slijedila je završna faza s povratkom na dužine od 2 i pol do 3 sata, sa samo jednim brzinskim treningom, uz povremena natjecanja (i smanjenu ukupnu kilometražu radi svježine). Kratke trke i nisu bile tako uvjerljive, ali su duge zato bile fenomenalne, što je bio i cilj. Šahovskim riječnikom, žrtvom kvalitete (laufera za dva pijuna) se dobila prevlast na terenu. No, sve to izgleda, ovako bačeno na papir lako isplanirano i izvedivo. Međutim, na kraju sve to netko mora otrčati. Ultraš mora imati i u glavi i u nogama, a Nikolina je zaista posebna biljka. Beskrajno skromna i vrijedna, i s takvim osobama je užitak raditi i planirati. Neću je previše hvaliti, vrijeme će pokazati svoje. Uglavnom, ovaj dio je bio egzemplar na temu kako se dugo i sitematično treba pripremati za ovakav tip trke.

Nešto je ipak bilo posebno u maksimirskom zraku ove subote (osim visoke temperature). Nastupilo je ukupno 98 trkača (62 na ultri i 36 u štafetama), što je iznad svih očekivanja kada je u pitanju trka na 12 sati. Jer malo je i svjetskih ultri s tako velikim brojem učesnika.

Nezahvalno je govoriti o organizaciji svoje trke, ali par crtica i o tome. Dobili smo od strane gotovo svih učesnika puno pohvala, međutim, znam da su bile pod uticajem postultraške euforije i da može biti još bolje. Organizacija 12-satnog natjecanja je puno kompleksnija od cestovnih i planinskih trka, kroseva i trekinga i traži puno ljudi u organizacijskom timu, upravo zbog svog trajanja. S druge strane, Forrest se financira isključivo iz startnina samih natjecatelja, što nije dovoljno, pogotovo da se napravi nešto više i bolje od ovoga. Tu prvenstveno mislim na mjerenje vremena, tj. brojanje krugova, gdje bi se savršeno uklopila chip tehnologija, samo da nije tako skupa 🙁 Naravno, u istu skupinu neisplativosti spada i kakav-takav „display“, koji bi u svakom trenutku pokazivao trenutni poredak, broj pređenih kilometara, što bi dodatno nabrijalo atmosferu i same trkače. Sve u svemu, 20-30 tisuća kuna kojih nemamo bi ovu priredbu diglo u nebesa. Sve ostalo je bilo manje više u rasponu između zadovoljavajućeg i odličnog. Ipak, ono najvažnije – atmosfera podgrijana beskrajnim trkačkim entuzijazmom je, kao i svake godine na Forrestu, bila maksimirski maksimalna! Onaj hrkljuš u zadnjih pol sata je neopisiv, i nema trke na kojoj se to može doživjeti.

Za kraj, evo popisa čega je sve bilo na meniu i što su sve pojeli i popili (mimo onog svog) učesnici šestog po redu 12-satnog ultramaratona Forrest Gump, naravno sve u cca:

• torteline -10kg
• sir mozzarela -7,5kg
• banane – 50kg
• čajni kolutići – 10kg
• napolitake – 5kg
• čokolade – 5kg
• juha – 5l
• gulaš – 30l
• tijesto -10kg
• špek – 5kg
• jabuke – 10kg
• cedevita – 10kg -120l
• coca cola -12l
• fanta – 10l
• enervit -15
• čokoladno mlijeko 4l
• isosport – 10l
• ožujsko – 150kom
• medica – cijela litra 🙂

Živjeli!