Ultramaraton je bilo koja trkačka manifestacija koja svojom dužinom prelazi dužinu klasičnog maratona od 42 kilometra i 195 metara. Obično se organiziraju trke od barem 50km pa sve do onih s enormnim dužinama, bez limita. Održavaju se na asfaltnim, zemljanim i atletskim stazama, također i u dvorani, nerijetko na traci. Pravila dozvoljavaju svakom da izabere svoj tempo trčanja, što znači da tokom trke mogu hodati, uzimati pauze za uzimanje hrane i pića, mogu čak i spavati ukoliko je trka višednevna.

ultra 06

Postoje dvije vrste ultramaratona. Jedna je s fiksnom dužinom unutar koje trkači ostvaruju svoj vremenski rezultat, a druga je s fiksnim vremenom unutar kojeg trkači pokušavaju prevaliti što veću dužinu. Postoje standardni i nestandardni ultramaratoni. U kategoriju standardnih spadaju oni s relativno okruglim brojkama: 50km, 50 milja, 100km, 150km, 100 milja, 200km, 200 milja, 1000km, 1000 milja, 12 sati, 24 sata, 48 sati, 6 dana. Svi ostali nisu standardni. Odnedavno čak i IAAF službeno vodi rang-listu, te kontinentalne i svjetske rekorde na trkama od 100 kilometara, jedinu ultrašku disciplinu koju je (zasad) priznao. Oba svjetska rekorda na 100km drže Japanci – u muškoj konkurenciji Takahiro Sunada (6:13:13), a u ženskoj Tomoe Abe (6:33:11). Inače, od svih svjetskih rekorda u preostalim atletskim disciplinama, na 100km je u postocima najmanji zaostatak ženskog u odnosu na muške rekorde. Iznosi samo 5%, dok je u svim ostalim iznosi u pravilu oko 10%.

ultra 04

  • – Najduži službeni ultramaraton je Self-Transcendence 3100 Mile Race, u dužini od 4,989 kilometara. Trkači vrte krug od samo 833 metra i imaju na raspolaganju 52 dana da završe trku tijekom srpnja i kolovoza u kvartu Queens u New Yorku. Što znači da moraju u prosjeku svakog dana otrčati 98 kilometara da bi je završili u vremenskom limitu. Rekorde drže Nijemac Madhupran Wolfgang Schwerk (41 dan + 8 sati) i Amerikanka Suprabha Beckjord (49 dana i 14 sati), mada mi oboje smrde na Indijce. Mandhupran je prosječno svakog dana prelazio 120 kilometara, a Suprahba točno 100!
  • – U periodu od 1992-1995 održavana je Trans America Footrace, trka od Los Angelesa do New Yorka. Trkači su u dnevnim etapama po 70-ak kilometara odrađivali ukupnu dužinu od oko 4800km, za što im je trebalo nešto više od dva mjeseca. Zadnji pobjednik, ujedno i rekorder trke je slovenska ultraška legenda Dušan Mravlje, kojemu je za taj poduhvat trebalo 428 sati. Dušan je inače pobjednik prve «vremenske ultre» u Hrvatskoj: 12-satnog ultramaratona Forrest Gumpa, održanog 1998. godine, kada je u Maksimiru pretrčao 127 kilometara.
  • – Najveći i najstariji svjetski ultramaraton je COMRADES u Južnoj Africi. Na toj ultri svake godine nastupi preko 10,000 trkača, a teška brdovita staza u dužini od 90 kilometara, između gradova Durban i Maritzburg, simbolično spaja Atlantski i Indijski ocean, pa trku neformalno zovu Ocean to ocean. Trka se održava od 1921. godine, s ratnom pauzom 1941-1945, tako da je do sada održana 87 puta.
  • – Cliff Young je 1983.g. pobijedio na čuvenoj WESTFIELD RUN trci od Sydneya do Melbournea (875km). Zašto ga spominjem? Zato jer je tada imao 61 godinu!!
  • – Međutim, ni to nije sve. Phil Latulippe (Quebec, Kanada) je 1989.g. pretrčao Kanadu od Vancouvera do Halifaxa (6700km). Iste godine proslavio je i svoj 70. rođendan!
  • – Fyona Campbell iz Velike Britanije je prehodala planetu Zemlju u dužini od 31,519 kilometara. Uz tu činjenicu stoji i podatak da je imala 27 godina, što je vrlo neprecizno s obzirom da nije navedeno da li je imala 27 godina na startu ili na cilju, jer joj je za ostvarenje ovog nesvakidašnjeg podviga trebalo 4069 dana, ili bolje rečeno – nešto više od 11 godina!?

Iz ovih podataka se može lako zaključiti da ultramaratoncima godine ne smetaju. Ustvari, ne samo da ne smetaju nego im idu u prilog. Naime, životni i trkački vijek ultraša je iznimno dug, prvenstveno zato jer treba dugo godina trčanja da bi se uopće postalo. Jednom kada ultraš stasa, rijetko prekida trkačku karijeru, tako da ostaje u trčanju praktički zauvijek. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan. Ultraši su u biti pravi trkači! Kad kažem pravi, pri tom ne mislim na njihove rezultate, rekorde, izgled, tehniku i sve ono što bi moglo upućivati na to. Ultraši su pasionirani trkači, koji, istinabog, vole rekorde i rezultate (uglavnom dužinske naravi), ali bi oni trčali i da svega toga nema. To su ljudi koji trče u pravilu svakog dana, rijetko kad sustavno treniraju, ne vole tapering, carboloading… Oni bi trčali i da nema organiziranih trka, klubova i ostalih trkača, da ne postoji trkačka scena, da se nije desio trkački bum, a o novčanim nagradama da ne pričam.

Ustvari, kad malo bolje razmislim, vjerojatno su prvi trkači bili upravo ultraši. Čovjek je u svojim prapočecima, ne bi li došao do hrane, lovio svoj ručak na način da bi satima, a nerijetko i danima pratio svoj plijen, inače na kratkim prugama brži od njega, i na taj način ga izmorio i prehranio sebe, svoju obitelj i svoje pleme. Drugim riječima, naša vrsta je produžena zahvaljujući ultrašima :).

Još me malo misli drže u tom dobu i razmišljam da li je i tada nekog od tadašnjih trkača-lovaca zarazio trkački virus? Uvjeren sam da jeste, obzirom da se tada, čak i puno više nego danas, živjelo instinktivno. Jer, ako su crtali svoja «umjetnička djela» po zidovima pećina, sasvim sigurno ne u namjeri da ih prodaju ili steknu status u cijenjenim umjetničkim krugovima, sigurno su neki i trčali (mimo lova na mamute). Možda su bili svjesni treninga koji im daje veće šanse za preživljavanje, samim time bolju poziciju u plemenu, te uzročno posljedično lakši i širi odabir partnera s kojim će prenijeti svoje bolje gene, bilo da se radi o urođenim ili stečenim. Možda i nisu, zato jer je lov, zbog nedostatka škrinje za zamrzavanje, bio gotovo svakodnevan i trajao je praktički do kraja života, što u principu i jesu karakteristike današnjih ultramaratonaca :).

Badwater ultramarathon

Hrvatski ultramaraton se upravo širi i to kolateralno, uz trenutni all-round trkački mini-bum, uz zapaženi razvoj trail trčanja i trekinga. Dugo je godina 12-satna ultra Forrest Gump bila perjanica, ustvari jedina zvijezda na našem ultraškom nebu (Supermaraton Zagreb-Čazma pravno-formalno jeste ultra, ali je to ipak samo nešto duži maraton), a u zadnjih par godina stvari se počinju mijenjati na bolje. Od ove godine ultramaraton i službeno ulazi u zajednicu priznatih sportova i disciplina, i po prvi put ćemo dobiti zvanične prvake Hrvatske u trčanju na 100 kilometara, koji će, shodno tome, ostvariti izvjesne sportske beneficije kao u bilo kojoj drugoj atletskoj disciplini, sukladno pravilniku.

Dakle, prvo državno prvenstvo u ultramaratonu je na rasporedu 04.05. u Zagrebu, a organizaciju će obaviti Atletski klub Sljeme. Točna lokacija još nije određena, ali najvjerojatnije će se održati na obali jednog od dva zagrebačka jezera – Bundek ili Jarun. Staze za 100-kilometarsku ultru mogu biti od točke A do točke B, ali mogu biti i kružne, s tim da krugovi ne smiju biti kraći od 3, niti duži od 25 kilometara. Zbog lakše organizacije, kontrole, logistike i nadzora, bolje su kružne staze, tako da će prvenstvo u Zagrebu biti na stazi koja će imati krugove unutar 3 i 6 km. Visinska razlika ne smije biti veća od 0,5%, a staze na Bundeku i Jarunu zadovoljavaju taj uvjet jer su gotovo u potpunosti ravne. Vremenski limit trke bi trebao iznositi 12 sati. Trka će biti otvorenog tipa, što znači da će na njoj moći nastupiti svi oni koji to žele, ali u konkurenciju za državno prvenstvo će ući samo trkači koji su članovi hrvatskih atletskih klubova, koji su uredno registrirani u Hrvatski atletski savez, koji imaju ovjereni liječnički pregled (ne stariji od 6 mjeseci) i koji su na vrijeme prijavljeni od strane svog kluba. Znači, ukratko – kao i u svim ostalim atletskim disciplinama.

Osim toga, Šimun Cimerman, alfa, romeo i omega-3 hrvatske avanturističke scene, već par godina radi «Velebitsku stotku», koja u biti nije pravi ultramaraton (a i nije 100km) jer staza nije strogo definirana, dozvoljene su kratice i gotovo da svaki učesnik ima drugačiju stazu, što je u ultraškom (i bilo kojem drugom atletskom) svijetu nedozvoljeno, pošto svi moraju proći podjednaku udaljenost. Međutim, priča je dobra, i samim time dolijeva ulje na vatru ultraškog plama. A dolit će je ove godine i Istarska ultra na 100 milja (www.100miles.srk-alba.hr/) u organizaciji SRK «Alba» iz Labina i SD «Trickeri» iz Pazina. Trka ima standardiziranu i relativno točnu dužinu, ali je visinska razlika velika (4580m), staza također nedefinirana i neobavezna, tako da spada u kategoriju tzv. avanturističkog ultramaratona ili ultra-traila, dakle slična priča kao i s Velebitskom stotkom. Sve u svemu, hrvatski ultraši imaju, za razliku od prijašnjih godina, veliki izbor velikih trkačkih izazova.

Inače, svjetski savez za ultramaratonsko trčanje (IAU – International Association of Ultrarunners), svake godine organizira Svjetska i europska prvenstva u 4 ultraške discipline: 50km, 100km, 24 sata i ultra-trailu. Sva ta prvenstva su pod okriljem IAAF-a, krovne svjetske atletske federacije, što pravno znači da su priznata i da se na njima može nastupiti samo uz suglasnost i prijavu od strane nacionalnih atletskih saveza.

ultra 03

Za kraj samo podaci o trenutnim svjetskim (i hrvatskim) rekordima u nekim standardiziranim ultraškim disciplinama:

  • 12-sati, muškarci: Yiannis Kouros (Australia)162.4 km (16.03.1985., Mountaban, Francuska). Neslužbeni rekorder Hrvatske je Hrvoje Kovač sa 137 kilometara i 270 metara (14.05.2011., Zagreb, Forrest Gump).
  • 12-sati, žene: Ann Trason (USA)147.6 km (04.08.1991., Hayward, USA). Isto tako, neslužbena rekorderka Hrvatske je Nikolina Šustić, koja je 14.05.2011. na Forrest Gumpu istrčala 130 kilometra i 210 metara.
  • 24-sata, muškarci: Yiannis Kouros (Australia)303.5 km (05.10.1997., Adelaide, Australija).
  • 24-sata, žene: Mami Kudu (Japan) – 254,4 km (13.12.2009., Soochow, Tajpeh). Neslužbena rekorderka Hrvatske je Veronika Jurišić sa 202,5 km na Svjetskom prvenstvu 13.05.2010. (Brive, Francuska).
  • 48-sata, muškarci: Yiannis Kouros (Australia)473.5 km (03-05.05.1996., Surgeres, Francuska).
  • 48-sata, žene: Sumie Inagiki (Japan)397.1 km (021-23.05.2010., Surgeres, Francuska).
  • 6 dana, muškarci: Yiannis Kouros (Australia)1038.9 km (20-25.11.2005., Colac, Australija).
  • 6 dana, žene: Sandra Barwick (Novi Zeland)883,6 km (18-24.11.1990., Campbelltown, Novi Zeland).
  • 100 milja, muškarci: Yiannis Kouros (Australia)11:46 (7.11.1984., New York, USA).
  • 100 milja, žene: Ann Trason (USA) – 254,4 km (04.05.1991., New York, USA).
  • 1000km, muškarci: Yiannis Kouros (Australia)5 dana, 20:13 (20-26.05.1988., New York, USA).
  • 1000km, žene: Sandra Barwick (Novi Zeland)7 dana, 16:08 (16-24.10.1991., New York, USA).
  • 1000 milja, muškarci: Yiannis Kouros (Australia)10 dana, 10:30 (20-30.05.1988., New York, USA).
  • 1000 milja, žene: Sandra Barwick (Novi Zeland)12 dana, 14:38 (16-28.10.1991., New York, USA).

Ako ste pažljivo proučili liste, vjerojatno vam nije promakao podatak da sve muške rekorde drži Australac grčkog porijekla Yiannis Kouros, poznat pod nadimkom «Bog trčanja» (Runing God). Čovjek s nevjerojatnim dostignućima, koji drži sve ultraške rekorde, i koji u svakoj disciplini ima po 10-ak najboljih rezultata svih vremena, s time da druga osoba na tim listama zaostaje uglavnom iza njega u pravilu za više od 10%!! Ako ste do sada mislili da je Gebrselassie najveći trkač svih vremena, razmislite još jednom 🙂

Vezani članak: 24-satni ultramaraton