U subotu (12.09.) u nizozemskom gradiću Winschotenu će se održati 27. po redu svjetsko i 23. europsko prvenstvo u najtežoj, od strane IAAF-a priznatoj, atletskoj disciplini – ultramaratonu na 100km. Ultra ima puno standardiziranih disciplina (6h, 12h, 24h, 48, 6 dana, 50km, 100km, 100 milja, ultra trail…), a svjetska i europska prvenstva se održavaju na 50km, 100km, trailu i 24h, s time da je 100km ipak paradna disciplina, u potpunosti pod patronažom krovne svjetske atletske organizacije IAAF, koja vodi i službene godišnje rang-liste, jednako kao i u ostalim stadionskim disciplinama. Start trke je u 10:00, a ove godine će se trčati 10 krugova po 10km, za razliku od uobičajenih krugova od 5km, što je vremenom postao neki standard kada su u pitanju velika globalna prvenstva, kao što je to npr. bilo lani u Dohi.
Ultra, bilo da se radi o cestovnoj ili trail varijanti, je postao rastući globalni trend i atletska grana koja se munjevito razvija, brže od bilo koje druge discipline, tako da ove godine imamo raskošno prvenstvo, rekordno i po broju učesnika (240) i po broju zemalja (37) koje će poslati svoje predstavnike, ali isto tako rezultatski najjače s izuzetno gustom kvalitetom. Sve to nagovještava daleko najjaču i najspektakularniju ultramaratonsku trku u povijesti trčanja. Međutim, ono što je za nas posebno važno, Hrvatska će na takvoj jednoj važnoj trci igrati u ženskoj konkurenciji jednu od vrlo bitnih uloga!
Idemo prvo s muškom trkom. Izostankom aktualnog svjetskog prvaka Amerikanca Maxa Kinga, titula glavnog favorita pripala je poznatom ruskom ultrašu Vasiliyu Larkinu, koji je prije dvije godine postavio impresivan osobni rekord od 6:18:26 (prosjek od 3:47/km ili pet polumaratona na 1:19!). No, povjest dosadašnjih prvenstava je pokazala da glavni favoriti nisu uvijek i pobjeđivali, ustvari vrlo rijetko, jer je ultra vrlo varljiva disciplina i fizička sprema, koja je ključ u kratkim trkama, je ovdje pretpostavljena mentalnoj, koja je pak podložna čestim valungama, otprilike kao plima i oseka. Drugo vrijeme od prijavljenih ima Britanac Steven Way (6:19:20), koji je po meni jači favorit za zlato. Gledao sam ga lani u Dohi i jednostavno sam bio imresioniran lakoćom i ekonomičnošću njegovog koraka, međutim kratak ultraški staž ili bolje rečeno neiskustvo na 100km ga je tada koštalo titule, ali sada je godinu dana stariji i trči se u njegovim klimatskim uvjetima, za razliku od Dohe. Osim te dvojice, lista favorita bi se dala popuniti s Talijanom Giorgiom Calcaterrom, trostrukim svjetskim prvakom koji je fino zagazio u godine, međutim u ultri je granica mogućnosti razvučena debelo u 40-e, tako da on sa svojih 43 ljeta na grbači još uvijek diše punim plućima, što je još jednom dokazao glatkom pobjedom ove godine na teškoj stazi Passattorea. No, treba imati na umu da je svoju zadnju titulu osvojio 2012. Osim njih, tu su još Španjolac Jose Antonio Requejo, Šveđanin Jonas Buud, te čak 3 japanska ultraša s vremenima ispod 6:40 (Hara, Nagata, Ikagaki), što ih čini prvim favoritima za ekipno zlato. Međutim, lako moguće da njihovi rezultati ostanu samo mrtvo slovo na papiru, jer se na dosadašnjim prvenstvima pokazalo da Japanci, kao uostalom i druge jake ekipe koje dolaze s drugih kontinenata (USA, Australija…), zbog velikog broja vremenskih zona koje promijene i nedovoljno vremena za adaptaciju slabije trče nego u svojoj zemlji. Sve u svemu, u trci imamo čak 154 najbolja svjetska ultraša, 27 zemalja imaju ful ekipe (minimum po 3, a maksimum 6 predstavnika), od čega je 19 europskih. Boje Hrvatske, koja će po prvi put u povijesti nastupiti s kompletiranom muškom ekipom, branit će dva posljednja državna prvaka Robert Radojković (7:12) iz Rovinja i Hrvoje Lovelos Slovinac (8:29) iz Zagreba, te dvostruki državni viceprvak Ivica Šakota iz Dubrovnika (9:32).
Ženska konkurencija jača nego ikad. Samo ove godine je čak 12 svjetskih ultrašica trčalo 100km brže od 8 sati, što se nikada prije nije desilo pred Svjetsko prvenstvo, koje je uvijek skup najboljih i rezultati s tih prvenstava su u pravilu sačinjavali 90% godišnje top-liste prvih 20-ak. Od tih 12, samo mi i Japanke imamo po 3 u tom izabranom elitnom društvu, i svjetska federacija za ultramaraton (IAU) je u svom priopćenju za medije pred ovo prvenstvo posebno naglasila da „Nikolina Sustic will be leading a very fast Croatian team“. No, osim Nikoline, imamo i Mariju Vrajić i Veronika Jurišić, maltene na istom nivou i u svim njihovim dosadašnjim ultraškim trobojima je vladala potpuna neizvjesnot s uvijek drugačijim epilozima, tako da će i ovog puta odlučiti individualna mentalna i fizička sprema na sam dan trke. Osim njih tri, imamo još dvije cure u trci (Antonija Orlić i Ingrid Nikolesić) s odličnim rezultatskim argumentima (8:52 i 9:06) i C-normama, koje bi mogle, ukoliko stvari krenu po zlu, odigrati vrlo važnu ulogu osigurača, što nam se npr. desilo lani u Dohi, kada je Antonija nadomjestila slab dan Nikoline, na osnovu čega smo dohvatili 4. mjesto. Drugim riječima, dobro smo posložena reprezentacija, s vrlo jakom prvom postavom i odličnom i dugačkom klupom. U Dohi su cure lani osvojile 4. mjesto i bile druga europska reprezentacija (međutim, kada se svjetska prvenstva ne održavaju na europskom tlu, onda se ne računaju za službeno europsko prvenstvo, za razliku od ovogodišnjeg).
U individualnoj konkurenciji, breme prvog favorita je na Amerikanki Camille Herron, koja je proljetos otrčala fantastičnu stotku za 7:26:24. Na prvenstvu neće biti aktualne svjetske prvakinje Elly Greenwood (GBR), ali su tu preostale dvije osvajačice medalja Chiyuki Mochizuki (JPN) i Jo Zakrzewski (GBR), sa svojim lijepim osobnim rekordima 7:36:39 i 7:41:55. I onda su tu naše cure – Marija Vrajić (7:37:09), Nikolina Šustić (7:41:42) i Veronika Jurišić (7:53:04, ali otrčano na najsporijoj stazi Passattorea). Amerikanke i Japanke van Europe, te Britanke, Ruskinje, Šveđanke i Talijanke zatvaraju krug favorita za podjelu medalja u ekipnoj konkurenciji. Iako će izostati najbolja od lani, tri velike zvijezde se vraćaju na scenu – Šveđanka Kasja Berg, Ruskinja Marina Zgalybina i Talijanka Monica Carlin, sve tri svojevremeno svjetske prvakinje, s osobnim rekordima ispod 7:30. Zanimljiv će biti i nastup još jedne Talijanke Francesce Canepe, najveće zvjezde europskih ultraških trailova, pobjednice Eigera, Tor des Geantsa, Lavareda, Mont Blanca, ali i naše istarske 100-majlerice. U ženskoj trci su 84 ultrašice, 17 zemalja je u ekipnoj konkurenciji, od čega 12 iz Europe.
Prvenstvo će se moći pratiti uživo iz cijelog svijeta putem Interneta, samim time i iz Hrvatske, a link na lokalnu TV stanicu koja će prenositi ovaj najveći događaj u dosadašnjoj povijesti ultramaratonskog trčanja se može naći na web stranici organizatora – http://runwinschoten.nl/
Rang-lista najboljih učesnika prvenstva iz uskog kruga favoriziranih po IAU, sa svojim osobnim rekordima u posljednje 3 godine:
Top 5 muškaraca:
1) Vasily Larkin RUSIJA 6:18:26
2) Steven Way VELIKA BRITANIJA 6:19:20
3) Jonas Buud ŠVEDSKA 6:28:57
4) Yoshikazu Hara JAPAN 6:35:49
5) Tsutomu Nagata JAPAN 6:36:39
Top 5 žena:
1) Camille Herron USA 7:26:24
2) Chiyuki Mochizuki JPN 7:36:39
3) Marija Vrajić HRVATSKA 7:37:09
4) Nikolina Šustić HRVATSKA 7:41:42
5) Megan Abrogast USA 7:41:52
Dakle, isto kao sto je to bilo i sa prvom trail utrkom, libar o mom drugom trailu je pred vama, uživajte.
Ovog puta sve je bilo drugačije, ne znam je li na to utjecala blizina održavanja traila, savršena organizacija ili smo jednostavno kliknuli zadnji put, pa smo sada znali sto možemo očekivati jedni od drugih, stvarno nisam siguran, ali ako se mene pita (kao sto što me se pita i inače), mislim da je kombinacija sve te tri stvari uzrokovala savršeni izlet na utrku, no, krenimo redom.
Kako i priliči jednom ovako velikom događaju, za vas koji ne znate, ovo je bilo pojedinačno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze i svi, ali bas svi, koji su se odvažili i završili 45 km dugu stazu zaslužuju čestitke, a oni koji su imali važeću potvrdu o obavljenom liječničkom pregledu, te imaju Kolindu za predsjednicu, opet, za vas koji ne znate, te dvije stvari su obavezne kako bi vam se rezultat “pikao” kao službeni na prvenstvu svih Hrvata, oni, uza sve čestitke, po mom skromnom mišljenju, zaslužuju još i komad ‘Mikado’ čokolade, te kratki show u stilu legendarnih Paytonovaca (o potonjem nešto kasnije), za vas koji ne znate tko su bili legendarni Paytonovci, nema nade, žao mi je, ali je tako… iako volim da me “čitaju”, ovdje se ipak moram oprostiti od vas anti-Paytonovaca.
Sad kada sam to sve ukratko objasnio, krenimo dalje.
Naša mala grupa, od 12 ljudi i jednog vuka, uputila se autocestom od Zagreba na put do Delnica, neki su morali doći ranije, a neki nisu, mi smo bili ovi drugi, pa smo opet, zahvaljujući mojoj boljoj polovici stali na benzinsku postaju, da vuk protegne noge i kako bi popili kavicu, a možda i malo vinčeka. Kako moja bolja polovica, osim ljepote, posjeduje i iznimne organizacijske sposobnosti, uspjeli smo organizirati mog prijatelja mladog vuka Zlaju Vlašića, njegovu prekrasnu djevojku Ivanu, te drage nam prijatelje, brzu Tamaru, njenog izuzetno dobro odgojenog i dragog momka Ivana (mala digresija i apel, budući roditelji, Ivan je primjer kako jedna mlada osoba treba biti odgojena, on ne naplaćuje previše, javite mu se, pitajte, ne lutajte, svijet će biti puno ugodnije mjesto za život, ako vam djeca budu barem i upola dobra kao mladi Ivan), Andrea je također bila tamo, kako bi na brzinu podijelila par savjeta o disanju, jer ipak je ona jedan od najboljih instruktora joge s kojima sam do sada u životu imao prilike surađivati i hvala joj na savjetima. Budući da smo bili u dva automobila, a dolje smo krenuli sa četiri, morali smo požuriti, no desilo se to da smo na odrediste došli u različitim vremenima, ali s istim ciljem i osmjesima.
Brzo smo se smjestili i pohitali pomoći u organizaciji. Tadeja i Ivan, uz pomoć još nekolicine ljudi, odradili su lavovski posao, a uz iskustvo koje posjeduju članovi AK Sljemena i Goranskog sportskog centra, vjerujem da ce se svi složiti, odrađen je možda i najbolji trail/treking koji je viđen u zadnje vrijeme na ovim prostorima. Znam, sad bi mnogi htjeli svašta dodati, možda i citirati ćelavog M. Kekina te reći kako na ovim prostorima lijepih stvari ima, da imamo stav kad nemamo pojma, da imamo najsočnije psovke i slično, ali ja neću pričati o tome, neću čak ni hvaliti trenera, zbog čijeg plana priprema sam uopće bio u stanju odraditi ovaj krasni trail, opet, zlobnici će reći da je 12 km ništa i da ne pametarim, ali ja sam došao među prvih 10 muških, a ionako sam imao samo jedan cilj, mladu Brooks running nadu (i Coletovu djevojku) sigurno provesti kroz šumu i dovesti na postolje u našoj utrci… o tome kasnije.
Večer prije same utrke je prošla savršeno, pozdravili smo drage prijatelje koji su kampirali, slavili rođendane, roštiljali, feštali i uživali, manje više im se priključili i tak’…
Da ne ispadne da sam zaboravio, s nama u autu je i ovaj put bio brat popularnog voditelja s Hrvatskog radija 2, srećom prvu večer je otišao ranije spavati, tako da samo imali nešto mira, iako, mislim da je popularni profesor povijesti i zemljopisa – Kiki, ipak uspio prilično izvježbati i pripremiti glasnice, jer se eto, cijelo popodne nije gasio, ali dobro, ipak je on bio voditelj cijelog programa, a moram priznati da taj posao radi skoro pa savršeno, kad bi se obrijao i ošišao, to bi bilo to, ali i ovako nije loše, na kraju krajeva, voditelje ne moramo gledati, zar ne? Bilo kako bilo, nismo zamjerili Kikiju što se nije gasio, ali smo ipak sa oduševljenjem prihvatili njegovu ideju da ide nešto ranije u krevet, barem Marley i ja, Marley je drugi pas i najbolji frend našeg vuka, ali pouzdano znam kako ne voli kad ga Kiki zove ‘Ćevos’, aludirajući na ćevapčić, zbog Marleyeve kilaže, a to nije lijepo.
Tu večer, kad su prijave završile, malo smo se podružili i uz sugestiju trenerove buduće supruge i moje drage prijateljice, krenuli smo nazad u našu lijepu renoviranu kućicu, gdje smo se konačno mogli opustiti na toplom. Počelo je druženje, uz vino, pivo i gitaru. Iskusni vozač Pajo je predložio da nešto pojedemo, pa smo to svi objeručke prihvatili, tu na žalost imam malu rupu, jer sam bio prilično gladan, a moja draga Žana je pazila da mi flaša nikad nije daleko, pa sam malo pokleknuo i spavao otvorenih očiju, kada su mladi Vuk Zlajo Vlašić, njegova Ivana, brza Tamara i njen dobroodgojeni Ivan otišli prileći, iskreno ne znam, ali sam se oduševio kada je buduća trenerova supruga odlučila spremiti hobotnicu, osim što ona to radi savršeno, ta žena baš uživa u kuhanju, kada je Janko (trener op.a.) predložio da pijemo pivicu po pola, jer je to pametnije obojici, sve je sjelo na svoje mjesto. Moram dodati da mi je tu ipak bilo malo žao što nije bilo Kikija, jer mi je nedostajala hrpetina nebitnih informacija koje bi mogao saznati u pola jedan iza ponoći, ali dobro, voditelj programa je morao odmarati glasnice, a mi, kao prava ekipa, smo to i poštovali. Nakon večere smo se lagano povukli u krevet, jer valjalo je sutra biti u 7 na nogama i odraditi pripreme oko organizacije.
Svanulo je jutro, nikako nisam mogao natjerati Žanu da krene, a ona je bila na prijavama, jako sam se bojao da bi mogla kasniti, svi koji je znamo, isto tako znamo, Žana nikada ne kasni, a i kad smo legli u krevet, rekla je da ju moram probuditi pod svaku cijenu, nisam više znao što da radim, trener Janko i Mišić su već otišli, Pajo je čekao da ga nazovem da dođe po Žanu, Kiki je vježbao govor za ceremoniju otvaranja, a ostatak ekipe je još spavao. Ostavljen sam sa sobom, počeo sam paničariti, u svoj toj silnoj panici, nisam se mogao kontrolirati i yebiga, pobjegao mi je ‘golub’ i kako to obično biva, nije to bio onaj lijepi bijeli golub, simbol slobode, ovo je prije bio golub iz pakla, simbol one malo jače gospođe koja je organizirala onaj besmisleni referendum, Anđa ili Panda Markić (neka se dotična ne uvrijedi, ali toliko mi je nebitna da mozak ne želi o njoj zapisivati informacije), no, za divno čudo, crni golub je bio i više nego dovoljan, iako priznajem, i mene je malo ošamutio i, dok sam dolazio k sebi, Žana mi je mahala kroz prozor Pajinog automobila, slala puse i vikala da odmaram, a ako ću trebati da će me zvati. Dobro pomislio sam, sad idemo lagano piti kavicu, ako nas zovu, biti ćemo spremni. Mic po mic, Dolores i ja smo se pozdravili sa svim trkačima, poželjeli im sreću, otpravili smo i popularnog voditelja, te ostali samo nas dvoje, da razradimo taktiku kako pobijediti. Budući da mi je Cole dobar frend, morao sam biti siguran da će Dolores biti na postolju, te da nas neće medvjed ili neka druga zvijer iznenaditi. Dolores je prilično jednostavna i simpa cura te smo na brzinu sve dogovorili i krenuli na prijave.
Na samom startu sam predložio Dolores da uzme nagradu jer ce sigurno biti na postolju, ali je ona, kao pravi borac i fair play igrač, odbila takvo što i odlučila našom taktikom do pobjede. Kako Dolores i ja treniramo pod Jankovom palicom, bili smo sigurni da kondicija neće doći u pitanje, malo smo se plašili staze, ali barem smo našom taktikom, koju smo nazvali Žuna-Vrabac, bili sigurni da nas neće napasti nekakve zvijeri putem. U busu je bilo veselo, ja sam kao dio AK Sljemena pomogao oko okrjepe, a Dee Dee, kao prava prijateljica, nije uopće imala ništa protiv da pojedem bananu i popijem vode prije starta, iako je ta okrjepa bila namijenjena sudionicima dužih utrka.
Na startu utrke sam odmjerio konkurenciju i rekao Dolores da nema straha, ona je na postolju, prekrasna Zaz i ja smo bili u prvom redu i nakon pucnja iz mikrofona startali… Tek nakon starta je došla do izražaja sva sjajna organizacija ove staze i koristim ovu priliku da opet zahvalim svima koji su na bilo koji način sudjelovali u istom. Znam da imamo najljepšu državu na svijetu, ali izvesti ovako savršenu pripremu i jednostavno složiti stazu toliko vrhunski, skidam kapu… Prije svih Tadeji Krušec i Ivanu Carinu, a nakon toga, kao što rekoh i ostatku ekipe, bravo ljudi… a Hrvatska se, kao i obično, svojim prirodnim krajolikom, pobrinula da to sve bude savršeno.
Utrka je sama po sebi bila prekrasna, a teren otprilike ovakav: ravno, gore, dole, gore, dole, dole, goooooreeee, dole, gore, dole, gore, dole, dole, dole, cilj. Dolores je na kraju stigla kao druga djevojka, moj dragi trener je primijetio kako je šteta da i ja nisam djevojka, jer bih u tom slučaju bio treća, Žana je čak predložila da popijem gajbu piva, uzmem minicu (popularni dopičnjak) odem na postolje i kažem da sam trudan, da nosim mladog slona i da mu viri surla, ali kako se naš klub ne bavi smicalicama, odustali smo od toga, iako postoji opcija da Žana i ja to jednom probamo, čisto da vidimo kakvi bi komentari oko diskvalifikacije bili, a i gajba je u igri, no to je za neku drugu temu.
Nakon saznanja da je Dolores druga, a ja deseti momak, fešta je mogla početi, uživao sam u društvu mojih dragih suboraca trekera, koji su ostvarili zavidne rezultate, a ovim putem im svima čestitam, da ne nabrajam, Istok i Zapad će se prepoznati, ovaj put je Istok odnio pobjedu 😉 Bravo!.
Kada sam išao provjeriti što ću dobiti za nagradu, stvari su se malo zakomplicirale, naime, deseti momak ne dobije baš ništa ekstra, a kako je to bilo prvenstvo Hrvatske, ja sam ipak želio svojih pet minuta slave, nisam znao što ću i tu se vraćamo na onaj dio s početka priče koji se tiče legendarnih Paytonovaca, mislim da bi svaki član legendarne šestorke bio ponosan na moju izvedbu. Naime, u ‘Eric Idle stilu’, poletio sam zrakom, neki se kunu kako sam doslovno i letio… i sletio na balon, a s druge strane tog istog balona je bio stol s okrepom i taj stol protivno zakonu gravitacije, odluči isto tako poletjeti zrakom, na žalost ili sreću, samo na kratko…
Voditelj programa a.k.a. Kiki je u tom trenutku odabrao uspješnicu Zaprešić Boysa imenom Neopisivo… preostalo mi je samo da se složim s tim izborom, a samim time je i cijela Kikijeva plaća kao voditelja… zaslužena. Kasnije su mi prilazili razni ljudi i čestitali, pretpostavljam da je to bilo zbog Paytonovaca, ali ja sam se smijao u sebi i zapravo primao čestitke na svom trail uspjehu.
Srećom su prvaci Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze – Maja Marukić i Nikola Špoljar – imali priliku uživati u mojoj izvedbi, skupa sa svima koji su bili u cilju, a zaključak je kako sad više nema dilema, ja neću ostati nepoznat u trkačkom svijetu, pa čak i ako nikada ne uspijem postići to što su uspjeli Maja i Nikola.
Još jednom se ispričavam svima koje je moja izvedba popularnih Paytonovaca zatekla ili ne daj Bože, uvrijedila, a Tadeji i Ivanu zahvaljujem što jednu tako neslanu šalu nisu zamjerili.
Do nekog idućeg traila, a sigurno na ovoj utrci i iduće godine – živili!
U utorak 30. lipnja valja poć leć rano jerbo se treba u srijedu ustat oko četvorke i po i doć na obale Blizneca, odradit JGL (jutarnja gelender liga) u 5:30, što znači otpeljat nekih 5km po gipsu do gelendera, gdje vas sigurno neće čekati prevoz za nazad, a čisto sumnjam i roba, ali u tome i je čar…
Onda trk nazad i odradit neke svoje društvene obaveze od kojih se plaćaju računi… Pobjeć s posla ili zlagat da ti je zlo ili tak nešto i ponovo doć na Bliznec, ali ovog puta na njegovo izvorište i to s bajkom i odpedalirat u 6 i po Atzinog cenera, biciklističku trku po sljemenskoj cesti u dužini, jelte – 10km. Spustit se nazad u kontra smjeru, malo zaružit u Mlinarici i opet put kreveta, ma se i sjutradan valja ustat u cik-cak zore…
Jer… triba bit na Jarunu kod triatlonskog centra prije 6 kada je start najnepoštenijeg triatlona na ovi svit (to će vam objasnit Borko), s dimenzijama 350m plivanja + 12,5km bicikla + 5km trčanja i nabrzaka se osušit.
Onda opet na džob odspavat koju rundicu jer slijedi veliko finale koje starta opet, ali ovog puta s desne obale nabujalog Blizneca prema Puntijarki, na stazi dužine 4450 metara. I gore vas nebu čekala ni roba ni suhi prevoz, al nije ni bitno jer se glavne čari ionako već neko vrijeme lade u ledenoladnom Bliznecu i nema vremena za presvlačenje…
Vremena ćemo zbrojiti, a pobjednici će defakto postati besmrtni!
MJESTO: Savski nasip, klupice ispred Močvare (podno mosta Slobode, onaj srednji ako ne znate)
TERMIN: 24.06. Srijeda, 19:00
STARTNINA: 40kn (za koju se dobiju 4 piva)
PRIJAVE: isključivo online na dnu ove stranice, podizanje startnih brojeva na licu mjesta od 18:00
NAGRADE: vječna slava i bačvica piva za pobjednika
PROPOZICIJE:
1 – Trči se 4 kruga, na početku svakog kruga se pije pivo i nakon toga se otrči krug
2 – Pivo se mora popiti u zoni tranzicije koje je duga 10m prije početka svakog kruga
3 – Utrka počinje pijenjem piva u zadnjem metru tranzicijske zone, kako bi se osiguralo da se otrči puna milja
4 – Žene piju isto količinu kao i muškarci
5 – Pije se Heineken 0,4
6 – Pivo ne smije biti otvoreno prije nego natjecatelj uđe u zonu tranzicije
7 – Dokazivanje popijenosti piva na način da se prazna limenka/boca okrene naopako nad glavom
8 – Povraćanje se kažnjava dodatnim krugom trčanja, trči se jedan krug bez obzira na broj povraćanja
9 – Vremenski limit iznosi 13 minuta*, obzirom da se starta u grupama po 20 trkača svakih 15 minuta.
10 – Konačni poredak se radi na osnovu pojedinačnih rezultata.
11 – Tko ne završi trku u vremenskom limitu bit će u poretku iza onih koji jesu.
* – U tempu od 7min/km milja se završi za 11 minuta i 12 sekundi, što znači da ostaje sasvim dovoljno vremena (1:48) da se popiju 4 piva, u prosjeku po svakom pivu 27 sekundi.
* – Za rezultat bolji od 10 minuta treba trčati tempom oko 5min/km, što ostavlja još pune dvije minute za popit 4 piva, mada dobro utrenirani “atletičar” može to riješiti za manje od minute 🙂
Svjetski rekord u “Pivskoj milji” iznosi 4 minute i 57 sekundi (James Nielsen), uz sljedeću statistiku:
1. pivo = 7 sekundi
1. krug = 63 sekunde (prolaz 1:10)
2. pivo = 8 sekundi
2. krug = 68 sekundi (prolaz 2:26)
3. pivo = 12 sekundi
3. krug = 67 sekundi (prolaz 3:45)
4. pivo = 9 sekundi
4. krug = 63 sekunde (4:57)
Dakle, Nielsen je na piva potrošio ukupno 36 sekundi (u prosjeku 9 po limenki), a milju je otrčao za 4 minute i 21 sekundu, što znači u prosječnom tempu 2:42/km.
