Pobjednik Zagreb Film Festivala 2010.g. je Pljačkaš, dugometražni film Benjamina Heisenberga, trkačima zanimljivog scenarija o istinitom događaju koji se desio prije 20 godina u Austriji. Naime, svojevremeno lokalna trkačka zvijezda Johann Rettenberger, uz svakodnevni maratonski trening imao je i još jedan zanimljivi hobi – pljačkanje banaka, koji je na kraju rezultirao opsežnom policijskom potjerom u kojoj je Rettenberger smrtno stradao.

Iako film ima standardnih akcijskih elemenata, tema je fokusirana na ovisnost o adrenalinu, obzirom da osnovni motiv dvostrukog života glavnog junaka nije materijalne naravi. Iz naše trkačke perspektive radnja je zanimljiva i zbog nekih drugih elemenata. Kao npr. da se Rettenberger pripremao za maraton u zatvoru, uglavnom trčeći na pokretnoj traci u svojoj ćeliji, što je još jedan dokaz o korisnosti ove trkačke naprave, čak i na tako visokom nivou. Podsjećam da je prije kojih 30-ak godina kraljica dugih pruga Ingrid Kristiansen (u svoje vrijeme istovremeno držala sva četiri dugoprugaška svjetska rekorda: 5km, 10km, polumaraton i maraton) većinu svojih treninga radila na traci, i da se njezin svjetski rekord u maratonu (2:21:06, London 1984) održao punih 14 godina, sve do pojave afričkih maratonki (Tegla Loroupe, 2:20:43, Rotterdam 1998). Osim nje, sve svjetske dugoprugaške rekorde u standardnim disciplinama držao je i Gebrselassie, ali nikada istovremeno.

Odlične kritike je pobrao i glavni protagonist Andreas Lust, koji je dobro odglumio trkačke scene, međutim, najatraktivniji dio filma, atraktivan i dinamičan bijeg s maskom na licu je sasvim sigurno odradio pravi trkački kaskader, što se moglo zamijetiti na drugačijoj, pravilnijoj trkačkoj tehnici. Naime, Lust je držao ruke previsoko i ukočeno u ostalim trkačkim scenama, kao npr na Bečkom maratonu. Uočio sam još jednu nelogičnost, a to je da je ukradena suma izražena u eurima, kojih tada još uvijek nije bilo u opticaju (ali to se može opravdati umjetničkom slobodom), obzirom da su na snazi bili dobri stari šilinzi.

Ono što je ipak nama najzanimljivije jest podatak da je Rettenberger bio dobro poznat našoj trkačkoj kremi tog doba. U razdoblju vrlo ranih 90-ih je svake godine grupa hrvatskih maratonaca odlazila na tada vrlo popularni brdski maraton u mjestu Kainach. Mnogi naši vodeći jurišnici tog doba (Pecik, Vargić, Kovačić, Habuš…) su postizali odlične rezultate na tom najtežem europskom maratonu. Na našem zadnjem nastupu 1994. godine domaćini su nam rekli da je jedan od prethodnih pobjednika, Rettenberger, poginuo u pljački banke, a evo, 20-ak godina kasnije cijela priča je ekranizirana. U filmu je čak nekoliko scena snimljeno na autentičnoj lokaciji „za vrijeme te trke u kojoj je pobijedio“. Maraton u Kainachu se potom ugasio, a 5 godina kasnije sličnu formulu brdskog maratona smo iskoristili prilikom organizacije prvog Sljemenskog maratona (puni maraton + dvočlane štafete). Prije par godina trka je revitalizirana, s tom razlikom da su štafete postale tročlane (što je bio i novitet Sljemenskog maratona 2011). Usput da napomenem da je gore spomenuta domaća ekipa s lakoćom išla maratone oko i ispod 2:30, s dodatkom još nekolicine (Gradinščak, Gojević, Samardžija, braća Gavranović, Lacković, Paripović…), što se danas na ovim prostorima čini nestvarnim. Međutim, dečki su bili složni (nije bilo klubaštva), trenirali su zajedno, drapali kilometražu bez suvišnog filozofiranja o „kvalitetnom treniranju“, nikada nisu bili ozlijeđeni, iako nisu imali ni dobre tenisice, ni trenere, ni literaturu ni Internet.

Pretpremijera počinje u ponedjeljak 17.12. oko 20h u klupskim prostorijama, kad se dečki presvuku. Upad (i trening prije) je slobodan za sve, ulaznice su gratis, pivo nije 🙂 Imamo i dva ljubavna sjedala :*