by Janko | tra 18, 2022 | Razno
Mjesto radnje: Boston.
Vrijeme radnje: 1967. godina.
Glavna uloga: 20-godišnja djevojka koja je željela trčati.
Maraton u Bostonu je postao dio St. Patriots Day – a 1897. godine, što je manje od godinu dana nakon što su se Amerikanci vratili s prvih modernih Olimpijskih igara, održanih u Grčkoj 1896. Raširili su priču o trčanju maratona koje se dogodilo od Maratonskog polja do Atene, na kojem je pobijedio Grk Spiridon Louis. Željeli su maraton i za sebe. I imali su ga. Doslovno samo u tom rodu. Sve do 1966. godine. Te je godine Roberta Gibb napravila nesvakidašnji pothvat Bostonskog maratona. Došla je organizatoru da bi se prijavila na utrku. Odbili su je. Htjela je platiti svoj startni broj. Odbili su je. Htjela je trčati. Zabranili su joj. Smislila je plan. Čekala je da utrka starta, pustila da nekolicina trkača krene i uskočila u masu trkača. Završila je 290. od 450 trkača. Bio je to velik podstrek za jednu drugu ženu koja je napravila revoluciju ženskog dugoprugaškog trčanja za budućnost – K. V. SWITZER. To su inicijali na osnovu kojih se uspjela prijaviti na Bostonski maraton 1967. godine i platiti 3 dolara za sudjelovanje/startninu. Bostonski maraton do tad je bio rezerviran samo za muškarce. Kathrine u svojoj knjizi Marathon Woman navodi kako u prijavi nije ni postojala mogućnost prijavljivanja po spolu. Te su godine Amerikanci spremali još jedan sasvim uobičajeni maraton. Na startu, sa startnim brojem 261, koji će kasnije postati legendaran, ravnopravno sa svim ostalim natjecateljima, našla se jedna žena. Zbog toga što je žena, fizički ju je napao muškarac jer je odlučila trčati u utrci za koju se smatralo da je rezervirana samo za muškarce. Kroz prijašnje godine i olimpijske cikluse atletska federacija je zaključila da je za žene previše trčati duže od 800m, da su duža trčanja opasna za njih, narušavaju sve ženstveno i umanjuju žensku seksualnost. Čak se mislilo da će ženi od toliko trčanja maternica ispasti. Uvriježilo se mišljenje da maraton nije za krhka ženska tijela, za nemoćan i slabiji spol da izdrže tolike napore. Jedna je to od zabluda koja se kroz prijašnja stoljeća prenosila s koljena na koljeno.
Međutim, uvriježeno mišljenje nije zaustavilo svijest žena o potencijalu kojeg su smatrale da posjeduju te savladavanju izazova i prepreka da zadovolje vlastite vrijednosti i uvjerenja.
Kathrine je tog travanjskog dana odradila maraton za 4 sata i 20 minuta, međutim, njena odluka da trči nije prošla bez sabotaže. Diskvalificirana je iz utrke i izbačena iz atletskog saveza zbog trčanja s muškarcima. Teretili su je da je na utrci nastupila prijevarom. Ti njezini postupci, a i posljedice, potaknuli su jednakost u svijetu trčanja. Organizatori Bostonskog maratona su podlegli pritisku javnosti, te su pet godina nakon tog događaja omogućili ženama sudjelovanje na utrci. Nepopustljiv stav koji je imala Kathrine i svi oni muškarci i žene koji su dijelili s njom mišljenje u prevladavanju ograničenja važna je lekcija ukoliko želimo zdravo društvo i sportski okoliš.
Kako je izgledala borba žena za ravnopravno sudjelovanja na maratonu možemo sagledati kroz sljedeću kronologiju fotografija:
Roberta „Bobbi“ Gibb. 1966. Žena koja nije prihvatila NE kao odgovor. 1966. je istrčala Bostonski maraton
Kathrine Switzer, prva žena koja je bila službeno prijavljena na maratonsku utrku. Organizator, Jock Semple, kad je shvatio da je u utrci žena, uz psovke i fizičku silu ju je htio izbaciti iz utrke.
“Da sam pustila da me izbace s utrke, možda nikad ne bi dokazali da žene mogu završavati maratone”
Do 1972. godina je trajala borba žena za sudjelovanjem na utrkama. Te je godine organizator Bostonskog maratona omogućio ženama službeno sudjelovanje s brojevima.
Utrka Crazy legs 1972. na 6 milja koju je Fred Lebow, začetnik New York maratona, organizirao samo za žene. Ukupno je sudjelovalo 78 žena.
Kathrine s Jockeom Sempleom 1973., organizatorom Bostonskog maratona koji se godinama zalagao protiv trčanja žena na njegovom i ostalim maratonima.
Grete Waitz, 1978. na New York maratonu je istrčala svoj prvi maraton u vremenu 2:32.30, a ukupno će skupiti osam pobjeda.
A bilo je i žena koje su pokušale varati. Rosie Ruiz na Boston maratonu 1980. g. Nimalo lijepa sportska priča o tome kako je trkačica ušla u utrku nekoliko kilometara prije cilja i završila kao prva.
Joan Benoit Samuelson. Žena koja je pobijedila na prvom ženskom maratonu ikad održanom na Olimpijskim igrama. Los Angeles 1984.
Tri godine ranije, na sastanku Međunarodnog olimpijskog odbora 1981., maraton za žene je uvršten u program OI.
Brigit Kosgei, kenijska trkačica koja drži svjetski rekord u maratonu 2:14:04. Chicago marathon 2019.
Tom i ja smo se zagrijavali do starta i u jednom mi je trenutku rekao:
„Bože, Kathy, pa ti imaš ruž na usnama!“
“Uvijek imam ruž. Što je loše u tome?”
“Netko će primijetiti da si djevojka i neće ti dati da trčiš. Skini to s usana.”
“Neću skinuti moj ruž.”
Ulomak iz knjige Marathon Woman koju je Kathrine objavila 2007.
Tekst pripremila i napisala povjesničarka kluba Silvia Šimunović
by Janko | velj 21, 2022 | Razno
Svjedočimo tome da je povijest organizirane tjelovježbe potekla iz Grčke – države kojoj su ime dali Rimljani nazvavši ih prema imenu plemena Graikoi s kojima su prvo došli u dodir, međutim, Grci su sebe nazivali Helenima, a svoju zemlju Heladom. Grčka je razvojem tjelovježbe i specifičnog sistema tjelesnog odgoja napravila najznačajniju pojavu u povijesti, a kasnije i ostatka svijeta. Grčka se često uzima kao prva država u kojoj se sustavno (metodički) vježbalo, međutim ne mora biti da je uopće bilo tako. Radi se samo da su Grci bili dovoljno pametni da svoje aktivnosti zabilježe po zidovima, amforama, reljefima i priboru koji su koristili u svakodnevnom životu.
Kasnije će, kad arheolozi krenu otkopavati Olimpiju, upravo te freske odigrati veliku ulogu u stvaranju modernih Olimpijskih Igara koje su direktno utjecale na sport, religiju, ekonomiju, politiku, kulturu i društveni odgoj svijeta. Uz Grčku, tu su Egejska kultura, Kreta, Mikena, Sumerani, Babilon i Mezopotamija koje nisu imale sustavni oblik vježbanja kao Grci i nisu ga shvaćali kao trening već način života, ali u svojim najranijim povijesnim zapisima spominju oblike aktivnosti kao što su hrvanje (npr. Ep o Gilgamešu, cca 2700.g pr. Kr. Babilon,) i trčanje. Hrvanje je kao sport, uz atletiku (trčanja, bacanja, skakanja), jedan od najstarijih sportova na svijetu. To znači da su se ljudi, uz hrvanje, počeli najranije natjecati i u atletici.
Uz sve iznad navedene kulture, u Egipatskim kraljevskim grobnicama (Beni Hassan) pronađene su freske koje su prikazivale hrvačke borbe u parteru i stojećem položaju, te trčanja za koje se kasnije zaključilo da su trčali natjecateljski samo robovi kako bi zabavljali faraone i vladajuću kastu po festivalima. Dakle, Grci su povukli inspiraciju iz prethodnih civilizacija, u kojima prednjači Egipat te su se gotovo svakodnevno počeli baviti hrvanjem i atletikom. Kasnije je hrvanje kao tjelovježbena aktivnost, a onda i sportska disciplina, postalo dio odgojne metode djece i mladih uopće u Grčkoj. U osmom stoljeću pr. Kr. postaje među glavnim sportskim disciplinama na Olimpijskim Igrama. Zanimljiva je činjenica da se na antičkim Olimpijskim igrama hrvanje nalazilo kao dvije zasebne sportske discipline – kao samostalna disciplina i kao disciplina unutar petoboja (pentatlona).
Pentatlon ili petoboj uveden je u olimpijski program 708. god. pr. Kr. (OI su nastale 776.g. pr Kr.), a sastojao se od bacanja koplja, bacanja diska, skoka u dalj, trčanja na jedan stadij i hrvanja. Smatra se da je hrvanje bila najvažnija disciplina pa je zato i bila zadnja na programu. Mora se uzeti u obzir da je u Grčkoj postojalo nekoliko igara ovisno o mjestu održavanja (oko 200), a Olimpijske su samo dobrim lobiranjem i političkim sredstvima postale najznačajnije.
Osim po ranije spomenutom, Grci su po mnogočemu bili zanimljivi, a jedna od zanimljivosti je i način na koji su davali važnost sportskim odnosno Olimpijskim pobjednicima. Pobjednici su na Olimpijskim igrama imali mnoge beneficije:
- bili su oslobođeni plaćanja poreza
- slavljeni su poput bogova
- poslije smrti su smatrani herojima
- imali su besplatan obrok jednom dnevno do kraja života i zalihe maslinovog ulja
- pobjednik je bio okrunjen krunom maslinove grančice (inače se maslina u staroj Grčkoj smatrala najvrjednijom biljkom, a maslinovo ulje platežnim sredstvom).
Hrvanje i atletika su kao tjelovježba i sport preživjeli od antike do modernog doba i Olimpijskih Igara. Za hrvanje je bilo tako sve do 2013. godine. U vremenu od 2013. do 2016. odvijala se prava drama za taj sport. Što se tad konkretno dogodilo? Vratimo se prvo još malo u povijest. 1896. je godina kada su prvi put održane moderne Olimpijske Igre, a među svim sportovima koji su tad bili u Ateni, i hrvanje je našlo svoje mjesto (uz atletiku, biciklizam, mačevanje, streljaštvo, gimnastiku, plivanje, tenis i dizanje utega). Bilo je tu i jedrenje i veslanje, ali su zbog tehničkih razloga otkazani. Olimpijske Igre kakve danas vidimo, u kojima sudjeluju žene, višegodišnja/stoljetna je bitka žena i onih muškaraca koji su ih podržavali u namjeri da dobiju svoje mjesto na najveličanstvenijem sportskom natjecanju na svijetu. Iako bi trebale biti najveličanstvenije natjecanje, Olimpijske Igre ipak odražavaju ideale onih (muškaraca) koji ih organiziraju. Prisjetimo se samo Pierre de Coubertina. On je bio mladi, entuzijastični i bogati osnivač modernih Olimpijskih Igara te prvi predsjednik Međunarodnog Olimpijskog Odbora (MOO; 1896. – 1937.). Coubertin je sudjelovanje žena u sportu smatrao neprikladnim, a za vrijeme njegovog mandata su postojale i tzv. antropološke Olimpijske igre. U St. Louis 1904. nisu svi sportaši ravnopravno sudjelovali na natjecanju već su posebno organizirana za crne sportaše, za Indijance i za bijele sportaše. Umro je siromašan (jer je sve svoje bogatstvo potrošio na organiziranje OI), sa srcem sahranjenim u ostacima Olimpije i sa saznanjem da je ženama i ostalim rasama ipak dozvoljeno ravnopravno sudjelovanje na OI. Uz njega, sličnog je stava bio i Avery Brundage, predsjednik MOO 1952.- 1975. Djeco, nemojte biti kao Pierre i Avery, a roditelji ne odgajate svoju djecu da diskriminiraju!
Ideja Coubertina o modernim OI je naišla na plodno tlo 1894. godine u Sorboni kada je predložio oživljavanje Olimpijskih Igara. Potaknut arheološkim iskapanjima kada je u 18. i 19. st. jačao interese za antikom jer su arheolozi, ponajviše njemački, uz britanske i francuske, počeli otkrivati drevna mjesta u Grčkoj, među njima i Olimpiju (1875.). Tad je zapravo otkriven povijesni značaj Grčke za organiziranu tjelovježbu i sport. Pa haj’mo sad u period od 2013. do 2016. Naime, u veljači 2013. godine je jako odjeknula vijest da će se hrvanje maknuti s programa OI, iz razloga jer je MOO smatrao da u hrvanju postoji nedostatak talenata i nedostatak ženskih natjecanja (žene su u hrvanju počele nastupati i natjecati se tek 2004. na OI u Ateni). Kad Izvršni odbor MOO donosi takvu odluku povodi se s nekoliko kriterija:
- popularnost sporta/broj sportaša (m/ž) koji se bave tim sportom
- prodane ulaznice i prodana televizijska prava
- zalaganje za unapređenje pojedinog sporta od strane njihove krovne organizacije (u ovom slučaju FILA-e ili od 2014. novog naziva UWW – United World Wrestling)
MOO je donio takvu odluku jer se broj sportova na programu OI morao smanjiti na brojku 25 zbog financijskog razloga te uvođenja modernih/novih sportova. Nikad nijedan sport nije do kraja “izbačen” te se može vratiti kroz sljedeće olimpijske cikluse (4 godine). Usput rečeno, jedan olimpijski ciklus je Olimpijada. Olimpijada NISU Olimpijske igre. Te je godine (2013.) MOO odlučio da će se od 2020. godine program OI proširivati za jedan ili čak dva pokazna (nova) sporta. Dakle, davat će se prilike novim sportovima, a maknut će se isto toliko sportova koji su do tad bili na programu. U “škrabici” sportova koji su čekali ulazak u program OI se nalazilo osam sportova, a MOO je trebao pravovremeno odlučiti koji će proći u program. Uz hrvanje, o izbacivanje se još pričalo i o modernom petoboju i taekwondo – u.
Kako bi hrvanje ostalo na programu OI od 2020. UWW (United World Wrestling) je počeo promptno rješavati probleme koje je MOO prepoznao i zbog koji ih je htio maknuti. Najljepše od svega je da je moguće izbacivanje hrvanja s OI rezultiralo pravoj sportskoj, ljudskoj i političkoj veličanstvenosti. Naime, politički zakleti neprijatelji SAD, Iran i Rusija, a koji istodobno imaju i ponajbolje hrvače na svijetu, ujedinili su se u borbi da se njihov sport, a koji je stariji i od samih Igara, ne izbaci s programa. Radeći na: promicanju i unapređivanju svih hrvačkih stilova na svim kontinentima, borbi protiv rasnih, spolnih, religijskih, političkih i drugih raznolikosti na borilištu i izvan njega, uspostavljanju prijateljskih odnosa svih hrvača svijeta, održavanje integriteta i fair play sporta i sportaša, zaustavljanu svakog oblika nasilja, osiguravanju uvjeta i okoline za treniranje sportašima… sve su to stavke na kojima je UWW radio kako bi vratio svoje mjesto na OI. I to se konačno dogodilo 2016. godine. MOO je morao pristati na globalne promjene i presing UWW-a koji je napravio u hrvanju u tri godine rada.
Kako se onda u cijelu ovu priču uklapa mrtvi muškarac i gola žena? Poveznica je zapravo u ambicioznosti jednih i drugih te željom za ravnopravnošću.
Mrtvi muškarac? Pankration je u antičkoj Grčkoj bio sport kombinacije boksa i hrvanja i u kojem je bilo sve dozvoljeno, a kraj je natjecanja kad je nokaut, predaja ili smrt protivnika. Jedino što nije bilo dozvoljeno je prst u oko i griženje protivnika. Čak je bilo dozvoljeno i probadanje te vađenje unutarnjih organa. Onaj kojemu bi se dogodio smrtni ishod posthumno bi bio proglašen herojem.
Gola žena? Na antičkim Olimpijskim Igrama je bilo dozvoljeno sudjelovanje samo muškarcima. Međutim, kao i u današnje doba, i tada su postojale žene koje su smatrale da je nešto trulo u poimanju rodne ravnopravnosti te su nastojale osigurati si jednaka prava i ukloniti rodnu diskriminaciju iz društva i institucija. Našla se tad jedna hrabra i inatljiva žena. A ima li što jače od inata žene koja misli da je u pravu? Obukla se kao muškarac, prijavila se za natjecanje i stala na startnu liniju. Za vrijeme utrke pala joj je haljina i otkriveno je (doslovno) da je na utrci sudjelovala žena. Od tada muškarci na natjecanjima mogu nastupati jedino goli, a ženama nije dozvoljeno ni gledanje.
Ovaj tekst s clickbait naslovom je zapravo mala retrospektiva kroz povijest o muško – ženskim ulogama u dva sporta te da i jedni i drugi vole sport i iskreno u njemu uživaju, a jedino su fiziološke razlike i honorari različiti.
Pripremila sljemenska povjesničarka: Silvia Šimunović
by Janko | velj 15, 2022 | Savski Polumaraton
Hendrixov most su Zagrepčani do pojave famoznog grafita zvali jednostavno Zeleni most. Kao i Hendrix polumaraton, tako je i njegov most u svojoj povijesti imao nekoliko varijanti u izgledu i imenu, ali i zanimljivo društvo.
Priča počinje s podatkom da je riječ je o najstarijem mostu u Zagrebu koji je u funkciji prometa vozila. Na tome je mjestu još davne 1862. izgrađen jednokolosiječni čelični rešetkasti željeznički most. Zbog dotrajalosti i činjenice da više nije udovoljavao prometnim potrebama, 30-tih godina prošlog stoljeća odlučeno je da se korito Save premosti konstrukcijom s jednim velikim rasponom od 135 metara te da se most izdigne za 2,5 metra u odnosu na stari željeznički most radi denivelacije s cestovnim priobalnim prolazima. U doba izgradnje to je bio mosni luk (Langerova greda) najvećeg raspona na željezničkim mostovima u Europi.
Ostaci starog mosta se još uvijek mogu vidjeti na samo desetak metara od sadašnjeg.
Hendrixov most je svoj ‘narodni’ naziv dobio sredinom 80-ih godina u doba Univerzijade, kada je netko na njemu napisao grafit ‘Hendrix’ ne sluteći da će zauvijek preimenovati Zeleni most te tako zapisati povijest. Zahvaljujući famoznom „Hendrix“ grafitu taj most dobio je gotovo kultni status i postao jednim od simbola urbane kulture grada Zagreba te dijelom kolektivne svijesti Zagrepčana. U narednim godinama čuveni grafit je nekoliko puta uredno ponavljan, kad god bi ga komunalne službe uklonile. Upornost je uvjetovala da generacije stanovnika glavnog grada u neformalnom govoru počnu taj most nazivati Hendrixovim.
Prvi grafit su dečki ispisali spojivši dva partviša sa selotejpom, a na samom kraju su zalijepili četku. Visili su naglavačke, a najveći problem je predstavljalo slovo „R“, pa je na kraju obli dio tog slova ispao malo kockast, što je godinama kasnije bio znak prepoznavanja samog grafita.
Crveni most između dva rata
No, jeste li znali da je nedaleko Zelenog, svojevremeno postojao i Crveni most? Sagrađen je 1892. godine za vrijeme Austro Ugarske na mjestu gdje je ranije stajao drveni pješački most tj. u blizini današnjeg Jadranskog mosta na završetku Savske ceste. Nosiva konstrukcija u početku je imala drveni pomost za kola i pješake, no 1909. je zamijenjena armiranobetonskim montažnim pločama i asfaltnim kolnikom. Crveni most je desetljećima bio jedina spona Zagreba s velikim područjem južno od Save jer je dotad funkcionirala samo skela koja je iz Trnjanske ulice vozila na drugu obalu.
Skela iz Trnjanske
Krajem 30-ih godina je na postojećim betonskim stupovima zamijenjena kompletna čelična konstrukcija i od 1938. nosi jednostavan naziv Savski most, kojeg svi zovemo „Pješački most“, i kao takav je u funkciji i danas. Trenutno je u fazi obnove koja traje više od godinu dana i nadamo se da će biti gotova do kraja ovog ljeta, jer gotovo da nema trkačkog treninga na nasipu u kojem se ne prelazi preko njega. Također i sam Hendrixov polumaraton, pa će nam u ovogodišnjem izdanju za drugi prelazak preko Save poslužiti pješački dio Jadranskog mosta.
Nakon izgradnje novog Savskog mosta, lučne rešetke Crvenog mosta prenešene su na Jakuševec i sljedećih 40 godina imale su funkciju novog cestovnog mosta u produžetku Držićeve ulice, služeći za promet vozila i pješaka između Turopolja i Sajmišta na lijevoj obali Save. Nakon što je 1974. nekih 50-ak metara zapadnije podignut Most mladosti, Crveni most dobio je isključivo pješačku svrhu. Imao je drveni kolnik i bio je na drvenim stupovima koje je 1990. godine odnijela poplava pa se metalna konstrukcija našla u vodi. Prije toga su trule daske kolnika bile prava opasnost za rijetke šetače. Konstrukcija mosta je potom izvučena na obalu i godinama je trunula u travi, a budući da most nije bio pojedinačno kulturno dobro niti se nalazio unutar zaštićene zone, nitko se o njemu nije brinuo. Postojali su planovi da se njegova konstrukcija preseli na neko drugo mjesto (Jarun ili Čiče), ali do toga naposljetku nije došlo. Do 2000-ih ostaci konstrukcije su potpuno nestali, vjerojatno završivši u starom željezu.
Zadnji dani Crvenog mosta
Danas se od cijeloga mosta mogu vidjeti samo tragovi nosača i pristupni putevi, južni nedaleko od Mosta Mladosti, a sjeverni pored obiteljske kuće 50-ak metara nizvodno od Držićeve ulice, u blizini odvojka ulice za Borovje. Tako je Crveni most ostao jedini zagrebački most koji je lokaciju mijenjao tri puta, a ista konstrukcija premještana je na novoizgrađene mostove.
by Janko | velj 14, 2022 | Zimska Liga Lagvić
Evo ga! Nakon dvije godine pišem rezime Lagvić Lige. Svi znamo onu gorko slatku prošlosezonsku avanturu kada smo nakon tri nevjerojatna kola morali prekinuti Ligu, prvo smo mislili samo privremeno, ali figa, nismo nastavili! A tako je bilo dobro, neke brojke tada upisane ostati će zauvijek rekordne. Mislio sam tada nešto napisati, ali nisam, eto, možda sam trebao jer materijala je bilo, ali dobro šta je tu je! Strpili smo se godinu dana i dočekali novu sezonu, dvadesetu po redu
Krenuli smo 24.10.2021. i trajali do 16.01.2022. Ugurali smo tih 13 kola između hrpe ostalih utrka, nekoliko prvenstava Hrvatske, izbjegli Snježnu kraljicu i kralja, i maksimalno uživali u jesenskim, a naročito zimskim jutrima. Ukupno ste u 13 kola startali 1397 puta, što ispada 107 duša po kolu, lijepa brojka, gotovo identična dvadesetogodišnjem prosjeku lige (105). Zanimljivo je što je ligu pohodilo samo 304 trkača, najmanje u zadnjih 11 godina, čak manje nego prošle sezone kad su održana samo tri kola, ali to samo znači da su oni koji su dolazili bili redoviti, o čemu ću niže u tekstu. Još jedna, dosta bitnija zanimljivost, žene! U ukupnom broju sudionika čak je 35% bilo žena, REKORDNA brojka, a još izraženija je u nastupima na Mrcini, tamo 38%!
Moram priznati da sam cijelo vrijeme imao osjećaj neke mlake i prosječne sezone, više vođen vlastitom lošom sezonom i bezvoljom, a manje objektivnim stanjem stvari, gdje su se zapravo dogodile neke fantastične stvari. Pa pobrojimo te događaje i uspjehe:
- Tomislav Lepan 1. kolo, Mrcina 36:30 – 6. vrijeme svih vremena i najbolje u zadnjih 5 godina
- Lagvić Liga 200. kolo – to je bio vikend spektakl uz PH na 12h dan prije
- Mario Obradović 3. kolo, Mrcina 90.00 bodova – tek 4. trkač sa 90+ bodova u cjelokupnoj povijesti Lige
- Željko Brkić 10. kolo, 100. nastup in a row – 8 godina neprekidnog pohađanja Lagvića
- Elza Božić 11. kolo, 100. nastup na Ligi – tek 2. žena sa prebačenih 100 nastupa, a Elzić je i rekorderka na Mrcini sa 90 nastupa
- Ivan Murgić 12. kolo, 100. nastup na Mrcini – prvi trocifreni Mrcinaš
- Veronika Jurišić 12. kolo, 150. pobjeda – tu se nema šta dodati, samo VELIČANSTVENA
- Milana Murgić 13. kolo, 100. nastup na Ligi – 3. žena sa 100 nastupa, nema Elza previše manevarskog prostora
- Tea Faber 13. kolo, Mrcina 38:28 – rekord ženske Mrcine
Kad se ovako pogleda vrlo sadržajna sezona, naravno bilo je tu i hrpa mini jubilejića na 50,60,70 nastupa i slično, ali kad se okrene stotka onda ide posebno spominjanje na kraju sezone. Čestitke svima na postignućima!
OK, uvodne zanimljivosti su gotove, idemo vidjeti kakvo je stanje u poredcima i kakve stvari su se tu događale.
CESTA
MUŠKI – Tu caruju veterani, ali ne oni friški sa 35-40 godina koji su formalno zagazili u atletske veteranske godine, već oni pravi, žilavi starci (nećete se ljutiti što vas tako zovem) koji izgledaju i trče kao da imaju bar 15 godina manje. Prosjek godina prvih 10 u poretku je 56 godina, znači traju dugo i trajat će još dugo. Bilo je napeto do samog kraja! Vodeći dvojac u zadnje kolo je ušao izjednačen, a direktan dvoboj na stazi nam nije puno otkrivao jer bodovni hendikep ima svoju računicu. Na kraju pobjedu odnosi Alen Štefanić i tako brani još uvijek aktualnu titulu pobjednika Ceste iz sezone 2019./2020. Drugi je Željko Paver, najstariji sudionik u prvih 10 koji isto brani titulu viceprvaka iz sezone 2019./2020. Treći je Sljemenski ultraš i oličenje elegancije trčanja Gordan Putanec, inače prvi put na postolju neke Lagvić manifestacije. Dečki svaka čast! Poredak i bodovi prvih 10 niže u tekstu.
ŽENE – Njima ne smijem spominjati godine, pa ni neću. Ovosezonska konkurencija je bila takva da je optimalan broj bodovanih kola (8) skoro bio dovoljan za upad u TOP10. Kruc je bila redovita, ali na fotkanju i poziranju ;), pa joj je 10. mjesto pobjeglo, a Maji je prva sezona na Cesti, pa je 12. mjesto solidno ostvarenje. Tri Sljemenašice na postolju! Pobjedu odnosi Veronika Jurišić, već 15. na Lagviću usprkos nikad lošijoj sezoni, ali kartaškim rječnikom, išla je na “dosta”. Milana Murgić uz sjajan osobni rekord, svojoj zbirci postolja sa Lagvića dodaje još jedno srebro. Najzanimljivija je bila borba za broncu. Ivana Marušić je zadnje kolo, poslije subotnje dužine, roknula fantastični PB i za 0,37 bodova prestigla Suzanu. Curama čestitke, a poredak ide.
- Alen Štefanić 666.60 1. Veronika Jurišić 663.33
- Željko Paver 664.60 2. Milana Murgić 644.48
- Gordan Putanec 614.31 3. Ivana Marušić 579.84
- Dobriša Dobrenić 604.47 4. Suzana Lučić 579.47
- Tomislav Kožić 598.56 5. Nataša Dobrenić 564.56
- Ivan Androić 584.53 6. Lidija Erceg 515.44
- Damir Grbeši 574.33 7. Ivon Krleža 500.50
- Željko Brkić 573.56 8. Katja Ferenčić 497.54
- Boris Markota 564.56 9. Tanja Grgić 483.35
- Zlatko Ivanagić 560.28 10. Vlasta Jasenko 472.41
Jedna od najslabijih sezona na Cesti. Prosjek od samo 43 trkača po kolu je najlošiji ikad, no to nije spriječilo četvero trkača da skupe svih 13 dolazaka, to su: Tanja Grgić, Željko Brkić, Zlatko Ivanagić i Željko Paver. Čestitamo im na tim ostvarenjima. Tri kola su nas posjetili članovi Triatlonskog kluba Sisak i napravili lijepe rezultate, pa je tako Alen Kostelac ovosezonski rekorder Ceste sa 44:09. Kod žena je to Veronika sa 50:58 i to je napravila u 18 sezona od 19 na kojima je trčala. U sklopu Lagvića svake godine se održava interno klupsko prvenstvo AK Sljemena u planinskom trčanju, naizmjenično Cesta-Mrcina. Ove sezone na redu je bila Cesta. Najbolji su bili: Tomislav Lepan, Tomislav Katalenić i Ivan Androić kod muških i Veronika Jurišić, Lucija Ptiček, Tamara Markotić kod žena. Čestitke!
MRCINA
MUŠKI – Najbrojnija ovosezonska disciplina, s najviše super redovitih i čak 22 trkača s optimalnih 8 kola. Za ulazak u TOP10 trebalo se ići brzo sva kola ili imati dobar hendikep na 55+ godina. Prva trojka je u ovoj drugoj kategoriji sa prosjekom godina od 63, ali daleko od toga da su spori. Pobjednik je Mario Obradović, tu je samo bilo pitanje hoće li redovito dolaziti jer veliki hendikep i solidno vrijeme su mu donosili hrpu bodova i vrlo brzo je pitanje pobjednika bilo riješeno. Mini obračun je bio za drugo mjesto, ali u novoj kalendarskoj godini je Ivan Murgić napravio najbolji ovosezonski rez i osigurao još jednu “kantu” u svojoj Lagvić kolekciji pehara i medalja. Bronca ide jednom od najdugovječnijih lagvićara, koji je svoju avanturu, prvo na Cesti, a zatim na Mrcini, započeo još davne 2002. godine. Svi ga znate, Zvonko Vida. Čestitke njima i ostalima u poretku koji ide dolje.
ŽENE – Nisu ni one štedjele Mrcinu, gazile su jako i redovito, pa je njih 11 imalo optimalni broj kola, rekordnih 3 sva kola! Kasnije ćemo ih spomenuti. Dominacija Sljemenašica, ali lišeno velike napetosti jer je vodeća dvojka zapikirala vrh od prvog kola. Zadnje kolo su se raskusurale i pobjeda ide Ireni Butković, prva prava, cijela sezona i odmah tozla! Srebro za bivšu trostruku prvakinju Mrcine Adrijanu Šimić koja uz medalje sa Pedine kombinacije spada među najuspješnije trkačice zimske lige. Zapravo bilo je malo napetosti, za posljednju stepenicu na postolju, Nataša Bahat se baš razbahatila zadnje kolo, napravila PB za 1:45 i osigurala broncu ispred Danijele, ali ni to joj nebi bilo dosta da je zadnje kolo došla Paula kojoj je samo pojavljivanje bilo dosta za postolje, ali viša sila nije joj dopustila. Osim ove, to nenastupanje imalo je još dvije posljedice bitne za poretke i neke zanimljivosti. Više o tome još niže u tekstu.
Čestitke curama, poredak najboljih 10:
- Mario Obradović 709.72 1. Irena Butković 631.84
- Ivan Murgić 659.14 2. Adrijana Šimić 624.05
- Zvonko Vida 656.95 3. Nataša Bahat 548.87
- Ivica Čajko 637.25 4. Danijela Kos 545.27
- Saša Vegi 628.59 5. Iskra Kolovrat 522.04
- Goran Đogolović 614.30 6. Martina Francetić 518.71
- Miroslav Benjak 609.09 7. Paula Vrdoljak 512.46
- Davor Poljanec 607.17 8. Kristina Marjanović 504.94
- Ante Bodić 596.90 9. Iva Džeba 492.22
- Zoran Kos 588.43 10. Anita Lacković 491.00
Mrcina je svake godine uzbudljiva, ne toliko za same pobjede jer smo zadnjih godina imali izrazite dominacije i kod žena, a pogotovo kod muških gdje je Nikica bio apsolutni vladar, ali ove sezone ga nije bilo, to moram spomenuti, prvi put nakon 12 sezona da nije startao nijedno kolo. Došao nas je malo obići i podržati kao gledatelj. Želimo mu brz oporavak i povratak na sljemenske staze.Gdje sam stao, da, izostankom dominacija došlo je do neke nove dinamike i lov na pozicije je postao zanimljiviji u svakom pogledu. Osim toga, rekordna redovitost na Mrcini, 10 trkača je pohodilo svako kolo, to su: Nataša Bahat, Elza Božić, Iva Džeba, Antonio Klarić, Zoran Kos, Marko Sekulić, Zvonko Vida, Ivica Čajko, Marko Špehar i ja!
Kad pogledamo muške, žene, pa kad ubrojimo i pse dođemo do brojke od 38 trkača koji su imali 8 i više kola i zbog toga epitet zanimljivije discipline. Gore spomenuti Tomislav Lepan (36:30) i Tea Faber (38:28) s ovosezonskim rekordima s time da je Tea i nova rekorderka staze!
PEDINA KOMBINACIJA
MUŠKI – Komba je uvijek nezahvalna za neko prognoziranje rezultata i pobjednika jer nikad ne znaš kada će se netko prebaciti na drugu discipline, hoće li imati dovoljno kola i slično, ali postoji mali obrazac ponašanja gdje većina ide Mrcinu u prvim kolima dok je staza suha i brza, a kad zapada snijeg prebacuju se na Cestu. Muži su slijedili taj obrazac, a najbolji je bio Dobriša Dobrenić još uvijek aktualni pobjednik iz sezone 2019./2020.,te se tako iz pobjednika pretvorio u dvostrukog pobjednika Pedine. Istim redoslijedom Mrcina, pa Cesta ide i Tomislav Kožić i osvaja svoje prvo Lagvić postolje. Isti scenarij i kod trećeplasiranog Roberta Petrinca, također prvo Lagvić postolje. Tomislav i Robert su obojica radili lijepe osobne rekorde i na Mrcini i na Cesti, dok je Dobriša ovu sezonu odradio na laganom gasu, na iskustvo. Nadamo se da je tako i da magija Mr. PB-ja nije nestala. Čestitke momcima!
ŽENE – Jedna od najslabijih sezona po odazivu kombinatorki, ali to samo dodaje težinu na uspjehe ove sezone, jer redovito pohađanje i kombiniranje dvije discipline nije lako i time je uspjeh veći. Pobjednica Ivana Marušić je slijedila provjereni recept Mrcina-Cesta i uz sve dolaske lagodno pobrala pobjednički pehar, nije još, ali bude na proglašenju. Lucija Ptiček je baš kombinirala, malo jedno-malo drugo i to joj je osiguralo njeno drugo srebro na Pedinoj poslije sezone 2018./2019. Dunja Popara je prvo odradila većinu Ceste, pa se prebacila na Mrcinu i ta taktika joj je donesla broncu, njenu prvu Lagvić medalju. Njih tri su i jedine koje su imale optimalan broj kola za kombiniranje 4+4 i zasluženo stoje na postolju. Čestitke curama!
- Dobriša Dobrenić 652.35 1. Ivana Marušić 603.98
- Tomislav Kožić 641.13 2. Lucija Ptiček 594.89
- Robert Petrinec 602.68 3. Dunja Popara 487.59
- Roman Novosad 564.22 4. Ivon Krleža 457.16
- Željko Glogoški 560.32 5. Anita Štefić 408.40
- Nenad Vudrić 551.23 6. Kristina Marjanović 375.16
- Mario Rogulj 539.78 7. Martina Francetić 347.47
- Damir Matan 537.12 8. Ivana Žigman 293.61
- Borko Prvan 523.12 9. Danijela Horvat 202.82
- Miroslav Đerić 521.14 10. Jelena Kobasić 183.18
Za one koji ne znaju, Pedina kombinacija je kombiniranje Ceste i Mrcine, ove sezone je bilo potrebno 4+4 za pune bodove, a svako dodatno kolo nosi 5 bodova. 12 muških i 3 žene je to ispunilo i zasluženo su u vrhu poretka. Osim toga 5 trkača je kombiniralo maksimalnih 13 kola, to su: Ivana Marušić, Anita Štefić, Dobriša Dobrenić, Željko Glogoški i Ivan Kovačević.
Možda se varam, ali imam osjećaj da Ivon nije znala da treba 4+4 jer se kolo prekasno prebacila na Mrcinu i ostala kratka za jednu Mrcinu, a Ceste je imala i viška, ne znam! Najvrjedniji rezultat Pedine su trčali Lucija 1. kolo na Mrcini 76.31 b. i Lepi isto 1. kolo na Mrcini 88.28 b. Ako se netko pita otkud sad Lepi, trčao je zadnje kolo Cestu i automatski upao u poredak Pedine, otud.
ČERA LIGA (pseća liga)
Od ove sezone imamo i službeni naziv pseće lige, to je Čera liga, pisao sam odakle i zašto naziv. Tko ne zna, na stranici Zimske lige Lagvić ima tekstić o tome. Kratko samo, bodujemo pse samo na Mrcini jer ne preporučamo da se razbježite sa psima po Cesti. Dakle, psu pišemo vlasnikovo vrijeme, osim kada pas aktivno cijelu stazu vuče vlasnika što je slučaj kod Harley i Irene, onda upišemo pseće vrijeme, ali vlasnika izostavimo jer to vrijeme zna biti i po 6-7 minuta brže od samog vlasnika/vlasnice. Sezona je bila iznenađujuće zanimljiva, krenula je mirno, svak svog pesa šeta do gore, netko lagano potrči, ali nikakvi spektakl. I onda kad su od polovice krenule kalkulacije tko će koliko kola skupiti, kako brzo će ići, koliko bodova skupiti, to se pretvorilo u najzanimljiviji dio Lagvića. Zadnje kolo je samo bila kulminacija svog toga simpatičnog kaosa, ali doći ćemo do toga. Zanimljivo, prva tri psa su ujedno i službeni debitanti ove sezone. Prvu pobjedu novonazvane Čera lige odnosi Vero Maras najhiperaktivniji od svih pasa na startu, silne energije, ali samo 15-ak minuta, poslije lagano s noge na nogu i to mu je odgovaralo dok je skupljao lagane dolaske sa gazdaricom, ali se za pobjedu morao dobro pomučiti i otrpiti gazdu (mene) i silne muskulfibere. Ultra Janković, ta bijela nevolja je od početka sezone najavila borbu za visoku poziciju, unatoč tome što se poslije prvog kola izgubila u šumi, što je usred sezone junački odradila i kastraciju, na kraju je opravdala to kultno prezime i osvojila srebro. Frida Resnik i njen vlasnik Vladimir su oboje debitani i odradili su odličnu sezonu. Skupili 12 od 13 kola, četiri puta rušili PB i najbrže išli kada je bilo najpotrebnije, u zadnjem kolu. Zaslužena bronca! Iduća je zločestoća poznatog i imena i prezimena, Sparta Vrdoljak, opičena k’o i njena vlasnica, jurila je gore samo kako bi se na vrhu iskrala i otišla iza restorana jesti grah i zapravo sve što je našla. S njom je bila i najveća drama zadnjeg kola jer Paula nije mogla trčati pa je ona sa Irenom morala samo doći do vrha da bi bila sigurno druga, a ovisno o vremenu možebitno i prva! Ali ne! Ona je usred utrke vidjela da nema nigdje Paule i vratila se na mjesto gdje ju je zadnji put vidjela, na start! Tako smo dobili prvi službeni DNF, a njih dvije dramu oko pronalaženja jedna druge. Ali našle su se, bez brige. Zadnja u tekstu, ali zapravo najbrža od svih, rekorderka staze i neumorna lutalica Harley Smojver. Sa dva kola manje ona i Irena su ulovile peto mjesto, a da i ona nije sudjelovala u identičnoj drami kao i Sparta zadnje kolo bila bi 2. ili 3., ovako i drugi službeni DNF. Sve to je gledala i dovodila u red Sljemenka, već gospođa u godinama koja se do gore vozi autom, ali samo kad ima snijega jer ona sunčana jutra bez hladne podloge nisu za nju. Joj mogao bi o tim psima još pisati satima, ali nema mjesta ni vremena. Ide poredak pasa, pa da zaključimo i ovu sezonu.
- Vero Maras 94
- Ultra Janković 75
- Frida Resnik 58
- Sparta Vrdoljak 66
- Harley Smojver 79
Pokoja završna zanimljivost i onda stvarno završavam. Na početku sezone smo objavili da redoviti trkači koji skupe sve dolaske u sezoni, iduću sezonu imaju dva kola gratis. Takvih se skupilo 19, sve sam ih već pobrojao gore. Čestitke svima na tom postignuću. Poticaj je djelovao i drago nam je što se redovito vraćate. Opet spominjem Paulu i posljedice njenog netrčanja zadnjeg kola (zadavit će me), da je trčala, dva psa se nebi izgubila i ova sezona bi bila prva ikad da na Cesti nijednom nije bilo više trkača nego na Mrcini, ovako je zadnje kolo Cesta pobjedila 72-69 i upropastila mi tu zanimljivost. Svejedno, ostaje zapisano da je ova sezona, uz onu 2017./2018. jedina sa više sudionika na Mrcini nego na Cesti.
Spektakl prvog reda je bilo 200. kolo Lagvića gdje ste dobili krasne rukaviće za trčanje i nemojte da vas buni što na njima piše PAS, nije to za psa, već skraćenica Promo Art Studia, našeg sponzora!
Da spomenem i one koji su brinuli za vas/nas tokom cijele Lige. Žana nam je skuhala 400-injak litara što čaja, što vina, Janko je neumorno opaljivao onim pištoljem i odvezao hrpu ruksaka gore, Kiki i Krajcar vas sve popisali po nekoliko puta, a hvala i svima ostalima koji su na neki način pridonijeli održavanju Lige. Zahvale i svim fotografima koji su dočarali sve ljepote nedjeljnih jutara na najdražem brdu. Ako je bilo grešaka, nisu bile namjerne i najte zamjeriti.
Kako neki misle da sve mora biti crno na bijelo napisano inače ne vrijedi i može se tumačiti kako ga volja, ja ću samo tu napisati, na Lagviću je zabranjeno natjecati se biciklom.
Oko proglašenja se čujemo!
Pripremio: Goran Đogolović
by Janko | velj 3, 2022 | Razno
Jedan dio Olimpijske povijesti je napisan! Pisan je od 08.-19.02.1984. Jedanaest dana sportskog sjaja i priča koje su obilježile sport Sarajeva, Bosne, a i Jugoslavije.
Sarajevo do kandidature, uz Jahorinu s dvije žičare i jednog hotela, nije imalo nešto previše razvijene sportove na snijegu i ledu. Ali imali su viziju! Viziju da su Sarajevo, grad u dolini okružen okolnim planinama (Jahorina, Trebević, Igman i Bjelašnica) bogate snijegom od prosinca do travnja, idealni za organizirati najveće zimsko sportsko natjecanje na svijetu. 18.05.1978. u Ateni je Sarajevo izabrano za domaćina XIV. Zimskih Olimpijskih igara, ispred Goeteborga i Sappora.
Prvog dana otvaranja Igara, a bilo je to 08.02.1984. u 14:55h, na stadionu Koševo iliti Asim Ferhatović Hase, prvi put u povijesti Zimskih Olimpijskih igara olimpijski plamen je upalila jedna žena. Bila je to Sanda Dubravčić (1968. je to na XIX. Ljetnim Olimpijskim igrama u Mexicu napravila njihova atletičarka Enriqueta Basilio). Sanda je ostala nezaboravna sa svojim lakonogim penjanjem stepenicama u bijelom odijelu i kapi te širokog osmijeha, dok se iza nje povlačila zastava s bojama olimpijskih krugova. Sanda je na ZOI ’84 osvojila 10. mjesto u umjetničkom klizanju, a nakon natjecateljske sportske karijere postala je liječnica i ostala u sportu. Danas je prisutna u Hrvatskoj antidoping agenciji, a moj bliski i romantični kontakt sa Sandom se zbio 2018. godine nakon ZG maratona kad mi je radila uzorak za antidoping test. Sva romantika je u tome da je gledala dok piškim za uzorak 🙂
Sve do dana otvaranja Olimpijskih igara u Sarajevu nije bilo snijega, a onda je navečer počeo padati, bilo ga je u izobilju, pa je u potpunosti upriličio bijele igre. U narednih jedanaest dana se za što bolju poziciju na Igrama borilo preko 1200 sportaša iz 49 zemalja, u 6 različitih sportova i 39 različitih disciplina. Jugoslavija je bila prva socijalistička zemlja u kojoj su se održale zimske olimpijske igre. Zanimljiva je činjenica da zbog američko ruske netrpeljivosti 1980. godine Amerikanci nisu poslali svoje olimpijce u Moskvu, a 1984. Rusi su im vratili istom mjerom u Los Angelesu. Bilo je tu još nekoliko bojkota različitih nacija, ali poanta svega je da su se u Sarajevu svi ujedinili i nastupali i zajednički živjeli olimpizam. To je jedan od mnogih razloga zašto je Sarajevo dobilo epitet najgostoljubivijeg grada na planeti.
Za što bolji uspjeh borila se i nekolicina jugoslavenskih sportaša. Među njima i tada 21-godišnji Jure Franko, koji će 14.02. osvojiti prvu olimpijsku medalju za Jugoslaviju. Svi su jugoslavenski sportaši tada bili pod pritiskom, jer bi u slučaju da ne osvoje ni jednu medalju bili prvi organizator OI i ZOI kojima je to uspjelo, a to si Jugoslavija nije mogla dopustiti. Nagrada onome tko osvoji medalju je bila videorekorder Hitachi. Srebrnom medaljom u veleslalomu na ZOI u Sarajevu 1984. Jure Franko se upisao u legendu jugoslavenskog sporta, koji se i danas ne zaboravlja iako mu je karijera trajala još samo godinu dana nakon toga.
*Najsportskiji rokerski bend, sarajevsko Zabranjeno pušenje u ovu se priču uklopio s poznatim transparentom i simboličnim sloganom Zimskih olimpijskih igara ’84. Povijest kaže da su dečki iz ZP – a, dok su se u Neletovoj (Nenad Janković) sobi spremali za odlazak u Skenderiju (danas dvorana Mirze Delibašića) na Frankovo proglašenje, pravili transparent. Imali su želju da kroz isti pokažu svoju ljubav, zadovoljstvo i ponos prema Juretu, međutim nikako nisu mogli doći na ideju. Dok je razvijala pitu u kuhinji, Neletova mama je dobacila “Volimo Jureka više od bureka”. I tako je ispisana povijest.
*Zašto najsportskiji? Oni koji poznaju opus pjesama ZP – a znaju koliko su sportaša, sportskih događaja i sportskih mjesta opjevali (Nedelja kad je otišo Hase, Filđan viška, Treneru,…) u svojim tekstovima i što oni znače za njih, Sarajevo, Jugoslaviju i društvo u cjelini.
Pripremila: Silvia Šimunović
