Olimpijski masakr München 1972.

Jesu li sportska natjecanja plodno tlo za ostvarivanje političkih ciljeva terorističkih skupina?

Olimpijske igre 1972. Munchen 26.08. – 11.09.1972.

Na najveličanstveniju sportsku proslavu 1972. godine, Olimpijske igre u Münchenu, 129 zemalja svijeta je poslalo 7134 sportaša. Igre u Münchenu bile su druge u povijesti održane u Njemačkoj. Prvi put 1936. godine u Berlinu, ujedno i zadnje koje su održene preije II. Svjetskog rata. Nakon toga sljedeće su održane tek u Londonu 12 godina kasnije. S obzirom da je to bilo poslijeratno doba i velika financijska kriza, London je na svojim igrama koristio vojne objekte za smještaj sportaša.

Olimpiyastadion. Stadion u srcu Olimpiaparka na kojem su otvorene OI i koje su izgrađene za potrebe OI.

Domaćin je u Münchenu želio svijetu predstaviti svoju zemlju kao jednu novu državu i novo lice Njemačke, puno optimizma za sve nacije svijeta.

  • Mark Spitz je osvojio sedam olimpijskih medalja na tim OI, a popravio je svjetske rekorde u svim disciplinama u kojima je nastupio!
  • Olga Korbut je osvojila četiri medalje u Berlinu. Prvi put u povijesti gimnastike izvodi novi salto. Njezin je nastup te godine bio fascinantan po dva iznimno opasna pokreta, a od kojih je jedan kasnije zabranjen. Naime, bodovni sistem elitne gimnastike za svaki pokret nosi određeni broj bodova, a svi oni se zbrajaju za konačni rezultat. „Zabranjeni“ pokreti nose 0 bodova pa gimnastičari nemaju potrebu da ih izvode. Tzv. „salto smrti“ je nazvan zbog načina doskoka. Izvodi se unazad s gornje preko donje prečke. Dobio je taj naziv jer se pri najmanjoj grešci gimnastičarke može dogoditi pad s glavom ili vratom na donju preču. U 80-ima je odlučeno da će se dvije prečke razmaknuti, a onda je i sam pokret postao nemoguć za izvođenje. Drugi pokret koji je Olga Korbut izvela i koji je i nazvan po njoj, je salto iz stoja na gornjoj prečki i hvatanje na donju prečku. SSSR gimnastičarka Elena Muhina je unaprijedila Korbut salto. Ona je 1977. godine na puni salto dodala okret oko svoje osi. Zanimljivo je kod Muhine da je od 1980. paralizirana. Naime, ozlijedila se pokušavajući da bude jedna od rijetkih gimnastičarki koja izvodi muški element Tomasov salto i ostala, nažalost, paralizirana. I to samo dva tjedna pred otvaranje Olimpijskih igara u Moskvi (Apeliram na školovane gimnastičare da se mogu slobodno izjasniti ukoliko nisam dobro opisala pokrete salta smrti i salta korbut).
  • SSSR – kontroverzna prva pobjeda košarkaša SSSR-a nad košarkašima SAD-a u zadnje 3 sekunde utakmice. SAD je vodio 50:49, kad se dogodilo nekoliko čudnih sudačkih odluka. Prvo je vrijeme isteklo tokom koša, međutim koš je priznat. Suci tada produžuju utakmicu za jednu sekundu. SSSR je tada imao napad i istekla je sekunda, a SAD je već počeo sa slavljem svoje pobjede. Na žalbu SSSR-a su dodijeljene tri sekunde u kojima je Aleksandar Belov uspio ubaciti koš i time donijeti prvu pobjedu SSSR-u. Bilo je to 9. rujna 1972., a SSSR je tada prekinuo tradiciju i epitet nepobjedive košarkaške reprezentacije na svijetu. Sve se to dogodilo usred Hladnog rata.
  • Pola milijarde gledatelja je uživo pratilo TV prijenose.
  • Lasse Viren – leteći Finac. Odnio je pobjede na 5,000 m i 10,000 m u Münchenu. Utrka se na 10,000 održala 3. rujna i Viren je oborio rekord star sedam godina, kojeg je držao Ron Clarke. U 12. krugu su se zapetljale noge Emielea Puttemansa, Mohameda Gammoudija i Virena pa su pali. Bez obzira na pad Viren je ustao i sustigao vodeće, te pobijedio s rezultatom 27:38,40 (što je dugo bio aktualni rekord za Olympiastadion – Hvala Pinky).
  • Vincent Matthews i Wayne Collett iz SAD-a doživotno suspendirani s OI! Osvojili su zlatnu odnosno srebrnu medalju u utrci na 400 m. Tijekom ceremonije proglašenja i izvođenja himne SAD-a počeli su se ponašati nepristojno i nesportski šaleći se te igrajući s medaljama i međusobno komunicirajući. Suspendirao ih je predsjednik IOC-a Avery Brundage. Brundage je i četiri godine prije oduzeo medalje Tommyju Smithu i Johnu Carlosu u Mexicu koji su stigli prvi i treći na utrci 200 m, a na proglašenju su držali crnu rukavicu visoko u zraku i pognutu glavu. Sva četvorica su svojim ponašanjem htjeli pokazati revolt zbog loših postupanja prema crncima u SAD-u. O Brundageu će i kasnije biti riječi.

Ti su, a  i mnogi drugi događaji koji slave velika sportska dostignuća, ostali manje zapamćeni i u sjeni događaja koji se dogodio jedanaestog dana natjecanja. A nema veze sa sportom! Događaj poznatiji kao Minhenski masakr (5.9.1972.) se popeo na postolje pobjednika!

Naime, Olimpijske Igre u Münchenu su trebale biti veliki uspjeh, nakon što su 36 godina ranije tadašnja Njemačka i Hitler iskoristili OI u Berlinu za reklamu svog nacističkog režima koji je prethodio II. Svjetskom ratu i neodržavanju Olimpijskih Igara 1940. i 1944. U skladu s miroljubivosti, Njemačka je dala geslo tim Olimpijskim igrama “Olympics of peace and joy” (Igre mira i radosti). Najvjerojatnije je želja za pokazivanjem što manje militarizma i dovela do manjka sigurnosti i zaštite na samom natjecanju i u Olimpijskom selu. Naknadne su provjere pokazale da ni jedan čuvar u policijskoj i vojnoj uniformi nije bio na cijelom natjecanju i olimpijskom selu. To što su Izraelski sportaši došli u München, koji je samo 10 kilometara udaljen od Dachaua (koncentracijski logor u II. Svjetskom ratu), je bio pokazatelj izraelske snage da prihvati jednu bolju i novu Njemačku. Međutim, 27 godina poslije holokausta, krv Izraelaca (Židova) je opet prolivena u Njemačkoj – 11 je olimpijaca ubijeno od strane Palestinaca.

Izraelska delegacija na mimohodu otvaranja Olimpijskih Igara u Munchenu 26.08.1972

Inače, Palestinskim sportašima  je bio zabranjen nastup na OI. 26 Izraelskih sportaša u znak dobre volje hodali su na otvaranju sa svojom zastavom po mjestu gdje su njihovi rođaci i preci ubijani. Nisu ni mogli zamisliti da i njih slična sudbina očekuje. U 4:40 05. rujna 1972. godine, osam je palestinskih muškaraca upalo u Olimpijsko selo, obučeni u sportaše i sa sportskim torbama u kojima su se umjesto opreme za sport nalazile puške, pištolji, bombe i ostalo naoružanje. Cilj im je bio doći do dijela gdje je stacioniran izraelski sportski tim. I došli su! Upali su u zgradu gdje su se nalazi Izraelci. Čim su osjetili otpor Izraelaca, koji su se borili samo rukama, pucali su i na mjestu ubili dvojicu, a devet sportaša uzeli su za taoce. S ovim krvavim pohodom htjeli su skrenuti pažnju na 234 Palestinca koji su u zatvoru, tražeći da ih se pusti na slobodu.

Član terorističke skupine Crni Rujan na balkonu hotelske sobe gdje je za taoce držao članove Izraelskog Olimpijskog tima. Bilo je to prvi put da je teroristički napad bio uživo prenošen preko televizije.

Postavlja se pitanje kako je to moguće??! Prije nego osudimo loše osiguranje sportaša i objekata, zatim loš pokušaj spašavanja sportaša i rješavanje krizne situacije, pogledajmo povijesni kontekst i vratimo se u 1958. godinu. Te je godine Yasser Arafat osnovao udrugu Al-Fatah, koja se borila protiv Izraela. 1964. osnovali su POO (Palestinska oslobodilačka organizacija) koja je htjela uništiti Izrael. POO i njegova produžena ruka Narodni Front za oslobođenje Palestine započeli su međunarodnu terorističku kampanju avionskih otmica i bombaških napada. Sjedište POO-a je bilo u Jordanu, gdje je živjelo 2/3 Palestinaca. Hussein, kralj Jordana, nije baš bio obožavatelj POO-a  i u cijelom razdoblju, koje je najviše poznato po Crnom rujnu, ubio je oko 15,000 palestinskih boraca i civila, pogotovo kad ih je vojnom akcijom 1970. godine protjerao s jordanskog teritorija. Uskoro su članovi Al-Fataha osnovali odvojenu podružnicu koju su nazvali Crni rujan.

Oko 900 milijuna ljudi je vidjelo teroristički napad na Izraelske teroriste.

Nakon ove kratke povijesti sukoba vratimo se opet na Olimpijske igre. Tisuće je ljudi napustilo Olimpijski stadion i popelo se na obližnji brežuljak odakle su sigurno pratili što se događa u hotelskoj sobi. Televizije su radile direktan prijenos i ljudi su diljem svijeta mogli vidjeti židovsku krv koja je opet prolivena po njemačkom tlu. Izraelci i Židovi diljem svijeta su se osjećali bespomoćnima da brane svoj narod. Golda Meir odbila je pregovarati s teroristima, a njemačke vlasti odbijaju pomoć izraelskog Mossada, koji je za razliku od Njemačke, imao specijaliziranu protuterorističku jedinicu. Umjesto toga, započeli su jako loše pregovore s teroristima. Uzgred, njemački su se policajci, nemajući konkretan plan spašavanja, počeli penjati po zgradi kako bi napali teroriste. Međutim, predvidjeli su jednu veliku stvar – njihovu akciju spašavanja su svi pratili diljem svijetu putem TV-a, pa i teroristi koji su u sobama držali sportaše, te su na taj način imali direktne informacije o namjerama njemačke policije za oslobađanju taoca. Ispostavilo se, naime, da njemačke vlasti nisu teroristima isključile struju i da nisu udaljili novinare iz Olimpijskog sela. Nakon toga odustalo se od akcije spašavanja.

Teroristi su zahtijevali da s taocima odlete u Egipat! Njemačke su im vlasti odlučile udovoljiti na način da ih avion čeka na aerodromu, gdje su smislili plan spašavanja sa zasjedom i snajperistima. Šest njemačkih policajaca maskiralo se u posadu smještenu u avionu, a snajperisti su razmješteni po okolnim zgradama. U posljednjem trenutku policajci koji su glumili avionsku posadu su odlučili napustiti akciju spašavanja, jer su uvidjeli da terorista ima više nego im je njemačka služba za krizne situacije to najavila. Da stvar bude zanimljivija – snajperisti nisu imali nikakvo iskustvo gađanja, nisu imali radio povezanost, kao ni teleskopsko i infracrveno oružje. Zvi Zamir, šef Izraelskog Mossada je bio prisutan, ali su ga Nijemci ignorirali. Kao da je njegova prisutnost Nijemce činila nervoznima pa se tako akcija spašavanja nastavila bez osnovnog iskustva i tehničkih mogućnosti koju je imao Mossad. Neposredno nakon napada, Golda Meir, izraelska premijerka, u strogoj je tajnosti ovlastila nacionalnu obavještajnu agenciju Mossad da pronađe i ubije odgovorne za napad. Niz timova je tražio pripadnike Crnog rujna koje su potom ubijali. Ova operacija postala je poznata pod imenom Gnjev Božji. Zvi Zamir nikad nije htio priznati da je Mossad bio ovlašten za osvetu i ubijanje preostalih terorista.

Golda Meir, izraelska premijerka

Jesu li Nijemci i Međunarodni olimpijski odbor pokazali aroganciju i ravnodušnost kad su dopustili da se Olimpijsko natjecanje nastavi bez obzira na krvoproliće? Već gore spominjani Avery Brundage, tadašnji predsjednik Olimpijskog odbora, nakon što je saznao za masakr, odlučio je da se Igre moraju nastaviti. Prvo sportsko natjecanje tog dana dogodilo se u 8:15 h dok su već dva Izraelska sportaša ležala mrtva, a devetero ih je bilo zatočeno. Avery je cijeli dan proveo vršeći pritisak na Njemačke dužnosnike da se Olimpijske igre moraju pod svaku cijenu nastaviti u miru. Dok su se jedni sportaši odmarali i uživali u olimpijskom selu, nedaleko je održavana prava strahota za druge. Tek 10 sati od početka masakra, 5. rujna u 15:51, zaustavljeno je održavanje Olimpijskih igara kad se situacija s teroristima u potpunosti zakomplicirala. Loša akcija spašavanja započinje oko 23h kada su se helikopteri počeli dizati. Snajperisti su počeli pucati, a policija je reflektorima osvijetlila dio piste gdje su se nalazili teroristi. U tom trenutku biva upucan jedan terorist, a ostali uzvraćaju paljbu po njemačkim policajcima. Unakrsna pucnjava je potrajala oko 45 minuta. U trenutku kad su teroristi uvidjeli da dolaze blindirana vozila, jedan je bacio ručnu bombu u helikopter gdje ginu svi taoci, a nakon toga i tri terorista od strane snajperista.

Uništen helikopter nakon što je jedan od terorista bacio granatu u njega i ubio izraelske sportaše

Cijela akcija spašavanja postaje neuspješna i doživljava pravi fijasko. Uz taoce i teroriste, ubijen je i njemački policajac koji nije sudjelovao u akciji, već je sve to promatrao s obližnjeg tornja. Smrtno je stradao zalutalim metkom. Pilot helikoptera je teško ranjen i odveden u bolnicu. Jedini preživjeli su trojica terorista koji su se predali i završili u zatvoru, ali im nikad nije suđeno, te su pušteni nakon nekog vremena. Golda Meir je shvatila da teroristima neće biti pravno suđeno te unutar MOssada osniva specijalnu jedinicu Caesarea. Operacija je imala za cilj pronalazak i likvidiranje terorista te onih koji su bili umiješani u Minhenski masakr. Operacija je nazvana Gnjev Božji. Tijela poginulih terorista su vraćena u Libiju gdje su sahranjeni kao najveći heroji.

Poginuli sportaši u Münchenu:

  • Moshe Weinberg (trener)
  • Yossef Romano (dizač utega)
  •  Ze’ev Friedman (dizač utega)
  • David Mark Berger (dizač utega)
  • Yakov Springer (sudac)
  • Eliezer Halfin (hrvač)
  • Yossef Gutfreund (sudac) 
  • Kehat Shorr (trener)
  • Mark Slavin (hrvač)
  • Andre Spitzer (trener)
  • Amitzur Shapira (trener)

Memorija Munchen 1972. na kojem je predsjednik Olimpijskog odbora Avery Brundage izjavio da se Igre moraju nastaviti

Nakon maskara u Münchenu sportska natjecanja teroristima postaju pogodan teren kojim će ostvarivati svoje političke ciljeve. Shvatili su da su sportaši (i sportska natjecanja) jako popularni, a za razliku od političara, ne koriste javnu zaštitu pa su pogodni za usađivanje straha kroz nasilne i zastrašujuće metode. Teroristi koriste medije, u Munchenu ja to bila televizija, danas su to društvene mreže i internet, kako bi u istom trenutku cijelom svijetu pokazali svoju razornu moći i psihološki djelovali na stanje onih do kojih je ta informacija došla izazivajući strah.  

Global Terorism Database  https://www.start.umd.edu/gtd/search/BrowseBy.aspx?category=date kaže  da je od 1970. do 2021. ubijeno je oko  600 osoba, a oko 3000 ozlijeđeno u 66 terorističkih napada na sportskim događajima. Od početka 21. stoljeća su povećane financije za osiguranje velikih sportskih okupljanja i natjecanja, pa je na najvećim sportskim natjecanjima smanjen broj napada. Međutim, teroristi i dalje napadaju sportska natjecanja pogotovo na Bliskom Istoku. Zaključak je ipak da terorizam nije previše uspio sportaše i navijače odmaknuti od sportskih događaja.

Pripremila: Silvia Šimunović povjesničarka Atletskog kluba Sljeme