Veronika Jurišić & Scott Jurek

Ultra je rubna trkačka disciplina, koju se ne bira, do nje se sazrijeva. Do nje dolaze samo oni kojima je trčanje na neki način obilježilo život. A kada kažem ultra, onda mislim na 24-satni ultramaraton i duže, jer na sve kraće od toga, kako kaže jedan od najvećih ultraša svih vremena, mogu doći i „brzanci“ i sve razjebati. Ultra nije za brze trkače lakih nogu, vitka stasa, sa štopericom na ruci, već za ljude čija se prava snaga krije u glavi, za strpljive ljude koji svoje rezultate mjere kalendarom, koje ne zanimaju dionice i fartlek, koji po vjerskoj osnovi trče svakog dana, koji znaju trajati, pretrpjeti bol (pa čak i uživati u njemu), i na kraju ga podnijeti sa osmijehom na licu. Za ljude koji se ne vesele tuđem neuspjehu!

Nakon lanjskog Forresta, na kojem je Veronika otrčala 125km, što se na kraju pokazao kao najbolji rezultat sezone u svijetu u kategoriji 12-satnih ultramaratona, htjeli smo provjeriti koliko zaista to ostvarenje vrijedi u konkurenciji svih najboljih svijetskih ultrašica, a jedina prava prilika za to je bilo svjetsko (ujedno i europsko) prvenstvo u ultraškoj kraljevskoj disciplini – 24-satnom ultramaratonu, netom održano u francuskom gradu Brive la Gaillarde. Kako je prvenstvo, osim pojedinačnog, imalo i ekipni karakter, Ladislav Havaš i ja smo probali složiti i hrvatski ženski tim. Izbor je pao na cure za koje smo smatrali da, osim klasičnih trkačkih osobina, imaju i „jaku glavu“, i pokazalo se da smo napravili savršen odabir, te Veroniki dodali: Martinu Bezek (koja je zimu posvetila pripremi za Čazmu i koja je ostavila dobar dojam na lanjskom Forrestu), Antoniju Orlić (najveća tvrdoglavica hrvatske trkačke scene, čija bi se tvrdoglavost mogla pozitivno utrošiti upravo na ovakvim trkama, iako nije u jakom treningu), Mirjanu Pellizzer-Kmačić (jedina prava domaća višednevna ultrašica, s pregršt iskustva i uspjeha s pustinjskih ultri, s nedavno otrčanom stotkom ispod 10 sati!).

Mirjana Pellizzer Kmačić

Cure su zaista na trci dale sve od sebe, u ovom slučaju zaista sve, a svatko tko je bio tamo mogao je vidjeti kako u stvarnosti izgleda kada netko da sve od sebe, kada to nije uobičajena poštapalica, kada netko nije u stanju sjesti, ustati, obući majicu, staviti na sebe startni brroj, skinuti čarape, vezati tenisice, govoriti, ali je u stanju i dalje trčati, nakon 20 sati, nakon 150 i više kilometara! U jednom trenutku sam vidio da žele i plakati, ali i to je trebalo moći… pa nisu 🙂

Na stratište smo stigli 2 sata prije starta. Odmah smo uočili koliko smo loše logistički i profesionalno pripremljeni. Šatori ostalih reprezentacija su doslovno izgledali kao mali dućani sa svim postojećim trkačkim pomagalima, prepuni napitaka i preparata, maserskih stolova, a vrhunac svega smo vidjeli u francuskom taboru, gdje je bila perilica/sušilica!? Vrijeme smo ubili zbijajući šale na račun toga što sve drugi imaju, a mi ne… Jedinu dostojnu konkurenciju smo imali na štandovima latvijske i češke reprezentacije. Tada sam već pomišljao da će ovo biti neravnopravna bitka zeca i kornjače, što se ubrzo pokazalo krivim.

Startalo se s glavnog gradskog trga i nakon 300-tinjak metara ušlo u 1258 metara dugački krug u kojem su trkači proveli sljedećih 24 sata. Krug je bio u omanjem gradskom parku, prepun zavoja i unutarnjih krugova, poput labirinta, djelomično po park-šetnici, djelomično po asfaltu. Prolazilo se kroz hangar u kojem je smješteno 30 velikih šatora za svaki tim, te kroz halu s obračunskim centrom, s čip-tepihom i velikim displejom na kojem se automatski prolaskom preko tepiha očitavalo ime, broj kruga, broj kilometara i trenutna pozicija.

Trka je startala kao svaka druga, po ničem se nije dalo naslutiti da je to skup najboljih ultraša današnjice, vrlo spori start u kojem npr nitko prvih 20 km nije prošao brže od 1:30. I ovdje je bilo zaletavača, koji su dugo bili istureni naprijed samo da bi tokom dana nestajali sa staze. Ovdje samoubilačka taktika ne znači nešto lošiji rezultat, već nemogućnost završavanja trke (tj. nastupa do isteka vremena). Naše cure su krenule vrlo oprezno, Mirjana je po mom sudu krenula prejako i od samog starta bila u prvih 20, ali njezin konačan plasman i boravak na toj poziciji tijekom cijele trke mi je dao za krivo, srećom. Veronika i Antonija su do stotog kilometra konstantno bile skupa, ako ne zajedno, ono barem u istom krugu. Prva dva maratona su odradile filigranski precizno, 4:06 svaki, s identičnim ritmom tijekom prvih 9 sati. Bilo je impresivno gledati kako štancaju krugove sa širokim osmjesima na licu. Martina je osjećala bolove u koljenu već nakon 3 sata, ali je i ona, unatoč tome, prošla prva dva maratona ispod 4:30 svaki, ali joj je za treći trebalo punih 6 sati.

Martina Bezek

Veronika je i treći maraton odradila u istom tempu, prošavši u prvih 12 sati strašnih 123km, drugim riječima u ritmu pobjednice. No, i nakon toga je držala tempo 6:00/km još 2-3 sata. U trećem satu je bila na 43. poziciji, a kako su ostale cure popuštale, tako se dizao njezin plasman iz sata u sat, iz kruga u krug, da bi sredinom 15. sata dosegla petu poziciju, najviši plasman. No, nakon 140. kilometra je konačno i ona pokazala prve znakove krize, te u sljedećih 5-6 sati umjesto standardnih 10, radila 6-8 kilometara po satu, uz sve češće stajanje u boxu na povremene kratkotrajne masažice. Nakon 19 sati, pred zoru je konačno klonula i bacila se na pod, gdje smo je umotali u deke. Noć je bila jako hladna, temperatura se spustila na 1 stupanj, i to je još više otežavalo, uz dodatni logistički problem (neimanje kapa, rukavica, donjih dijelova…).

Antonija je bila totalno iznenađenje. Za razliku od Veronike koja je u travnju po prvi put u životu imala preko 1000 pretrčanih kilometara u jednom mjesecu, Antonija je po svom starom običaju došla na trku, da ne kažem potpuno, već ublažim sa… poprilično nepripremljena. Unatoč tome je odrapila stotku ispod 10 sati, što joj je bio osnovni lajt-motiv. Nakon stotke joj je za sljedeći maraton trebalo također 6 sati, što uopće nije tako loše, jer svako kretanje nakon 100 kilometara trčanja u tempu 6min/km predstavlja malu znanstvenu fantastiku, osobito na njezinu spremu (prije trke sam joj u šali nabacio da će ovog puta u jednom danu napraviti svoju mjesečnu kilometražu, pa je onda mirna do kraja mjeseca, što u stvari i nije šala…). Još je neko vrijeme mrdala i borila se sa samom sobom, te nakon 17 sati i pređenih 150 km konačno završila u boxu i u njemu odležala sljedećih 5 sati. U zadnja dva sata se vratila iz mrtvih te poput zombija oteturala još 10 km. U devetom satu je dogurala do najvišeg plasmana – 14. pozicije, a trku na kraju završila na 53. mjestu.

Mirjana nas je sve iznenadila svojim pristupom i nevjerojatnom ustrajnošću. Tijekom svih 24 sata ni jednom nije sjela, ni jednom se nije zadržala u boxu više od pola minute. Već nakon pola trke je samo svako malo dobacivala da više nema snage, ali uredno trčala cijelo vrijeme, čak i cijelu noć, kada je staza totalno opustjela i kada su samo rijetki trčali. Ni u jednom dijelu nije imala izraženih kriza, u svakom satu je marljivo radila na sakupljanju kilometara, najmanje u 21. kada je skupila samo 6, sve ostalo je bilo više. U najkritičnijem dijelu trke, od 20. do 22. sata je bila naša jedina predstavnica na stazi! Na kraju je skupila fantastičnih 199 kilometara, vrlo respektabilni ultraški rezultat, na samoj granici B-kategorije (200km).

Martina je rano ušla u probleme s bolovima u koljenu, ali unatoč tome pokazala nevjerojatnu upornost, ni u jednom trenutku se nije predavala, mada je tijekom noći djelovala potpuno nemoćno. Od silnih bolova nije bila u stanju čak ni obući dres na sebe, pa je samo u boxu raširila ruke, a mi smo navlačili dodatne slojeve na nju. I ona je zadnja dva sata provela u bauljajućem transu, a zadnjih 15 minuta jurila ko da je u pitanju trka na 400 metara. Na kraju se i srušila u nesvjest, čime je samo pokazala da je stvarno iz sebe izvukla kompletan maksimum. Njezinih 172 kilometra, tj. četiri maratona su došla kao posljedica ogromne upornosti, a par puta je rekla – „Međimurka se nikada ne predaje“!

U trku se krenulo sa željom da se u ekipnom dijelu domognemo 10. mjesta u Europi, što bi opravdalo naše pojavljivanje i dugo putovanje (1500km u jednom smjeru). Međutim, kako su se stvari odvijale, apetiti su rasli do neba. Negdje u šestom satu trke smo po prvi put imali prve tri cure u prvih 20 generalnog poretka i bilo je jasno da to može značiti vrlo dobar timski plasman. Iz sata u sat smo se penjali u ekipnom poretku, ne vjerujući što se dešava. Nakon 10 sati i prvih 100km ušli smo u igru za medalju. Veronika i Antonija su držale vrlo visok ritam štancanja od 10km po satu, a Mirjana je podebljavala sa svojih 8-9. Na pola trke i 12 sati se dešava čudo, izbijamo na treće mjesto ekipnog poretka, ispred nas su samo domaće Francuskinje i Amerikanke, a Veronika dolazi na peto mjesto pojedinačnog plasmana. Takva situacija traje neobično dugo, a onda oko 16-og sata polako dolazi do raspada sistema. Nedostatak kvalitetne logistike (maserska služba, medicinska pomoć, sredstva za oporavak, topla odjeća) i iskustva (kada i kako taktizirati sa (ne)spavanjem, što raditi u trenucima krize) je u ključnim trenucima trke oko 20-og sata odnijelo pregršt kilometara, a medalja je bila na dohvat ruke. Međutim, deveto mjesto na Svijetu i peto u Europi je bilo preko svih naših očekivanja. Na sljedećim prvenstvima će favoriti više pažnje pokloniti našem timu, koji je dobio puno pohvala za odličan debitantski nastup s možda i najmlađom ekipom na prvenstvu. Naime, vrhunski ultraši su u pravilu trkači u godinama, jer za to treba vremena, iskustva i sazrijevanja, jer granice se ne pomiču preko noći.

Antonija Orlić

Pred kraj 22. sata, Veronika se također probudila i pješke krenula u trku, prvenstveno da odradi još jedan krug, neophodan za osvajanje C-norme od 180 kilometara. Međutim, u tom krugu je doslovno podivljala, ljuta projurila pored boxa i počela trčati svoj najjači dio trke!? U zadnja dva sata je napravila preko 20 kilometara, a statistika nakon trke je pokazala da je u tom posljednjem segmentu imala isti tempo i kilometražu kao i muški pobjednik, od jučer novi svjetski prvak! Te na kraju prekoračila i čarobnu brojku od 200 kilometara, unatoč činjenici da je gotovo punih 3 sata spavala, dakle bila aktivna samo 21 sat. Kad smo već kod svjetskog prvaka, Kineza Inoue Shingoa, evo i njegovih brojki: ukupno je pretrčao 275 kilometara, što je jedan od najboljih rezultata u povijesti ove discipline, ispred kojeg su samo nenadmašni dosezi Yiannisa Kourosa, najvećeg ultraša svih vremena. Inoue Shingo je prva dva maratona odradio za 3:10 svaki (4:30/km), trećeg za 3:40 (5:15/km), četvrtog i petog po 3:50 (5:30/km), šestog za 4:12 (6:00/km), i na kraju dodao još jedan polumaraton za dva sata. Prvu stotku je odradio za 7:45, drugu za 8:45. U 20-om satu je proboravio 15-ak minuta u svom boxu, vjerojatno odspavao to vrijeme i zadnja 4 sata izvrtio još jedan maraton. Drugo mjesto za najveću zvijezdu prvenstva, legendarnog američkog ultraša Scotta Jureka, koji je namlatio 266 kilometara.

Ženska pobjednica Anne Cecile Fontaine iz Francuske je i prije trke slovila za glavnog favorita. Na prvo mjesto se popela nakon 5 sati i do kraja samo povećavala prednost, skupivši na kraju 239 kilometara. Ona je svoja prva dva maratona prošla za po 3:46, a treći za 3:53, čime je napravila puno prednosti prije nego je trka ušla u noć. Onda je taktizirala tako da je radila 15-minutne boravke u boxu, vjerojatno s kratkim spavanjima, što joj je omogućavalo da nakon povratka na stazu može ponovo biti brza. Četvrti maraton je izvrtila za 4:29, peti za 4:48 i na kraju još 30 kilometara za 3 sata. U usporedbi s njom ovako izgleda Veronikina statistika: prva dva maratona za 4:06, a treći za 4:12, četvrti maraton za 5:26, slijedi prazan hod i zadnji polumaraton ispod 2 sata! Prva stotka za 9:48, druga za 14 sati (uz trosatnu ležarinu). Na kraju 18. mjesto na svijetu predstavlja veliku stvar (a 11. u Europi još veću). Puno kilometara je izgubila na slabu logistiku i taktičku nepripremljenost za noćno trčanje, ali što je tu je, svaka škola ima svoju cijenu. Uglavnom, pokazala je da definitivno pripada svjetskom vrhu, da rezultat s lanjskog Forresta nije plod slučajnosti ili eventualno kraće staze, i da će sa sljedećih prvenstava donositi još bolje vijesti. Isto vrijedi i za ženski tim, koji je osjetio da je konkurentan, da Hrvatska u ovoj disciplini nije reprezentacija koja samo popunjava službeni bilten.