17. Varaždinski polumaraton je pretrčalo 270 trkača, plus još pola od toga na trci od 5km, što je na kraju dalo ukupnu brojku od 400-tinjak učesnika. Zadovoljavajuće, obzirom da je ova trka izgubila svoj „polumaratonski primat“ u državi od prije nekih 10-ak godina, u zlatno doba ove discipline u Hrvata, kada su trke od 21,1km diljem domovine nicale ko gljive poslije kiše, i kada ih je bilo 30-ak i gotovo da se svaki vikend moglo negdje peglat pola maratona: Zagreb (4), Rijeka, Varaždin, Split, Osijek, Slavonski Brod, Velika Gorica, Sinj, Pašman, Benkovac, Zadar, Poreč, Rovinj, Bjelovar, Jaska, Krašić, Vrbovec, Dugo selo, Sošice, Fužine, Gornja Stubica, Tuhelj, Mljet, Galovac, Slatina, Trpinja, Zagorje Ogulinsko i Zaprešić.

U međuvremenu se pojavilo planinsko trčanje, treking, trail i slična of-road događanja, koja su dobrano obogatila trkački kalendar, pa su polumaraton, a kolateralno i varaždinska trka, izgubili svoj nedodirljivi status, te unatoč osjetno povećanom broju trkača jedva zadržali nivo broja učesnika s početka stoljeća. Direktna posljedica toga je gašenje nekoliko lijepih trka (Pašman, Benkovac, Bjelovar, Mljet, Z. Ogulinsko, Zaprešić…), s tim da je većina preživjelih zapala u mediokritet, uz par časnih iznimaka (Rijeka, Zagreb). Varaždin je negdje u sredini svega toga, nije doživio pad, ali niti napredak, obzirom da se broj učesnika kontinuirano kretao između 220 i 270 u posljednjih 10 godina, međutim, svi znamo da je stagnacija drugo ime za nazadak.
Ovogodišnje izdanje je, u organizacijskom smislu, ponudilo malo poboljšanje. Smanjene su dosad neobično visoke startnine, protokol nije (previše) kasnio, a viđena je i trka u koloru (ne baš na najavljivanom nivou, ali za naše prilike ipak na dovoljnom). Nagradni fond skroman, primjeren kvaliteti i vremenu u kojem živimo. Staza ravna i brza, k tome precizno izmjerena i certificirana, s točno postavljenim kilometarskim oznakama, s dovoljno okrepnih stanica (samo voda, ali za polumaraton i ne treba ništa dodatno, barem ne zakonski), uz vrlo atraktivan ulazak u cilj, u duhu olimpijskog maratona :). Primjetan je entuzijazam, a i rutina organizacijskog kadra, tako da jedino što bih (uvjetno) mogao zamjeriti varaždinskom polumaratonu je činjenica da gotovo pa da i nije varaždinski, i ako relativno nova organizacijska garnitura želi vratiti staru (i dobiti novu) slavu ove trke, mora je premjestiti u gradsko jezgro, jer Varaždin ima što ponudit u estetskom pogledu. Start i cilj na atletskom stadionu su pun pogodak, infrastruktura je maksimalno iskoristiva, međutim, baroknog grada nismo vidjeli, a neznam koga može oduševiti 15km (obrane) kuruze i jedan nadvožnjak.

Smisao svakog gradskog (polu)maratona je da staza prođe kroz najvažnije, najvitalnije i najljepše dijelove grada, i ako se može zaustaviti promet na jedan dan u Berlinu, Londonu, New Yorku, pa i u Ljubljani i Zagrebu, može valjda na dva i pol sata i u Varaždinu. Organizator mora ući u žešće pregovore s policijom i ne prihvatiti da im oni diktiraju stazu kako bi sebi olakšali posao. U svrhu jačanja argumenata, moraju dobiti naklonost gradonačelnika i objasniti mu da gradski polumaraton nije atletska, već promidžbena priredba cijelog grada. Ako je to shvatio Bloomberg u New Yorku, Wowereit u Berlinu, Boris Johnson u Londonu, Bandihno u Zagrebu i Jankovič u Ljubljani, onda bi to trebao shvatiti i novi varaždinski gradonačelnik Horvat. Ako nemre, onda i njemu treba poslat Uskoka :).

U trci je pobijedio Etiopljanin Yared Admasu Miratu s rezultatom 1:04:54, čime je postavljen i novi rekord trke. Mada je, poprilično nerealno, bio najavljen i napad na rezultat ispod 60 minuta, ipak se takva trkačka ostvarenja ne dešavaju svakog dana, pogotovo ne u trci koja za pobjedu nudi manje od 200 eura i koja nema nekoliko dobro plaćenih i taktički potkovanih pejsmejkera. Ipak se do sada, u ovoj sezoni, samo na 6 svjetskih polumaratona trčalo brže od 60 minuta: Lisabon, Ras Al Khaimah (Emirati), Prag, Haag, Paris i Ostia, i sasvim sigurno nigdje pobjednik nije dobio manje od 5 kilograma eura, što je minimum svih minimuma za primamiti trkača sposobnog da to otrči, obzirom da polumaraton ispod sata trče isključivo trkači sposobni završiti maraton ispod 2:07, a takvi trče samo na Marathon Majors nivou. Zanimljivo je da je prisutnost Etiopljana odbila uobičajenu mađarsku klijentalu, kojoj je Varaždin maltene u dvorištu, ali jbga, ipak i oni više vole vrapca u ruci (pa makar morali po njega i na Hvar), nego goluba na susedovoj grani.

Ostali etiopski trkači, za njihove prilike i porijeklo, tragično prosječni, pa se borba za postolja i ono nešto kuna odvijala u nacionalnom miljeu, te je brke najbolje umastio trenutno naš najbolji trkač Zoran Žilić. Koji pak, nedostatnom administracijom, neće biti državni prvak za ovu godinu, već je to, po tko zna koji put u svojoj karijeri, postao Dražen Dinjar iz gornjestubičkog „Rudolf Perešina“. Drugo mjesto za njegovog klupskog kolegu Matiju Grabrovečkog, a treće za Dragu Paripovića. Koji će za cca dva mjeseca proslaviti 52. rođendan, što dovoljno govori o njegovoj vitalnosti, ali i o hrvatskoj dugoprugaškoj atletici :(. Slična stvar je i kod žena, obzirom da je trku dobila 45-godišnja Slovenka Helena Javornik. Tračak svjetlosti u dubini tamnog tunela (uz već opjevanu Lisu Stublić, koja nije nastupila) predstavlja nekoliko, za duge pruge iznimno mladih trkača, koji su dobro trčali ove nedjelje, a svi su mlađi od 22 godine: Grdenić, Balaško i Erent u muškoj, te Matošević i Belović u ženskoj konkurenciji.


Adidas Škola

Trka građana na 5km u okviru Varaždinskog polumaratona je poslužila, između ostalog, i kao provjera forme polaznike ovogodišnje Adidas škole trčanja, kako bi se na osnovu tih rezultata predvidjele njihove mogućnosti za Zagrebački polumaraton, te shodno tome, bili svrstani u grupe s pratećim pejsmejkerima. Tako je nastupilo 50-ak školaraca, a većina od njih prije samo 100 dana (skoro) nikada nije trčala, što je bio i osnovni smisao Adidas škole, da apsolutni početnici u roku od 4 mjeseca budu spremni završiti (bez problema) jedan polumaraton.
Varaždinska kontrolna trka je na kraju pokazala izvrsne rezultate školaraca, koji su tijekom ljeta, u ne baš idealnim vremenskim uvjetima, bili vrlo disciplinirani i redoviti. Napredak ostvaren u tom periodu je bio iznad svih očekivanja, a numerički je evidentiran na osnovu usporedbe njihove prve kontrole s početka školovanja, također na trci od 5km u okviru manifestacije „Volim trčanje“. Svi polaznici škole su postigli napredak, najmanji od 27 sekundi, pa sve do 8 minuta, a u postocima od 2 do 31! Prosječan napredak svih polaznika je 3 minute i 45 sekundi, ili u postocima 16.
Što znači 16% napretka u trci na 5km? Pa otprilike kada netko svoj osobni rezultat od 30 minuta spusti na 25:12, ili s 25 minuta na 21:00, ili pak s 20 minuta na 16:48! Međutim, prave, opipljive vrijednosti se dobiju kada se 16% napretka evidentira na polumaratonu. Tako npr, ako se s rezultatom od 2 sata poboljšate za 16%, znači da ćete ga sada otrčati za 1:40! A sa 1:45 spustit ćete se na 1:28… dalje do toga ne ide, jer nitko nemre biti totalni početnik i otrčati polumaraton za, recimo – ispod 1:30 :).

Ova škola Adidasa i ovaj test su dobar primjer kako se može brzo i visoko napredovati kada se trči i trenira planski, s postupnim opterećenjem i redovitošću, naravno, uz stručan nadzor i kontrolu tempa trčanja na svakom treningu. Naime, školarci su na svim treninzima bili raspoređeni po kvalitativnim grupama, koje su vođene od strane trenera i iskusnih trkača, koji su pazili da se previše ne divlja i odstupa od dogovorenog tempa. Osim toga, prošli su i usmena predavanja, koja su upijali ko spužve, tako da će za 3 tjedna svi biti maksimalno spremni za svoj prvi polumaraton. Tijekom cijelog školovanja je brend Adidas maksimalno pomagao polaznike škole, poklonivši svima dosta opreme i tenisica, osiguravši im svlačionice i izotonične napitke nakon svakog treninga i na kraju besplatnu startninu za ključnu trku.