Zanimljiv vikend za nama, dvije posve različite trke po totalno drugačijim uvjetima i stazama. Prvo je u subotu na užarenom asfaltu Jaruna održan polumaraton na preko 30°C, a samo 24 sata kasnije na Sljemenu brdska trka pri temperaturi od  samo 2°C na cilju. Proljeće fakat zna biti hirovito!

Ajmo kronološkim redom. Subotnji prvi po redu Brooks Run Happy & Green polumaraton je (zajedno s građanskom trkom od 6,4km) okupio 300-tinjak učesnika u uvjetima koji nisu za trčanje. Masu puta sam bio na takvim trkama (najčešće se to dešavalo u Jaski), i znam da koliko god bude okrepnih stanica i vode da nebu dovoljno. Velika većina trkača jednostavno zanemaruje u prvoj fazi trke toplotne signale i piče kao sumanuti dok ne presuše, a onda slijedi kolabirajući scenario u kojem kap vode vrijedi više od kraljevstva i konja zajedno.

Rekord od ove subote teško da će biti oboren: 36 odustalih!! Mada pravilnik za cestovno trčanje kaže da okrepne stanice trebaju biti na svakih 5km, i mada je organizator ispoštivao u potpunosti to pravilo, uz dodatnu mogućnost da se na jednu okrepnu stanicu moglo doći po dva puta, što u prevodu znači da se čak 5 puta u trci mogla dobiti i voda i izotonik, većina je sasula paljbu na organizatora kao da ih je u najmanju ruku poslao na odsluženje doživotne robije u Saharu. Čak su i učesnici građanske trke bili prestravljeni činjenicom da na njihovoj trci od 6,4km nije bilo okrepnih stanica?!

Koliko bi tko trebao (ili mogao) popiti vode u određenoj  situaciji bi mogla biti beskonačna tema, pa ću je preskočiti, i prisjetiti se u stilu Broja 1 vjerojatno najsušnije trke ikada održane u Hrvata:

• – Datum: 02.08.1998.
• – Staza: ultramaraton Knin-Biograd (90km)
• – Broj okrepnih stanica: 0 (nula)
• – Temperatura: Radio Knin je sat vremena prije trke objavio da je izmjereno 39,4°C u hladu, najviša temperatura u Kninu u posljednjih 50 godina!
• – Količina hlada na cesti Knin-Biograd: ni za lijek (nisko raslinje :()
• – Početak trke: popodne u 4 sata!

Pobijedio je Franjo Lončar, ne sjećam se rezultata. Međutim, za priču je važan podatak da se Franjo logistički odlično pripremio za trku. Imao je svoju osobnu pratnju, i u putnom frizeru bogatu i hladnu okrepu. Htjedoh reći, kada su uvjeti visoko iznad granice za neko normalno i suvislo trčanje, ako već nemrete odoliti nastupu, učinite sve što možete da umanjite toplinske efekte: odmah u startu zanemarite rezultat i natjeravanje za vrijeme, pozicije, bodove, ponos, whatever… nosite svoje vlastite okrepe (jer službene NIKAD neće biti dovoljno), nemojte projuriti kroz službene okrepne stanice u lovu za 2-3 sekunde već kampirajte ak treba tamo, nalijte se ko deva, zalijte se po glavi, vratu, nogama, rukama i tek onda dalje, na svaki znak krize odmah povucite ručnu kočnicu za slučaj opasnosti i na kraju krajeva i odustanite ak treba, u ratu je prvenstveno najvažnije preživjeti i  doći na sljedeću bitku!

A kako je završila trka do Biograda? Nakon što sam nekako otrčao 70km, posljednjih 20 sam hodao u potpunosti, u društvu s Berom. On je pak, zahvaljujući užarenom asfaltu, imao na nozi plik veličine 44! Kad je skinuo čarapu, nisam mogao vjerovati očima – kompletni taban je bio jedan veliki plik, uključujući i prste! Od te trke sam se oporavljao mjesecima, a brzinu koju sam imao do tada nikada više nisam uspio vratiti. Primjerice, prije te ultre sam hiljadarke običavao raditi na tempu 3:15, a nakon toga nikada više brže od 3:30!!

Druga priča: Samo par sati nakon jarunskog hard-core polumaratona, Zagreb je zahvatila malo žešća promjena vremena. Trka od Trga Bana Jelačića do sljemenskog TV-tornja sljedećeg dana je privukla 65 trkačkih romantičara, koji su, došavši na vrh, uživali sve čari zime, uključujući snježne nakupine koje su u grudama padale s tornja po cilju.

I ovdje imam zanimljivu i poučnu priču, ne tako davnu, s Učke od prije 4 godine. Trka od Lovrana do Vojaka (vrh Učke), dužina 10km, visinska razlika 1405 metara. U Lovranu još kakvo-takvo vrijeme (16°C, lagana kišica) koje nije naslućivalo pravi kijamet na vrhu, obzirom da je bio u magli. Trkači u laganim majicama bez rukava krenuli su ka vrhu, ne očekujući neku bitno veliku razliku u meteorološkom smislu. Međutim, na vrhu je puhala bura jačine preko 100 km/h, a temperatura je iznosila samo 4°C. Orkanska bura je do maksimuma pojačavala tzv. wind-chili efekt, koji osjećaj hladnoće na tako jakom vjetru snižava za oko 20 stupnjeva, što znači da je prava temperatura iznosila blizu minus 15°C!! Drugim riječima, 30-ak stupnjeva hladnije nego na startu sat vremena prije! Sjećam se da sam tog dana prvi i jedini put u životu vidio kako su neki natjecatelji ulazili u cilj plačući. Nekima od njih je to bila i posljednja trka u životu, trčanje im se maksimalno zamjerilo.

Međutim, tog dana je nagla ciklonalna aktivnost obuhvatila cijelu Europu, pa su se istovremeno na jednoj od najatraktivnijih i najekstremnijih planinskih trka u Europi (Zugspitze Extremberglauf race, Bavarska) doslovno smrznula dva trkača – LINK. Takvi problemi na planinskim trkama su poprilično učestali. Naime, meteorološke karakteristike na startnoj liniji nikada nisu podjednake na cilju, a razlog tome je velika visinska razlika i dolazak vrlo često, izazova radi, na vrh planine gdje vladaju surovi uvjeti, pogotovo u fazi ciklone, bez obzira o kojem se godišnjem dobu radi. Čak je ljeto u jednu ruku i opasnije, jer ljudi na startu ne očekuju probleme na vrhu, pa ulaze u trku nepripremljeni za moguće ekstremne uvjete na cilju. Protekli vikend je upravo pokazao svu hirovitost vremena prema trkačima. Na sreću, ovog puta bez posljedica, mada je hitna pomoć imala tri ozbiljne intervencije u subotu, a i Medvednica nije tako opasna planina poput npr. Alpi ili našeg Velebita.

Za kraj ipak zabavnije štivo. U obje trke je kod žena pobijedila Veronika, i oba puta ponudila zanimljiva zrnca uz kafu. U subotu sam je dva sata prije trke, dok sam postavljao KM-oznake, sreo kako odrađuje svoj jutarnji trening oko Jaruna??! Dva sata prije trke, halo! Kaže – „ma idem samo dva krugića“ (deminutiv valjda nosi manje kilometara, šta li?). S plus dodatkom od i do doma, ispalo skoro 20km. Nešto kasnije došla je na trku, svezala balone za pejsmejkera, odradila vođenje grupe bez greške i – pobijedila! Dakle, otrčala je ukupno maraton u paklenim uvjetima, zatim drugi dan došla prije 9 na Trg, pomagala 2 sata Boroši oko prijava, otrčala na vrh, pobijedila s lijepim rezultatom 1:19, navukla šuškavac i otrčala još nekih 15km do kuće!

No, to su samo dijelovi niske Veronikinih bisera, koje nam svako malo servira. Meni osobno se najviše sviđao onaj s ovogodišnjeg ekipnog prvenstva Hrvatske u krosu. Kak nije dugo trčala tako kratku trku (8km), ipak je iz respekta prema brzim curama sa staze dan ranije smanjila uobičajenu kilometražu i otrčala samo 30km… veli „tak, da ulovim ipak malo svježine“, obzirom da subotom obično zaruži na nekih 40-60km. Ali avaj, došli smo u Vinkovce zbog tehničkog sastanka malo prerano i njoj vrag nije dao mira kad je vidjela onu lijepu šumu i ode u nju sat i pol prije starta. Napravila zagrijavanje od 90 minuta (preko 15km), došla na trku i očitala taktičku lekciju brzim curama koje petaka idu 18-19 minuta i fino ih nanizala pri kraju! Po dolasku u Zagreb je napravila trening 🙂