Kako se pobjednik trke Geoffrey-Gikuni Ndungu u ponedjeljak zapitao kako to da nema službenog izvještaja, odlučili smo uskočiti organizatorima brdske trke Grossglocknerberglauf i samoinicijativno ga napisati, u nadi da će ga oni i objaviti.

Za početak prvo foto i ostale galerije:

• Grossglockner rezultati naših
• 279 Nikičinih fotki
• 245 Draganovih
  
• 100 Žaninih
• 62 Miletove
• 91 Markova
• Žanin neslužbeni izvještaj

Dakle, Grossglocknerberglauf je sigurno jedna od najatraktivnijih, najmasovnijih i najjačih planinskih trka u Alpama, samim time u Europi i Svijetu, obzirom da je alpska zona epicentar događanja ovog sporta.

Prije nego se osvrnem na ovogodišnje izdanje, napravio bih malo duži uvod u temu popisom i predstavljanjem najvažnijih alpskih trka. Za razliku od cestovnog, a pogotovo stadionskog trčanja, planinske trke su posebna priča, svaka za sebe. Karakteriziraju ih dužina, visina, nagib, izazov, tradicija i naravno, možda i najvažnija i neizostavna stvar – ljepota prirode u kojima se održavaju. Pa pođimo redom:

• – MATTERHORN LAUF: Po mom osobnom sudu najelitnija trka. Dugačka 12,5km, visinska razlika 980m, cilj na 2585m, prosječan nagib 7,8%, startnina 40 eura. Start je u mondenom švicarskom mjestu Zermatt, poznatom zimskom (i ljetnom!) skijalištu, a cilj u podnožju najslikovitijeg alpskog vrha Matterhorn, posljednjeg od svih viših vrhova koji je osvojen. U blizini starta je mjesna crkva oko koje je poveće groblje sa stotinjak grobova u kojima su pokopani svi oni koji su poginuli u osvajanju ovog izuzetno lijepog i opasnog vrha, čiju siluetu dočarava čokolada Toblerone. Termin krajem kolovoza, učesnika cca 500.
• – DREI ZINNEN ALPINE LAUF: Ova bi mogla biti najatraktivnija, obzirom na prekrasan krajolik Dolomita kroz koje vijuga iznimno zahtjevna staza u dužini od 17,5km, s ukupnom visinskom razlikom od 1350m. Najviša točka u trci je 2570m, a cilj ispred planinarskog doma Antonio Locatelli, na 2405m. U blizini doma su spektakularna povezana tri vrha (Drei Zinnen, Tre Cime, Three Peaks), po kojima je trka i dobila ime. Start je u mjestu Sexten, na granici Italije i Austrije, termin početkom rujna, a startnina ovisi o datumu prijave, od 32 pa do 48 eura, a učesnika cca 800.
• – ZUGSPITZ: Ova je pak najekstremnija. Dužina 17,95km, prilikom čega se od starta (1020m, Ehrwald) do cilja (2925m, najviši vrh Njemačke) savlada 1909m visine, međutim, obzirom da ima i dosta nizbrdica, ukupna visinska razlika iznosi čak 2235m! Na takvoj stazi ni pobjednik ne dođe na cilj prije isteka drugog sata, a od ukupno 700-tinjak učesnika, samo prvih 100 ide ispod 3 sata! Mada je dužina više od 4 puta kraća nego maraton, rezultat na ovoj trci je skoro pa ekvivalent rezultata u maratonu. Znači, kol’ko idete na Zugspitzu – tolko idete i na maratonu!

• – TEK NA GRINTOVEC: Slovenci pak rade najstrmiju svjetsku trku. Legendarni Grintovec na samo 9,6km dugačkoj stazi nosi visinsku razliku od čak 1957m, što daje ludi prosječni nagib od preko 20%!! Start trke je ispred planinarskog doma u Kamniškoj Bistrici (600m), a cilj je na najvišem vrhu Savinjskih Alpi – Grintovcu (2558m), ujedno drugom najvišem vrhu Slovenije. Godine 2003. je na toj trci pobijedila i naša Veronika s rekordom staze, još dok su cure trčale samo do Kokrškog sedla. Međutim, Veronika je svejedno nakon te pobjede produžila do vrha i na taj način dala organizatorima do znanja da su i one spremne ići do kraja.
• – INFERNO HALBMARATHON: Ovo je najduža trka planinskog trčanja, ujedno i najviša. Dužina klasičnog polumaratona (21,097m) vijuga od starta u Lauterbrunnenu (795m) do vrha Shilthorn (2970m), što daje ukupnu visinsku razliku od 2175m. Osim glavne trke, ima i tročlanih štafeta, prilikom kojih svaki trkač dobije porciju od 7km. Petstotinjak učesnika plati startnine od 40 do 60 eura, ovisi o tome kad se prijave.
• – TEK NA ŠMARNO GORO: Ova je jedna od rijetkih koja ima gotovo podjednak udio uzbrdica i nizbrdica. Šmarna Gora je relativno niska, pa je cijela trka u biti kruženje gore/dole po njezinim planinarskim stazama i makadamima. Dugačka je 10km, uzbrdo ima 700m, a nizbrdo 350m. Naveo sam ovu trku kao primjer kako organizator u nedostatku prave planine, na brdu koje je visoko tek 350 metara, može s dosta organizacijskih kvaliteta napraviti dobru i zanimljivu planinsku trku, koja je nekoliko godina poslužila kao finalna trka Svjetskog kupa.

Slijedi nekoliko klasika planinskog trčanja, koji na neki način zadovoljavaju uobičajenu standardnu formu od 12km dužine i 1200m visine, i u prosjeku imaju 200-tinjak učesnika:

• – KITZBÜHELER HORN-BERGSTRASSELAUF: Kultno skijaško mjesto Kitzbühel na kraju kolovoza radi i elitnu planinsku trku u dužini od 12,9km čistog kontinuiranog uspona, prilikom kojeg se savlada 1234m visine, što daje idealnih 10-ak posto. S obzirom na dužinu, visinu, nagib i konfiguraciju, ova trka je klasik, tj. prototip planinskog trčanja. Kao takvu, vrijeme ju je malo i pregazilo, obzirom da novije generacije sve više teže ekstremnijim varijantama.
• – MONTÈE DU GRAND BALLON: Još jedan klasik, ovog puta francuski: 13,2km dužine i 1241m visine, što znači sve u okvirima koje je pretpostavio WMRA (Svjetski savez za planinsko trčanje). Čak što više, žene trče kraće (8,5km, visina 832m), što također sugerira spomenuta asocijacija.
• – GRENCHENBERGLAUF: (12,7km, visina 860m)
• – GEMPERNEY-BERGLAUF: (8,8km, visina 1000m)
• – BRANDENKOPFBERGLAUF: (10,2km, visina 700m)
• – SCHLICKERALMLAUF: (11km, visina 1310m)
• – HOCHFELLN BERGLAUF: (8,9km, visina 1074m)
• – OSTERFELDER BERGLAUF: (11,9km, visina 1297m)

Na skoro svim ovim trkama sam trčao i po nekoliko puta i mogu reći da su atmosfera i prirodne ljepote koje ih okružuju zaista izuzetne i nastup na njima je poseban doživljaj za svakog trkača. Međutim, za razliku od klasičnih planinskih trka, u zadnjih par godina je zamjetan bum planinskih maratona, koji bilježe puno veću masovnost. Kombinacija planinskih staza i standardne dužine cestovnog maratona od 42,2km privlači sve više tragača za avanturama, pa je red da i njih predstavim:

• – JUNGFRAU-MARATHON: Ultimativni alpski maraton koji ove godine slavi 20-godišnjicu, i koji je na neki način postavio temelje planinskog maratona. Na startu je obično 4 do 5 tisuća učesnika, a obzirom da uske planinske staze ne mogu u tako kratkom vremenu upiti toliki broj učesnika, trka se odvija dva dana (pola-pola), a na kraju se rezultati svih ukomponiraju u jednu ciljnu listu. Staza je prvih 25km relativno ravna, i to po cesti, dok je preostali dio čisto planinski. Trkači na 30-om kilometru najprije prolaze kroz Wengen, a zatim i po poznatoj skijaškoj stazi. Start je u Interlakenu (566m), a cilj na zadnjoj željezničkoj postaji Kleine Scheidegg (2100m). Muški pobjednici uglavnom idu oko 3 sata, a ženske pobjednice oko 3:30. Prije 9 godina nastupila je i Veronika i osvojila odlično 10. mjesto (3:59).
• – SWISSALPINE MARATHON: Druga legendarna planinska trka, s oko 5000 učesnika. No, za razliku od Jungfrau-a, ovdje su raspoređeni u nekoliko različitih dužinskih kategorija (ultra 78km, maraton 42 km, light 30km, ultra light 21km i super ultra light 10km). Sve u svemu – festival planinskog trčanja s paprenim startninama, od 40 pa sve do 150 eura, ovisno o tome za što i kad ste se prijavili. Ovdje su u par navrata nastupali hrvatski trkači, a najuspješnija je bila Žana, koja je nastupom na ovom maratonu dugo držala hrvatski rekord s vremenom od 7 sati i 56 minuta!

• – ZERMATT MARATHON: Još jedna švicarska legenda, trenutno možda i najatraktivnija. Kopija Jungfrau maratona, što znači start u nizini, dugačak cestovni uvod i cilj na kraju planinske željeznice (olakšava organizaciju i povratak natjecatelja). U ovoj priči starta se u mjestu St. Niklaus (1085m), pola staze je u famoznom Zermattu (1615m), a cilj u Rifelbergu (2582m), što daje visinsku razliku od 1500m, međutim ima jako puno nizbrdica, tako da se ukupno visine nabere skoro 2 tisuće (1944m). Nastupi oko 800 trkača, a startnina je 95 eura! Ima i 200-tinjak dvočlanih štafeta, svaki član trči polumaraton (do i od Zermatta) i ukupno plate 145 eura startnine. Ove godine se par trkača odlučilo produžiti još kojih 3-4km (i 500m više) do posljednje željezničke postaje Gornegrat, koja se nalazi na samom vrhu, na visini od 3089 metara, gdje je ujedno izgrađen najviši alpski hotel, restoran i observatorij, s kojega se pruža pogled na čak 20 različitih vrhova viših od 4000 metara (Monte Rosa, Lyskamm, Matterhorn, Weisshorn, Dom…).

• – REINSTAGLAUF: Nevjerojatnih 15,000 učesnika u mnogim hodačko-trkačkim kategorijama, od čega na maraton otpadne njih 3500, na 64-kilometarsku ultru 2500, a na polumaraton 6000 trkača. Festival se održava u središnjem dijelu Njemačke u relativno niskom i šumovitom gorju Thüringer Wald, po drevnoj stazi koja se proteže uzduž hrbata, a starta se u nekoliko lokalnih gradova, ovisno o disciplini, tj. dužini trke.
• – GRAUBÜNDEN-MARATHON: 400 učesnika
• – ALPIN-MARATHON OBERSTAUFEN: 200 učesnika
• – MONTAFON-ARLBERG MARATHON: 500 učesnika

– LGT-ALPIN-MARATHON: 700 učesnika

– KAINACH MARATHON: Nama najbliži maraton, koji je prije 20-ak godina redovito pohodila grupa hrvatskih trkača s relativno dosta uspjeha (Pecik, Lacković, Habuš, Alikalfić, Gojević, Kaniški, Marchiotti…), pa bi se njhovi tadašnji nastupi mogli okarakterizirati kao prapočeci hrvatskog planinskog trčanja. Prije godinu dana snimljen je film «Pljačkaš» (Das Rauber) po istinitom događaju o Johannu Rettenbergeru, pobjedniku ove trke iz tih vremena koji je, osim što je bio vrhunski maratonac, pljačkao i banke.

– GM4O (Gorski maraton štiri občin): Super zanimljiv maraton u Julijskim Alpama. Za moj ukus možda i malo previše nizbrdice, ali Slovenci obožavaju ovu trku. Lani je poslužila i kao domaćin Svjetskom prvenstvu u planinskom maratonu, što je iskoristila grupa naših zaljubljenika u brda i dužinu, te po prvi put službeno predstavljala Hrvatsku (Veronika Jurišić, Ingrid Nikolesić, Senka Senković, Renato Pomahač, Lovelos Slovinac, Marko Sobota). Čak 400 učesnika!

• 
• Gornegrat, cilj Zermatt maratona
  

No, vratimo se u Heiligenblut. Trka je održana trinaestu godinu za redom, što znači da su startali kad i Sljemenski maraton. Što je samo potvrda da smo i mi ovdje krenuli ukorak s vremenom, ali kao i obično, nedovoljno shvaćeni, kad se sjetim koliko je otpora i osporavanja bilo na početku od mjerodavnih institucija spram Sljemenskog maratona. Ali, vrijeme je pokazalo da je Sljemenski maraton sa svojih ovogodišnjih 200 i više učesnika bio na pravom putu. Elem, Grossglocknerberglauf je ove godine imao preko 1000 prijavljenih, mada je na ciljnu listu stalo «samo» njih 800, jer su mnogi odustali od starta nakon što su vidjeli u kakvim vremenskim uvjetima će biti održan. Upravo su ti uvjeti ove godine bili ključna karakteristika ove trke. Izuzetno loše vrijeme za ovo doba godine, popraćeno kišom, susnježicom, vjetrom i niskom temperaturom je dolilo dodatno ulje na plamen avanture koju nudi staza, tj. uspon od mjesta Heiligenblut do turističkog kompleksa Franz Jozef, urezanog u stijenu točno nasuprot Grossglocknera, najvišeg vrha Austrije. Kojeg, btw, u ova dva dana boravka u Alpama, nismo ni jednom vidjeli, jer je konstantno bio obavijen oblacima.

Staza na kojoj se odvijala trka je i inače vrlo selektivna i brzo «razvali» nespremnog trkača, koji nije naviknut na ovakve situacije. Ove godine tim gore jer je bila klizava i blatnjava, što je dodatno uzimalo snagu. Prva dva kilometra su asfaltna uvertira, koja treba poslužiti razvodnjavanju trkačke mase prije nego se uskoči u usku planinsku vijugu. Slijedi krajnje strmi makadam od dodatna dva kilometra, što je isto tako dobro jer trkače uspori i dodatno prorijedi. U ta 4km se odradi 400m visine, što je jako puno, obzirom da smo trčali isključivo po asfaltu i makadamu, pa sam se s pravom pitao kakva vozila tu prolaze?? Nakon toga dolazi se na prvi plato, gdje je instalirana uvodna okrepna stanica, a slijedi nešto malo nizbrdica i ravnih komada u trajanju od kilometar i pol. Okrepa je bogata, voda i ISO čak i podgrijani, temperatura je blizu nule, dajem veliki plus organizatoru, jer se pripremio za uvjete na stazi.

Novom ulasku u uphill fazu prethodi premošćivanje usjeka kroz koji bjesni visoki vodopad, dodatno osnažen ogromnom količinom vode koja pada iz neba. Staza je na tom djelu uska, uz samu klisuru, pa ima dosta ograda s jedne i sajli s druge strane. Svi su u dugačkoj koloni, prelaženje je gotovo nemoguće, a mislim da zbog nagiba nikome ni ne pada na pamet. Uspon je kratak, samo jedan kilometar, ali potegne novih 270m visine.

Dolazi drugi plato i druga okrepna stanica na lijevom obronku planine. Slijedi ponovo ravniji komad, ali od prvog do zadnjeg metra u blatu do guše. Kako je prije nas prošlo već 500-tinjak trkača, sve je već bilo zabrljano i imamo Camel Trophy u trajanju od 2 i pol kilometra. Neki su u tom dijelu staze ostali čak i bez tenisica.

Treća okrepna stanica je nakon izlaska iz blatnjavog i kod ulaska u kameniti dio staze. Tu se problematika mijenja. Umjesto blata, stazom sada žubore potoci duboki preko gležnja, a temperatura je sad sigurno oko nule, obzirom da smo već u zoni iznad 2000 metara. Kružimo najprije oko jezera Margaritzenstausee, zatim kratki uspon na sljedeći nivo i još jedno kruženje oko drugog jezera Sandersee, kojem je prethodio prelazak preko visećeg mosta. Na 12. kilometru dolazimo u podnožje kompleksa i ako dobro iskrivimo vrat možemo vidjeti cilj i ono što nas čeka do kraja. U ravnini smo s najvećim austrijskim glečerom Pasterzeom, koji se polako i sigurno topi. Kada sam prvi put ovdje nastupio prije 10 godina čak smo i prelazili preko njega, a sad je za barem kilometar kraći. Globalno zatopljenje ovdje očigledno mijenja okoliš i po mojoj procjeni Pasterzeu za nekih 20-ak godina slijedi klinička smrt.

Elem, bilo kako bilo, dolazimo u predvorje pakla, gdje nas u posljednjih 800 metara staze čeka skoro 300 metara visinske razlike, i samo oni najbolji mogu taj dio odraditi za manje od 10 minuta. Za ilustraciju: od naših to nije uspio nitko, a najbolji je bio Lovelos Slovinac, kojemu je trebalo 10 minuta i 35 sekundi!! U cilju ugodno iznenađenje, umjesto majice, dobivamo od organizatora dekicu s logom trke. Nema šta, pravi poklon u pravo vrijeme!

Obično u zadnjih dvjesto godina, pod utjecajem godina i kila, te kvantitete i kvalitete treninga, zanemarujem rezultat u trci, uvijek nađem (ili mi drugi nađu) nešto s višom stopom prioriteta. Uglavnom, kada je trka u ovakvom pejzažu, upijam prizore, a nerijetko nosim i fotić za ovjekoviječiti ih. Ovog puta je bilo drugačije. U startu sam znao da moram otrčati jako dobru trku, i za to sam imao dva kvalitetna razloga: prvo, zbog loših vremenskih uvjeta i činjenice da se oni u pravilu pogoršavaju prema cilju, morao sam točno rasporediti snagu tako da mogu biti dovoljno aktivan i u zadnjem dijelu kako bi mi centralno grijanje radilo tijekom cijele trke, a drugo, morao sam dati sve od sebe kako bih sačuvao svoj, obzirom da je možda i najbolja moja učenica Lidija Škec, koja je na brdu skinula ovog ljeta dosta uglednih skalpova, imala pik i na moj. Naime, Lidija je krenula u školu trčanja prije godinu dana kao apsolutni početnik u svojoj 41. godini, nakon par mjeseci istrčala svoj prvi polumaraton za 2:05, nakon zime i maraton u Ferrari (4:23), te na početku ovog ljeta pokazala odličnu formu u brdima, ali što je najvažnije, do sada nije imala ni jedan neopravdani izostanak. Na kraju sam se provukao, i uspio joj pobjeći za 3 minute u blatnom dijelu staze, taj dio joj nije baš najbolje pasao, jer Lidija uvijek pazi na svoj izgled :), a ja sam ionako već godinama svinja :(.

Uglavnom, Lidija je na kraju bila šesta u kategoriji Ž40, a uspješniji od nje su bili samo Veronika i Nikica, koji su osvojili četvrta mjesta u svojim kategorijama. Ukupno gledajući, Veronika je osvojila 16., a Ingrid 22. mjesto, dok su Lovelos na 42. i Renato na 56. mjestu bili najuspješniji kod muškaraca.