Na bilak!

by Janko | lip 1, 2009 | Razno

Na strmoj litici iznad Makarske u subotu, 30.05., je održano 6. pojedinačno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju. Organizator državnog prvenstva je po prvi put bio lokalni Atletski klub „Makarska”, koji se u principu bavi stadionskom atletikom, a lani se uključio u vanstadionsku, organiziranjem planinske trke od Makarske do vrha Vošac  (1422m).

Po prvi put je prvenstvo održavano po sistemu koji preporuča WMRA – svjetski savez za planinsko trčanje, a to znači u okvirima zadanih gabarita dužine, visine i nagiba staze. Međutim, ekstremno nagnuta litica Biokova nije dozvolila u potpunosti da se poštuju regule, pa je prosjek nagiba debelo prelazio granice propisanih (tj. preporučljivih) standarda, a to su:

seniori: 12km dužine, 1200m visine, 10% nagiba;

seniorke i juniori: 8km, 800m, 10%; juniori;

juniorke 4km, 400m, 10%;

uz toleranciju odstupanja do 20% na sve dužine, visine i nagibe. Iz toga se može naslutiti da se prilikom određivanja išlo „pod ruku” standardima krosa, tj. pokušalo ukrotiti planinsko trčanje, što je gotovo uvijek nemoguće, jer u svakom slučaju stazu diktira planina koju je nemoguće mijenjati i prilagoditi.

Dužine staza na Biokovu su bile dobro prilagođene (10.7km; 8.6km, 4.6km), ali visine, a samim time i nagibi su odudarali (seniori 1311m-12.3%; seniorke i juniori 1311m-15.2%), što je posve logično svakom tko je iz Makarske upro pogledom prema vrhu Vošac. Ove godine je čak cilj spušten za 100-tinjak metara, jer je trka završavala kod planinarskog doma Vošac, koji je 110 metara niže od samog vrha, inače bi prosječni nagibi bili još veći (13.3% i 16.5%). No, zamjerke nema jer u Hrvatskoj trenutno nema planinske trke koja bi u potpunosti udovoljila (pre)strogo zadanim formama, koje po mom mišljenju krote planinsko trčanje (što je svojevremeno IAAF napravio s divljom ali pravom originalnom varijantom krosa). Ustvari, čak je i za pohvaliti organizatora, koji si je dao dosta truda da pronađe kolko/tolko prihvatljive staze na ovom iznimno strmom terenu.

U muškoj konkurenciji svoju četvrtu titulu je osvojio Ivica Škopac, dominirajući utrkom od samog početka. Iako ga je početkom mjeseca na ekipnom prvenstvu na (pre)ravnoj stazi Kamešnice pobijedio Marin Koceić, ovog puta nije bilo ni malo dileme, pa je Ivek do kraja trke napravio više od 4 minute razlike. Kod žena ne tako iznenađujuća pobjeda Barbare Belušić, kojoj je ovo također četvrta državna titula, koliko razlika nad drugoplasiranim Danijelom Černić (preko 3 minute), koja trči u životnoj formi, pa se očekivala ravnopravnija borba.

Dosadašnji državni prvaci u planinskom trčanju:

2004: Saša Belčić i Barbara Belušić (Sljeme)

2005: Ivica Škopac i Lidija Rajčić (Ivančica)

2006: Nedeljko Ravić i Suzana Alberini (Učka)

2007: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Kamešnica)

2008: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Kamešnica)

2009: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Biokovo)

Dakle, na svim dosadašnjim prvenstvima smo imali relativno neadekvatne staze, ili preblage (Sljeme, Ivančica, Kamešnica), ili prestrme (Učka, Biokovo), no i sve ostale domaće planinske trke bi u nekom od elemenata odstupale (Japetić prekratak, Visočica predugačka, Korita preblaga itd).

Trka je poslužila i kao izborno natjecanje za sastav hrvatske reprezentacije za predstojeće prvenstvo Europe u planinskom trčanju (Telfes, Austrija, 12.07.). Atletski savez je u dogovoru s HUCIPT-om uveo ove godine novi izborni ključ, koji sasvim sigurno neće zadovoljiti potencijalne reprezentativce i korak je nazad u razvoju planinskog trčanja u Hrvatskoj. Tako da se odgovor na pitanje tko i kolko je trkača izborilo repku u ovom trenutnku nezna, a pitanje je i kad će biti objavljen i da li će se uopće putovati.

Juniorske prvenstvene trke potpuno prazne (dva juniora, jedna juniorka!), jer se kolediralo s juniorskim kupom Hrvatske na stazi u obližnjem Splitu, pa se zbog nedovoljnog broja natjecatelja državni juniorski prvaci nisu ni proglašavali (za informaciju tek podatak da su pobijedili Nikola Škvorc i Leona Vukmirović).

Organizatora treba pohvaliti jer je našao načina da izmogne sredstva za novčane nagrade za prvih 6 u muškoj i ženskoj konkurenciji, što je rijetkost u planinskim trkama. Prava šteta je što je Makarska relativno disclocirana pa su troškovi doputovanja sa sjevera, odakle gravitira najviše trkača, jako veliki, što je utjecalo na masovnost. Nije za zanemariti ni podatak da je za sedam dana Plitvički maraton (ekipno PH), koji je također uzeo svoj danak u ljudstvu, pa je na kraju učestvovalo samo 50 trkača. Kažem šteta, jer je ova trka, zajedno s Učkom, pravi hrvatski par ekselans planinskog trčanja. Naime, start s morske obale i cilj na 1400m iznad mora, s fantastičnim pogledom na priobalje nema nijedna alpska trka, a takvih se u svijetu može naći, kolko je meni poznato, još samo po norveškim planinskim trkama koje startaju u fjordovima Skandinavije.

Inače, u blizini Vošca je i vrh Sveti Jure (1762m), treći po veličini u Hrvatskoj. Dva viša od njega se nalaze u masivu Dinare (Sinjal 1831m i Kamešnica 1809), a iznad 1700m imamo još tri velebitska vrha (Vaganski 1757m, Sveto Brdo 1752m, Malovan 1709m). Međutim, na Svetom Juri se nalazi TV-odašiljač, visok 90 metara, što znači da je vrh odašiljača najviša točka Hrvatske. Za potrebe gradnje odašiljača 1965. godine, sagrađena je i cesta koja prolazi pored Vošca, pa je pristup najvišim vrhovima Biokova moguć i autima.

I na kraju objašnjenje naslova – „bilak” je u Zabiokovlju riječ za bijeli snijeg (kao da ima neki drugi), od čega je i planina dobila ime.

Link na fotke:

http://picasaweb.google.com/tergatjanko/MakarskaBiokovo2009#

Rezultati!

Topalovići

by Janko | svi 20, 2009 | Razno

Ako uzmemo da je Everest krov od svita onda je naša Iiiiiriska (tako ju je zvala moja pokojna baba Ruža) sada negdi u njegovu toplinski slabo izoliranon potkrovlju. Kako je dospila gore, svi vi znate. Koliko je težak i dugotrajan put do tamo isto znate. Uostalon, svi ste vi sportaši i sve van je jasno. Iako mi je od strane vrhovnog štaba izdana zapovijed da van pričan o njezinon putu do Everesta, ja bi iskoristija priliku pa nešto reka o svojoj pokojnoj babi Ruži. O Iiiiiriski imate sad napisano puno i na sto mista (uglavnon isto) a o mojoj babi nema ništa.

Čula je moja baba još krajen devedesetih da iman neku prijateljicu Iiiiirisku i ona joj je bila jako simpatična, iako ju nikad u životu nije srela. Imala je pravo. Naša Iiiiiriska je jedno jako simpatično stvorenje. Čak i oni koji ju poznaju, teško bi imali srca poslat ju na kišu po kruv i mliko, a kamoli na Everest. U tome i je glavna fora. Svaka čast svima, ali nekako se lakše i srcu draže veselit uspjehu nekoga ‘ko te tako očara svojon simpatičnošću. Kao kad ti dite ima glavnu ulogu u školskoj predstavi. A i zbog, na prvi pogled, krhkog tijela čini se da je u uspjeh uloženo još puno više truda i volje. E, zato smo ponosni što je naša Iiiiiriska, najviša na svitu, baš NAŠA. Kao špijun iz njenih redova, mogu van reć’ i da imamo još jedan razlog za ponos. Iiiiiriska je izabrala AK Sljeme jer je i on njoj simpatičan. 😉

U to vrime Iiiiiriska se bavila više faxon a manje penjanjen, što je i moja baba više cijenila nego da je bilo obrnuto. Možda zato šta nikad nije imala priliku završit išta više od 4 razreda osnovne, a mogla je puno toga, uvik je patila na te neke fakultete i titue. Kasnije se malo opametila i svatila da vaja bit i vridan. E, da je doživila prošlu godinu, bila bi joj Iiiiiriska još draža. Iako se o tome nije pričalo na dnevniku niti je bilo u novinama, Iiiiiriska je prva žena na svitu koja je došla u Opuzen i na sadilici, po najvećemu suncu bez mrvice lada i prigovaranja radila cili dan i posadila dva hektara kupusa. I ne samo to, nego je sidila u sredini, a ta uvik sadi. Ove livo i deno nekad sade a nekad ne i probale su je radnice dignit na foru ali se nije dala. Sidila je i sadila dok su one malo sadile, malo pušile. Tako 12 sati!

Ne samo to, nego nakon 5 minuta instruukcija vozila je i traktor i to sa frezon iza i dizala kardan i pribacivala iz brzih u spore brzine i tako te fore koje mali traktor ima.

Za ručakon, dok su radinice jednon polovicon mozga mislile kako bi bilo dobro da je njihov mali naša jednu tako vridnu a drugon kako da što duže ostanu sidit, Iiiiiriska je iz gulaša odvojila žlundrice (tako ih ona zove) i pribacila meni u pjat. Ostalo pojela, popila vode i rekla: “Meni je ova baš fora.”

Jutro kad su se Bostjančićke popele na vrh TeJa mi je u chatu iz baznog logora rekla da je Iiiiiriska super i da kao da je bila na Sljemenu a ne Everestu. I još da su na vrhu bile 45 minuta. Mogu ju zamislit gore: “Darija, meni je ovo baš fora. Amo se malo sunčat, ako Darkec neće prigovarat.”

piše i riše: Ivan Kapović

4. Brdska Trka «Lovran-Učka»

by Janko | svi 19, 2009 | Razno