U petom kolu ove sezone (a 113. generalno) postignut je rekordan broj učesnika – 171! Malo je trka u Hrvatskoj koje se mogu pohvaliti ovakvom masovnošću, a na Puntijarku, običnu ligašku trku u tjednu, ovog ljeta dolazi u prosjeku preko 140 trkača, što samo potvrđuje njezin kultni status.
Međutim, status ćemo probati malo produbiti, a rekord pomaknuti sljedećeg četvrtka, kada ćemo imati proglašenje Grend Sljema, zatim proslavu dvostruke pobjede (treću godinu za redom) Gorana Lesjaka i Tadeje Krušec na velebitskoj stotki, a u igri su i neki rođendani. U svrhu čega ćemo sve (još jednom) počastiti odojkom i janjetinom, biće tu i kolača, a u toku su pregovori za prateći kulturno-umjetnički program, za istu startninu!
Elem, u ovom kolu, osma pobjeda i osobni rekord Brune Erenta 27:09 (za više od minute). S druge strane, 55. pobjeda Veronike, s najboljim ženskim rezultatom ovog ljeta 32:45.
Nakon pet kola izvjesna je borba između Nikice Smolića i Damira Rogića za konačnu pobjedu. Tko god pobijedi od njih dvojice, to će mu biti prva ukupna zmaga, dok u ženskoj konkurenciji Veronika samo treba otrčati potreban broj trka za svoju devetu ukupnu pobjedu na Puntijarki.
“Ovo će biti super i lagan posao! Vozim nekakav uzorni atletski klub na trku u Novi Sad.” pomisli siroti gospon vozač autobusa tog čudnog subotnjeg jutra krajem lipnja 2013.
I onda mu se, ni krivom ni dužnom, dogodi – AK Sljeme u kombinaciji s prvom benziskom pumpom i Bavariama na akciji… Visoko-intelektualni razgovori u pozadini busa zvuče otprilike ovako:
“Žanooooo, daj pitaj vozača kad ćemo stat!”, urlaju Kruno i Alen.
“Kaj se derete?! pa vozač je jedno sjedalo ispred mene, dobro vas čuje. Uostalom, pa stajali smo prije 20 minuta!”, odgovara Žana i poseže za svojom bocom vina.
“Ali, kad smo već sve popili!”, ubacuje se Damir.
“Daj strpite se još malo, pa nismo još ni Kutinu prošli!” smije se Žana.
Shvaćamo da će naš ritam pražnjenja mjehura i punjenja zaliha biti ugrožen i koristimo đoker zovi: “Ali… Ani se piški!”
Nitko lud se ne želi zamjeriti visokoj plavuši, pa naš put od Zagreba do Srbije traje nekih 7 puta duže no što je potrebno. Dok se predsjednik mudro smije, ali i sumnja u našu sposobnost da iste večeri istrčimo 21km (cijeli maraton da ni ne spominjemo), Damir u deliriju skraćuje planirano vrijeme polumaratona i zaustavlja se tamo negdje oko svjetskog rekorda. U to vrijeme posežemo za rezervnim varijantama – otvaramo tople Q-packove (jedan je Damiru toliko prirasao srcu da je s njim i startao trku, ali o tome nešto kasnije), većina busa seli se u stražnji dio, neki glume Supermane i penju se u pretince za prtljagu iznad samih sjedišta. Vozač ne vjeruje svojim očima i potpuno odustaje od života…
Stižemo u Novi Sad, simpatični grad u Vojvodini. Iskusniji nam pričaju što je taj grad predstavljao u bivšoj državi, manje iskusni uletavaju u prvi dućan i kupuju si japanke i još jedne sandale, a gore spominjani s prvim korakom nakon izlaska iz busa naručuju Jelen pivo na terasi prve “kafane”. “Ovo nije odlazak na maraton, ovo je maturalac!”, sliježe ramenima ponosni Predsjednik kluba.
Trka se bliži i bio je red da još jednom prekršimo apsolutno svaki savjet i pravilo ponašanja prije trke. Ćevapi, vješalice, mješalice i bog-te-pitaj kakvi gurmanski specijaliteti trpaju se u usta sat i pol prije starta. “Ma stignemo još na jedno pivo”, mudro zaključuje Sale, Beogradski kolega trkač.
U 21h bio je planiran start maratona, a sat vremena kasnije i njegova polovična varijanta. Pametnija petorka (Ingrid, Veronika, dva Željka i Šimunko) već su radili treći krug uz simpatičnu šetnicu Dunava, kad se ostatak horde počeo klatiti oko startnog prostora. Damir spomenutu Ožujsku drži pod lijevom miškom, dok desnom rukom pripaljuje cigaretu i na obližnjoj travi odlučuje – malo odmoriti! Neupućeni se čude i ne vjeruju kako jedan atletski klub prije utrke može izgledati razvaljeno kao da su je upravo istrčali!
Dok traje završni foto-session pod nazivom “Bratstvo i jedinstvo” s prijateljima i zastavama iz Srbije i Crne Gore, 90% prisutnih nam već predviđa masovnu kapitulaciju na petom, eventualno šestom kilometru.
13 Sljemenaša i 8 Sljemenašica otisnulo se u nepoznato. Oboružani osmjesima, nekontroliranim urlanjem duž staze i zastavama bivših jugoslavenskih država veselo teturamo stazom. Stazom kakvu naši gradovi mogu samo sanjati, jer osim što je taj nasip lijepo asfaltiran i popločen, jedna strana kompletno je prekrivena tartanom! “Da to i postave negdje u Zagrebu, pola bi bilo spaljeno čikovima, a druga polovica bi već bila ukradena jer si je netko odlučio napraviti tepih u dnevnoj sobi”, vjerojatno je najbolji opis stvarne situacije.
Slika: Vesela ekipa nakon završetka
4 kruga od 5 i nešto sitno km za polumaratonce i 8 za prave majstore prošlo je “brzo” i dogodilo se nešto na što bi kladionice stavljale troznamenkaste koeficijente –završili smo svi! Od polumaratonaca treba istaknuti najbrže Vladu (1:33:53) i Paulu (1:47:02), te popularnog Geca koji je napokon probio tu prokletu granicu od 1:45, a za maratonce je dovoljno samo reći da su se Novom Sadu dogodile – Ingrid (3:16:54) i Veronika (3:24:52)! Cure koje su samo svratile odraditi jedan zanimljiviji trening bile su prva i druga! Da smo imali snage, bacali bi ih u zrak kao razdragana masa…
Slika: Ingrid i Veronika, prva i druga
Koliko god predsjednik Janko volio analizirati minute, sekunde, kilometre i paceove, izraz lica kada je shvatio da njegovi “kafanski trkači” i u ovakvom stanju završavaju trke bio je neprocjenjiv. Ali, ni blizu kao kada je shvatio da je Domi “Superman” trku istrčao s crnogorskom zastavom kao plaštom oko vrata. Legende kažu da su mu neki primijetili i suzu radosnicu u oku!
Slika: Crnogorski Superman iz Zagreba razgalio trenerovu dušu
Putovanje malog maturalca bilo je iza nas, trka je apsolvirana, a noćni život i cigani Novog Sada još su nas čekali. A bome i dočekali! Nakon takvog dana, možete misliti na što je ličio povratak kući. Vozač je napokon mogao odahnuti i zaključiti “Ni ti sportaši nisu što su nekad bili!”, a mi smo se ponosno mogli vratiti u našu domovinu, novu članicu europskog društva…
(Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna) 🙂
MJESTO: Zagreb, kvart Gajnice, park Federica Garcie Lorce (po novom park 101. brigade)
VRIJEME: Subota, 06.07.2013.
DJECA, GRAĐANI: 1km (start u 10:30)
GLAVNA TRKA: 4,5km (start ženske trke u 11:00, a muške u 11:40)
STAZA: Po rubu i okolo parka, dugačka 1500m, trče se tri kruga, ukupno 4,5km. Trka građana i djece se trči samo po rubu parka, dva kruga po 500m, ukupno 1km.
NAGRADE: Medalje po tri prvoplasirana u trci za građane i djecu. Pehari za troje prvoplasiranih u glavnoj trci, u muškoj i ženskoj konkurenciji, medalje do 10. mjesta. Pokloni adidasa.
STARTNINA:
Trka za djecu i građane = nema startnine
Glavna trka = 20 kuna
PRIJAVA: Online prijave samo za glavnu trku na web stranici http://www.adidastrcanje.hr/ i na dan trke kod startnog prostora od 8 sati do 20 minuta prije početka trke.
GAJNICE:
Kvart koji je često neargumentirano stereotipiziran kao „tamo neko naselje u zapadnom dijelu grada otkud je Hladno pivo“. Međutim, Gajnice su danas miran i za život ugodni dio grada koji je ipak uspio preživjeti brutalni arhitektonski make over i zadržati svoj autohotni čar. Nastao je početkom 70-ih u nekadašnjem polju kukuruza, a tijekom vremena se širio u pravcu Sljemena na okolne brežuljke, tako da se danas i dijelovi tih područja (Stenjevca, Podsuseda, Karažnika…), iako službeno imaju drugi naziv, smatraju proširenim dijelom Gajnica.
Centralni Park Federica Garcie Lorce, u kojem će biti smještena sva događanja adidas kvartovskog krosa, je neobično velik i lijepo uređen, te obrubljen tartanskom šetnicom. Prije desetak godina mu je promijenjeno ime u Park 101. brigade. Preimenovanjem je bitno narušen do tada održavan sklad ulične nomenklature u naselju. Ukidanjem parka nazvanog u čast jednom od najvećih pjesnika i dramatičara dvadesetoga stoljeća, a čija su djela praktički od nastanka prisutna u Hrvatskoj, Zagreb i Gajnice su svakako kulturno zakinuti. Primjerena mjesta za nova imenovanja nikako ne bi trebala biti na štetu postojeće pozitivne tradicije, što ipak ponajviše govori o (ne)stručnosti tadašnjega gradskoga odbora. Imena ulica, osim društvenoga, bilježe i prostorni razvoj, tako da bi nove nazive trebale dobivati neke nove ulice, što je normalna praksa u civiliziranim sredinama. Širina kulture jedne zemlje ili sredine mjeri se, između ostalog, i po broju „tuđih“ mrtvaca kojima u čast gradske ulice i trgovi nose ime, a koji upravo zbog svoje univerzalne veličine postaju ne manje i naši. U povijesti zagrebačkog urbanizma postoji određeni broj javnih prostora imenovanih po osobama koje nisu imale nikakve direktne veze s gradom i Republikom, ali veličina čijih je djela dio povijesti čovječanstva. Uz iznimku brojnih ulica nazvanih po nekim osobama (npr. Njegoš) s područja bivših jugoslavenskih republika, a koji ipak nisu klasično strani, u Zagrebu danas postoji više od pedeset ulica i trgova imenovanih po strancima, stranim državama i gradovima, a Gajnice u tome prednjače.
Imenovanje javnih prostora kao specifična grana urbanizma, osim praktičnosti, ukazuje i na društvene vrijednosti, odnosno civilizacijski standard neke sredine. Ulice i trgovi, kao mjesta komunikacije i kolektivnog pamćenja, bilježnica su nacionalne kulture. Stoga nije čudno da su osobe vladara gotovo u pravilu, kako drugdje, tako i u Zagrebu, imale svoje ulice koje su najčešće trajale koliko i oni sami.
Uz ulice nazvane po osnivaču Crvenoga križa, švicarskom nobelovcu Henriju Dunantu, i osnivaču Komunističke partije Italije Antoniu Gramsciju, a koja se danas zove Mahatme Gandija, ulice u naselju Gajnice su po izgradnji, sedamdesetih godina uglavnom dobile nazive po osobama iz ibero-hispanskih područja, pa su tako, između ostalih, oko Parka Federica Garcije Lorce bile one Salvadora Allendea i Che Guevare koje su, s izuzetkom one nazvane po komunistu ali i nobelovcu Pablu Nerudi, preimenovane ranih devedesetih po zemljama iz kojih su te osobe dolazile, a od kojih su neke istodobno bile odredište brojne hrvatske emigracije. Tako danas u tom kvartu postoje Argentinska, Brazilska, Čileanska, Peruanska i Španjolska ulica. Meksičkom je ulicom nazvana bivša Ulica Adolfa Lopeza Mateosa, meksičkoga predsjednika koji je 1963. godine ugostio Tita, kojem je u čast imenovan park u Ciudad de Mexicu. Kroz ili pored svih tih ulica i parkova će se trčati u subotnjoj trci, tako da će drugo kolo adidas kvartovskog krosa imati na neki način latinoamerički imidž!
Henry Dunant (1828-1910): Švicarski filantrop, osnivač Crvenog križa, dobitnik Nobelove nagrade za mir.
Antonio Gramsci (1891-1937): Talijanski marksistički filozof, pisac, političar, osnivač Komunističke partije Italije.
Mahatma Gandhi (1869-1948): Indijski otac nacije.
Salvador Allende (1908-1973): Predsjednik Čilea 1970-73.
Che Guevara (1928-1967): Argentinsko-kubanski marksistički revolucionar i političar.
Adolfo Lopez Mateos (1910-1969): Meksički predsjednik 1958-64.
Pablo Neruda (1904-1973): Čileanski pjesnik.
Federico Garcia Lorca (1898-1936): Španjolski pjesnik i dramatičar, simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
Iznenađujuća pobjeda za Trešnjevku na prvom kvartovskom krosu, održanom u Zapruđu. Iznenađujuća zato jer je ekipa Centra na online prijavama bila daleko najbrojnija (isto i za Ribnjak), pa se očekivalo da će kvantiteta dati i kvalitetu.
No, online prijave su jedno, a nastupi drugo. Dakle, iako je imala čak 53 predprijavljena učesnika, Centar je nastupio samo s 20 trkača (7 muškaraca + 13 žena), i na kraju osvojio tek četvrto mjesto. Treće mjesto za domaćina Novi Zagreb, koji je imao 23 predstavnika (11+12), druga pozicija za ekipu Črnomerec, koju je zastupalo 20 trkača (12+8) i na kraju pobjeda za Trešnjevku, koja je ujedno imala i najbrojniju ekipu od 24 trkača (13+11), isto kao i petoplasirano Trnje (15+9).
Zakazala je Dubrava, možda i najnapučeniji dio grada, koja je dala samo 7 trkača, dok ekipe Podsljemena i Brezovice npr uopće nisu muških predstavnika!?
Apsolutni trijumf Trešnjevke, koja ima pojedinačne pobjednike u ženskoj (Veronika Jurišić), muškoj (Marko Valičević) i ekipnoj konkurenciji. Ukupno je nastupilo 170 trkača i trkačica, što je dosta obzirom na činjenicu da je bio jako vruć dan i da je ovog vikenda na repertoaru čak 7 dugoprugaških trka, uglavnom u zagrebačkoj okolici. Što znači da je Zagreb, barem po tom pitanju, postao prava europska metropola!
Jazz više nije rekorder Gljivica!! Novi vlasnik rekorda je Masteršef Šime (12:59), i to je najvažnija informacija s ovog kola. Sve ostalo, ukuljučujući podatke:
– da je nastupilo 149 učesnika (što je drugi po brojnosti učinak),
– da je pobijedio Nikola Špoljar s četvrtim rezultatom svih vremena (dosad je na tom mjestu bio Drago Paripović),
– da je Veronika upisala 53. pobjedu, a Sablja 26. (u NW),
– da je Željko Paver upisao 83. nastup, a Branka Lozić 71.,
– da je Ivan Murgić upisao 19. nastup za redom, a njegova Milana 16.,
– da je broj poklonika Puntijarke u ovih dosadašnjih 110 kola probio tri cifre i trenutno se zaustavio na 1023,
je naravno proteklo u sjeni toga. Tako je Hrvatska, u kratkom roku otela Bosni dvije njima najvažnije sportske stvari – Alena Halilovića i rekord staze do Gljivica. Istinabog, rekord je lako mogao ostati Bosancima, jer se i za Šimu Sušića isto tako interesirao bosanskohercegovački selektor Safet Sušić preko svog bliskog prijatelja Safeta Čučuka, međutim, dalmatinska krv je ipak presudila na kraju.
Neda mi se linkati sad još i fotke s fejsa. Ako se pak vama da, prosurfajte si Safeta Čučuka i Nikicu Smolića i naći ćete hrpu digitalne megadokumentacije.
Vidimo se sljedećeg četvrtka na jubilarnom 111. kolu!
