Ova priča svoje korijenje ima tamo 2017. godine, točnije 11.03.2017. u busu na putu u Čakovec na ekipno prvenstvo hrvatske u krosu. Smjestili se mi u bus, ima nas 30-ak i pičimo u najsjeverniju našu županiju. Janko nam dijeli brojeve, slaže ekipe i komentira neke isprike i nedolaske na ovo klupsko – reprezentativno okupljanje. Između ostalog spomene Tonku kako nije došla jer ima neki suludi plan trčanja 100 dana. Nemam pojma jel’ to bilo za ozbiljno, ni jel’ bila neka fora, ali ja sam samo čuo 100 dana trčanja i to je bilo to, odmah sam znao da ja to moram probati. Znao sam da ne mogu s 5-6 dana odmah skočiti na 100, pa sam tokom idućih mjeseci znao skupiti 10-15 dana, a u lipnju i srpnju čak 33 dana. Ne sjećam se zašto sam prekinuo taj niz, ali trećinu sam odradio i bio sam zadovoljan time. Do kraja godine nisam ponovio taj podvig.
Kako u 2017. nisam napredovao željenim tempom (PB na 5km popravio 10s, na 10 km 2s, halfu i maratonu ništa), odlučio sam u novoj godini i sezoni trčati više, iako sam već tada imao solidnih 4260 km u godini dana, a više trčanja znači manje dana bez trčanja. Tradicionalno nova godina kreće January battle-om gdje je cilj skupiti što više kilometara i ja sam trčao svaki dan i prvi put prebacio 500 km u mjesec dana i tako se zakotrljalo!
Kad sam vidio da i uz svakodnevno trčanje i relativno visoku kilometražu dobro reagiram na utrkama odlučio sam da je to moj put. Možda nije najbolji i najpametniji ali sigurno dugoročno najisplativiji. Prvi cilj mi je bio 100 dana i taman se poklopilo da taj dan trčim maraton u Rotterdamu. Kakav je to fijasko bio! Već sam pisao o tome i taj DNF mi je bio samo motiv za još više i još jače.
Tada sam se prestao opterećivati time (moram priznati da sam do tad imao kriza i da me mučilo tih 100 dana) i to mi je postala rutina u kojoj uživam i ništa se nije moglo dogoditi, a da ja taj dan nisam odradio trening ili rastrčavanje. Periode kad sam ozlijeđen ili kad smo u odmoru trčim lagano pola sata i na taj način tjeram tijelo da se oporavlja u hodu. Sigurno bi se od nekih ozljeda brže oporavio da odmorim nekoliko dana, ali ovako, nakon oporavka puno prije dolazim u puni trening.
Kako izgledaju brojke ove avanture?
- U tih 1000 dana skupilo se 14726 kilometara što ispada solidnih 14,7 km dnevno ili gledajući u tjednim razmjerima to znači da sam zadnja 143 tjedna u prosjeku radio koji metar više-manje od 103 km tjedno.
- Nadalje, treniralo se ponekad i više puta dnevno, pa je tako ispalo 1125 trkačkih aktivnosti, od toga 181 utrka razno raznih tipova i dužina, od brzih petica do jedine moje ultre 67 km u Istri.
- U tome je sudjelovalo i još sudjeluje 41 par tenisica, najzastupljeniji je Nike sa 17 i Adidas s 14 modela. Sedam pari je prebacilo 1000 km, a najdugovječnije su odradile 1645 km.
- Ovako od oka bi rekao da sam 90% treninga odradio sam u ranojutarnjim satima, tako da je sve gotovo do nekih 7-8h. To je moje vrijeme kada raspravim o svim problemima i idejama koje imam. To je ona bolja strana. Ona malo udarena je kad mi iz glave ne izlazi neka pjesma, ali nije to pjesma, to je jedan stih koji vjerojatno nije ni točan, ali nema veze, ja ga otpjevam i 500 puta ako je duži trening, užas!
Najveća podrška u svemu tome je Patricia, iako nije uvijek 100% uvjerena u ispravnost tolikih kilometara i svakodnevnog trčanja. Kad se nekud putuje nevezano za trčanje glavna prtljaga je opet trkačka i uvijek je auto natrpan tenisicama, trkačkom robom i bocama vode. Ima trkača koji trče manje i postižu bolje rezultate i brže napreduju, među njima je i ona… ljetos me rasturila na brdu ko beba zvečku i to je ok. Ja podržavam svaki način treniranja, pa i samo rekreiranja jer svi smo različiti i drukčije reagiramo na trening.
Kad je riječ o trkačkim čudacima nema mjesta na svijetu valjda koje je pogodnije za njih/nas od mog kluba, Atletskog kluba Sljeme. Najopušteniji ozbiljni klub koji postoji, tu obitavaju i treniraju neki od najvećih trkačkih veličina ovih prostora i nije čudo da je i mene uhvatila ova ludorija. Ne znam koliko će još trajati ovaj niz i ne razmišljam previše o tome, samo znam da ću i dalje uživati u trčanju, a idući tekst o ovome ide kad okrenem 5 godina.
Goran Đogolović
