Prvo izdanje JaSam (Jaska & Samobor) maratona nastavak je šestgodišnjeg održavanja Jaska Eko trail maratona na obroncima Plešivice koja obuhvaća park prirode Žumberak i Samoborsko gorje.
Start i cilj maratona, kao i pratećih utrka na 5 i 14 km, je lovački dom na Poljanicama Plešivičkim, smještenim na prijevoj vrha ceste Jastrebarsko – Samobor.
Iako pred gašenjem utrke, novi polet organizaciji dala je podrška turističke zajednice Jaske i Samobora te sportskih zaljubljenika u planinsko trčanje. Udruživanjem ekipe iskusnih članova AK Jastreb99 i mladih poletaraca KCIPT-a Samobor pogođena je sinergija koja je za rezultat imala vrlo kvalitetno organiziranu utrku.
Sve je dignuto na viši nivo od dosadašnjih godina, brza prijava sa standardnim poklon paketom, mogučnost detaljnog upoznavanja sa stazom preko karte , gps profila i direktnim kontaktom sa organizatorom. Cijelom stazom oznake i smjerokazi su bili besprijekorni, kao i ekipa na kritičnim skretanjima (mogli ste pratiti crvene i crveno bijele trakice, oznake sa strelicama, oznake sa sprejem po asfaltu, kao i žive usmjerivače).
Okrepe su bile kvalitetno raspoređene i bogate sa više vrsta napitaka, energetskih pića, voća i slatko slanih grickalica.
Tijekom trke na većem dijelu staze sretali smo brojne planinare, bicikliste i ostale zaljubljenike u prirodu.
Nažalost, radi slabe sportske «kulture», teško je bilo dobiti neki oblik podrške od usputnih promatrača, kao i bilo kakvu informaciju o vremenskom zaostatku za trkačem ispred vas.
Nova izmjenjena ruta staze je u potpunosti pogođena što se tiče dinamike i brzine. Izbačen je dosadni i dugi makadam kroz kamenolom, dobilo se na brzini po šumskim putevima i dijelovima asfaltne ceste koji u pravom momentu posluže kao rasterećenje ukočenosti mišiča od zahtjevnih uspona. Prednost na stazi se ne može dati niti brdskim niti cestovnim trkačima, tu je negdje 50/50. Dok je prvih 14km ostalo isto i tu dalje prednost imaju oni koji su malo skloniji trčanju u prirodi na rustikalnijem terenu.
Savjet za drugu godinu, ako ne padne kiša obavezno lagane cestovne tenisice s boljim ripnama, uzbrdice odraditi u laganijem tempu jer u 2/3 staze se može juriti ko muha bez glave.
Kaj se tiče organizacije još ima mjesta za napredak, malo bolji marketing, možda i izvan okvira lijepe naše, da se pojača konkurencija, razdvojiti vrijeme starta utrka radi povećanja broja sudionika, da se ne vozi vlakić prva 3km i ne ispituje međusobno na kojoj si stazi. Malo sportskog savjeta volonterima da pokušaju pratiti zaostatke među trkačima koji su vodeći i imaju više rezultatskog afiniteta.
Prvo izdanje JaSam maratona odrađeno je bez većih negativnih komentara, osim fulavanja staze dvojice vodećih kod Šoićeve kuće radi parkiranih automobila ispred oznaka staze, koje je autor ovih redaka iskoristio da dođe prvi do cilja.
P.S. (iza zastora kuloara)
Kao i svake sezone pojave se razna rivalstva na našoj trkačkoj sceni u takmičarskom dijelu.
Na ovoj utrci rješene su neke nedoumice u planinskom trčanju. Nikica je osvojio planinski kup Hrvatske dolaskom na cilj ispred direktnog konkurenta i stigao kao drugi na 14km, a naša Maja prva s 5min prednosti ispred konkurentica.
Na maratonskoj dionici među prvih 15, 10 trkača našeg kluba, uključujuči i frakcije Mogu Dugo i U.P.R.I..
Prije svega treba napomenuti da je teško pronaći prave riječi koje bi makar približno dočarale cijeli ugođaj i osjećaje tijekom i nakon utrke do 2558m visokog vrha Grintovec.
Organizacija i odlazak na utrku su bile brzinske i spontane. Na ligi Puntijarka je pala odluka i potrpali smo se u jedan auto; Škrlec, Roby, Dadek i naša suborka Vedrana. Atmosfera u autu je bila napeta i dinamična kakva i zna biti u 5h ujutro na putu za utrku. Pokušali smo složiti neku taktiku za preživljavanje do vrha, iskusni su prepričavali svoje prošlogodišnje pohode, a ja sam podijelio Vecina iskustva koje sam pokušao posložiti od razgovora večer prije.
U teoriji, taktike za Tek na Grintovec su razne. Kada dolazite prvi put na utrku i istovarite se na mjesto starta u Kamiškoj Bistrici, sve teorije nestanu u magli jer uperite pogled prema gore negdje na planini daleko 9.8km i 1959m visoko, na visini od 2558m čeka vas ulaz u cilj.
Na startu je ove godine bilo u glavnoj utrci nešto više od 200 zaljubljenika u planinsko trčanje. Na temperaturi od 15 stupnjeva u 9h ujutro domaćin je najavio vruć dan i teške uvjete trčanja (hodanja) te vjerojatno slabije rezultate od proteklih godina.To se na kraju i pokazalo točnim jer su se popile rekordne količine vode, a rezultati su bili 5-7 min sporiji kod svih profila učesnika.
O organizaciji možemo pričati samo u superlativima, u svakom trenutku ste sigurni i opušteni. Vesele tete na prijavama, organizirani prijevoz stvari do polovice utrke (Kokrško sedlo), gdje je u povratku organiziran ručak. Uz 7 okrepnih stanica gdje se nude voda, sok, limun, naranče, šećer (bijeli i smeđi), tokom utrke u gornjem dijelu planinari i šetači uskaču u pomoć sa svojim napicima ako shvate da ste u nevolji. Uglavnom planinska idila u kojoj nema namrgođenih lica i visokih tonova, osim onih navijanja od strane skoro pa svake osobe koju sretnete tijekom utrke.
Pogledom na listu prijavljenih poznavatelji su mogli okvirno predvidjeti poredak prvih. Antonella Confortola je na startu več bila proglašena prvom favoritkinjom, a pokušala joj se kvalitetno parirati jedino Krkoč Lucija. Kada su prošle pored mene na dijelu planinarske staze oko 4km shvatio sam da je za njih prvih 2,5 km šumskog puta samo zagrijavanje. Dok smo mi ostali ubrzano hodali Antonella je prošla trčeči pored nas gazelskim kratkim korakom i u tom trenutku osjetiš dašak elitnog planinskog trčanja. Među curke se smjestila i naša Maja Marukić na 5. mjestu ukupno.
U muškoj konkurenciji očekivala se borba prošlogodišnjeg pobjednika kako ga zovu od milja na Grintovcu mali Petro, dvojice Kenijaca, Slovenca Aliča, te jakih snaga domaćina, ekipe iz KGT Papež.
Mamu Shaku Petro je opet razvalio konkurenciju s vremenom 1:22:30, na stazi za koju kažu domaćini da prosječnom planinaru treba 6h uspona i isto toliko silaska s vrha. Drugi je stigao Kenijac Wangari, dok je na 3. mjestu po nekima iznenadio, a po nekima nije slovenac Bratina Rok, ispred Kenijca Kosgei-a. Uslijedila je grupa trkača koji treniraju na ovaj stazi 3 x tjedno do vrha, kako smo saznali dok smo na povratku na start umakali noge u hladni izvor rijeke.
Sporijim trkačima u slabijoj formi problem predstavlja vremenski limit od 1:30h, koji je organizator postavio na kontrolnoj točki Kokrško sedlo na 1973m i 2:30h na cilju, da bi bili u poretku. Broj morate skinuti, ali i dalje nastavite do vrha ili dok kuda vas noge nose.
Od zanimljivosti je da organizator kompletnu stazu označuje s neprekinutom žutom trakom od starta do cilja tako da nema gubljenja, a i ne vidim takvu mogučnost na ovoj stazi. Glavni i odgovorni direktor utrke g. Papež, iako se kreće pomoću invalidskih štaka, prije početka utrke cijelu stazu prijeđe hodajući i daje zadnje zeleno svijetlo za početak utrke. Organizacija je na tom nivou da niti jedan uspon nije «neiskorišten». Prilikom silaska čuli smo helikopter i sreli dva policajca u kompletnoj opremi kako se penju prema vrhu. U kasnijem razgovoru saznajemo da je jedan trkač malo pogrebao čelo i jednoj gospođi se malo zavrtjelo. Helikopter je došao po njih!!! A policajce smo sreli u povratku kako nose oznake kilometraže, vele oni malo smo se prošetali do vrha da vidimo da li je sve prošlo ok i usput pokupili ove oznake.
Silazak sa vrha je opet priča za sebe, morate doći na ovu planinu i kao nagradu uhvatiti poglede i snagu prirode na ovoj planini. Grintovec je nadmašio sva očekivanja i potvrdio izjavu naših trkača koji su ga pohodili ranijih godina da ako se smatraš pravim brdsko-planinskim trkačem ova trka je nezaobilazna stanica bar jednom u trkačkoj karijeri.
Osobno smatram srećom kaj mi je riknuo sat već nakon 2km pa vas nisam gnjavio sa statistikom i prolazima, to ču ostaviti za drugu godinu kad se ide na rezu 😉 , a staza sama po sebi ima tu moć da vas rasporedi kamo pripadate tijekom trke.
HR ekipa na utrci:
seniorke/vetaranke:
Maja Marukić 1:55:49 (AK Sljeme) 5. mjesto ukupno kod žena
seniori/veterani:
Štanfel Matjaž 1:42:54 (AK Koprivnica)
Sobota Dragan 1:48:01 (AK Sljeme)
Škrlec Tomislav 1:48:50 (AK Sljeme)
Gračan Vedran 1:56:39 (ind.)
Turk Tomislav 2:09:19 (ind.)
Rinkovac Alan 2:10:36 (BBK Asi)
Kelemen Tomislav 2:24:11 (BBK Asi)
Bernat Robert 2:41:15 (AK Sljeme)
DNF-limit 1:30 na kontroli, neki stisnuli do vrha neki do kud je išlo
Svaki put se začudim kad na početku „programa“ izgovaram četrnaesti, petnaesti, šesnaesti i ove godine sedamnaesti Sljemenski maraton Kuda idu divlje svinje… Moj prvi trail iz 2000. godine, a ujedno i prvi trail u Hrvata, a i šire. I ne samo prvi trail, nego jedina, baš jedina utrka na kojoj sam nastupio te godine, ni kros liga, ama baš ništa!
Atmosfera na vrhu na viši je nivo prešla prije koju godinu kad je Garmin počeo dijeliti satove na tomboli, što većinu ljudi stimulira na ostanak do proglašenja pa se Sljeme pretvara u cjelodnevni trkački tulum. Prije dvije godine prvi put smo „instalirali“ i dernek koji sada već treću godinu traje do mraka, a novu razinu predstavlja angažiranje benda.
Ove godine poklopila se i najzanimljivija utrka štafeta do sada. Možda je prijašnjih sezona bilo i bržih trojki, ali ovoga puta prve su tri došle unutar minute, a vrlo brzo stigla je i četvrta. Zapravo, koliko je bilo napeto znaju samo izravni sudionici zadnje dionice, zbog čega čovjek požali što nemamo direktno praćenje i ekran s točkicama na cilju, tako da svi izravno mogu pratiti zbivanja na stazi.
No, zašto uopće ovo pišem? Ovaj put to nije zbog Vece, Nikice i ostalih nevjerojatnih likova, nego zbog onih još nevjerojatnijih. Na primjer, Josip Bek koji sa 65 godina trči ovaj ubitačni maraton po velikoj vrućini ispod 5 sati! I finišira 24. od 84 startera!!! Kao i svi oni 60+ koji su ovo završili: Juraj Evačić i Škot Scott Mcivor te Safet koji spada u 70+ kategoriju.
Ali ni to nije sve 🙂 Apsolutno uživam u činjenici i povlastici što su neki ljudi ovaj maraton odabrali za svoju nezaobilaznu stanicu. Pokojni Zdenko Svetina imao je prvih 11 i siguran sam da bi i on danas brojao svih 17 da netko prerano nije odlučio drugačije. Mladen Stojević ima ih ukupno 15, od toga 14 u nizu između 2002. i 2015., na žalost, ove godine ga nije bilo. Dragoljubu Tomiću je 2003. godine ovo bio prvi maraton u životu, i to u dobi od 50 godina!!! Ovaj u nedjelju bio mu je trinaesti na Sljemenu, a namjestio je i da to ujedno bude njegov pedeseti!!!
Kao što rekoh gore, to su ljudi koji bi trebali biti na naslovnicama i na televiziji, a ne da glavna vijest budu pripadnici organiziranog kriminala koji se izmjenjuju na vlasti i što je Calvin Harris odgovorio Taylor Swift na Twitteru…
A šećer, naravno, dolazi na kraju. Rijetko što mi može izmamiti suze, a ovaj čovjek spada u tu kategoriju. Stjepan Puh, rođen 1937. godine, da, tisuću devetsto trideset i sedme!!! Jedina osoba koja ima svih sedamnaest maratona i svakome tko ima imalo udjela u organizaciji, kao i svim maratoncima, najveća je čast što Štef ne propušta ovu utrku. Ali od pustih brojki još više fascinira način na koji on to čini, uvijek sa smiješkom, bez obzira koliko mu je teško, izgleda kao da je s lakoćom.
Unedjelju starta 17. Garmin Sljemenski maraton, najteža i najmasovnija planinska trka u Hrvatskoj.
Po prvi put će broj učesnika u glavnoj trci programa na 42 kilometra preći brojku sto, obzirom da je prijavljeno 120 trkača, od čega sigurnih 107 (s plaćenom startninom). Osim iz statističke, trka će biti zanimljiva i iz natjecateljske perspektive: glavni favorit trke je Nikola Špoljar, pobjednik iz 2014., rekorder staze i dvostruki državni prvak u planinskom trčanju na duge staze; tu su i dva ovogodišnja učesnika svjetskog prvenstva u istoj disciplini i hrvatski reprezentativci Nikica Smolić (pobjednik 2015) i Ante Živković, te bivši rekorder staze i dvostruki pobjednik Renato Pomahač (2011 i 2013); u trci su još dva stara pobjednika Darko Žalac (2001) i Valjevčanin Saša Antić (2008).
Međutim, svi oni, osim Nikole Špoljara, će se boriti i protiv Veronike Jurišić, koja je čak dva puta uspjela pobijediti sve muškarce u trci (2010 i 2015), a svaki put je bila na „muškom postolju“. Osim toga, Veronika ganja i svoju desetu žensku pobjedu na Sljemenskom maratonu, i to devetu za redom, što je svojevrstan kuriozitet i u svijetskim okvirima (trenutni svjetski aktualni neprekinuti niz pobjeda drži Anke Rohwer koja već 10 godina za redom pobjeđuje na lokalnom maratonu Ostrohe Heide). Osim toga, Veronika si je ovogodišnji raspored trka posložila tako da na Sljemenu trči svoj jubilarni stoti maraton!
No, i ženska konkurencija je odlična, u trci su još dvije državne prvakinje i hrvatske reprezentativke u planinskom trčanju na duge staze – Maja Marukić (2015, Podbrdo) i Ingrid Nikolesić (2014, Zermatt). Od 105 trkača na startnoj listi su 22 žene, vrlo neuobičajeno. Od toga je njih 15 iz Hrvatske, dok je npr Plitvički maraton ove godine trčalo samo 9 domaćih maratonki.
I ukupan broj učesnika je rekordan – 480, što je za 40 više nego u prošloj, isto tako rekordnoj godini. Naravno, rekordan je i broj učesnika na kraćoj stazi od 14km, gdje se na startnoj listi, što solo, a što u tročlanim štafetama, nalazi ukupno 375 trkača! U trci ćemo imati predstavnika iz 12 različitih zemalja (Hrvatska, Slovenija, Srbija, Bosna, Mađarska, Izrael, Rumunjska, Slovačka, Njemačka, Turska, Australija i USA), tako da bez nekog preuveličavanja možemo zaključiti da je Sljemenski maraton izašao iz lokalnih okvira. Sve u svemu, očekuje nas jedna prava i uzbudljiva masovka na Zagrebačkoj gori, a šlag na tortu će doći pred kraj trke, kad će vas u ciljnom prostoru zabavljati bend Yellow Submarine.
Mala foto priča o povijesti Sljemenskih maratona kroz majice i medalje:
Na Ivančici je ove subote održano ekipno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju za 2016. godinu, 10 godina nakon što je na istoj stazi održano i ono povijesno prvo. Međutim, i ovo prvenstvo je na neki način povijesno, iz razloga što je bilo najmasovnije do sada (166 učesnika) i s najvišim brojem ekipa u plasmanu (13 muških i 8 ženskih). Malo je nedostajalo da postane i najmasovnija planinska trka ikada održana u zemlji, obzirom da je prošlogodišnja Boroša imala 167 finišera. Na taj način se Ivančica vratila na stazu stare slave, kada je tijekom 90-ih i u prvim godinama ovog stoljeća bila naša najjača i najmasovnija trka tog tipa.
U proteklih 10 godina održavanja ekipnih planinskih prvenstava 16 klubova je stajalo na jednoj od pobjedničkih stepenica, a statistika je sljedeća (u zagradama je popis prvih – drugih – trećih pozicija):
1. AK Sljeme 19 titula (7 – 7 – 5)
2. AK Svetice 7 titula (2 – 4 – 1), uračunato i nasljeđe od Zagreb-Ulixa i Aviokarata
3. AK Varaždin 6 titula (1 – 2 – 3), uračunato nasljeđe od Slobode
4. AK Agram 5 titula (5 – 0 – 0)
5. AK Solin 4 titule (2 – 2 – 0)
6-7. AK Rudolf Perešin 2 titule (1 – 1 – 0)
6-7. MK Hrvatski sokol 2 titula (1 – 1 – 0)
8. AK Žumberak 2 titule (0 – 2 – 0)
9-11. AK KA-tim 2 titule (0 – 0 – 2)
9-11. AK Maksimir 2 titule (0 – 0 – 2), uračunato nasljeđe od Veterana
9-11. AK Stubica 2 titule (0 – 0 – 2)
12-16. AK Koprivnica 1 titula (0 – 0 – 1)
12-16. AK Jastreb 1 titula (0 – 0 – 1)
12-16. AK Borik 1 titula (0 – 0 – 1)
12-16. AK Marjan 1 titula (0 – 0 – 1)
12-16. AK Slavonija-Žito 1 titula (0 – 0 – 1)
Atletski klub SLJEME je i ove godine bio najuspješniji, osvojivši oba prva mjesta, u muškoj i ženskoj konkurenciji, te na taj način obranio oba državna naslova koja je osvojio na lanjskom prvenstvu na Promini. Ujedno je ponovio uspjeh AK Agram, koji je isto tako 2012. osvojio, a 2013. obranio obje titule.
Dominacija naših trkača je ove godine bila apsolutna, a u prilog tome idu podaci da su npr naše sve 4 cure bile u top deset, dok je naših čak 9 najboljih muškaraca na kraju završilo u top dvadeset, uz pojedinačne pobjede Veronike Jurišić i Nikole Špoljara. I naša druga muška ekipa (Sobota, Andrijašević, Škrlec) u trci bi osvojila drugo mjesto, pa čak i treća (Smolić, Pomahač, Androić) bi na kraju bila peta, kad bi zatrebalo. A još jedna vrlo jaka nije uopće ni došla na prvenstvo (Sušić, Vrebac, Murat), koja bi se glatko borila za prvo mjesto! Ovako je čast ekipnih prvaka pripala trojki Špoljar, Radanac i Vojvodić. Nikoli Špoljaru je to osma državna titula, Dejanu Radancu šesta, a Mići Vojvodiću deveta. Ispočetka je izgledalo da će nam najveći protivnici biti dečki iz Svetica (Mikulić i Sušilović), ali su slabo odradili drugu polovicu, tako da smo na kraju vrlo uvjerljivo (preko 10 minuta) slavili ispred Rudolfa Perišina (Dinjar, Škvorc, Grabrovečki). Treće mjesto za dečke iz Varaždina, čije boje je branio i legendarni Josip Lacković, član varaždinske ekipe koja je prije 10 godina osvojila i onu povijesnu prvu titulu s ove staze (skupa s Nedeljkom Ravićem, Sinišom Kovačem i Krešimirom Horvatom, kada su se još uvijek računala četvorica).
Naše cure (Jurišić, Marukić, Nikolesić, Škec) su imale dobre protivnice u curama iz Svetica (posebno Stepan i Tomaš), ali su na kraju slavile sa skoro 4 minute razlike, dok je treće mjesto pripalo Varaždinkama sa zaostatkom od 20 minuta. AK Varaždin je tako s dva treća mjesta bio drugi najuspješniji klub prvenstva. Veroniki Jurišić je to bila ukupno 44. titula (od čega 16. zlatnih), što je sasvim sigurno hrvatski rekord po broju odličja s atletskih državnih prvenstava, dok je Maji Marukić peto, a Ingrid Nikolesić 15. odličje. I ovdje nam je nedostajala jedna dobra ekipa koja bi se isto tako bez problema borila za sami vrh (npr. sestre Šustić s Antonijom Orlić)!
Osim ekipnih i pojedinačnih, imali smo dosta pobjeda i u starosnim kategorijama:
– seniori: Nikola Špoljar
– M35: Mićo Vojvodić
– M45: Ivan Androić Caballero
– M50: Neven Andrijašević
– M55: Nikola Smolić
– Ž35: Veronika Jurišić
– Ž45: Lidija Škec
Par riječi i o stazi. Iako je prosječan nagib (6,4%) vrlo nizak i prilično daleko od gabarita planinskog trčanja (9-11%), iako ni na jednom dijelu čak nema taj uvjet (jer po istoj stazi na vrh vozi i bus, a nebi mogao na 10%), iako ima čak 5km asfalta, velika vrućina je ovog puta učinila svoje i od relativno pitome i trkačke staze napravila pravi planinski hard-core, tako da su na kraju bolje prošli specijalisti za uzbrdice, dok brzi ravničari nisu iskoristili relativno položen teren.
Organizator trke je bio lokalni Trkački klub Ivančica, koji je vrlo korektno i bez organizacijskih propusta, te s vidljivom dozom entuzijazma pošteno odradio svoj posao. Tako smo ove godine, uz Borošu i Ivančicu, dočekali malu renesansu planinskog trčanja u Hrvatskoj, koje već neko vrijeme pogađa kriza, i nadajmo se da su pred ovom disciplinom opet svijetli dani (poput ovog), jer ova zemlja ima jako puno iznimno lijepih planina, kao stvorenih za trčanje po njima.
U slovenskom dijelu Julijskih Alpa u subotu 18.06. je održano 13. Svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju na duge staze. Startalo se i završavalo u malom mjestu Podbrdo, u okviru tradicionalne trke GM4O (Gorski maraton 4 občin), koja je pak od nedavno dio Trail Running Festivala.
Po treći put je nastupila i reprezentacija Hrvatske, u kompletnom sastavu, što znači s dovoljnim brojem trkača za ekipni plasman. Na dosadašnjim prvenstvima smo postizali sljedeće rezultate:
2011 (Podbrdo, SLO): muška ekipa 11. mjesto, ženska ekipa 7. mjesto. Pojedinačni plasman: Veronika Jurišić (19), Ingrid Nikolesić (25), Senka Senković (44), Lovelos Slovinac (39), Marko Sobota (90), Renato Pomahač (119).
2015 (Zermatt, SUI): ženska ekipa 5. Mjesto. Pojedinačni plasmani: Nikolina Šustić (18), Veronika Jurišić (21), Antonija Orlić (39), Ingrid Nikolesić (41), Lovelos Slovinac (35), Nikola Špoljar (39).
Ove godine: muška ekipa 11. mjesto, ženska ekipa 7. mjesto. Pojedinačni plasmani: Veronika Jurišić (25), Maja Marukić (37), Antonija Orlić (40), Nikica Smolić (53), Igor Goričanec (57), Ante Živković (60), Krešimir Balaško (69).
Glavna karakteristika ovog prvenstva je izuzetno teška staza s maksimalno strmin i dugačkim usponima (ukupno 2800m), ali isto tako i nizbrdicama, što u zbroju daje zavidnih 5600 metara visinske razlike. Za tu priliku je organizator na teškoj, ali vrlo atraktivnoj stazi, postavio čak 18 okrepnih stanica. Koliko je zahtjevna trka bila možda najbolje govore pobjednički rezultati, Rambaldinija u muškoj konkurenciji 3:44, te Conway u ženskoj 4:29!! Možda pravu sliku daje usporedba Veronikinog rezultata (4:59) na ovom prvenstvu i njezinim uobičajenim rezultatima na Sljemenskom maratonu (ispod 3:30), za koji svi kažu da je paklen!
Naši reprezentativci su bili dobro zatečeni ovakvom stazom, unatoč upozorenjima da se još nisu sretali s nečim sličnim, ali su se svi dobro borili, završili tešku trku i dobro predstavljali našu zemlju u konkurenciji 25 svjetskih zemalja. Osim standardno dobre Veronike, kojoj ipak ne odgovaraju ovako izuzetno strme nizbrdice, najbolji u našoj ekipi je bio, pomalo iznenađujuće, naš najstariji član Nikica Smolić s rezultatom 4:45:14. Osim u našem timu, Nikica je bio i daleko najstariji učesnik prvenstva (rođen 1961), pet godina stariji od sljedećeg najstarijeg, danskog trkača Rasmusena (kojeg je, btw dobio). Osim toga, mislim da je Nikica ovim nastupom postao najstariji hrvatski atletski reprezentativac u svim disciplinama, a nebi bilo nikakvo čudo da to isto vrijedi i za ostale sportove.
Treba reći da su žensku reprezentaciju činile isključivo Sljemenašice (Veronika, Maja, Antonija), obzirom da su na izbornoj trci na Krndiji osvojile prva tri mjesta. Kod muškaraca je Samo Nikica iz Sljemena, dok su Igor Goričanec iz AK Varaždina, Ante Živković iz AK Dubrovnika, te Krešimir Balaško iz AK Svetice, također 4 prvoplasirana s izborne trke.
Rezultati muškaraca: 1. Alessandro Rambaldini, ITA – 3:44:52
2. Marco De Gasperi, ITA – 3:46:12
3. Mitja Kosovelj, SLO – 3:46:33
53. Nikica Smolić, CRO – 4:45:14
57. Igor Goričanec, CRO – 4:49:02
60. Ante Živković, CRO – 5:02:57
69. Krešimir Balaško, CRO – 6:13:52
