Kad smo se Boris i ja upoznali ne sjećam se točno, uglavnom prije par godina učlanio se u moj klub. Viđamo se na utrkama i obično dobijem nakon par dana na mail slike. Bez bilo kakvog teksta. Budući da su dolazile s maila neke firme u početku nisam ni znala od kog su. Vratila bi smailićem. Na startu smo bili negdje na začelju (kasnije se Boris ubrzao), progovorimo po koju. Bok-Bok. Treniraš? Nasmijemo se i vozi svatko svojim putem….prvo prema cilju, pa onda kud koji mili moji.


Prije jedno dvije godine, komunikacija se digla na viši nivo :). Kaj misliš o polumaratonu na Hvaru? Hm, super ideja, kažem. Jednom je jedan član kluba završio u Afganistanu, došao na godišnji, pa veli kako  bi bilo dobro da napravimo utrku tamo. Odgovorila sam isto :)).

A, i na Hvaru nisam nikad bila, na kraju krajeva 🙂

G.B.Shaw napisao je kako je u zadnjem danu stvaranja “Bog želio staviti krunu na svoje djelo” i tako napravio Hrvatsku obalu “od suza, zvijezda i daha”.

Hrvatska verzija ide da je prilikom dodjele svakom narodu njegov komadić zemlje jednostavno zaboravio na nas. Kad su mu se Hrvati  požalili, Bog reče da ima još jedan komad kojeg je čuvao za sebe. I dade nam svoj dio.  Tko je dovoljne sreće da ga put nanese na Hvar zasigurno ostaje bez daha pred nevjerojatnom ljepotom prirode.

A, mi zaljubljenici u trčanje imali smo sreću da na jednom od najljepših otoka napravimo utrku. I čini mi se kao da je Bog poželio da skoro svi narodi dođu vidjeti njegovu zemlju, pa je poslao sa skoro  svakog kuta zemlje po nekog trkača.

Zbog brojnih napisa o ljepoti otoka nastala je oveća šuma, a internetske stranice o njemu ne možete pročitati za trajanja životna vijeka pa bih, ne želeći zaboraviti ni omalovažiti najbrojnije hrvatske trkače, spomenula tek nekoliko najzanimljivijih stranih polumaratonaca.

Mnoge sportske priredbe u Hrvatskoj nazivaju se internacionalnima, što je ponekad smiješno jer im nazoči tek nekoliko nehrvatskih državljana, obično iz našeg okruženja, no prvi Hvarski polumaraton se, prema svom međunarodnom karakteru, može svrstati uz bok svjetskim i europskim prvenstvima upriličenima u našoj zemlji. Osim susjeda iz Slovenije, Mađarske, Bosne i Hercegovine i Srbije, koji često pohode naše utrke, na ovoj utrci bilo je Slovaka, Francuza, Španjolaca, Austrijanaca, Nijemaca, Poljaka, Engleza, Talijana, Iraca te čak i jedna Finkinja, a svjetski karakter utrci pridodali su Australac, Amerikanka, Meksikanka i Južnokoreanac!

Među njima, izdvajam nekoliko nevjerojatnih priča koje su ovom događaju dale nezaboravan štih:  zahtjevnu utrku u dužini polovice maratona, uz visinsku razliku od 400 metara po velikoj vrućini, svladale su dvije mlade Engleskinje koje su nekoliko sati prije starta kupile prvu trkačku obuću i uputile se u avanturu svoje prve utrke u životu; ovo je sigurno bio premijerni nastup pripadnika najstarijeg europskog naroda na hrvatskom tlu, Baska Carlosa, koji u prijavi, uz naziv svoje države ne zaboravlja pridodati i ime svoje domovine Baskije; najstarija sudionica utrke bila je sedamdesetdvogodišnja Finkinja Maija, koja se, iako su je policajci, nakon što je pao mrak, iz sigurnosnih razloga više puta pokušali uvjeriti da uđe u vozilo, uspješno othrvala takvim pozivima uz ove riječi i zadovoljni smiješak nakon ulaska u cilj: „Oprostite na gnjavaži, ali ja nikad i nigdje nisam odustala!“; priča utrke za sve koji su se tog vrućeg dana našli u cilju svakako je dvadesettrogodišnji Lee iz Seula u Južnoj Koreji, koji je stazu od Starog Grada do Hvara pretrčao u – sandalama!!!, ali priči tu nije kraj – nekoliko dana prije, do Hrvatske je stigao biciklom iz – Norveške!!!, kako je došao do tamo, sam Bog zna, a nakon utrke prespavao je na plaži…

Start utrke bio je  u Starom Gradu, popodne u 18,00 sati. Cilj je bio na glavnom trgu i vjerujem da je to svima bio jedan od najljepših trenutaka (osim onog kad tijekom utrke stigne i prestigne ljutog protivnika, i još ga upita kako ide, a ovaj rikava). Većinu trkača na stazi već lovi sumrak i ulazak na osvijetljeni, prekrasni glavni trg grada Hvara (Joško veli najveći otočki), popraćeni pljeskom namjernih i slučajnih turista, svakako je doživljaj koji ti preplavi umorno tijelo radošću i ponosom.

Nije baš čest slučaj da utrka na kojoj se ne natječe potakne čovjeka na pisanje, a ovo je baš jedna od tih rijetkih. Razlog nije brzina sudionika i sudionica, već „bizarnosti“ oko nekih manje hitrih natjecatelja te okruženje u kojem se utrka odvijala, a ima li ljepšeg mjesta od otoka Hvara – najsunčanijeg na Mediteranu i jednog od najljepših na svijetu.

Boris i mi s njim krenuli smo u svoju  avanturu uz slogan FOR run FOR fun!

Nalazili smo se pol godine vezano za utrku. Znao je što i kako želi da izgleda njegov  polumaraton. Sve sa smiješkom (na početku sam pomislila da je to zbog slogana, sad kako ga bolje upoznajem čini mi se što je problem veći i njegov osmjeh je širi),  protkano duhovitostima, a iza toga kopanje jame, ni sami ne znajući koliko treba iskopati i na što ćeš naići.

Dobili smo podršku Grada Hvara i njihovog Gradonačelnika g. Pjerina Bebića, bez čega bi to bio stvarno problem (potajno me zanima koliki bi  Borisov osmijeh bio tada).

Žana

ORGANIZATOR: Grad Hvar, SD „Hvar Marathon“, AK „Sljeme“

PROVEDBA: Organizacijski odbor Hvarskog polumaratona:

  • Joško Domančić (pročelnik, Upravni odjel grada Hvara)
  • Boris Reinić (SD “Hvar Marathon”)
  • Dragan Janković (AK Sljeme, predsjednik)
  • Janez Maroević (Stari Grad)

– – – – – – – –