Durmitor trajking video

Durmitor trajking video

Treking po gorju Durmitor u Crnoj Gori. Snimke su napravljene na lokacijama Mali & Veliki Međed, Bobotov kuk i Crno jezero. Na snimkama su uglavnom zagrebački trkači iz Atletskog kluba “Sljeme”.

Sljemenski vrhovi Durmitora

Sljemenski vrhovi Durmitora

U prvom tjednu boravka u Žabljaku tijekom ovoljetnih visinskih priprema, prva skupina Sljemenaša je u fazi nešto lakših treninga uslijed adaptacije odradila 3 planinarske ture.

Durmitor je najljepša crnogorska planina gdje je tektonskim djelovanjem i erozijom, riječnom i ledenjačkom, stvoren planinski svijet fantastičnih oblika. Oštri  vrhovi, neki poput dolomitskih igala, masivne kupole i pleća, strane šarijažom isjeckane na „prutove“, vertikalno zasječene, odjevene u unikatno ruho, jarko obojene, te sedleni, uvijeni, obli, usamljeni, kitnjasti, zastrašujući, svijetli u tami, minijaturni i gorostasni vrsi, svi oni su na okupu na relativno malom prostoru, kojeg je dobar pješak (ili treker:) sposoban u podnožju obići za jedan dan (biciklistička tura oko masiva je dugačka 90 kilometara, što veličinom odgovara našoj Medvednici). Uz vrhove su njihovi vijerni pratitelji – ledenjačke doline (tzv „cirkovi“), te pregršt planinskih jezera, ovdje poznatim kao „gorske oči“. Sva ta jezera su iznad 1400m nadmorske visine (ima ih ukupno 18), a ledenjačkog su porijekla (Vražje, Zmijnje, Crno, Škrčko, Modro, Riblje itd).

Izuzetnosti općeg pejzaža nemali doprinos daju kanjonske doline obodom širokog područja oko rijeka Tare i Pive, kao i u srcu masiva kanjon oko Sušice (koju ime doslovno oslikava, pa niti nema govora o nekakvoj tečnosti). Najviši vrhovi Durmitora su svi preko 2000m n/v: Bobotov kuk, Bezimeni vrh, Minin bogaz, Bandijerna, Šljeme, Savin kuk, Međed, Rbatina, Obla Glava, Planinica, Suva ptina, Crvena Greda, Pašina gomila, Štouc, Prutaš, Šareni pasovi, Sedlena i Uvita greda, Vjetrena brda, Ranisava, Bolj i Lojanik.

PRUTAŠ

Drugog dana boravka odlučili smo se za 5-satnu turu do vrha Prutaš (2.393m), kojeg nismo obilazili u prethodne dvije godine. To je izuzetan planinski vrh, ne samo u usporedbi s ostalim durmitorskim vrhovima, već puno šire. Krase ga blage linije grebena, zelene planinske stranice, te čudesni kosi slojevi  „prutovi“, po kojima je i dobio ime, što ga čini iznimno karakterističnim. Radi se liticama vertikalno uzdignutih slojeva paralelno posloženih u jednu ogromnu cjelinu. S vrha Prutaša pruža se nekoliko fantastičnih pogleda: jedan na zapadnu stranu gdje se u daljini vide najbliži bosanski vrhovi (Maglić), kanjon rijeke Pive i uska vijugava planinska cesta, po kojoj smo prije godinu dana napravili jedan od meni najdojmljivijih dugačkih treninga u životu; na istočnoj strani u dnu cirka su Veliko i Malo Škrčko jezero (veličine naših Jaruna i Bundeka), te iznad njega leđni pogled na najviši Bobotov vrh. Izabrali smo ga za početnu destinaciju jer je relativno najlakše dokučiv, bez nekih problematičnih dijelova.

Pogled na Škrčko jezero s Bobotovog kuka

Pogled na Škrčko jezero s Bobotovog kuka

Uspon smo započeli na 1700m, te se Prutaša dokopali za manje od dva sata žustrog hoda i penjanja, s tim da smo napravili kratku 15-minutnu pauzu u sredini kod prijevoja Škrčko ždrijelo (2.114m). U povratku smo htjeli preći preko Šarenih pasova i njegov prijevoj, tzv „Samar“, čisto iz razloga što će tuda proći i dio staze trekinga iz ultra kategorije. Međutim, kada smo se spustili do doline od kud počinje uspon nismo uspjeli pronaći stazu, mada je bila dobro markirana, što nas je zabrinulo, pa smo već pomislili da ćemo taj dio morati dodatno označavati trakom. Misteriju oko izgubljene markacije riješili smo dva dana kasnije kada smo istu stazu prošli iz kontra smjera, kako bi vidjeli u čemu je problem. Pokazalo se da je jedan poveći snježnik (kojih je ove godine bilo neobično puno, što je znak da je zima bila dugačka) prekrio križanje, tj stijenu na kojoj je vrlo očito ucrtan putokaz, tako da na trekingu neće biti lutanja (barem ne na ovom dijelu:).

BOBOTOV KUK

Četvrtog dana smo se uputili ka Bobotovom kuku (2.523m), najvišem vrhu Durmitora. Uspon na njega je nezaobilazna stavka svake godine, i ovo je već četvrti put da smo na njemu u tri godine. Vrijedan je planinarski poduhvat, što zbog iznimno strmih dijelova, što zbog opasnih dijelova gdje se po krajnje uskoj stazi, gdje često nema mjesta za obadvije noge, vere po litici dubokoj preko 700 metara, pri čemu su ruke od velikih koristi. Pogled s Bobotovog kuka je nezaboravan, s jedne strane se vide visoki vrhovi albanskih Prokletija, te bosanskih s jedne i srpskih planina s druge strane, drugim riječima, ima se uvid u kompletnu Crnu Goru 🙂

Pogled s Prutaša na Bobotov kuk

Pogled s Prutaša na Bobotov kuk

Ka Bobotovom smo brzo napredovali, čak je bilo i malo trčanja po ravnim komadima i nizbrdicamaa, a onda smo stigli do jezera Zeleni vir. U prethodne dvije godine ga nije bilo, ali uslijed dugačke i jake zime, jezero je opstalo i pokazalo se prilično veliko, promjera cca 30×40 metara, te dubine oko 2 metra. Nismo mogli odolijeti, pa je palo prvo kupanje na visini od 2040 metara iznad mora, u ledenoj vodi temperature od jedva kojih 10 do 11°C, što je hladnije od bilo kakvog tuširanja u hladnoj vodi.

Na vrhu, promjera kojih 20-ak kvadratnih vremena, je često gužva, a znalo se stisnuti i 30 ljudi na njemu. Ekipa je uglavnom internacionalna, od Rusa, Čeha, Engeza, Francuza, pa do relativno domaćih Srba, Slovenaca i nerijetko Hrvata. Bobotov kuk će biti jedna od kontrolnih točaka trekinga u ultra kategoriji, i moja je preporuka svima da ga prođu što pažljivije i pritom ne razmišljaju o rezultatu, te da odvoje koju minutu i bace poglede na ostale durmitorske čarobne vrhove, koji se s ovog mjesta vide svi kao na dlanu. Našu rundu smo završili preko Šarenih pasova, i pri tom prošli 7-8 kilometara dionice trekinga i još jednom zaključili da će svim učesnicima Durmitorskog trekinga ova staza pružiti nešto što do sada još nisu imali prilike doživjeti.

ŠLJEME

Sljemenaši na Šljemenu

Sljemenaši na Šljemenu

Sedmog dana smo se, kao pravi Sljemenaši, uputili na vrlo zahtjevnu turu do predjela koji se zove Šljeme, zaobljeni pojas dužine oko 2 km, s nekoliko vrhova, s tim da se najviši komadić te ogromne gromade jednostavno zove Vrh Šljemena (2.455m). Uspon je tehnički prilično težak, te na kraju i vrlo opasan, gdje smo se u konačnici morali služiti sajlama i klinovima kako bi premostili poznato izletište Savin kuk i kroz uski i strmi klanac popeli se do Šljemena. Nakon toga je sve dosta jednostavno, pošto smo ostatak puta hodali po pašnjacima uz rub 570 metara okomite litice iznad najljepše ledenjačke doline Velika kalica. Nakon fotkanja na Vrhu Šljemena, spustili smo se do glavnog razloga ove ture, omanjeg jezera zvanog Miloševa lokva. Samo ime govori da se radi o minijaturnom jezercetu promjera kojih 15-ak metara i dubine oko jednog metra. No, njegova ključna karakteristika leži u podatku da se nalazi na visini od 2.362 metra, što ga čini najvišim jezerom cijelog masiva, Crne Gore, vjerojatno i Balkana, a možda i Europe. Naravno, palo je kratko kupanje, gdje je pao klupski rekord u visinskom plivanju (osim ako Iris izbaci neki podatak da se u Himalajima kupala u nekom jezeru 2 ili 3 puta višljem:((

Miloševa lokva, jezero na 2360m n/v

Miloševa lokva, jezero na 2360m n/v

S time je završen sedmodnevni period adaptacije na visinu, pa će uslijediti period s više jakih i dugačkih treninga i manje kraćih planinarskih tura. Kako imamo dovoljno slobodnog vremena za oporavak, odlučili smo se, umjesto standardnih 7-dnevnih ciklusa, zavrtiti seriju dinamičnijih 4-dnevnih ciklusa, čisto zato da bi odradili više dugačkih treninga, koji su ovdje priča za sebe. Ravne dužine rade se na visoravni između mjesta Njegovuđe i Bare Žugića, gdje također cirkuliramo oko 3 jezera (Vražjei Riblje, te Ševarita lokva). No, prava trkačka poslastica je dugački planinski trening po cesti koja spaja Žabljak i rijeku Pivu, na nadmorskoj visini od preko 1900 metara. Cijeli put vijuga strogo u masivu Durmitora, u fantastičnom okolišu i nezaboravne poglede na okolne i udaljene vrhove, s dugačkim, 5 kilometarskim usponima i nizbrdicama, gdje auta gotovo i da nema, ali se zato na cesti mogu sresti krave i ovce. Pri povratku s treninga obično od seljaka obnovimo zalihe svježeg domaćeg kajmaka, kiselog mlijeka i surutke. Četverodnevni ciklusi su vrlo jednostavni: jedna dužina + jedan intervalni trening , a između njih lagani dani, s tim da se svako jutro ujutro joggira oko Crnog jezera. Društvo na treninzima nam rade nekadašnji maratonski šampioni Tomislav Ašković (2:14, osmerostruki prvak Jugoslavije u maratonu) i Dragan Isailović (2:15, pobjednik Beogradskog maratona 1988.), koji se često prisjete zlatnih vremena iz 70-ih i 80-ih, kada je na teritoriji bivše države bilo 10-ak maratonaca ispod 2:20!

Još par detalja: U cijelom masivu Durmitora ima čak 48 vrhova iznad 2000m, od čega 40 preko 2100m, od čega 27 preko 2200m, od čega 18 preko 2300m, od čega 7 preko 2400m i samo jedan preko 2500m (Bobotov kuk); Na istom tom području ima 17 jezera iznad 1400m, od čega 11 iznad 1500m, od čega 9 iznad 1600m, od čega 4 iznad 1700m, od čega su dva iznad 2000m (Zeleni vir i Miloševa lokva, u kojima smo se i okupali :)), najdublje je Crno jezero (49m); Na istom tom području ima 27 markiranih i 12 nemarkiranih staza.

Snježnik

Snježnik

Staza trekinga obići će gotovo sve najatraktivnije dijelove Durmitora (Crno i Zmijnje jezero, Međeđe ždrijelo, Škrčko jezero, Šarene pasove, Bobotov kuk, Ledenu pećinu, Velikog i Malog Međeda…), i sve učesnike očekuje nešto posve drugačije od hrvatskih trekinga. Moja preporuka dolaska je preko Bosne (Banja Luka, Sarajevo, Foča, Šćepan polje), jer je i put kroz Bosnu atraktivan, obzirom da cijelo vrijeme ide po kanjonima rijeka Vrbas, Bistrice, Drine i Pive. Od Zagreba do Žabljaka tim putem ima 580km, dok je autoputom preko Dubrovnika 250 kilometara duže, oko 2 sata brže, ali zato znatno siromašnije pogledima i skuplje u davanjima (gorivo + cestarina).