“If you can’t run, then walk. And if you can’t walk, then crawl. Do what you have to do. Just keep moving forward and never, ever give up.”
Maksimirski park je protekle subote bio poprište nesvakidašnjeg trkačkog događaja, 12-satnog ultramaratona. Na hrvatskoj trkačkoj sceni nedostaju ultre iz te kategorije natjecanja, gdje je vrijeme unaprijed određeno, a trkači unutar zadanog vremena skupljaju dužinu, tj. što više kilometara. U svijetu ima puno takvih natjecanja, od 6-satnih do 48-satnih ultramaratona, a nekako najelitnija trka je na 24 sata.
Maksimirska 12-satna ultra pod imenom „Forrest Gump“ je održana 3 puta u zadnjim godinama proteklog stoljeća (98, 99, 00), nakon čega je ugašena kada se za četvrto izdanje prijavilo samo 9 učesnika. U međuvremenu nam je trkačka zajednica dobila na masovnosti, a Forrest se nije prestao prepričavati u novom stoljeću, pa se ekipa iz Sljemena odlučila na „revival“… i pogodila u sridu! Dvadeset i šest trkača je nastupilo u individualnoj i još dodatnih 37 u štafetnoj konkurenciji, što u potpunosti opravdava oživljavanje gospodina Gumpa. Prevedeno u dužinu, Maksimirom se tog dana službeno pretrčalo 3454 kilometra, dakle moglo se, primjerice, doći do Meke u Saudijskoj Arabiji.
Teret financijske opravdanosti su pak podnijeli svi učesnici, jer se cijeli projekt izfinancirao isključivo od startnine učesnika, a klub Sljeme je praktički poslužio kao servis u realizaciji priče. Naime, medalje, majice, maserska služba i okrepa su se morali platiti, a svojim privatnim poznanstvima je osigurana hrana i piće, dok je na volonterskoj osnovi odrađeno suđenje, obrada, foto i web servis. U provedbi natjecanja je učestvovalo više od 30 entuzijasta, od kojih je većina i učestvovala! Ali to je takav tip trke, gdje ima više nego dovoljno vremena za bavit se i organizacijom i natjecanjem! Konkretno, štafetari su u pauzi kada nisu trčali mjerili vrijeme, kuhali, pekli, točili, dodavali, označavali, kupovali, nosili, čistili, prali, slikali, apdejtali…
Težište organizacije, suprotno mojim osobnim uvjerenjima (ali jbg, takav je tip trke), je bačeno na hranu. Morali smo osigurati da trkačima na stazi ne fali doslovno ni ptičjeg miljeka. Glede toga, cijeli dan se nešto kuhalo i peklo na roštilju, pa je na meniu bilo: gulaša od veprovine, tjestenine s tunjevinom, brancina, kotleta i kobasica na žaru, te raznih bezimenih torti i kolača koji su se oteli kontroli, uz standardnu okrepu uz stazu (banane, limun, šećer, čokolada s rižom, grožđe, čajni kolutići, napolitanke, jogurti, suhe smokve…). Od tekućih derivata, tijekom cijelog dana je bilo ISO-sporta, Cedevite, vode i nekoliko gajbi žuje. Po završetku trke, ultraši su se poput termita obrušili na ostatke, tako da ama baš ničeg nije ostalo – a da nitko nije kući otišao gladan ili žedan.
Nije bila jednostavna kao onih godina. Dva puta se u krugu od 2600 metara zašlo u brdski dio Maksimira, što je imalo svojih loših, ali i dobrih strana. Loše su, naravno, usporavanje i dodatno umaranje kvadri na usponima, mada i spuštanje, pogotovo u zadnjoj fazi trke, nije nešto što veseli. Dobra stvar je pak u tome, što se na taj način nekako ipak rastereti osnovna trkačka grupa mišića i prenese barem mali dio posla na sporedne podgrupe. Ukupna visinska razlika po jednom krugu je pišljivih 26 metara, znači neprimjetnih 1%, međutim, igra velikih brojki donosi na vidjelo pravu istinu. A to znači da su se, primjerice, svi oni koji su sakupili 80 i više kilometara dužine, usput popeli i na Sljeme, dok se pobjednica Veronika popela i spustila na i sa Sljemena i pol!
Više od 90% staze je bilo u hladu, što nije bilo za zanemariti u srednjem dijelu trke, kada je sunce okomito pržilo po trkačima, jer je razlika između hladovine i osunčanog dijela viša od 10°C, što uzima svoj danak u dehidraciji. Kružilo se oko tri maksimirska jezera, i to ima svojih dobrih strana u hlađenju i ambijentu. Jedino je gužva na dijelu staze oko ZOO-a sredinom dana bila iritantna (i tjerala trkače na slalom, tj. dodatne metre), ali smo zato barem bili primijećeni. Svaka tri sata mijenjan je i smjer trčanja, što je pozitivno utjecalo na trkače s fizičkog, ali i mentalnog aspekta trke.
Trka
Startalo se u 8 ujutro, kada su u parku obitavali samo duhovi. Nekolicina trkača nije ni došla na start, ali nema veze, u trku se može ući kad je kog volja (ili kad se probudi). Lagani uvod po ničim ne pokazuje da je to trka, već da je jedan standardni grupni trening jutarnjih jogging fanatika. No, kako je vrijeme odmicalo, atmosfera se dizala iz sata u sat. Prvo su zakuhali štafetari, jer su nakon pola dana čak četiri vodeće ekipe bile sve unutar jednog kruga i ni jedna nije htjela popustiti, tako da se ušlo u opaki fajt. Negdje u 8. satu je i Veronika prestigla dotad vodećeg Slovenca Miru Režonju i dodatno dolila ulje na vatru. U kasnim popodnevnim satima Havaševoj ekipi iz Čakovca stiže pojačanje u liku Martine Bezek, koja je svojim nastupom uveselila i oduševila sve prisutne i na kraju donijela prevagu svojoj štafeti u konačnoj pobjedi od samo 200 metara razlike ispred drugoplasirane ekipe VUM (Vrisak umiruće muhe).
Jedan od najiskusnijih naših maratonaca, Frano Kršinić (prisutan na sceni preko 30 godina), usred trke odlazi na krstitke, te se nakon savjesno obavljene obiteljske dužnosti, vraća u Maksimir i odrađuje drugi dio i ukupno kompletira 61,5 kilometar.
Pavao Vlahek je doveo 13 svojih članova iz triatlon kluba „Međimurje“, koji su se ludo zabavljali i trčali doslovno cijeli dan, te ukupno sakupili preko 500 kilometara, od kojih sam Roberto Setnik u individualnoj konkurenciji 103,7. Imali su i jedinu čisto žensku štafetu pod najoriginalnijim imenom „Trde puce“ (osobno sam im uručio medalje prilikom proglašenja i usput ih, radoznalosti i provjere radi, isprepipao i bogmeš je… se su trde!). Puce su na kraju muški odradile svoj posel i potamanile 126,8 ukupno kilometara i nepoznati broj piva!
trde puce
No, pravi urnebes na stazi je nastao u zadnjem satu. Trkači su tada usmjereni na mali krug od 700 metara, a atmosfera se užarila do usijanja. Odjednom su svi protrčali ko sumanuti, pa smo dobili na kraju pravo atletsko nadmetanje, štafete su mijenjale svoje izmjene nakon svakog kruga, praktički svake 2-3 minute, a trčalo se kao da je u pitanju finalna štafetna trka 4X400 na olimpijskim igrama. Špalir navijača u ciljnom prostoru se također popalio do jaja i ultraši su tada definitivno pukli. Kao da nisu u svojim nogama imali 11 i kusur sati trčanja (i Sljeme), svi su se razletjeli stazom kao da je upravo startala trka na 3km?! Nevjerojatnih pola sata u mraku Maksimira nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim. Dva dana nakon trke, još uvijek nemogu maknuti svoje misli s tog dijela trke, a uopće ga nisam trčao. Onda si ne mogu ni zamisliti kako su ga proživjeli oni koji jesu.
Veronika
Na kraju poseban pasus moram posvetiti Veroniki, koja nas je puno puta znala oduševiti svojim nastupima u proteklih 8 godina, ali ovaj Forrest je nešto potpuno vanserijski, i zbog ukupnog rezultata, i zbog načina na koji ga je ostvarila. Kao prvo, konačno je u Hrvatskoj jedna žena pobijedila na trci ispred svih muškaraca (inače, Veronika je već par puta bila dosta blizu tome na planinskim trkama i trekinzima, osvojivši nekoliko drugih i trećih mjesta), što je samo po sebi već kuriozitet. Drugo, otrčala je trenutno najbolji rezultat godine u svijetu u ovoj disciplini, što se još nikada nije desilo u našoj atletici, naravno, ako izuzmemo tehničke discipline (Blanka i Brklja). Rezultat nije služben pa samim time neće biti ni priznat, ali je postignut na teškoj i sporoj stazi, pa nema sumnje da Veronika na dugim disciplinama ultre sasvim sigurno pripada samom svjetskom vrhu (što ćemo uskoro provjeriti na jednoj priznatoj stazi u vrhunskoj konkurenciji). Treće, otrčala je u konstantnom tempu cijelu trku, bez ikakvih znakova krize ili pada, čak što više, ubrzavala je u drugom dijelu (60km u prvoj polovici + 65km u drugoj). Zafalilo joj je 1400 metara da kompletira tri maratona, od koji je samo prvi bio preko 4 sata (4:09), a sljedeća dva ispod. Stoti kilometar je prošla za 9:35, i nastavila dalje u još jačem ritmu do kraja, digavši tempo na 5:45/km?! Sve u svemu, svi smo svjedočili jednoj vrhunskoj predstavi na svjetskom nivou.
A što je Veronika radila u nedjelju, dan poslije? Ujutro je odmah htjela otići na trening, što joj nisam dozvolio, pa smo se posvađali oko toga. Onda se biciklom odvezla u Maksimir, još jednom prošetala stazom i pokupila markacije (osim dvije koje nije mogla dohvatiti). Onda je popodne ponovo tražila da ide na trening, pa sam joj za nagradu (i pomirenje) – dopustio, jbg. Ove godine još nije imala slobodan dan…
Rezime
Ultramaratoni ovakvog tipa su nemjerljivo iskustvo u životu svakog trkača. Trka koja će svima koji izdrže do kraja promijeniti spoznaju o trčanju, a bogami i životu općenito. Mislim, maraton je strašna stvar, ali ne nudi ni 10% onoga što nudi vremenska ultra, kada ne znaš gdje je cilj i koliko ima do njega. U usporedbi s fizičkom patnjom i moralnim dilemama jedne ovakve ultre, maraton izgleda kao osvajanje Sljemena spram Mt Everesta. U maratonu, spreman ili ne, rikneš tamo negdje u tridesetim kilometrima, nekad prije, nekad kasnije, popušiš 15-20 minuta i kakti iscrpljen uđeš u cilj. Ovdje ima sasvim dovoljno vremena da upadneš u bezbroj različitih kriza i da izađeš iz njih, te prođeš usput kroz razne terase svijesti. Ovdje fizika, kemija i matematika nemaju svoje znanstveno uporište, i ako zaista želite saznati što je s one strane pravog trkačkog zida i kako izgleda jedan pravi obračun sa samim sobom, prijavite se (i završite je) za jednu pravu vremensku ultru. Priliku za to ćete imati već sljedećeg proljeća na 5. po redu ultramaratonu Forrest Gump!
