Zagreb, Medvednica – 5. srpnja, 2009.

Online od 01.06. do 01.07.

Ako uzmemo da je Everest krov od svita onda je naša Iiiiiriska (tako ju je zvala moja pokojna baba Ruža) sada negdi u njegovu toplinski slabo izoliranon potkrovlju. Kako je dospila gore, svi vi znate. Koliko je težak i dugotrajan put do tamo isto znate. Uostalon, svi ste vi sportaši i sve van je jasno. Iako mi je od strane vrhovnog štaba izdana zapovijed da van pričan o njezinon putu do Everesta, ja bi iskoristija priliku pa nešto reka o svojoj pokojnoj babi Ruži. O Iiiiiriski imate sad napisano puno i na sto mista (uglavnon isto) a o mojoj babi nema ništa.

Čula je moja baba još krajen devedesetih da iman neku prijateljicu Iiiiirisku i ona joj je bila jako simpatična, iako ju nikad u životu nije srela. Imala je pravo. Naša Iiiiiriska je jedno jako simpatično stvorenje. Čak i oni koji ju poznaju, teško bi imali srca poslat ju na kišu po kruv i mliko, a kamoli na Everest. U tome i je glavna fora. Svaka čast svima, ali nekako se lakše i srcu draže veselit uspjehu nekoga ‘ko te tako očara svojon simpatičnošću. Kao kad ti dite ima glavnu ulogu u školskoj predstavi. A i zbog, na prvi pogled, krhkog tijela čini se da je u uspjeh uloženo još puno više truda i volje. E, zato smo ponosni što je naša Iiiiiriska, najviša na svitu, baš NAŠA. Kao špijun iz njenih redova, mogu van reć’ i da imamo još jedan razlog za ponos. Iiiiiriska je izabrala AK Sljeme jer je i on njoj simpatičan.

U to vrime Iiiiiriska se bavila više faxon a manje penjanjen, što je i moja baba više cijenila nego da je bilo obrnuto. Možda zato šta nikad nije imala priliku završit išta više od 4 razreda osnovne, a mogla je puno toga, uvik je patila na te neke fakultete i titue. Kasnije se malo opametila i svatila da vaja bit i vridan. E, da je doživila prošlu godinu, bila bi joj Iiiiiriska još draža. Iako se o tome nije pričalo na dnevniku niti je bilo u novinama, Iiiiiriska je prva žena na svitu koja je došla u Opuzen i na sadilici, po najvećemu suncu bez mrvice lada i prigovaranja radila cili dan i posadila dva hektara kupusa. I ne samo to, nego je sidila u sredini, a ta uvik sadi. Ove livo i deno nekad sade a nekad ne i probale su je radnice dignit na foru ali se nije dala. Sidila je i sadila dok su one malo sadile, malo pušile. Tako 12 sati!

Ne samo to, nego nakon 5 minuta instruukcija vozila je i traktor i to sa frezon iza i dizala kardan i pribacivala iz brzih u spore brzine i tako te fore koje mali traktor ima.

Za ručakon, dok su radinice jednon polovicon mozga mislile kako bi bilo dobro da je njihov mali naša jednu tako vridnu a drugon kako da što duže ostanu sidit, Iiiiiriska je iz gulaša odvojila žlundrice (tako ih ona zove) i pribacila meni u pjat. Ostalo pojela, popila vode i rekla: “Meni je ova baš fora.”

Jutro kad su se Bostjančićke popele na vrh TeJa mi je u chatu iz baznog logora rekla da je Iiiiiriska super i da kao da je bila na Sljemenu a ne Everestu. I još da su na vrhu bile 45 minuta. Mogu ju zamislit gore: “Darija, meni je ovo baš fora. Amo se malo sunčat, ako Darkec neće prigovarat.”

piše i riše: Ivan Kapović

Vrući svibanjski dani su nas uveli u novu sezonu planinskih trka. Nakon Kamešnice, na red je došla majka svih hrvatskih brdskih trka – Sljeme, u početku poznata kao Štrapacijada. U svom devetnaestom po redu izdanju primamila je rekordnih 149 učesnika, unatoč činjenici da nema nikakav nagradni fond u materijalnom smislu. Legenda zagrebačkog sporta, veslački i trkački evergrin Julije Boroša već dva desetljeća daje primjer ostalim organizatorima kako „nije sve u nofcima”, već da ima nešto i u ljubavi i predanosti spram trčanja i sporta općenito (mada i nekretnine nisu za odbaciti:).

Vrlo lijepi trkački izazov, iz samog centra metropole do vrha 1000-metarske planine po uređenoj planinarskoj šetnici, ne mogu si priuštiti žitelji ni jedne druge europske države, pa držim da ovakav događaj zaslužuje veću pažnju grada, medija, sponzora… No, teško je za povjerovati da će se za to izboriti pored 30-ak lokalnih nogometnih klubova četvrte i pete lige, koji sasvim lijepo egzistiraju i čiji je proračun po jednom prvenstvenom kolu 10-50 puta veći od proračuna ovog natjecanja na kojem, da apsurd bude u potpunosti zadovoljen, nastupi više učesnika nego što ima gledatelja na tim utakmicama. Ali, jbg, to se zove hrvatska sportska realnost od koje ne možemo pobjeći. Ustvari… možemo, u smjeru Sljemena!

Za početak ću malo opisati samu stazu s nešto numeričkih podataka, izvučenih prije 10-ak godina, kada sam premjerio cijelu stazu u dužinu i visinu. Evo što imam zapisano:
- Staza ima 13.7km dužine i 898m visinske razlike (start je na 133, cilj na 1031).
- Prvi km je kod ulice koja se zove Mala (spaja Novu ves i Medvedgradsku) i ima 12m visinske razlike (uspon po Bakačevoj).
- Drugi km je 200m nakon što se uđe u Ksaversku (između Mirogojske i benzinske), i tu isto ima ukupno 12m uspona.
- Treći km je između Mlinarice i Mihaljevca, još 15m uspona.
- Četvrti km je na širokom lijevom zavoju Gračanske ceste, uspona 30m (3%).
- Peti km je isto u Gračanskoj, kod ulice Zvečaj, uspona 32m (3.2%).
- Šesti km je na livadi prije tunela, uspona 43m, ali je završni nagib po Gračanskoj ipak malo žešći od 4.3%, s obzirom da ima jedan dobar ravni komad od kojih 300-tinjak metara po Gračanskom Dolju koji spaja cestu i tunel. Stepenice ispred žičare su na 6.8km i tu je start juniorske trke i okrepa.
- Sedmi km je na pola puta od žičare do Vile Rebar (gdje je nekad bio start istoimene trke), i tu je mjerenje prolaznog vremena i pravi početak trke. U tom dijelu uspona ima 45m.
- Osmi km je već na Leustekovom putu,točno na jedinom prijevoju, uspon 73m.
- Deveti km je isto na Leusteku, na pola puta do Adolfovca, uspon 82m. Adolfovac je na 9.8km
- Deseti km je nešto malo prije nego staza prereže sljemensku cestu, najravniji je dio Leusteka i ima 64m uspona, a tu je i druga okrepna stanica.
- Jedanaesti km je kod krajcanja s cestom i odvajanja za Runolist, uspon 101m.
- Dvanaesti km je kod česme (mislim da se malo tko nije tu osvježio), 114m uspona. Završetak Leustekovog puta, tj izlazak na cestu je na 12.9km.
- Trinaesti km je kod jaslica, kod ulaska na Činovničku livadu, 78m uspona. Do kraja je još 700m u kojem je ukupni uspon od 100m, ali opaki dio ispod žičare od dna do Koloturea ima oko 350m i 75m uspona. Prije 10 godina nisu postojale današnje GPS igračke, pa su moguća neka minimalna odstupanja; stazu sam mjerio biciklom (uspone gurao radi preciznosti), a visinu pomoću barometra. Na osnovu tih podataka izrađen je i profil staze:

profil

Ovogodišnja trka je odlučena već na prijavama. Dva izražena favorita, Ivica Škopac u muškoj i Danijela Černić u ženskoj konkurenciji nisu ostavila ni kap neizvjesnosti. Popularni Ivek nam ove godine nije u svojoj ubitačnoj formi u kakvoj smo ga navikli gledati kada su u pitanju brdske trke, ali i ovo je dovoljno za čistu pobjedu, barem u ovakvoj konkurenciji. Njegovo pobjedničko vrijeme 1:05:23 je najslabije u posljednjih 7 godina, od kada postoji Planinski kup. Međutim, po ovakvom vremenu i u ovakvoj konkurenciji (kada je Ivek ušao u cilj još uvijek su svi natjecatelji bili na Leusteku), teško je bilo trčati brže. Drugo mjesto za Splićanina Marinka Duku, iznenađenje dana, s obzirom da to sigurno nisu treće i četvrtoplasirani Ante Jović i Lovelos Slovinac, izraziti brdski specijalisti. Muška ekipna pobjeda za Veteran (Slovinac, Babić, Artić, Šikman) koji je imao 20 predstavnika (što znači da je mogao sastaviti čak 5 ekipa), ispred Rudolfa Perešina i Sljemena.

U ženskom programu jedino pitanje je bilo da li će Danijela Černić postaviti rekord staze, jer ove sezone trči u životnoj formi. Na kraju joj je nedostajalo 5 sekundi do rekorda, a svoje zadnje tri trke na Sljemenu je završila u vremenskom okviru od samo 17 sekundi (13:28 – 13:33 – 13:45). I njezine sve konkurentice su još uvijek trčale po Leustekovoj stazi kada je ušla u cilj, a prva sljedeća je bila Sanja Begović-Geceg s 8 minuta zaostatka. Ekipna pobjeda za Sljemenašice (Škevin, Krušec, Bua Maričević), koje u brdima nemaju konkurenciju čak i kada nastupaju bez svojih najbržih cura (Orlić, Jurišić, Belović, Podnarčuk). Osim njih, ekipu su uspjele sastaviti još samo Jastrebice. Ukupna klupska pobjeda za AK Sljeme, koji od početka lige u planinskom trčanju (2007), što znači 22 održane trke, ima čak 21 pobjedu, ili 95% učinkovitost.

Najzanimljiviji i najuzbudljiviji dio ove nedjelje se ipak odigravao na kratkoj juniorskoj stazi, s obzirom da je ta trka poslužila kao izborno natjecanje za sastav juniorske reprezentacije Hrvatske u planinskom trčanju za predstojeće prvenstvo Europe u toj disciplini (12.07. Telfes, Austrija). Osobito gusto je bilo kod juniora, jer se na startu pojavilo čak 8 dobrih mladih favoriziranih trkača, a svaki od njih je imao gotovo istovjetne šanse za upasti u prvu četvorku, što je bio glavni cilj ove trke, jer muški juniorski tim sačinjavaju 4 člana. Izjednačenost kvalitete najbolje ilustrira podatak da je prvih 7 juniora u trci ušlo u cilj unutar samo 3 minute, a da primjerice, glavni favoriti, nedavni prvo i drugoplasirani s juniorskog prvenstva Hrvatske na 10,000m (Luka Mikulić i Goran Grdenić) uopće nisu uspjeli izboriti vizu za EP!? Podatak koji dovoljno govori da je dobrim mladim trkačima planinsko trčanje postalo dosta interesantno, jer su konkurencija i masovnost na ovom natjecanju na kraju bila na višem nivou nego na već spomenutom PH na stazi. Kod juniorki uvjerljiva pobjeda 17-godišnje Matee Parlov, ispred Valentine Belović i Monike Delač, tako da su te tri cure izborile EP. Za kraj treba istaknuti zanimljiv kuriozitet. Naime, Valentina Belović je nastupila već 10. put za redom na ovoj trci, iako je još uvijek juniorka, što će ljudi skloni matematici lako izračunati da se prvi put popela na Sljeme kada je imala samo 9 godina, i od onda ne propušta tu trku. Šteta što je za potrebe izborne trke morala nastupiti na juniorskoj trci, pa si je malo narušila savršenu statistiku upornosti.

Dakle, u totalu, nastupilo je 149 trkača, što je najviše od kada se ovo natjecanje održava. Glavni vinovnik ove kultne trke, Julije Boroša i ovog puta je bio najstariji učesnik i naravno pobjednik u kategoriji M75. Sasvim sigurno je jedini hrvatski trkač koji je 19 godina za redom nastupio na istoj dugoprugaškoj trci (moguće je jedino da je netko trčao Starek ili Tuhelj češće, jer su to jedine dvije starije trke kod nas, ali čisto sumnjam).

Planinska sezona ulazi u svoju kalendarsku špicu, potpomognuta cestovnim trkama s ništa manje zahtjevnim brdima. Sljedećeg vikenda na programu je najbrdovitiji hrvatski polumaraton Jaska, zatim slijedi hard-core Biokova (pojedinačno PH, seniorska izborna trka), pa onda „mali predah” na jednom od najtežih svjetskih maratona oko Plitvičkih jezera, nakon čega nas čekaju uzbuđenja na Ivančici, Učkoj, Sljemenskom maratonu i već spomenutom prvenstvu Europe u Telfesu. Da li će najbolji hrvatski planinski trkači vidjeti to prvenstvo i u kojem broju, ostaje da sačekamo odluku HAS-a i izbornika svih atletskih selekcija Siniše Ergotića, koji je najavio recesiju u planinskoj reprezentaciji.

Statistika masovnosti brdske trke Sljeme u posljednjih 8 godina:

2002 – 114

2003 – 113

2004 – 122

2005 – 117

2006 – 141

2007 – 117

2008 – 142

2009 – 149

Rezultati!

Slike:

http://picasaweb.google.com/tergatjanko/SljemeBorosa17052009#

http://picasaweb.google.com/jpinky/Borosa2009#

U malom mjestu Otok (dalmatinski) već se par godina održava planinska trka s najjačim nagradnim fondom u Hrvatskoj. Što je i glavni povod dodijeljivanja službenih državnih prvenstava u ovoj disciplini relativno malom atletskom klubu „Otok”. Lani su imali pojedinačno, a ove godine ekipno prvenstvo Hrvatske.

Upravo stoga, za lokalne prilike, skupio se relativno veliki broj učesnika (110), čime je organizator sasvim sigurno zadovoljan, obzirom da se ni tradicionalni polumaratoni u istoj regiji (Sinj, Split) nisu mogli podičiti većim brojem natjecatelja. Razlog dobre posjete je i iznimna gostoljubivost domaćina i krajnje korektna organizacija trke na teško pristupačnom terenu. Ove godine se na dinarskim obroncima Kamešnice okupio i vrlo jaki trkački kadar, puno jači od, npr. pojedinačnog državnog prvenstva na 10,000m na stazi, dva dana kasnije u Zagrebu. Vidjeli smo konačno dvoboj Dinjara i Škopca, te po prvi put na nekoj brdskoj trci Mateu Matošević i Ljiljanu Ćulibrk.

Dvoboj Dinjara i Škopca, najboljeg cestovnog i najboljeg planinskog trkača u Hrvata, dobio je cestovnjak Dražen Dinjar, ali odgovor na pitanje „tko je bolji u brdima” nismo dobili iz dva razloga. Prvi je da ova trka nije planinska u pravom smislu riječi jer ima prosječan nagib tek oko 5%, što je točno sredina između ravne staze i planinske staze zadanih gabarita WMRA od 10%. Istina, tri lijepa uspona su sasvim sigurno više nego dovoljno oštra, ali ostatak staze je uglavnom smješten po ravnim i blagim proplancima. Drugi razlog je da Škopac već neko vrijeme muči muku s ozljedom leđa, što mu je reduciralo količinu i kvalitetu treninga. Šteta, jer da je zdrav, mogli smo vidjeti pravi planinski okršaj.

Odlično je trčao i Marin Koceić, te u drugom dijelu prestigao Škopca, i tako postao jedan od rijetkih domaćih trkača koji se može pohvaliti pobjedom nad Ivekom na planini. Kolko mi je poznato, do sad je to uspijevalo samo Nedeljku „Koski” Raviću. Dražen Dinjar je postavio i novi rekord staze (52:12), što je zavidnih 4:14 po kilometru, odličan tempo za takav teren i nagib. Ekipni prvaci su postali Gornjestubičaneci iz „Rudolfa Perešina”, kojih se čak petoro smjestilo u prvih 11, ali što je još važnije, dva vrlo mlada trkača iz kategorije U23 (Lukina, Škvorc). Prošlogodišnji prvaci, članovi novog atletskog kluba „Solin” su se ovog puta morali zadovoljiti drugim mjestom, a prošlogodišnji viceprvaci iz „Sljemena” trećim, dok je ukupno 9 klubova imalo ekipni plasman.

U ženskoj seniorskoj konkurenciji vidjeli smo odličan nastup Matee Mastošević, prošlogodišnje juniorske rekorderke Hrvatske na 10,000m (35:49). I ona je pobijedila s novim rekordom staze (58:44), za više od 2 minute boljim vremenom od starog rekorda Barbare Belušić. Prosječni tempo u trci joj je iznosio 4:46/km. Njezin klub, također novi, zagrebački „Agram” je uzeo seniorsku žensku ekipnu pobjedu, jer su dobro trčale još Ljiljana Ćulibrk i juniorka Antonija Žalac, koja je produžila nakon juniorskog cilja do kraja trke. Drugo mjesto za prošlogodišnje prvakinje iz „Sljemena”, koje nisu nastupile u najjačem sastavu, ali i da jesu (s Antonijom i Veronikom), nebi se othrvale jakoj ekipi „Agrama”, pa je njihova pobjeda čista ko suza, mada su sve tri cure po prvi put službeno nastupile na jednoj planinskoj trci (ako ne računamo sljemensku ligu Puntijarka, gdje su već nastupale Ćulibrk i Žalac). Treće su članice „KA-tima” iz Karlovca. U juniorskoj konkurenciji isto pobjede „Agrama”, kako kod juniora, tako i kod juniorki, s opaskom da su za konkurente imali samo mlade trkače/ice iz „Velike Gorice”.

Organizator je dobro pripremio stazu, iako je kiša prijetila cijeli tjedan. No, vrijeme se na kraju otvorilo i proveli smo još jedan lijepi dan u divljoj prirodi Dinare. Organizacija bez greške, suđenje čisto ko suza, nagrade bogate, ručak i svi popratni detalji, što bi se reklo – domaćinski, tako da nitko s Kamešnice nije sišao sa zamjerkom. Odličan primjer kako trebaju izgledati planinske trke.

Sljeme

U danima kada su naši klupski simboli (Veronika, Antonija, Pinky) suspendirani, kada nam je nekoliko dobrih trkača ozljeđeno ili bolesno, klupska pobjeda na ekipnom prvenstvu Hrvatske je pravi melem na rane. Ovog puta treba reći da titulu nismo toliko osvojili kvalitetom, koliko srećom (dobre muške ekipe nisu imale ženski dio tima, i obrnuto), ali nije mogla doći u boljem trenutku. Ostajemo i dalje najbolji klub planinskog trčanja u Hrvatskoj, petu godinu za redom, otkad se službeno održavaju ekipna prvenstva u ovoj disciplini. Ovog puta su se titulom okitili Hrvoje Kovač, Marko Sobota, Ivica Kovačić, Damir Fröszel, Valentina Belović, Višnja Škevin i Tadeja Krušec i hvala im u ime kluba. Odlično nas je predstavljao i naš najmlađi trkač Zvonimir Abrlić, pobjedom u konkurenciji kadeta, trkača koji još nemaju 16 gdoina, mada će napuniti 13 tek krajem listopada!