„Da li ćemo ići ove godine u Firencu?“ pitao sam ja.
„A kada je to maraton u Firenci?“ odgovorila je moja žena.
Tako je otprilike zvučao razgovor koji smo vodili ovog proljeća. Moja zakonita se s godinama naučila da me ne zanimaju turističke destinacije koje u svojoj ponudi nemaju maraton. No Firenca je zvučalo dovoljno zanimljivo, pa se dala nagovoriti.
Odlučili smo ići autom, budući da avionska veza funkcionira preko Brisela(?), a vlakom mi se učinilo previše sporim (tada još nisam znao na što će ličiti naš povratak). Rezervirao smo sobu u hotlečiću u centru grada, uplatio startninu i čekao.
Tada se javio Sven (ili sam ja njega pitao, ne sjećam se) i rekao da bi i on išao sa svojom zakonitom (ne sugeriram da postoji i neka druga). Tako je ispalo da idemo skupa, što se vrlo povoljno odrazilo na naš budžet, pošto smo, normalno, dijelili troškove.
Krenuli smo u četvrtak rano ujutro, naoružani s malo prtljage i povelikom hrpom sendviča. I Sven i ja smo napravili dosta sendviča da se svi prejedemo, dakle bilo je barem tri puta više sendviča nego što je bilo potrebno. No ja se držim one, da je najveći nutricionistički problem kada nemaš što probavljati, tako da se nisam žalio, premda sam krajem dana bio pomalo žedan. Put je prošao savršeno, po lijepom vremenu i polupraznim cestama.
U Firencu smo stigli dosta rano, oko 2 popodne, tako da smo nakon smještanja nas u hotele i auta u garažu, krenuli u obilazak grada. Budući da Firenca nije velik grad (recimo kao Ljubljana) i da ima jasne orjentire (okolna brda, rijeka Arno, katedrala iliti Duomo) relativno se lako u njoj orjentirati. Do večeri smo se dobro išetali, u hotelu ubacili po još jedan sendvič u usta (već nam je bilo malo zlo od njih) i zašli u firentinsku noćni život. Zapravo večernji.
Bar Zurito. Ima još fotki, ali nisu za objavljivanje.
I tu dolazimo do jednog od najboljih detalja našeg posjeta gradu renesanse, otkriću bara Zurito. Naime, lunjajući centrom (i pomalo žeđajući od sendviča) tik iza Duoma u jednoj uličici spazili smo privlačan natpis BAR. Ušli smo, vidjeli da ima dosta ljudi i čuli dobru glazbu. Naručili smo pive i od ljubazne konobarice saznali (na italoengleskom, uz pomoć mahanja rukama) da se plaća samo cuga, a da je klopa besplatna. U tom trenu se Svenu raširio širok osmjeh preko usana i on se bacio na ozbiljan carboloading. I mi ostali (premda puni sendviča) smo mu se pridružili, ali on je namutnuo visoke standarde koje smo teško pratili. Ukratko, uvidjeli smo da smo našli što smo htjeli i svaku večer smo išli u isti bar (samo za promjenu izgladnjeli). Posljednje večeri konobari su se sa suzama u očima opraštali od nas (ali nam ipak nisu zaboravili naplatiti).
Pogled s Piazzale Michelangelo u subotu
Maraton
Nakon što nas je tri dana u Firenci poslužilo vrijeme, nedjelja se potrudila pokvariti dojam. Cijeli dan kiša je naizmjenice padala i pljuštala, tako da smo bili posve mokri već sat vremena prije starta. Ja sam na sebe obukao stari pulover i hlače koje sam bacio pred start, a većina je koristila i vreće-pončoe koje smo našli u goodie-bagu. Zato su mi bili posve nejasni likovi koji su se skinuli u šorceve i tregerice i tako paradirali sat vremena po kiši pred start na temperaturi 4C.
Pogled s Piazzale Michelangelo u nedjelju
Kad sam već spomenuo goodie-bag, moram reći da sam bio razočaran. Od korisnih stvari unutra su bile samo tajice-pumperice s logom maratona. Pošto sam čuo da je to jedan od boljih bagova, moram to opovrći. Ljubljanski bag je bolji i to za tri puta manju lovu.
Nakon starta na talijanski način (puno dernjave i tri-četri odgađanja) krenuli smo s Piazzale Michelangelo odakle za lijepa dana puca prekrasan pogled na Firencu. Staza maratona ima jedan krug i vodi kroz grad, tako da ima bezbroj zavoja. Tijekom martona smo razgledali većinu firentinskih znamenitosti. Ili bi to učinili da smo ih vidjeli od kiše. Budući da je Firenca uglavnom popločana kamenjem koje je staro ili barem tako izgleda (a ni u novijem dijelu grada nije bilo bolje, budući da ceste po broju rupa liče na hrvatske), cijelo vrijeme je trebalo paziti da si ne iskreneš nogu ili barem ne ugaziš do gležnja u vodu.
Ovo je jedna od rijetkih slika koja mi je uspjela za vrijeme trke
U muškom dijelu maratona pobijedio je Tadese Aroso Tolesa iz (normalno) Etiopije s vremenom 2:12:41, praćen svojim sunarodnjacima Gelana Teshomeom i Tola Edea Baneom.
U ženskom dijelu pobijedila je za divno čudo Etiopljanka Dado Tufa Firehiwot s vremenom 2:28:58. Druga je bila, vidi vraga, Etiopljanka Mengistu Meseret dok je na treće mjesto valjda zabunom upala Ruskinja Alena Samokhvalova. Čini mi se da Etiopljani naplaćuju Talijanima nešto za kolonijalno izrabljivanje.
Za ovu fotku je moja Daniela čepila dva sata na kiši
Iz Hrvatske nas je bilo svega petero i to:
| Poredak |
Ime |
Prezime |
Klub |
Vrijeme |
| 114 |
Robert |
Radojković |
AK Maximvs |
2:47:53 |
| 2644 |
Stjepko |
Jančijev |
AK Sljeme |
3:37:29 |
| 3155 |
Darko |
Tomica |
AK Veteran |
3:44:01 |
| 7164 |
Darin |
Maček-Radović |
|
4:51:48 |
| 7425 |
Sven |
Hrastnik |
AK Sljeme |
5:00:58 |
Inače nisam baš neki fetišist na maratonske medalje (a nađe se i takvih), ali ova koju sam dobio u Firenci je bez premca najljepša koju sam vidio.
Rezime
Sve u svemu, maraton u Firenci je jedan od ljepših, prvenstveno jer je Firenca uistinu prekrasan grad pa se lijepo može iskombinirati turistički izlet s maratonom. Jest da je maraton u pomalo glupo vrijeme, mjesec dana nakon kraja sezone i u mjesecu koji je klimatološki najkišovitiji. Očito je da je organizatorima primarno bilo dovući posjetitelje u grad tijekom turističke „rupe“. Premda ima malo šlampavosti, sve je ipak dobro organizirano. Staza je jako lijepa, premda je na njoj jako teško ostvariti dobro vrijeme zbog (za grad) teškog terena, čestih zavoja i uspona i silazaka po mostovima i vijaduktima.
Ove godine je bilo sve otežano i zaista neugodnim vremenom s neprestanom kišom, vjetrom i temperaturom koja se kretala ood 4 do 7 C. Nikad se nisam toliko nasmrzavao tijekom i naročito nakon maratona.
I na kraju..
…ne mogu ne spomenuti put natrag. Koliko je sve štimalo na putu prema Firenci, toliko nam nije štimalo na putu natrag. Na prijevoju između Firence i Bolonje je pao snijeg, a kako je većina vozača imala ljetne gume, tih sedamdesetak km smo putovali 3 sata. Zatim smo stali na najgoroj kavi u Italiji. Nakon toga smo zahvaljujući iznimno preciznim talijanskim obavijestima na autocesti skrenuli prema Milanu umjesto Ferrari. Zatim nam se do Slovenije nije dogodilo ništa zanimljivo, ali kroz Sloveniju smo vozili daljnja tri sata po zaleđenoj autocesti.
No, bolje i to nego da smo uletjeli u najgori lančani sudar u novijoj slovenskoj povijesti, koji se dogodio par sati prije našeg prolaska.
Stjepko Jančijev
14 komentara | 
Zimska Liga Lagvić | 
Permalink
Objavio Janko
), em što je naš neusporedivo zgodniji, em što o brzini nemamo što razgovarati, na mojoj kladionici on je pobjednik ovog zimskog duatlona.
