34,207 trkača je protekle nedjelje završilo 37. Berlinski maraton (26,597 muškaraca + 7430 žena). Ove godine je više završilo samo u Londonu (36,500), međutim, New York je kralj masovnosti i kada završi prve nedjelje studenog, sigurno će se popeti na čelo.

Popis najmasovnijih maratona ove godine:

• London 36,500
• Berlin 34,000
• Pariz 30,800
• Tokyo 30,000
• Boston 22,500
• Los Angeles 21,500
• Stockholm 20,000
• Orlando 17,000
• Hamburg 14,000
• Tsuchiura, JPN 12,500
• Rome 11,000

Najviše maratonaca imaju Amerikanci. Njih čak 236 tisuća je do sada ove godine završilo maraton. Druga trkačka nacija je Japan sa 110 tisuća maratonaca, zatim slijede Francuska (62,000), Engleska (57,000) i Njemačka (51,000). Međutim, to je statistika do ovog vikenda, što znači da su Nijemci sasvim sigurno izbili na treće mjesto kada se u statistiku ubace maratonci iz Berlina, obzirom da je većina učesnika iz Njemačke. Shodno tome, zaključak je da postoji 5 trkačkih velesila s masovnim pokretom, pa nije čudno da se baš kod njih održavaju i najspektakularniji i najmasovniji maratoni. U Japanu čak 23 maratona imaju preko 2000 učesnika, što je donja granica tzv „masovnih maratona“, dok ih u Americi ima 45!! Zanimljivo da je u Engleskoj, nakon Londona, drugi najmasovniji „Robin Hood“ maraton u Nottinghamu s tek 1300 učesnika, dok Njemačka, osim Berlina, ima još par mega-maratona (Hamburg 14,000, Frankfurt 9500, Koeln 8000, München 5500, te Schmiedefeld, Düsseldorf i Munster po 3000). Francuska osim Pariza, ima Medoc i Cannes po 8000, Marseille i Touluse po 3500. Od „netrkačkih“ država visoko kiotira Singapoure s 15,000 učesnika i Dublin s 10,500. Svi ostali maratoni imaju manje od 10 tisuća učesnika.

Nama najbliža Italija, koju najčešće obilazimo u maratonskim pohodima, osim Rima (11,000) ima još i Firenzu (8000), Veneziu (5000), Treviso (3000), Reggio Emilia (2500), Padova (2200), a zanimljivo da najveći gradovi sjevernog, razvijenijeg dijela Italije (Torino, Milano) vrlo slabo kotiraju, s manje od 2000 trkača.

Od europskih maratona, još se može izdvojiti nekoliko masovki: Copenhagen, Madrid i Barcelona 8000, Amsterdam i Rotterdam 7000, Zürich i Wien 5000, Atena, Poznan i Prag 4000 itd. Na kraju liste četveroznamenkastih maratona nije se uspjela ugurati Ljubljana sa svojih 900 prošlogodišnjih finišera, ali lako moguće da hoće ove godine, obzirom da su već puna dva autobusa i tko zna koliko osobnih automobila s hrvatskim maratoncima, kojih je lani bilo nezanemarivih 150!?

I ove godine je Hrvatska bila zastupljena u Berlinu s 20-ak trkača, pa evo njihovih rezultata:

• Lisa Stublic 2:33:42
• Ante Mimica 2:55:27
• Dejan Petrović 2:56:38
• Marko Sobota 2:59:17
• Željko Dugić 3:04:01
• Marijana Cota 3:15:45
• Mario Andročec 3:25:22
• Ozren Rnjak 3:26:05
• Orsat Franković 3:26:37
• Senka Senković 3:27:35
• Marko Mastrović 3:38:50
• Ferdo Kraljević 3:57:29
• Luka Šarić 4:05:39
• Dragan Janković 4:07:52
• Ivan Teklić 4:26:33
• Jakov Teklić 4:26:34
• Dunja Bua-Maričević 4:45:10
• Gordana Odrljin 4:52:24
• Žana Rajić 4:57:30
• Vesna Janko-Radovan 5:01:57
• Jasminka Podgorski 5:09:13
• Danijel Dubičanac 5:35:15

Vjerojatno je bilo još naših maratonaca, ali rezultatska lista nema tražilicu po nacionalnoj osnovi, a tko bi ih tražio u tom moru podataka. Uglavnom, viđeno je još dresova u šahovnicama, pa ako netko zna nekog tko zna nekog tko je još trčao u Berlinu neka ostavi podatak u komentarima da upotpunimo priču.

A priča je sjajna, jer osim manje ili više top joggerskih rezultata, ovoga puta je Hrvatska ostavila i sasvim lijepi i konkretni rezultatski trag. Lisa Stublic je postavila novi rekord Hrvatske u maratonu (star 21 godinu), i zauzela ukupno 9. mjesto!! To je daleko najveći naš trkački uspjeh od famoznog osamostaljenja i po prvi put je neki naš maratonac ušao u top ten jednog zaista velikog (ako ne i najvećeg) svjetskog maratona, i zauzeo poziciju koje su uglavnom rezervirane za afričke trkač(ic)e.

Pobjednik ove godine nije bio Haile Gebrselassie, iz prostog razloga što nije nastupio, jer se malo očito zasitio Berlina i krajem godine tražiće novi izazov u New Yorku. Međutim, i da je nastupio, pitanje je da li bi bio prvi, jer neki novi kenijski klinci su strašni. Pobjednik Patrick Makau je postavio odličan rezultat 2:05:08, obzirom na vremenske uvjete. Koji u biti i nisu bili tako loši, međutim, manje je poznato da Kenijci mrze kišu iz dna duše zbog urođenog straha od vlage i prateće malarije, pa nikada ne izlaze iz kuće i ne treniraju kada je kiša. Stoga, njegovo pobjedničko vrijeme je svjetski „kišni“ rekord, obzirom da su svi bolji rezultati od ovog postavljeni na suhom. Makau je i odličan na polumaratonu, ima treći rezultat svih vremena, i vrlo je konstantan. U zadnje dvije godine je dva puta išao ispod 59 minuta i još 5 puta ispod sata. Za svoju berlinsku pobjedu je inkasirao 40,000 eura plus 30,000 za vremenski bonus (ispod 2:06).

Organiziramo zajednički odlazak u Ljubljanu, 24.10., za sve trkače.

Cijena prijevoza je 120 kuna po osobi (svatko može voditi svoju netrkačku pratnju po istoj cijeni).

Osim prijevoza, organiziramo skupnu prijavu, koja je u tom slučaju jeftinija od pojedinačne i iznosi 20 eura (nakon 1. listopada skače na 30 eura). Isto za maraton, polumaraton i 10km.

Prijava treba sadržavati sljedeće podatke:

PREZIME I IME:
TRKA (polumaraton, maraton ili 10km):
GODINA ROĐENJA:
ADRESA:
KLUB:
E-MAIL:
VELIČINA MAJICE:
PRATNJA:

Poslati na mail tergatjanko@gmail.com (info 091-503-2734)

Polazak iz Zagreba u nedjelju 24.10. u 6:45 s parkirališta kod zgrade INE (istočni ulaz u velesajam, preko puta Avenue Malla).

Link na Ljubljanski maraton

Triatlon ipak ide dalje!

Unatoč svim direktivama vrhovnog štaba, mošusna goveda su se ipak uzvrpoljila, te odradila još jedno kolo nepoštenog triatlona, jer ljeto nije gotovo dok god ima komaraca (Ivka ubila jednog, krvi do lakata!).

Vrijeme savršeno, dan kraći (šmrc!), Jarun mutan ko’ i uvijek, a i ljudi koji u njega ulaze nisu baš najbistriji .

Dok je neprikosnovena sutkinja (morali smo sami štopat, alo!), fotografkinja (sami smo se i okinuli) i prvo pero Sljemena (zbog koje imam tremu dok ovo pišem) gacala bosa po istoimenoj planinčugi, mala skupina diverzanata odvažila se na nizinska djelovanja. Unatoč Ivkinim pokušajima da uvede neku novu disciplinu (trčiš do Save, pa je pomaziš i trk natrag), razum je prevladao,  te se u raznim kombinacijama otplivalo, provozalo i otrčalo ponešto i to u vremenima kako slijedi:

Triatlon (bez tranzicija): plivanje / bicikl / trčanje / nema zbroja

1. Tadeja - 13.40 / 26.40 / 24.25
2. Roža -  12.53 / 28.35 / 25.17

Duatlon (bez tranzicije): bicikl / trčanje

1. Ivka – 28.04 / 25.34

Trčanje (5 km):

1. Orsat – 18.57

Bicikliranje u krug:

Aco i Petra – rezultat nepoznat uredništvu

I na kraju su najuporniji, naravno još jednom zaplivali, ali ovaj put u pivi, tako da možemo reći da je i Ivka odradila triatlon, a ja akvatlon (ili preciznije pivatlon), a Roža je valjda novi Iron-man?! Ostali su žurili u bolju budućnost, a i to je nešto.

Vidimo se opet idući tjedan, ako vremenske prilike i vrhovni štab to dopuste.

Mir i dobro.

Orsat

A i trening ide dalje…

Jučer rekordan broj od 42 trkača na treningu!! The show must go on… svakog utorka u 18:00 na savskom nasipu kod famozne kapljice… Evribadi na livadi!

Drei Zinnen Lauf, jedna od kultnih europskih planinskih trka, u svom 13. izdanju. Možda i najteža, ovisi kako se gleda na pojam težine.

Naime, da bi neka planinska trka dobila epitet „teška“, mora u sebi sadržavati nekoliko „težinskih“ elemenata: duljina i visinska razlika (što automatski podrazumijeva i nagib), teren i ponovo visina, tj količina staze u zoni smanjenog kisika iznad 2000m (što već zadire u domenu nešto novijeg ekstremnog smjera planinskog trčanja – tzv „sky running“). Tako da konačni i najobjektivniji sud o težini neke planinske trke daje vrijeme pobjednika/pobjednice. Drei Zinnen Lauf (DZL) ima sve potrebito: dužina puno preko standarda za planinske trke (DZL = 17,5km; standard = 12km), visinska razlika također preko standarda (DZL = 1350m; standard = 1200m), ukupni nagib ispod standarda (DZL = 7.7%; standard = 10%), što je vrlo varljiva informacija jer srednji dio, od 8-og do 14-og kilometra, kada se dešava uspon, savlada se oko 1000m visinske razlike, što daje skoro 17% nagiba. Dalje, druga polovica trke, od 9-og kilometra na dalje je konstantno u zoni „sky running“-a, dakle iznad 2000m nadmorske visine, a najviša točka je prelomnica na 2575m, tri kilometra prije kraja, nakon čega slijedi spust ka cilju. Vrijeme pobjednika Novozelanđanina Jonathana Wyatta (najbolji planinski trkač svih vremena, šesterostruki prvak svijeta) od 1:26:23 isto tako dovoljno govori o težini (ili sporosti) staze, obzirom da je imao prosjek od 4:56/km!

Europsku, a automatski i svjetsku konkurenciju, u težini staze DZL ima u četiri trke:

• -          Grintavec (Slovenija): dužina 9.6km, visina 1970m; nagib 20.5%
• -          Garmich-Partenkirchen (Njemačka): dužina 16.1km, visina 2100m, nagib 13%
• -          Montreux (Švicarska): dužina 18.6km, visina 1593m, nagib 11.7%
• -          Lauterbrunnen (Švicarska): dužina 21.1km; visina 2175m; nagib 10.3%

Svaka od ovih trka ima svoju osobinu težine. Grintavec je kratak ali najstrmiji, Lauterbrunnen ima mali nagib ali je najduža, Garmich nije ni najduži ni najstrmiji, ali savlada najviše visine (najviša točka na 2900m). U kategoriju teških trka nisam uzeo u obzir planinske maratone, koji su postali prava pošast diljem Alpi, i sad skoro svako selo ima svoj planinski maraton. Oni u principu nisu strmi, tj ukupan uspon je vrlo često jako mali (uglavnom ispod 5%), što je i logično s obzirom na dužinu staze, jer gdje bi se mogao održati maraton od standardnih 10% uspona (pošto automatski traži planinu višu od 4200m)? Stoga planinski maratoni u sebi imaju puno uspona i nizbrdica, a vrlo često je visinska razlika nula, pošto su zbog organizacijskih potreba start i cilj uglavnom na istom mjestu. Popis najznačajnijih planinskih maratona u Europi:

• -          Njemačka: Frankenhausen, Schmiedefeld, Oberstaufen, Seigburg, Fleckenberg, Schwarzwald, Hornisgrinde, Wunsiedel, Bitburg, Lage, Wellburg, Staffelstein…
• -          Švicarska: Couvet, Lenzerheide, Zermatt, Davos, Crans-Montana, Interlaken, Trubschachen, Pontresiva, Gondo…
• -          Austrija: St. Anton, Paznaun, Kainach…
• -          Lihtenstein: Bendern.
• -          Francuska: Signes, Lafuma, Crest, Masevaux, Ardeeche, Chamonix, Samoens, Chaberton, Ariegeois, Pas de Lure…
• -          Slovenija: Maraton štirih obštin (Petrovo brdo).
• -          Hrvatska: Sljemenski i Samoborski maraton.

Švicarski maratoni su najcjenjeniji, posebno Jungfrau (Interlaken), Davos i Zermatt. Nijemci svaku dugačku trku atomatski pretvore u maraton sa strogo određenom dužinom 42,195m, dok je kod Francuza skroz drugačije. Njihov kalendar je prebogat iscrpljujućim planinskim trkama, pri čemu organizatori rijetko robuju IAAF-ovom dužinskom standardu maratona, pa imaju puno trka od 42, 43, 44 ili 41 kilometar, pri čemu je vidljivo da nemaju poriv da krate ili nadoštukavaju dužinu za potrebe klasike. Slovenski maraton na Petrovom brdu je posebno zanimljiv, jer se djelomično odvija u zoni „Narodnog parka Triglav“, a iduće godine će poslužiti i kao Svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju na duge staze (World Long Distance Mountain Running Championships).

Najduža europska planinska trka je Transalpine-Run od Ruhpoldinga u Njemačkoj do Sextena u Italiji u dužini od 305km i ukupnoj visinskoj razlici od preko 26,000 metara! Trka traje tjedan dana i odvija se u osam etapa. Najkraća ima 29, a najduža 46 kilometara, s tim da je sedma etapa čisti punokrvni maraton od 42,195m od St. Vigila do Niedersdorfa. Zadnja etapa, tj trka završava u Sextenu, startnom mjestu Drei Zinnen Lauf-a, i to, gle slučaja – dan prije! Pa dosta učesnika s Transalpine-Run-a u biti odradi i devetu etapu u sklopu DZL-a .

Sexten

Mondeno mjesto u Italiji (provincija Bolzano, Južni Tirol), s pretežno austrijskim stanovništvom, obzirom da 97% mještana govori njemačkim jezikom (Sexten je do 1. Svjetskog rata bio unutar granica Austrougarske, da bi od 1920.g. bio pripojen Italiji). Taj dio Alpa iznad mjesta, u kojem se održava DZL je prije godinu dana proglašen Prirodnom baštinom od strane UNESCO-a, obzirom na jedinstvene i karakteristične oblike i boje karbonatnih stijena, tzv. dolomita. Najviši vrh u regiji je Marmolada na 3344 metra, a najpoznatiji (po kojem je trka i dobila ime) su tri ujedinjena šiljka Drei Zinnen (ili talijanski Tre Cime Lavaredo), od kojih srednji, najviši, ima 2999 metara.

Na utrci od Sextena do planinarskog doma Antonio Locatelli (smješten na 2405m, u podnožju Drei Zinnena), ove godine je nastupilo ukupno 835 trkača (701 muškarac + 131 žena), a pobjednici su Johnathan Wyatt (1:26:23) i Mariagrazia Roberti (1:44:45). Nastupilo je 7 trkača iz Hrvatske:

• 20. Nikolesić Ingrid / 2:14:15 / Ž20 – 4.
• 31. Škevin Višnja / 2:21:36 / Ž40 – 8.
• 81. Bua Maričević Dunja / 2:47:07 / Ž35 – 23.
• 93. Odrljin Gordana / 2:55:37 / Ž45 – 14.
• 111. Rajić Žana / 3:19:48 / Ž45 – 16.
• - – -
• 189. Janković Dragan / 2:08:40 / M45 – 43.
• 526. Franković Orsat / 2:40:50 / M35 – 83

A evo kako je trku doživjela Žana:

Nas sedam (božansvenih ) krenulo s Bille (a od kud bi? ), maksimalno spremni za put. Sendviči, grickalice, sokići, isprintani smjerovi (za sigurnost auto karta Europe, knjiga od 2-3kg  i najmanje selo je označeno – iako je Janković prigovorio na izdanje od 2005. kao zastarjelo, tko zna koje su sve ceste sagrađene u međuvremenu). Naprijed sjede muškarci (Orsat, Janković). Otraga babe (Dunja, Inga, Gogica, Višnja i ja). Ko mali školski izlet: dok smo krenuli svi smo gladni i žedni – pa opleti kopanje po vrećicama, formiranje vreće za otpatke i svi sretni . Smijeh i tko će smisliti i izgovoriti veću glupost. Svi smo podjedanko dobri u tome . Nakon 15min padaju ideje kad ćemo na pauzu. Katastrofa )).

Uglavnom put koji smo mogli preći za 4 sata, mi smo rastegnuli cca 7. Ma nikud nam se ne žuri, trka je i tako sutra u 10, stići ćemo .

Smještaj nam je Janković našao u nekom selu kod babe Marije. Prvo smo išli pogledati smještaj, pa u Sexten na prijave, pa kava, pa klopa, pivice, vino. Pa, lutanje po štandovima, kupovanje tenisica (a čega drugog). Lagane trzavice ko će jesti, ko neće. Neki nisu gladni, neki umiru od gladi (Gogica pojela CIJELU pizzu!!). Nakon punih trbuščića i malo alkohola vlada spokoj i sklad. Pada večer i mi laganini do naših sobica. Na bezinskoj kupujemo potrepštine za prije spavanja. Na balkonu brojenje zvijezda, ispijanje kupljenog, isprobavanje tenisica, nakon toga pranje, depiliranje i krevetići… mmmmmmm.

Buđenje u 6, doručak, pakiranje, trpanje u kombi i fijuuuuuuu… fenomenalna jutarnja vožnja po austrijskim bregima, vrhovi oko nas… ludilo brale. Parkiranje, predavanje vreća za cilj, kavica (rakijica), tamo-vamo i start (mogu reći neopisivo lijepe planinske utrke 17,5km).

Startalo nas je nešto manje od 1000. Malo kružimo po mjestu. Normalno, ja sam zadnja s nekim dedicom cca 80godina ). Sa strane navijaju: Zana, Zana, supa!! Smješkam se, malo im mahnem (k’o Tito iz onog svog otvorenog auta kad se vozikao), a mislim si: jbm ti kad bum se dovukla na cilj… . Već nakon 2km mi je sveg dosta, i Austrije i Italije i tih njihovih brda, i prekrasnih kuća punih cvijeća. I kaj sam ludara pila onu rakiju uz kavu. Ma, tak mi treba kad niš ne treniram, sad se muči luda babo. Tak ja vrtim film, razmišljam, kujem planove kako ću sve drugačije od sutra . Ali, kilometrići prolaze u tom mom mantranju, počinju usponi i tu očajnici oko mene posustaju. Mic po mic stižem po nekoga. Super je stvar kad si zadnji, bar te nitko nemre prestići (osim onog dede, dok su  došla brda, aktivirao on svoje štapove i ode. Prase staro.). Mislim si ja, taj jedan kaj je bio iza mene i on me prestigao. E, Žana dotakla si dno!

No usponi su dugački i dugi, a ja ih volim… i tako malo po malo stigni ovog, stigni onog, u jednom trenutku se okrenem kad ono već mala kolonica iza mene i naprosto mi dođe lijepo i toplo oko srca. Uživam. Sad već razmišljam kak su Pirineji samo 10 puta duži i kak mi to ustvari uopće nije nedostižno . Na 15km staza se izravnava i kreće nizbrdica, tu ja stignem i prestignem svoga dedicu (bez riječi).

Stignem neku ženicu, prođem, ona se koprca, nakon par sto metara prođe ona mene i odlazi iza zavoja. Evo i mene na zavoj i vidim ju kak se smandrljala i leži. Neću biti zlopamtilo i lijepo se nasmiješim pružim joj ruku i podignem ju. A mislim si: eto ti kaj si me prestizala… .

Još neka uzbrdica i presretna ulazim u cilj (djelomično što je završila trka, a najviše što je gore toliko lijepo da ne postoji opis). Sve što se može reći premalo je za opisati ljepotu koju je priroda stvorila na tom mjestu…

Moji prijatelji su gore, izležavaju se na suncu, pridružujem se. Sretna sam. Orsatu je trka „odvratna“ (kao i obično ). Kaže, ne voli brda, a oči mu se sjaje, a bome su mu se sjajile još i u ponoć kad smo se rastajali (na Billi – normalno). Promrmljao je samo da mu je to jedno od najljepših mjesta na kojima je bio. Uz jedno jezero poželio je i kuću….

Povratak dugačak, dugačak… bez obzira na umor i nizbrdicu kojoj ne vidiš kraja, u meni izmješani i poravnani svi osjećaji i mirna sam, mirna i ništa ne trebam i ništa ne želim. Sve je u meni na svom mjestu…

foto-galerija

Dragi moji,
Ukraden mi je žuto želeni MTB Cannondale F600 (na priloženoj slici). Ak slučajno naletite na neki oglas ili povoljnu priliku za isti, molim vas da mi javite.
Pozdrav,
Matija

Uvod

Legenda kaže da je 12 broj spokoja i savršenstva. Toliko je sretan da zbog toga idući 13 ustvari ima tako jako negativan predznak. Da se ne bi igrali sudbinom, a i tako sam mišljenja da bi stvari trebalo završavati kad su na vrhuncu lijepoga, kako bi izbjegli neminovnost koju čovjek nosi u sebi da mu sve dosadi… Kako bi nam u tom slučaju sjećanja i uspomene vrvile samo ljepotom…. No, da  budem iskrena, pravi razlog je što ponedjeljkom počinju neke nove igre za mene, pa me nešto tjera tamo… Ovo o brojevima i tako ništa ne vjerujem, iako je ta 12-ica zanimljiva. Toliko toga ima baš 12, da bi se uz logorsku vatru moglo raspredati noćima… Trenutno je baš 12 smokvi na mom stolu, u zdjeli….njam!…11…:))))

Zaplet

Aca – ručak – povratak doktora s dalekog otoka: kao i svi stari prijatelji koji se nisu dugo vidjeli. Aca skuho ručak i počastio prijatelja. Ovaj donio biciklistički komplet iz daleke zemlje. Isprobavanje kompleta se zakompliciralo. Aco to nekako navukao, ali nikako svući.

Kulminacija

Dok jednom ne smrkne – drugom ne svane: na startu se pojavilo 7 hrabrih. U nedostatku nastupa glavnog favorita, borba za prvo mjesto bila je otvorena i za neke druge, sve bolje nepoštene triatlonce. Jarun se zapjenio. Neizvjesnost na vrhuncu!!!

Rasplet

Pajo je nadmoćno odnio pobjedu!!! Bilo je pravi melem za oči gledati žestoku borbu za prvo, drugo, a bome i svako sljedeće mjesto…gledatelji su navijali i bodrili svatko svog favorita, a kako je sportska kultura na visokom nivou u OAK Sljemenu, svi smo navijali za sve!

Kraj

Kao i svaka bajka  i ova je završila u omiljenom kafiću u razdraganoj atmosferi.

PS

Kad otopli (iduće godine) krećemo ponovo. Predsjednik je spominjao nepošteno (otvoreno) klupsko prvenstvo u triatlonu. Prema tome trenirajte, a na proljeće: kom opanci, a kom obojci.

Plivanje / bicikl / trčanje / ukupno

• 1.    Pajo 10:45 / 27:32 / 21:18 / 59:35
• 2.    Mrki 10.12 / 31:19 / 19:31 / 1:01:02
• 3.    Kizo 11:08 / 30:37 / 20:28 / 1:02:13
• 4.    Janezica 13:20 / 30:55 / 21:04 / 1:05:19
• 5.    Mario K. 13:58 / 36:12 / 22:25 / 1:12:35
• 6.    Roža 13:01 / 35:15 / 25:36 / 1:13:52

• Petra H.: bicikl 2 kruga 32:01 + trčanje 5km 28:40
• Dimmy:  11:20 (plivanje)

Trčanje:

• Višnja 1:00:00 (do jankomirskog mosta i natrag)
• Hrvi 24:10 (5km)
• Aca 33:00 (krug)
• Marina 33:00 (krug)
• Janko 35:00 (tamo –vamo)

Andro 12:00 (vamo-tamo, bicikl)

Link na foto-seansu

Off topic navijačka fotka s Velike planine (SVETOVNO PRVENSTVO V GORSKIH TEKI), više paše uz donji post, al' jbga...

Vrijeme mijenja sve… dok naši nekad nedodirljivi nogo-španeri ‘lade svoje skupe noge u crikveničkom plićaku, repka Slovenije žari i pali po Južnoj Africi, košarkaškim nasljednicima Kreše i Dražena lupa čvrge, i samo je pitanje vremena kad će se pojaviti na vaterpolo sceni i oteti nam zadnju mrvu preostalog sportskog dostojanstva starih vremena… A da je sad sve naopako potvrdili su Janica i Ivica tamo gdje pak njih najviše boli, oskvrnuli Bojana Križaja i Mateju Svet i ublažili stvari vrativši im istom mjerom milo za drago. Nekada stalne mušterije hokejaši Medvešćaka po novom uredno tovare Jesenice, a i nije loše znat da Janezi uz sav taj snijeg i brda nemreju napravit skijaškog trkača kak treba nego od nas moraju kupit Faka! Što je sljedeće? Skijaški letovi s Učke? Jodlanje na Svetom brdu?

Svojevremeno je Veronika pobijedila na Grintavcu, najtežoj planinskoj trci na Svijetu (i postavila rekord staze), a ove nedjelje na polumaratonu u Ptuju zmagovalec je, vjerovali ili ne – presenetljivo naš fant Danijel Katalenić! Gremo naprej

SVETOVNO PRVENSTVO V GORSKIH TEKI

Na obroncima Kamniških Alpi ovog vikenda je održano 26. svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju, na kojem je po šesti put boje hrvatske reprezentacije branila Veronika Jurišić. Njezini rezultati sa svjetskog prvenstva u Aljasci i europskog u Trentu 2003. godine još uvijek su najbolji hrvatski seniorski plasmani na dosadašnjim globalnim prvenstvima u planinskom trčanju, a odlično je trčala i ove nedjelje na Velikoj planini iznad Kamniške Bistrice. Zauzela je 50. mjesto, i skupa s Barbarom Belušić (35. mjesto) i Mateom Matošević (53. mjesto) osvojila lijepu desetu poziciju za žensku reprezentaciju Hrvatske! Bravo Veronika, bravo naše cure, ali i čestitke svim ostalim hrvatskim reprezentativcima koji su nastupili u Sloveniji na jako teškoj, ali izuzetno atraktivnoj stazi, najljepšoj u posljednjih 10 svjetskih prvenstava.

Prije zvaničnih trka održana je tzv OPEN RACE na istoj stazi u dužini od 12km i visini od 1300m, gdje je nastupilo šest Sljemenaša, koji su po završetku svoje trke zdušno navijali na vrhu… igrom slučaja ispred krajnje neočekivanog i ekološki nastrojenog ugostiteljskog objekta nulte kategorije, na visini od 1800m n/v.

Rezultati 26. svjetskog prvenstva u planinskom trčanju

Video sa slovenske televizije

Stari vojak

Tijekom Rujna i Listopada organizirani trkački treninzi će se održavati na savskom nasipu svakog utorka, s početkom u 18:00 kod famozne kapljice (parkiranje na parkiralištu kod zgrade CK, tzv „kockice“). Trening je otvorenog tipa, tako da na njega mogu dolaziti svi koji se žele malo stručnije pripremati za kratke trke, polumaraton, maraton, treking ili jednostavno žele biti bolji.

Fotografije su sa zadnjeg treninga na kojem je prisustvovalo 19 trkača i koji je, primjerice izgledao ovako:

• -          2km zagrijavanja u joggingu
• -          10min rotacionih vježbi
• -          1km zagrijavanja s laganim sprintevima
• -          intervali 2 x 2000m s 4min jogging-pauzama između
• -          intervali 2 x 1000m s 2min jogging-pauzom
• -          2km rastrčavanja
• 
  

Dionice (ili intervali) se rade po jakosnim grupama, a svaka grupa ima svog pejsmejkera (iskusnijeg trkača) koji diktira dogovoreni tempo. Prva grupa radi intervale od 2km za 7:20 (3:40/km), druga grupa za 8:20 (4:10/km), a treća za 9min (4:30/km). Hiljadarke prva grupa radi za 3:30, druga za 3:55, a treća za 4:15-4:20). Apsolutni početnici ne rade intervalni dio treninga, već laganim trčanjem jačaju i stiču iskustvo

Dok traje kros-liga, četvrtkom nema zajedničkih treninga jer se oni odvijaju u sklopu lige (kratka staza = brzina, duga staza = tempo). Po završetku lige, početkom Studenog, prelazi se na „zimsku šemu“, tzv bazu, što znači tri zajednička treninga tjedno (utorak i četvrtak specifično, vikendom dužina).