Maksimirski park je protekle subote bio poprište nesvakidašnjeg trkačkog događaja, 12-satnog ultramaratona. Na hrvatskoj trkačkoj sceni nedostaju ultre iz te kategorije natjecanja, gdje je vrijeme unaprijed određeno, a trkači unutar zadanog vremena skupljaju dužinu, tj. što više kilometara. U svijetu ima puno takvih natjecanja, od 6-satnih do 48-satnih ultramaratona, a nekako najelitnija trka je na 24 sata.

Maksimirska 12-satna ultra pod imenom „Forrest Gump“ je održana 3 puta u zadnjim godinama proteklog stoljeća (98, 99, 00), nakon čega je ugašena kada se za četvrto izdanje prijavilo samo 9 učesnika. U međuvremenu nam je trkačka zajednica dobila na masovnosti, a Forrest se nije prestao prepričavati u novom stoljeću, pa se ekipa iz Sljemena odlučila na „revival“… i pogodila u sridu! Dvadeset i šest trkača je nastupilo u individualnoj i još dodatnih 37 u štafetnoj konkurenciji, što u potpunosti opravdava oživljavanje gospodina Gumpa. Prevedeno u dužinu, Maksimirom se tog dana službeno pretrčalo 3454 kilometra, dakle moglo se, primjerice, doći do Meke u Saudijskoj Arabiji.

Teret financijske opravdanosti su pak podnijeli svi učesnici, jer se cijeli projekt izfinancirao isključivo od startnine učesnika, a klub Sljeme je praktički poslužio kao servis u realizaciji priče. Naime, medalje, majice, maserska služba i okrepa su se morali platiti, a svojim privatnim poznanstvima je osigurana hrana i piće, dok je na volonterskoj osnovi odrađeno suđenje, obrada, foto i web servis. U provedbi natjecanja je učestvovalo više od 30 entuzijasta, od kojih je većina i učestvovala! Ali to je takav tip trke, gdje ima više nego dovoljno vremena za bavit se i organizacijom i natjecanjem! Konkretno, štafetari su u pauzi kada nisu trčali mjerili vrijeme, kuhali, pekli, točili, dodavali, označavali, kupovali, nosili, čistili, prali, slikali, apdejtali…

Težište organizacije, suprotno mojim osobnim uvjerenjima (ali jbg, takav je tip trke), je bačeno na hranu. Morali smo osigurati da trkačima na stazi ne fali doslovno ni ptičjeg miljeka. Glede toga, cijeli dan se nešto kuhalo i peklo na roštilju, pa je na meniu bilo: gulaša od veprovine, tjestenine s tunjevinom, brancina, kotleta i kobasica na žaru, te raznih bezimenih torti i kolača koji su se oteli kontroli, uz standardnu okrepu uz stazu (banane, limun, šećer, čokolada s rižom, grožđe, čajni kolutići, napolitanke, jogurti, suhe smokve…). Od tekućih derivata, tijekom cijelog dana je bilo ISO-sporta, Cedevite, vode i nekoliko gajbi žuje. Po završetku trke, ultraši su se poput termita obrušili na ostatke, tako da ama baš ničeg nije ostalo – a da nitko nije kući otišao gladan ili žedan.

Staza

Nije bila jednostavna kao onih godina. Dva puta se u krugu od 2600 metara zašlo u brdski dio Maksimira, što je imalo svojih loših, ali i dobrih strana. Loše su, naravno, usporavanje i dodatno umaranje kvadri na usponima, mada i spuštanje, pogotovo u zadnjoj fazi trke, nije nešto što veseli. Dobra stvar je pak u tome, što se na taj način nekako ipak rastereti osnovna trkačka grupa mišića i prenese barem mali dio posla na sporedne podgrupe. Ukupna visinska razlika po jednom krugu je pišljivih 26 metara, znači neprimjetnih 1%, međutim, igra velikih brojki donosi na vidjelo pravu istinu. A to znači da su se, primjerice, svi oni koji su sakupili 80 i više kilometara dužine, usput popeli i na Sljeme, dok se pobjednica Veronika popela i spustila na i sa Sljemena i pol!

Više od 90% staze je bilo u hladu, što nije bilo za zanemariti u srednjem dijelu trke, kada je sunce okomito pržilo po trkačima, jer je razlika između hladovine i osunčanog dijela viša od 10°C, što uzima svoj danak u dehidraciji. Kružilo se oko tri maksimirska jezera, i to ima svojih dobrih strana u hlađenju i ambijentu. Jedino je gužva na dijelu staze oko ZOO-a sredinom dana bila iritantna (i tjerala trkače na slalom, tj. dodatne metre), ali smo zato barem bili primijećeni. Svaka tri sata mijenjan je i smjer trčanja, što je pozitivno utjecalo na trkače s fizičkog, ali i mentalnog aspekta trke.

Trka

Startalo se u 8 ujutro, kada su u parku obitavali samo duhovi. Nekolicina trkača nije ni došla na start, ali nema veze, u trku se može ući kad je kog volja (ili kad se probudi). Lagani uvod po ničim ne pokazuje da je to trka, već da je jedan standardni grupni trening jutarnjih jogging fanatika. No, kako je vrijeme odmicalo, atmosfera se dizala iz sata u sat. Prvo su zakuhali štafetari, jer su nakon pola dana čak četiri vodeće ekipe bile sve unutar jednog kruga i ni jedna nije htjela popustiti, tako da se ušlo u opaki fajt. Negdje u 8. satu je i Veronika prestigla dotad vodećeg Slovenca Miru Režonju i dodatno dolila ulje na vatru. U kasnim popodnevnim satima Havaševoj ekipi iz Čakovca stiže pojačanje u liku Martine Bezek, koja je svojim nastupom uveselila i oduševila sve prisutne i na kraju donijela prevagu svojoj štafeti u konačnoj pobjedi od samo 200 metara razlike ispred drugoplasirane ekipe VUM (Vrisak umiruće muhe).

Jedan od najiskusnijih naših maratonaca, Frano Kršinić (prisutan na sceni preko 30 godina), usred trke odlazi na krstitke, te se nakon savjesno obavljene obiteljske dužnosti, vraća u Maksimir i odrađuje drugi dio i ukupno kompletira 61,5 kilometar.

Pavao Vlahek je doveo 13 svojih članova iz triatlon kluba „Međimurje“, koji su se ludo zabavljali i trčali doslovno cijeli dan, te ukupno sakupili preko 500 kilometara, od kojih sam Roberto Setnik u individualnoj konkurenciji 103,7. Imali su i jedinu čisto žensku štafetu pod najoriginalnijim imenom „Trde puce“ (osobno sam im uručio medalje prilikom proglašenja i usput ih, radoznalosti i provjere radi, isprepipao i bogmeš je… se su trde!). Puce su na kraju muški odradile svoj posel i potamanile 126,8 ukupno kilometara i nepoznati broj piva!

trde puce

No, pravi urnebes na stazi je nastao u zadnjem satu. Trkači su tada usmjereni na mali krug od 700 metara, a atmosfera se užarila do usijanja. Odjednom su svi protrčali ko sumanuti, pa smo dobili na kraju pravo atletsko nadmetanje, štafete su mijenjale svoje izmjene nakon svakog kruga, praktički svake 2-3 minute, a trčalo se kao da je u pitanju finalna štafetna trka 4X400 na olimpijskim igrama. Špalir navijača u ciljnom prostoru se također popalio do jaja i ultraši su tada definitivno pukli. Kao da nisu u svojim nogama imali 11 i kusur sati trčanja (i Sljeme), svi su se razletjeli stazom kao da je upravo startala trka na 3km?! Nevjerojatnih pola sata u mraku Maksimira nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim. Dva dana nakon trke, još uvijek nemogu maknuti svoje misli s tog dijela trke, a uopće ga nisam trčao. Onda si ne mogu ni zamisliti kako su ga proživjeli oni koji jesu.

Veronika

Na kraju poseban pasus moram posvetiti Veroniki, koja nas je puno puta znala oduševiti svojim nastupima u proteklih 8 godina, ali ovaj Forrest je nešto potpuno vanserijski, i zbog ukupnog rezultata, i zbog načina na koji ga je ostvarila. Kao prvo, konačno je u Hrvatskoj jedna žena pobijedila na trci ispred svih muškaraca (inače, Veronika je već par puta bila dosta blizu tome na planinskim trkama i trekinzima, osvojivši nekoliko drugih i trećih mjesta), što je samo po sebi već kuriozitet. Drugo, otrčala je trenutno najbolji rezultat godine u svijetu u ovoj disciplini, što se još nikada nije desilo u našoj atletici, naravno, ako izuzmemo tehničke discipline (Blanka i Brklja). Rezultat nije služben pa samim time neće biti ni priznat, ali je postignut na teškoj i sporoj stazi, pa nema sumnje da Veronika na dugim disciplinama ultre sasvim sigurno pripada samom svjetskom vrhu (što ćemo uskoro provjeriti na jednoj priznatoj stazi u vrhunskoj konkurenciji). Treće, otrčala je u konstantnom tempu cijelu trku, bez ikakvih znakova krize ili pada, čak što više, ubrzavala je u drugom dijelu (60km u prvoj polovici + 65km u drugoj). Zafalilo joj je 1400 metara da kompletira tri maratona, od koji je samo prvi bio preko 4 sata (4:09), a sljedeća dva ispod. Stoti kilometar je prošla za 9:35, i nastavila dalje u još jačem ritmu do kraja, digavši tempo na 5:45/km?! Sve u svemu, svi smo svjedočili jednoj vrhunskoj predstavi na svjetskom nivou.

A što je Veronika radila u nedjelju, dan poslije? Ujutro je odmah htjela otići na trening, što joj nisam dozvolio, pa smo se posvađali oko toga. Onda se biciklom odvezla u Maksimir, još jednom prošetala stazom i pokupila markacije (osim dvije koje nije mogla dohvatiti). Onda je popodne ponovo tražila da ide na trening, pa sam joj za nagradu (i pomirenje) – dopustio, jbg. Ove godine još nije imala slobodan dan…

Rezime

Ultramaratoni ovakvog tipa su nemjerljivo iskustvo u životu svakog trkača. Trka koja će svima koji izdrže do kraja promijeniti spoznaju o trčanju, a bogami i životu općenito. Mislim, maraton je strašna stvar, ali ne nudi ni 10% onoga što nudi vremenska ultra, kada ne znaš gdje je cilj i koliko ima do njega. U usporedbi s fizičkom patnjom i moralnim dilemama jedne ovakve ultre, maraton izgleda kao osvajanje Sljemena spram Mt Everesta. U maratonu, spreman ili ne, rikneš tamo negdje u tridesetim kilometrima, nekad prije, nekad kasnije, popušiš 15-20 minuta i kakti iscrpljen uđeš u cilj. Ovdje ima sasvim dovoljno vremena da upadneš u bezbroj različitih kriza i da izađeš iz njih, te prođeš usput kroz razne terase svijesti. Ovdje fizika, kemija i matematika nemaju svoje znanstveno uporište, i ako zaista želite saznati što je s one strane pravog trkačkog zida i kako izgleda jedan pravi obračun sa samim sobom, prijavite se (i završite je) za jednu pravu vremensku ultru. Priliku za to ćete imati već sljedećeg proljeća na 5. po redu ultramaratonu Forrest Gump!

link

slajdšou

Veca, Finisher, ForrestGump 2009 Rezultati:

1. Veronika 114.4
2. Režonja 106.6
3. Žalac 106.6
4. Barić 98.8
5. Čošić 96.2
6. Setnik 96.2
7. Stojević 93.6
8. Hrvojić 91
9. Štrbac 91
10. Hodak 85.8
11. Kapović 83.2
12. Radotić 80.6
13. Bodo 78
14. Žohar 75.4
15. Kiš 75.4
16. Kova 72.8
17. Vasko 72.8
18. Vida 72.8
19. Ferro 65
20. Dikon 62.4
21. Buban 60
22. Kršinić 52
23. Jagetić 46.8
24. Bernarda 36.4
25. Iris 36.4
26. Vedrana 13

Završene su prijave za Forrest Gump. U pojedinačnoj konkurenciji će nastupiti 30 trkača, od kojih su 4 žene:

U konkurenciji timova (ili štafeta) je prijavljeno još dodatnih 37 trkača, koji su sastavili 10 ekipa:

Ako još netko želi nastupiti, može se prijaviti na dan trke, u koje god doba želi, i otrčati koliko može/hoće, ali organizator naknadno prijavljenim trkačima ne garantira da će dobiti učesničku majicu i finišersku medalju.

Forrest Gump: [running] I had run for 3 years, 2 months, 14 days, and 16 hours.
[he stops and turns around]
Young Man Running: Quiet, quiet! He’s gonna say something!
Forrest Gump: [pause] I’m pretty tired… I think I’ll go home now.

Zbog Rujan-festa, koji se održava ovih dana na Bundeku, i sportski nam (ne)osviještene mladeži koja bi mogla imati pun ku… fer razumijevanja za to što se nama trči, Forrest Gump seli u Maksimir, na svoju izvornu  lokaciju, tako da će uskrsnuće biti potpuno.

Informacije za učesnike:

1. Krug po kojem će se trčati iznosi 2.6km, što znači da za 50km (donja granica ultramaratona) treba odvrtiti 19 krugova, za 60km 23 kruga, za 70km 27 krugova, za 80km 31 krug, za 90km 35 krugova, za 100km 39 krugova, za 110km 42 kruga, a iz dosadašnjih iskustava bi se dalo zaključiti da će za pobjedu trebati više od 45 krugova (117km).
2. Krug je 95% u hladu maksimirske šume, a oko 150 metara je otvoreno, ali ne u potpunosti, tako da će i ti dijelovi povremeno biti u sjeni. Zadnja prognoza za Zagreb je sunčano s malom naoblakom bez oborina, uz temperaturu od 21°C.
3. Start trke je u 8:00 (glavni ulaz u park, mala pozornica), što ne znači da se ne može startati kasnije. Jednostavno, u trku se svatko može uključiti kada želi i trčati kolko hoće ili može. Trka, tj. mjerenje završava u 20:00.
4. Zbog kružne staze smjer trčanja će se mijenjati svakih 3 sata, dakle u 11:00, u 14:00 i u 17:00 sati. Nakon 19:30 svi trkači se u zadnjih pola sata usmjeravaju na mali krug od 700 metara, radi preciznog računanja konačnog rezultata.
5. Ekipe trče po sistemu štafete, što znači da na stazi može biti uvijek samo jedan član tima. Članovi se izmenjuju kad god im to odgovara, ali uvijek u startno/ciljnom prostoru. Svaki član može trčati više puta u trci. Ekipu čine minimalno 2, a maksimalno 4 trkača.
6. Organizator će u startno/ciljnom prostoru osigurati sljedeću okrepu: vodu, sokove, banane, limun, šećer, napolitanke, čokolade i kekse. Sve više od toga natjecatelji si moraju sami pripremiti.
7. Organizator će osigurati i masersku službu u drugoj polovoci trke (nakon 14:00 sati).
8. Prijave su online, a konačni rok je do srijede u ponoć. Molimo sve koji žele nastupiti da se prijave do tada, kako bi se svakom učesniku osigurala majica u želenoj veličini i finišerska medalja. Moguće se prijaviti i na dan trke, ali učesnici koji se prijave tada neće dobiti majicu i medalju (osim ako ostane viška). Drugim riječima, nije im zagarantirana.
9. Finišerska medalja se osvaja samo u slučaju završenih minimalno 60 kilometara. Članovi ekipa će također dobiti medalje, ali uz uvjet da su ukupno odradili barem 100 kilometara.
10. Startnina za pojedince iznosi 150 kuna, a za svakog člana štafete 100 kuna. Nažalost, sponzora nema, i cijela se trka financira isključivo iz startnine (majice, medalje, pehari, okrepa, masaža).

Prva tri izdanja FG-a (’98, ’99, ’00) su pokazala da 12 sati trčanja nije nikakav bauk, čak i za nedovoljno pripremljene trkače. Donji limit kilometraže (60 km) je lako ostvariv za svakog trkača koji je istrčao barem jedan maraton. Staza je kružna, tako da trkač svakih 15-20 minuta prolazi kroz centralni dio trke, gdje ga očekuje hrana, tekuća okrepa i maserska služba, tako da se uz male oporavke može trčati u jednom laganom tempu cijeli dan. Atmosfera u trci je sasvim posebna od svih ostalih klasičnih trka. Svi se trkači u trci sreću puno puta, zajedno trče i po nekoliko sati i bodre uzajamno. Oni najspremniji trče «debelo» preko 100 kilometara i uspijevaju ostvariti prosjek i bolji od 6 minuta po kilometru!

Malo smo kasno obznanili da ćemo obnoviti ovaj 12-satni ultramaraton, tako da vremena za jednu konkretnu ultrašku pripremu praktički nije bilo dovoljno. No, priprema ovakvog tipa ultre ne iziskuje puno više dodatnog vremena i specifičnijeg programa od standardne maratonske pripreme. Stoga, tko se pripremao za jesenski maraton, neće imati (velikih) problema ni na Forrestu, a tko nije, evo mu prilike da kroz ovu trku odradi jednu dobru dužinu i psihološki se digne za predstojeći maraton, npr za Zagrebački, koji je 15 dana kasnije.

ULTRASI

Ultramaraton je bilo koja organizirana trka koja svojom dužinom prelazi dužinu klasičnog maratona od 42 kilometra i 195 metara. Obično se organiziraju trke od barem 50km pa sve do onih s enormnim dužinama, bez limita. Održavaju se na asfaltnim, zemljanim i atletskim stazama. Pravila dozvoljavaju svakom da izabere svoj tempo trčanja, što znači da tokom trke mogu hodati, uzimati pauze za uzimanje hrane i pića, mogu čak i spavati ukoliko je trka višednevna.

Postoje dvije vrste ultramaratona. Jedna je s fiksnom dužinom unutar koje trkači ostvaruju svoj vremenski rezultat, a druga je s fiksnim vremenom unutar kojeg trkači pokušavaju prevaliti što veću dužinu. Postoje standardni i nestandardni ultramaratoni. U kategoriju standardnih spadaju: 50km, 50 milja, 100km, 150km, 100 milja, 200km, 200 milja, 1000km, 1000 milja, 12 sati, 24 sata i 48 sati. Svi ostali nisu standardni. Odnedavno čak i IAAF službeno vodi svjetske rekorde na trkama od 100 kilometara, jedinu ultrašku disciplinu koju je (zasad) priznao. Par bisera iz ultra-svijeta:

1. Najduži službeni ultramaraton je ULTIMATE ULTRA, koji se svake jeseni održava u New Yorku, poznat i pod nazivom Sri Shimnoy 1300-miler (2092km). Trkači u toj trci trče 1300 krugova od po jedne milje (1609 metara).
2. U periodu od 1992-1995 održavana je TRANS AMERICA FOOTRACE, trka od Los Angelesa do New Yorka. Trkači su u dnevnim etapama po 70-ak kilometara odrađivali ukupnu dužinu od oko 4800km, za što im je trebalo nešto više od dva mjeseca. Zadnji pobjednik, ujedno i rekorder trke je slovenska ultraška legenda Dušan Mravlje, kojemu je za taj poduhvat trebalo 428 sati. Dušan je inače pobjednik prvog Forrest Gumpa 1998. godine, kada je u Maksimiru pretrčao 127 kilometara.
3. Najveći svjetski ultramaraton je COMRADES u Južnoj Africi. Na toj ultri svake godine nastupi preko 10,000 trkača, a teška brdovita staza u dužini od 90 kilometara, između gradova Durban i Maritzburg, simbolično spaja Atlantski i Indijski ocean, pa trku neformalno zovu Ocean to ocean.
4. Najdužu trku je prešao stanoviti Al Howie (Victoria, British Columbia) 1991. godine, kada je pretrčao 7295,5 kilometara za 72 dana, 10 sati i 23 minute, prevaljujući u prosjeku 100,7 km po danu.
5. Cliff Young je 1983.g. pobijedio na čuvenoj WESTFIELD RUN trci od Sydneya do Melbournea (875km). Rzašto ga spominjem? Zato jer je tada imao 61 godinu!!
6. Phil Latulippe (Quebec, Kanada) je 1989.g. pretrčao Kanadu od Vancouvera do Halifaxa (6700km). Bizarnost ovog podatka leži u činjenici da je stari Phil te godine proslavio i svoj 70. rođendan!
7. Fyona Campbell iz Velike Britanije je prehodala planetu Zemlju u dužini od 31,519 kilometara. Uz tu činjenicu stoji i podatak da je imala 27 godina, što je vrlo neprecizno s obzirom da nije navedeno da li je imala 27 godina na startu ili na cilju, jer joj je za ostvarenje ovog nesvakidašnjeg podviga trebalo 4069 dana, ili bolje rečeno – nešto više od 11 godina!?

Za kraj samo podatak da svjetske rekorde u 12-satnom ultramaratonu drže:

- Muškarci: Yiannis Kouros (Australia) – 162.4 km (16.03.1985., Mountaban, Francuska). Neslužbeni rekorder Hrvatske bi trebao biti Franjo Lončar sa 131.5 km (20.05.2000., Zagreb, Forrest Gump)

- Žene: Ann Trason (USA) – 147.6 km (04.08.1991., Hayward, USA). Isto tako, neslužbena rekorderka Hrvatske bi trebala biti Lidija Vrečar, koja je u istoj trci kada i Franjo, istrčala 101 kilometar.

Ako ste ikad pogledali film „Forrest Gump“, sigurno se sjećate izvrsne scene s trčanjem, u kojoj Forrestu odjednom padne na pamet ideja da bi trebao trčati. I on se tada upusti u tu aktivnost, kontinuirano, tri godine bez prestanka. Ljudi ga pitaju zašto trči. Krije li se u tome neki posebni smisao? Trči li on to za mir u svijetu? Forrest svima odgovara jednostavno – „zato jer mi se trči“.

Cijela je ta scena u filmu smiješna. A smiješna je zato što je nevjerojatno zabavno gledati retardiranog tipa koji čini nešto tako ludo: trči čisto zato što mu se trči. No ispod te smiješne razine krije se jedno mnogo dublje značenje. Naime, u ovo je današnje vrijeme gotovo neprimjereno činiti nešto čisto zato što se trenutno tako osjećamo, što nam se eto baš to čini. U današnjem svijetu mora postojati neki razlog zašto ljudi čine ono što čine. I po mogućnosti to nešto bi trebalo biti društveno korisno. Činite li pak nešto bez ikakvog razloga, brzo će vas proglasiti čudnim. Nije dovoljno jednostavno uživati u nekoj aktivnosti bez ikakvog određenog cilja.

Kada se djeca igraju, ta njihova igra je obično lišena bilo kakvog smisla i značenja. Djeca se igraju jednostavno zato što se vole igrati. Mnogi tvrde kako je dječja igra važna za razvoj dječjeg mozga, da osigurava normalan razvoj. To je apsolutno točno. Ali za djecu samu, igra je samo igra.

Može li biti da trčanje također ima jednako tako važnu funkciju kao i dječja igra? Ne samo fizički nego i na razvojnom polju. Svaki  čovjek u nekom trenutku doživljava život kao prazan i besmislen. I tada se zapita ima li sve to neki smisao? Osobno vjerujem da su nepovoljni periodi stagnacije samo prijelaz do nove faze u životu. Vi naime „trčite“  prema nečemu novom. To je period u kojem se uči.

Zato je za mene trčanje u „Forrest Gumpu“ simbol njegovog bijega od nečeg starog prema nečem novom. Novom periodu života. Slažete li se?

12-satni ultramaraton

FORREST GUMP REVIVAL

Nakon 10 godina progona, u Hrvatsku se na velika vrata vraća Forrest, Forrest Gump, prvi trkački heroj hrvatske ultra-scene, na poziv velikog broja pravih ljubitelja ultramaratona koji sa sjetom u srcu i suzama u očima prepričavaju slavne dane s kraja 90-ih, kada su padale stotke ko od šale. Dakle, drugovi i drugarice: