Uspješno odrađeno i 8. kolo Puntijarke. Ljetna vrućina nije omela 58 duša da se pojave na Bliznecu i još jednom se dokopaju Puntijarke. Povećao se broj „ozljeđenih“ u povratku, tako da ni dva auta nisu bila dovoljna da pokupe izmučena tijela. Dragi prijatelj Pegi kao pravi gentlemen prepustio je mjesto jednoj dami Branki, tako da se spustio kako se i popeo.
Naš Božo je debitirao kao sudac i moram ga pohvaliti, sudačkom poslu prišao je krajnje ozbiljno i kako dolikuje, strogo i pravedno. Sve bez greške. Božo i Sablja slavili su roćkase, te počastili pivicama, kulenom, špekecom, paradajzom, lukom i kremšnitama. Stiasni je častio pivom. Kiki pita zašto? Ja kažem – nako. Ili – red je. Na kraju je smislio – prelazak u novi klub Krapina. Ma, mora biti neki razlog. Maja je spekla kolače. Vidla sam samo protvan u kojem su bili. Hvala Majo.
Eto, pao je mrak. Rocky je bio tri puta prije utke, odradio utrku i rekao da mora obavezno još koji put, te laganim korakom nestao u šumi. Monika je išla rekord pa curi čestitamo. Dugić je prošlo kolo išao rekord. I ovo kolo – samo je rekord bio obrnut. Stigao Sobota i odmah zauzeo odličnu poziciju s odličnim vremenom…
U prvom tjednu boravka u Žabljaku tijekom ovoljetnih visinskih priprema, prva skupina Sljemenaša je u fazi nešto lakših treninga uslijed adaptacije odradila 3 planinarske ture.
Durmitor je najljepša crnogorska planina gdje je tektonskim djelovanjem i erozijom, riječnom i ledenjačkom, stvoren planinski svijet fantastičnih oblika. Oštri vrhovi, neki poput dolomitskih igala, masivne kupole i pleća, strane šarijažom isjeckane na „prutove“, vertikalno zasječene, odjevene u unikatno ruho, jarko obojene, te sedleni, uvijeni, obli, usamljeni, kitnjasti, zastrašujući, svijetli u tami, minijaturni i gorostasni vrsi, svi oni su na okupu na relativno malom prostoru, kojeg je dobar pješak (ili treker:) sposoban u podnožju obići za jedan dan (biciklistička tura oko masiva je dugačka 90 kilometara, što veličinom odgovara našoj Medvednici). Uz vrhove su njihovi vijerni pratitelji – ledenjačke doline (tzv „cirkovi“), te pregršt planinskih jezera, ovdje poznatim kao „gorske oči“. Sva ta jezera su iznad 1400m nadmorske visine (ima ih ukupno 18), a ledenjačkog su porijekla (Vražje, Zmijnje, Crno, Škrčko, Modro, Riblje itd).
Izuzetnosti općeg pejzaža nemali doprinos daju kanjonske doline obodom širokog područja oko rijeka Tare i Pive, kao i u srcu masiva kanjon oko Sušice (koju ime doslovno oslikava, pa niti nema govora o nekakvoj tečnosti). Najviši vrhovi Durmitora su svi preko 2000m n/v: Bobotov kuk, Bezimeni vrh, Minin bogaz, Bandijerna, Šljeme, Savin kuk, Međed, Rbatina, Obla Glava, Planinica, Suva ptina, Crvena Greda, Pašina gomila, Štouc, Prutaš, Šareni pasovi, Sedlena i Uvita greda, Vjetrena brda, Ranisava, Bolj i Lojanik.
PRUTAŠ
Drugog dana boravka odlučili smo se za 5-satnu turu do vrha Prutaš (2.393m), kojeg nismo obilazili u prethodne dvije godine. To je izuzetan planinski vrh, ne samo u usporedbi s ostalim durmitorskim vrhovima, već puno šire. Krase ga blage linije grebena, zelene planinske stranice, te čudesni kosi slojevi „prutovi“, po kojima je i dobio ime, što ga čini iznimno karakterističnim. Radi se liticama vertikalno uzdignutih slojeva paralelno posloženih u jednu ogromnu cjelinu. S vrha Prutaša pruža se nekoliko fantastičnih pogleda: jedan na zapadnu stranu gdje se u daljini vide najbliži bosanski vrhovi (Maglić), kanjon rijeke Pive i uska vijugava planinska cesta, po kojoj smo prije godinu dana napravili jedan od meni najdojmljivijih dugačkih treninga u životu; na istočnoj strani u dnu cirka su Veliko i Malo Škrčko jezero (veličine naših Jaruna i Bundeka), te iznad njega leđni pogled na najviši Bobotov vrh. Izabrali smo ga za početnu destinaciju jer je relativno najlakše dokučiv, bez nekih problematičnih dijelova.
Pogled na Škrčko jezero s Bobotovog kuka
Uspon smo započeli na 1700m, te se Prutaša dokopali za manje od dva sata žustrog hoda i penjanja, s tim da smo napravili kratku 15-minutnu pauzu u sredini kod prijevoja Škrčko ždrijelo (2.114m). U povratku smo htjeli preći preko Šarenih pasova i njegov prijevoj, tzv „Samar“, čisto iz razloga što će tuda proći i dio staze trekinga iz ultra kategorije. Međutim, kada smo se spustili do doline od kud počinje uspon nismo uspjeli pronaći stazu, mada je bila dobro markirana, što nas je zabrinulo, pa smo već pomislili da ćemo taj dio morati dodatno označavati trakom. Misteriju oko izgubljene markacije riješili smo dva dana kasnije kada smo istu stazu prošli iz kontra smjera, kako bi vidjeli u čemu je problem. Pokazalo se da je jedan poveći snježnik (kojih je ove godine bilo neobično puno, što je znak da je zima bila dugačka) prekrio križanje, tj stijenu na kojoj je vrlo očito ucrtan putokaz, tako da na trekingu neće biti lutanja (barem ne na ovom dijelu:).
BOBOTOV KUK
Četvrtog dana smo se uputili ka Bobotovom kuku (2.523m), najvišem vrhu Durmitora. Uspon na njega je nezaobilazna stavka svake godine, i ovo je već četvrti put da smo na njemu u tri godine. Vrijedan je planinarski poduhvat, što zbog iznimno strmih dijelova, što zbog opasnih dijelova gdje se po krajnje uskoj stazi, gdje često nema mjesta za obadvije noge, vere po litici dubokoj preko 700 metara, pri čemu su ruke od velikih koristi. Pogled s Bobotovog kuka je nezaboravan, s jedne strane se vide visoki vrhovi albanskih Prokletija, te bosanskih s jedne i srpskih planina s druge strane, drugim riječima, ima se uvid u kompletnu Crnu Goru
Pogled s Prutaša na Bobotov kuk
Ka Bobotovom smo brzo napredovali, čak je bilo i malo trčanja po ravnim komadima i nizbrdicamaa, a onda smo stigli do jezera Zeleni vir. U prethodne dvije godine ga nije bilo, ali uslijed dugačke i jake zime, jezero je opstalo i pokazalo se prilično veliko, promjera cca 30×40 metara, te dubine oko 2 metra. Nismo mogli odolijeti, pa je palo prvo kupanje na visini od 2040 metara iznad mora, u ledenoj vodi temperature od jedva kojih 10 do 11°C, što je hladnije od bilo kakvog tuširanja u hladnoj vodi.
Na vrhu, promjera kojih 20-ak kvadratnih vremena, je često gužva, a znalo se stisnuti i 30 ljudi na njemu. Ekipa je uglavnom internacionalna, od Rusa, Čeha, Engeza, Francuza, pa do relativno domaćih Srba, Slovenaca i nerijetko Hrvata. Bobotov kuk će biti jedna od kontrolnih točaka trekinga u ultra kategoriji, i moja je preporuka svima da ga prođu što pažljivije i pritom ne razmišljaju o rezultatu, te da odvoje koju minutu i bace poglede na ostale durmitorske čarobne vrhove, koji se s ovog mjesta vide svi kao na dlanu. Našu rundu smo završili preko Šarenih pasova, i pri tom prošli 7-8 kilometara dionice trekinga i još jednom zaključili da će svim učesnicima Durmitorskog trekinga ova staza pružiti nešto što do sada još nisu imali prilike doživjeti.
ŠLJEME
Sljemenaši na Šljemenu
Sedmog dana smo se, kao pravi Sljemenaši, uputili na vrlo zahtjevnu turu do predjela koji se zove Šljeme, zaobljeni pojas dužine oko 2 km, s nekoliko vrhova, s tim da se najviši komadić te ogromne gromade jednostavno zove Vrh Šljemena (2.455m). Uspon je tehnički prilično težak, te na kraju i vrlo opasan, gdje smo se u konačnici morali služiti sajlama i klinovima kako bi premostili poznato izletište Savin kuk i kroz uski i strmi klanac popeli se do Šljemena. Nakon toga je sve dosta jednostavno, pošto smo ostatak puta hodali po pašnjacima uz rub 570 metara okomite litice iznad najljepše ledenjačke doline Velika kalica. Nakon fotkanja na Vrhu Šljemena, spustili smo se do glavnog razloga ove ture, omanjeg jezera zvanog Miloševa lokva. Samo ime govori da se radi o minijaturnom jezercetu promjera kojih 15-ak metara i dubine oko jednog metra. No, njegova ključna karakteristika leži u podatku da se nalazi na visini od 2.362 metra, što ga čini najvišim jezerom cijelog masiva, Crne Gore, vjerojatno i Balkana, a možda i Europe. Naravno, palo je kratko kupanje, gdje je pao klupski rekord u visinskom plivanju (osim ako Iris izbaci neki podatak da se u Himalajima kupala u nekom jezeru 2 ili 3 puta višljem:((
Miloševa lokva, jezero na 2360m n/v
S time je završen sedmodnevni period adaptacije na visinu, pa će uslijediti period s više jakih i dugačkih treninga i manje kraćih planinarskih tura. Kako imamo dovoljno slobodnog vremena za oporavak, odlučili smo se, umjesto standardnih 7-dnevnih ciklusa, zavrtiti seriju dinamičnijih 4-dnevnih ciklusa, čisto zato da bi odradili više dugačkih treninga, koji su ovdje priča za sebe. Ravne dužine rade se na visoravni između mjesta Njegovuđe i Bare Žugića, gdje također cirkuliramo oko 3 jezera (Vražjei Riblje, te Ševarita lokva). No, prava trkačka poslastica je dugački planinski trening po cesti koja spaja Žabljak i rijeku Pivu, na nadmorskoj visini od preko 1900 metara. Cijeli put vijuga strogo u masivu Durmitora, u fantastičnom okolišu i nezaboravne poglede na okolne i udaljene vrhove, s dugačkim, 5 kilometarskim usponima i nizbrdicama, gdje auta gotovo i da nema, ali se zato na cesti mogu sresti krave i ovce. Pri povratku s treninga obično od seljaka obnovimo zalihe svježeg domaćeg kajmaka, kiselog mlijeka i surutke. Četverodnevni ciklusi su vrlo jednostavni: jedna dužina + jedan intervalni trening , a između njih lagani dani, s tim da se svako jutro ujutro joggira oko Crnog jezera. Društvo na treninzima nam rade nekadašnji maratonski šampioni Tomislav Ašković (2:14, osmerostruki prvak Jugoslavije u maratonu) i Dragan Isailović (2:15, pobjednik Beogradskog maratona 1988.), koji se često prisjete zlatnih vremena iz 70-ih i 80-ih, kada je na teritoriji bivše države bilo 10-ak maratonaca ispod 2:20!
Još par detalja: U cijelom masivu Durmitora ima čak 48 vrhova iznad 2000m, od čega 40 preko 2100m, od čega 27 preko 2200m, od čega 18 preko 2300m, od čega 7 preko 2400m i samo jedan preko 2500m (Bobotov kuk); Na istom tom području ima 17 jezera iznad 1400m, od čega 11 iznad 1500m, od čega 9 iznad 1600m, od čega 4 iznad 1700m, od čega su dva iznad 2000m (Zeleni vir i Miloševa lokva, u kojima smo se i okupali ), najdublje je Crno jezero (49m); Na istom tom području ima 27 markiranih i 12 nemarkiranih staza.
Snježnik
Staza trekinga obići će gotovo sve najatraktivnije dijelove Durmitora (Crno i Zmijnje jezero, Međeđe ždrijelo, Škrčko jezero, Šarene pasove, Bobotov kuk, Ledenu pećinu, Velikog i Malog Međeda…), i sve učesnike očekuje nešto posve drugačije od hrvatskih trekinga. Moja preporuka dolaska je preko Bosne (Banja Luka, Sarajevo, Foča, Šćepan polje), jer je i put kroz Bosnu atraktivan, obzirom da cijelo vrijeme ide po kanjonima rijeka Vrbas, Bistrice, Drine i Pive. Od Zagreba do Žabljaka tim putem ima 580km, dok je autoputom preko Dubrovnika 250 kilometara duže, oko 2 sata brže, ali zato znatno siromašnije pogledima i skuplje u davanjima (gorivo + cestarina).
Sedmo kolo su počastile Sljemenske nemani u sastavu: damir & damir (Hutinec, Ćurić), Hercegi (Petra & Kruno), te Zvonimir Zorić. Na meniu se našlo pršuta, sira i kulenove seke. Zalijevalo se s tri gajbe piva, crnjakom, te osvježavalo lubenicama koje su se dobro pothladile u Bliznecu . Kako uvijek treba naći razlog za počastit, Sljemenske nemami imaju itekako valjan: točno 2,5 mjeseca kako je održana traversa-reversa, te konačni popravak kuplung-sajle na Hutinčevom eMZejcu, koja je stradala prilikom organizacije iste.
Osmo kolo redovno u sljedeći četvrtak (30.07.), ali će se deveto kolo iznimno održati u utorak (04.08.), umjesto u četvrtak (06.08.), radi odlaska kompletne organizacijske ekipe na Durmitorski treking.
Sljemenski maraton je još jednom opravdao svoj naziv „Kuda idu divlje svinje“. Svakodnevna kiša u zadnjih par tjedana je u središnjem dijelu staze unijela elemente Camel Trophy-a, te nivo izazova podigla do vrhunca, a trkače ublatnjavila u veprove. No, malo tko je došao na trku ne očekujući takvu situaciju, a mnogi su je i priželjkivali. Naime, Sljemenski maraton nije obična trka za mamine princeze, već najzahtjevnija trka na ovim prostorima, ultimativni trkački test kakvih je malo u svijetu.
Staza
U prvom dijelu, do oznake petog kilometra i prve okrepne stanice, do izražaja dolaze klasične trkačke osobine. Staza je blago položena po makadamu kojeg bi se mnogi asfalti mogli posramiti. Ipak se radi o prilaznoj cesti za trku skijaškog kupa u slalomu, pa su se znatna sredstva uložena u taj projekt odrazila malo u kvaliteti Erberovog puta. Par otvorenih proplanaka pruža dugačke poglede ka Zagorju, a točno kod oznake petog kilometra je ciljna ravnina slalomske trke, poznatija kao Krumpirište, i tu prestaje konvencionalni dio maratona. Ulazi se u gusti sjeverni dio Medvednice, gdje izletnička noga rijetko kroči, a sunce ni za sunčanih perioda ne uspije u potpunosti osušiti taj dio Erbera. Trkači koji prakticiraju sljemenske treninge ovaj dio najviše vole jer je hlad dubok i staza blago valovita. Tri kilometra uglavnom su ove nedjelje ponudila preskakanje povećih lokvi i traženje idealne putanje.
Točno kod oznake 8. kilometra slijedi nagli silazak na usku planinarsku stazicu, tzv Mlekarski put, koji inače vodi ka pitoresknom zagorskom naselju Kraljev vrh i kojim su nekada davno zagorski seljaci nosili svoje proizvode u Zagreb na plac, međutim, za trkače je bitan jer ih vodi ka izletištu Srnec, uporišnoj točki Horvatovih stuba. Taj komad je dugačak oko kilometra, no iako je nizbrdo, ove nedjelje se vrlo sporo prolazio jer je strmina bila jako klizava, čemu su svjedočila mnoga blatnjava dupeta u cilju. Osim klizavice, trebalo se na par mjesta provući ispod napadalog drveća, preskočiti koje deblo i nekom se sjetiti rodbine. Svakim krugom staza je postajala sve neprohodnija na tom dijelu i tu se nije puno razmišljalo o rezultatu.
U dnu Srneca je druga okrepa i najniža točka utrke. Odatle pa do cilja ima još 5 kilometara raznih uzbrdica široke palete profila. Odmah na početku je najokomitiji dio od 500 ručno izgrađenih stepenica, najatraktivniji dio Medvednice. Ovdje trkači ne smiju napasti ni protivnika ni štopericu, jer ih u protivnom čeka brza smrt i beskonačna ljuta kobasica do cilja. Na vrhu stuba je treća okrepna stanica, i mada je od prethodne prošlo samo 300 metara, svi je jedva dočekaju. Slijedi soma i pol km dugačka kombinacija žustrih uspona i travnatih pašnjaka do Hunjke, na čijoj livadi je locirana i posljednja okrepna stanica.
Odatle do cilja je vrlo lijepa uska Sjeverna staza, također na zagorskoj strani, vijugava i valovita, u dužini od oko 2.5 kilometra. Tu se ponovo može trčati, naravno, ako prethodni dio nije uzeo svoj danak u krvi kvadricepsima. Za šećer na kraju je kraći, ali žešći uspon uz rub Činovničke livade do vrha i 200-tinjak metara ravni komad po platou do ciljnog dijela.
Muška štafeta
Nama potpuno nepoznati mladi slovenski blizanci Klemen i Rok Markuš (oba rođena 25.05.1989.) su doslovno razvalili konkurenciju, i drugoplasiranu kombinaciju iz Kutine (Komlenović – Krpes), ostavili za čak 22 minute, i imali prvo i drugo pojedinačno vrijeme. Naravno, popravili su i rekord staze za punih 5 minuta, kojeg će se teško rušiti sljedećih godina. Ukupno je nastupilo 19 štafeta, a pobjednici po kategorijama su:
DO 59: Rok i Klemen Markuš (oba KGT Papež, SLO) 1:55:36
60-79: Domović Petar i Predrag Bošnjak (oba Jstreb 99) 2:32:25
80-99: Đuro Komlenović i Željko Krpes (oba Kutina) 2:17:28
100 PLUS: Mladen Čižić i Željko Paver (oba Veteran) 2:23:46
Mješovita štafeta
Ovdje se pobjednička štafeta oformila u zadnji čas, kad je Valentina Belović najavila svoj dolazak. Svi dobri trkači koji su mislili trčati već su bili spareni, pa je u pomoć angažiran Juraj Štumberger, sljemenski treking specijalac, pobjednik Medotreka i Traverse, koji još nikada nije trčao atletsku trku. No, sljemenski maraton je ionako rubna atletska kategorija, ne previše različita od trekinga… samo što je staza fiksna i obilježena, a okrepne stanice čine ruksak suvišnim. Jura je u prvoj izmjeni donio vodeću poziciju, a Valentina je prednost još dodatno podebljala, otrčavši uvjerljivo najbolji ženski rezultat dana, što je dobar znak, obzirom da je narednog vikenda čeka nastup na prvenstvu Europe u planinskom trčanju (Telfes, Austrija). Drugo mjesto za sljemensku kombinaciju Šime Sušić (četvrto muško vrijeme) plus Petra Podnarčuk (treće žensko vrijeme), koja je zaostala za pobjedničkom 8 minuta. Nastupilo je 16 mješovitih štafeta, a pobjednici po kategorijama su:
DO 59: Petra Podnarčuk i Šime Sušić (oba Sljeme) 2:20:41
60-79: Valentina Belović (Sljeme) i Štumberger Juraj 2:12:39
80-99: Senka Senković i Tomislav Vončina (Sljeme) 2:34:54
100 PLUS: Sonja Mlakar i Stane Meža (oba Velenje, SLO) 2:49:38
Maraton
Već u prvom krugu se izdvojio duo Marinko Duka (Marjan) i Danijel Katalenić (Sljeme), koji su 80% trke stalno bili jedan drugom na nišanu, sve u okviru manjem od jedne minute. Međutim, Marinko je sačuvao više snage za zadnji uspon trećeg kruga kada se konačno odvojio od Daniela i do cilja mu napravio 4 i pol minute razlike. Ujednačenim tempom i krugovima, trećeg mjesta se dokopao još jedan Splićanin Željko Bradarić, koji je najbolje rasporedio snage.
No, kako neko već reče, glavne njuške desetog sljemenskog maratona su ipak bili trkači koji su uspjeli završiti svih 10 do sada održanih: Jakov Klapež, Dalibor Petrina, Stjepan Puh i Zdenko Svetina! Ništa manja njuška nije ni Vanja Palić koja ga nije trčala samo prve godine (jer tada još nije trčala!), ali zato ih sada ima devet u nizu. Svaka čast i mladom 16-godišnjem Izidoru Vukoviću, koji je također završio Sljemenski maraton, a uz čestitke ide i želja da malo ohladi od maratona i posveti se kraćim prugama, kako bi na miru u maratonima uživao kada za to dođe pravo doba. Treba spomenuti i biciklistu Marka Oreškovića, koji je dan ranije završio brdskobiciklistički maraton od 50km! Naravno, najviše aplauza u cilju je dobila Tadeja Krušec, što zbog atrakcije, što zbog činjenice da je u odsustvu sljemenskih zvjezdanih cura, sačuvala klupski primat na najtežoj stazi, koju završavaju samo pravi trkači. Stoga, citiram Tadeju s njenog bloga: „Kad ovo odradiš, sa bilo kojim rezultatom, možeš se hvaliti bez pardona, došao u cilj ispod 4h ili za 7h!“
Nastupilo je 45 maratonaca, što je najviše u posljednje 3 godine, od kako je staza promijenjena i otežana. Pobjednici po kategorijama su:
MS: Marinko Duka (Marjan) 3:27:38
M35: Danijel Katalenić (Sljeme) 3:32:14
M40: Dalibor Petrina (Veteran) 4:05:14
M45: Željko Bradarić (ind) 3:36:33
M50: Anteša Džomba (Sljeme) 4:36:37
M55: Zvonko Krivski (Vrbovec) 4:31:07
M60: Jakov Klapež (Marathon 95) 3:51:20
ŽS: Tadeja Krušec (Sljeme) 4:34:13
Organizacija
Čak 40 ljudi u organizacijskom timu omogućilo je da maraton bude kvalitetno odrađen. I to je u nedostatku sredstava koja omogućavaju angažman profesionalaca jedini mogući način. Atletski klub Sljeme ima tu sreću da u svojim redovima ima pregršt volontera koji su spremni dati jedan cijeli slobodni dan svom klubu kako bi trka prošla u najboljem mogućem redu, i pohvale koje dobivamo od učesnika idu svima njima na dušu. Najviše raduju lijepe riječi hvale za stazu i organizaciju od strane slovenskih trkača, kojih je bilo puno, jer oni stvarno znaju što znači planinsko trčanje i kako je teško osmisliti dobru stazu i napraviti dobru trku.
Organizacijski naglasak je bio na okrepnim stanicama, jer smo svi svjesni da je to ključna stvar na ovako teškoj stazi, gdje oporavak iz kruga u krug igra jako veliku ulogu. Shodno tome, na okrepama je bilo doslovno svega: vode, isotonika, cedevite, šećera, limuna, napolitanki, banana, lubenica, pa čak i čokolada. Osim toga, bilo ih je 5 u svakom krugu, tako da su maratonci uživali puni komfor u prosjeku – okrepna stanica svaka 3 kilometra! Druga najvažnija stvar je označavanje staze, kako se trkači nebi puno trošili na koncentraciju i lutanje. Na potencijalno lutajućim dijelovima smo postavili ljude (3 lijepe i mlade djevojke, za svaki slučaj), a trake su doslovno visile na svakih 50 metara.
Planinsko trčanje ima svoju problematiku u financijskom segmentu, jer je na rubu profitabilnosti. Naime, sponzorski nije zanimljivo jer mediji nas u pravilu ne prate, banere možemo vješati kolko hoćemo po drvećima kad tamo ionako nitko ne prolazi, a grad te otkanta jer natjecanje jednostavno nije u gradu. Što je u potpunosti u pravu, jer jbg, staza uglavnom vijuga po zagorskoj strani. Al što možemo, tamo obitavaju divlje svinje i tamo je Joža Horvat napravio 500 stuba.
Na stazi su slikali još Ivan Kapović i Iris Bostijančić (da, ona Iris s Himalaja), i te fotke će se koristiti za izradu online diploma, nakon čega će biti i objavljene)
Podsjetnik: film sa Sljemenskog maratona, održanog na istoj stazi 2007.g.
Podsjetnik: film sa Sljemenskog maratona, održanog na istoj stazi 2008.g.
3 komentara | 
Ljetna Liga Puntijarka | 
Permalink
Objavio Pinky
