Polumaraton u Rijeci, po nekim standardima najbolja naša trka u toj disciplini, inače omiljenoj i najzastupljenijoj u Hrvata. Rezultatski sasvim sigurno, kad se uzmu u obzir prošlogodišnji rekordi staze, najbolji rezultati ikad otrčani na tlu Hrvatske, u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Organizacija tehničkih elemenata na visokom nivou, ali uz par nedostataka koje ću (opet) navesti, jer se čak i ponavljaju u odnosu na prošlu godinu: kilometarske oznake su definitivno krive (istovjetno ko lani), a radi se o tome da je svaki od prvih 20 kilometara kraći za 2-3 sekunde, pa se pogreška akumulira u zadnjem kilometru koji je sporiji za oko minute. Klasična pogreška koja proizlazi iz (pre)jednostavnog mjerenja staze od starta ka cilju i zanemarivanja količine staze koja preostaje nakon zadnje oznake (20). Rješenja ima više, od višestrukog mjerenja uz dodatne proste matematičke operacije do GoogleEartha ili MapMyRun uz zanemarivu pogrešku plošnog mjerenja. Staza sigurno nije duža jer ima certifikat AIMS-a, ali oznake jesu pa ostavljaju dojam površnosti (i nezadovoljstva na kraju). Drugo – ciljna lista je ponovo neuredna, sve vrvi od različitih kombinacija velikih i malih slova, što stvara vašarski dojam, pogotovo ako se uzme u obzir da su prijave zaključene dva dana prije, što je ostavilo dosta vremenskog prostora za uređivanje. Nedostatak je i ekipni poredak u muškoj, ženskoj i klupskoj konkurenciji (ni obračunavan ni proglašavan), mada se radi o trci koja je u sklopu lige cestovnog kupa HR, što znači da ima tu obavezu. Osim toga, mjerenje vremena je imalo pogrešku pa su mnogi dobivali lošije rezultate nego što su ih otrčali, cca oko pola minute. Dalje, kratka juniorska trka je dosta smušeno najavljena, a osoblje u organizaciji trke nije znalo dati informacije tipa kad/gdje, što je rezultiralo time da neki juniori uopće nisu otrčali trku (jer im je rečeno da je start poslije starta polumaratona), mada su uredno doputovali i platili startne brojeve.
Ostali elementi – okrepa, sigurnost na stazi (i sama staza), atmosfera u startno/ciljnom prostoru, animacija uz stazu, te pogotovo sjajna medalja i odlična majica uvelike pokrivaju navedene nedostatke, ali trka koja pretendira da bude No1 u Hrvatskoj si nebi smjela dozvoliti toliko relativno sitnih pogrešaka, jer se svi hvataju za njih. Eto, uhvatio sam se i ja ovog puta, ali sam se prethodnih sezona dosta nafalio ove trke, međutim, narasla je do nivoa kad se traži dlaka u jajetu.
Masovnost i dalje ima tendenciju porasta, pa se na ciljnu listu skrasio impozantan broj trkača (261) za naše prilike. Kvaliteta vrhunska (također za naše prilike), a bila bi još bolja da se ne kolidira s Rovinjskim polumaratonom, gdje je u isto vrijeme trčala još jedna kompletna elitna postava. Neznam zašto se ne može naći zajednički jezik na relaciji Rovinj – Rijeka i termini odvoje, jer se radi o dva najbolja polumaratona u Istri (ok, znam da Rijeka nije u Istri).
Od Sljemenaša treba izdvojiti ponovo našeg najboljeg trkača Hrvoja Kovača (1:15), a osobne rekorde su si postavili Stjepko Jančijev, Ivica Kovačić i Zoran Obradović. U mušku ekipu su ušli Kovač, Pangracije, Jančijev i Fröszel, a u žensku Ana, Tadeja i Petra. Riječanka Ana Župić je otrčala svoju prvu trku, iako je član Sljemena već 2 godine, ali ju je stres fraktura na dugo odvojila od trčanja, no povratak je bio odličan. Sljedećeg vikenda Ana trči i svoj prvi maraton u Trstu, i vjerojatno će postati 18. članica kluba s istrčanim maratonom, po čemu smo endemični na ovim prostorima.
London
Nismo bili u situaciji live pratiti najveći maratonski događaj godine. Pobijedio je Wanjiru, ali svjetski rekord je opstao, iako su očigledno jurišali na njega. No, preambicioznost u ranoj fazi trke ih je u konačnici koštala svjetskog rekorda, s obzirom da su na petom kilometru pejsmejkeri s vodećom grupom imali prolaz za krajnji rezultat ispod 2 sata!?
Nakon veličanstvenog olimpijskog maratona prošle godine u Pekingu, više ništa nije isto u maratonskom elitnom svijetu. Beskompromisne jurnjave od samog starta, ubrzavanja nakon 30. kilometra su postali gotovo standardi na najvećim svjetskim maratonskim spektaklima. Ni jedna atletska disciplina u svijetu nije toliko napredovala u posljednjih 10 godina kao maraton, a očito je da se tu neće zaustaviti. Primjerice, svjetski rekord Densima (2:06:50), koji je srušen prije 10 godina, sada zauzima tek 70. mjesto na tabeli svih vremena. No, taj napredak sigurno neće utjecati na spuštanje olimpijskih normi, jer pogađa uglavnom 3 afričke zemlje (Kenija, Etiopija, Maroko), što ne narušava nacionalnu kvotu olimpijskog maratona.
Novu, mladu generaciju svjetskih maratonaca najviše klase (Wanjiru, Kebede, Kwambai, Kirui, Hall) ne privlače taktičke trke i upravo živimo u vremenu maratonske renesanse. Novi rekord londonske staze (2:05:10), po kojoj su u zadnjih 10-ak godina trčali apsolutno svi najbolji maratonci našeg doba, bio bi, za primjer, dostatan tek za četvrto mjesto na nedavnoj trci u Rotterdamu, a izuzetno brze trke su održane još i u Parizu (2:05), Dubaiu (2:05), te Houstonu, Seoulu i Rimu (sve 2:07), a predstoji nam tek SP i jesenski spektakli u Berlinu, Chicagu i New Yorku. Posebno će biti zanimljiv berlinski krešendo, u kojem će se sukobiti vjerojatno dva najbolja trkača današnjice – Gebrselassie i Wanjiru! U međuvremenu, obratite pažnju na mladog Etiopljanina Bazu Worku, koji je prije 3 tjedna u Parizu trčao maraton za 2:06:15… sa 18 i pol godina!!
Londonski maraton je svake godine izložba trenutno najboljih eksponata maratonskog trčanja. Boston ima slavu tradicije i imidž „nije za svakoga”, New York ima slavu najmasovnijeg i najpoželjnijeg, Berlin najbržeg i najzabavnijeg, a London pak najjačeg svjetskog maratona. Trka londonskim ulicama je mnogim velikim trkačkim zvjezdama sa staze bila maratonski debi, primjerice Tergata, Gebrselassiea i Radcliffe, koji su kasnije postavljali svjetske rekorde u toj disciplini. Ove nedjelje će se po prvi put u maratonu okušati Zersenay Tadese, trkačka ikona nadolazeće velesile Eritreje, čovjek koji iza sebe ima tri zadnje titule svjetskog prvaka u polumaratonu, ali i iznimno vrijednu, jedinu pobjedu nad Kenenisom Bekeleom na svjetskim prvenstvima u krosu. No, ta reputacija mu najvjerojatnije neće biti dovoljna za pobjedu jer će protiv sebe imati strašno jaku konkurenciju, pa pođimo redom:
Sammy Wanjiru – Prvi favorit trke. Iako najmlađi od svih, njegova kratka i blistava karijera, tijekom koje je već 3 puta postavljao svjetski rekord u polumaratonu (trenutni 58:33), otrčao 3 maratona s prosjekom rezultata 2:06:12 (!) i donio Keniji prvo maratonsko zlato na Olimpijskim igrama, što bi rekao Mija Aleksić alias Aksentije Topalović – kratko i jebitačno! Nedavni mini-debakl na polumaratonu u Lisabonu (7. mjesto s 1:01:25) ide u prilog njegovim konkurentima, no ako je periodizacija napravljena kako treba, vjerujem da će Wanjiru voditi glavnu riječ u trci i po svoj prilici napasti svjetski rekord. Uostalom, Wanjiru je već najavio da će upravo on, za nekih 5-6 godina, biti prvi čovjek koji će maraton trčati za manje od 2 sata!! U usporedbi s time, sadašnji aktualni rekord 2:03:59 bi trebao biti tek prolaz na 41. kilometru.
Martin Lel – Na zadnja 4 Londonska maratona ima 3 pobjede i jedno drugo mjesto, halo! Dodajmo mu još dvije pobjede u New Yorku, i odmah ga, uz svu počast Gebreu, možemo proglasiti najuspješnijim maratoncem 21. stoljeća. Izvrstan taktičar i finišer koji može otpratiti svaki tempo, protiv takvih nema lijeka. Međutim, okolnosti mu u zadnjih godinu dana ne idu na ruku. Nakon prošlogodišnje pobjede u Londonu, dobio je malariju, od koje se nije stigao na vrijeme oporaviti, pa je olmpijski maraton završio tek na petom mjestu. Sada pak osjeća laganu ozljedu, pa je nastup čak i upitan. U svakom slučaju, psiha je narušena, a za dobiti Wanjirua mora se biti 100% spreman, fizički i mentalno.
Tsegaye Kebede – Uz Gebrselassie i Mergu (bostonski pobjednik) predstavlja etiopsku vrhušku. U Pekingu je svom trening-partneru i prijatelju Mergi otkinuo brončanu medalju u 43. kilometru, kad su već ušli u stadion. U Fukuoki drži rekord staze 2:06:10, što je najbolji rezultat otrčan na tlu Japana, svetoj maratonskoj zemlji, i drugo najbolje vrijeme Etiopije (iza Gebretovog rekorda), dok u polumaratonu ima impresivnih 59:35. Nije jurišnik, već taktičar koji vreba iz drugog plana i skuplja zaletavače. Teško da će pobijediti, ali po svoj prilici visoko plasiran.
Abderrahim Goumri, Jaouad Gharib – Marokanski maratonski prijestolonasljednici, nakon odlaska Khannouchia u Ameriku i El Mouaziza u zasluženu mirovinu. Oba su zafrknuta do jaja, posebno Gharib kojeg se nemoguće otresti kad zagrize. Vole bit u vodećoj grupi, beskompromisni su i puni sebe, nemaju kenijski kompleks, dobro podnose njihove fartlek-zezalice, ali nemaju finiš neophodan za pobjedu u ovako jakoj konkurenciji.
Emmanuel Mutai, Felix Limo – Druga kenijska postava. Nemaju kredibilitet Lela i Wanjirua, no kod njih se nikad ne zna. Limo je već par godina u padu pa bih ga prvog otpisao. Doduše, on je jedini dobio Lela u zadnje 4 londonske godine (2006), ali je definitivno u silaznoj putanji. Mutai nije, prošlogodišnjih 2:06:15 baš u Londonu govori da ima kapacitet za pomrsiti račune svima.
Viktor Rothlin, Dathan Ritzenhein – Švicarac i Amerikanac svijetle puti. Uz Ryana Halla, trenutno najbolji bijeli maratonci. Oba su lani na Olimpijskom maratonu ušli u prvih 10 (7. i 9.), međutim, daleko iza glavnih zbivanja u trci. Po svoj prilici će boraviti u drugoj skupini, koju će voditi pejsmejkeri na tempu za 2:07:30.
Yonas Kifle, Zersenay Tadese – Njih sam ostavio za kraj. Eritreja nezadrživo grabi ka vrhu svjetskog dugoprugaškog trčanja (čak su razbili i talijansku 30-godišnju dominaciju u planinskom trčanju), a njihov kolovođa je Tadese s početka priče. Lani su u Pekingu beskompromisno ušli u fajt i dugo držali ubitačan tempo Wanjirua, samo da bi na kraju debelo zalegli i joggali zadnje kilometre. Međutim, to je cijena školovanja neophodnog za napredak. Ovog puta su jači za svog idola, mada maratonski debitanti tradicionalno loše prolaze, bez obzira na prethodnu reputaciju u kraćim disciplinama.
Trka bi se trebala odvijati na sljedeći način – prvu grupu vode pejsmejkeri koji imaju zadatak da pola trke provedu za 1:01:50, što znači da polovica od navedenih to nemreju pratit, pa je za očekivati 7-8 trkača da opstanu u njoj nakon prvog poluvremena. Dalje će zečevi imati zadatak da furaju ritam kolko mogu u istom tempu. Obično za to dobiju dodatni bonus, ovisno o tome koliko dugo mogu vući grupu. Međutim, nakon 25. kilometra moguće (tj. dozvoljeno) je i taktičko ubrzavanje od strane učesnika. To u pravilu rade Kenijci koji su navikli na te stvari u svojim grupnim dugačkim treninzima, što zna izludjeti Etiopljane i Marokace, o discipliniranim bijelcima da ne pričam. U svemu tome većina njih i nastrada od vlastite vatre, al’ jbg, oni to vole! Problem ovako zgusnute kvalitete je što kada zečevi porikavaju nastane komešanje, taktiziranje i razmišlljanje o nagradnom fondu, što u pravilu ubije dotadašnji zečji uradak i ritam za svjetski rekord. Stoga, rekordi padaju uglavnom u slabijoj konkurenciji, kada je kompletan rad pejsmejkera usmjeren prema jadnom cilju i jednom čovjeku koji je za to sposoban, a on se u pravilu zove Haile Gebrselassie, mada je samo pitanje vremena kada će se zvati Samuel Wanjiru.
Ženska trka je nešto tanja i rasno ravnopravnija. Prvi favorit po kladionicama je Irina Mikitenko, mada ja osobno u toj ulozi vidim Zhou Chunxiu, Kineskinju koja je u Londonu slavila prije dvije godine na impresivan način, mada je u trci još i Katherine Ndereba, za koju nemam dovoljno dobrih komplimenata. Sa svojih 37 godina još uvijek je teško pobjediva, iako statistika kaže da u zadnje 3 sezone nije išla ispod 2:25. Ukoliko je trka brza, a biće, Ndereba se ne upušta u fajt već s pristojne udaljenosti prati rasplet i pravi trenutak za napad. Međutim, Mikitenko i Zhou su vrlo friške ispod 2:20, što je dovoljno brzo da Nderebi na vrijeme pobjegnu s horizonta.
Biće zanimljivo vidjeti i olimpijsku pobjednicu Constantinu Ditu, čisto da se još jednom uvjerimo da joj je pekinški olimpijski maraton bio vrhunac karijere iz kategorije senzacije. Ukoliko me demantira, pejsmejkeri se „neće leba najesti” jer ih Dita ne podnosi već piči naprijed mimo zdravog razuma, što je upalilo u Pekingu i vjerojatno nikad više. Ah, da, zaboravio sam Etiopljanke – kratkonogu Gete Wami i dugonogu Berhane Adere. Gete je mudrija i iskusnija, Berhane izuzetno brza, ali taktički neobrazovana s velikim amplitudama. Ipak, ako joj amplituda bude u proporcionalno savršenom sazvježđu, svojim kracima muže složiti bananu favoritkinjama. Čast i tradiciju „sveprisutnih ostarjelih Ruskinja na koje se uvijek treba računati, tj. nikada ne zanemariti” branit će dvije ocvale đjevuške Lyudmila Petrova i Svetlana Zakharova. Petrova je zajebanija! Još dvije, malo mlađe Ruskinje: Liliya Shobukova će debitirati u Londonu, a jesenskih 1:10 u polumaratonu nije za bacanje; u tu klasu spada i Inga Abitova, europska prvakinja na 10,000m (30:31).
Direktan prenos je u nedjelju na Eurosportu. Za kraj dobra vijest za hrvatske maratonce. Londonski maraton je otvorio tzv. „overseas ballot”, što znači da su napravili posebnu lutriju za sve trkače koji ne dolaze iz Velike Britanije. Do sada je upad na Londonski maraton svim hrvatskim maratoncima bila nemoguća misija, a ubuduće će sigurno puno naših trkača dobiti priliku da nastupe na ovom, uz Berlin, najmasovnijem i najjačem europskom maratonu. Još kad se uzme u obzir najezda niskobudžetnih aviokompanija, eto prilike za relativno jeftin nastup u Londonu. Lutrija se otvara u ponedjeljak u 9 ujutro!
Huti je zavrsio sa obradom video materijala te su isti uploadani na vimeo ovdje!
Tečaj za atletskog suca
27.4 počinje tečaj za atletske suce i traje 5 dana (obavezno 3 predavanja) nakon čega se polaže ispit! Predavanja i ispit će se održat na kineziološkom fakultetu (dif) u 18h! Zainteresirani neka se jave na 098/961-7061 ili dbadanjak@net.hr!
Putem Internet stranice Universal Sports ipak smo mogli uživo pratiti i uživati u 113. izdanju Bostonskog maratona. Vidjeli smo dvije potpuno različite trke – mušku beskompromisnu od starta i žensku potpuno taktičku. Amerikanci su s puno nade ušli u ovu trku, očekujući konačno ne jednu, već dvostruku krunu na jednom velikom maratonu, što im se nije desilo još iz vremena najboljih dana Billa Rodgersa, Alberta Salazara, Franka Shortera i Joan Benoit iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, kenijsko-američki dvoboj su na kraju dobili Etiopljani i pobrali najviše bostonskih lovorika.
Maratonci
Urnebesan start, vrlo nekarakterističan za bostonsku stazu, inicirao je Ryan Hall, čime je u startu obznanio svoje pobjedničke namjere. Već na petom kilometru su imali prolaz 14:33, što je 50 sekundi brže od prolaza kada je 2006. postavljen rekord staze. Tempo za svjetski rekord na nivou 2:03! U drugoj petici su se malo stišali i desetku prošli za 29:30, a prosjek ritma je neznatno pao na nivo 2:04:30, što je još uvijek bilo fantastično. No, da se razumijemo, Hall nije ganjao svjetski rekord, iz jednostavnog razloga što nebi bio priznat zbog prenagnute staze, već je: a) htio utjerati strah u kosti konkurentima (malo vjerojatno, jer konkurenti nisu od jučer); b) zaletio se nošen nacionalnim porivom (malo vjerojatno, jer iza sebe ima jaku taktičku logistiku); c) htio razbiti kenijski sindrom fartlekovanja u kasnijoj fazi trke u Newtonu, gdje sve obiluje brdima (vrlo vjerojatno).
Slika je bila dojmljiva i posve neuobičajena: bijeli čovjek na čelu vodeće grupe, a iza njega 12 afričkih potjernika. Ovakav prizor nam je u zadnjih 15-ak godina priuštio samo Stefano Baldini u atenskom finalu, te par puta Antonio Pinto na Londonskom maratonu krajem 90-ih. Do prolaza polovice maratona su Kenijci već ovladali grupom i usporili je navodeći vodu na svoj mlin, pa se polumaraton prošlo za 1:03:38. Ritam nije posve spor, grupa je kompaktna, s tek tu i tamo pokojom iskrom zajebancije Kiogore i Cherigata, dva kenijska frenda koji žive i rade (to je za njih ipak pečalba) u Americi, a treniraju zajedno na visoravni Boulder u državi Colorado, ko pravi kauboji.
I onda slijedi udar Etiopljana, koji su se dotad cijelo vrijeme nezainteresirano skrivali u zavjetrini. Merga i Molla u tili čas potpuno razbijaju grupu i peleton se pretvorio u zmiju. Uspijeva ih držati samo Daniel Rono, čovjek s reputacijom „ispod 2:07″. Iznenađujuće, Hall ostaje na repu i ne prihvaća fajt, što se pokazalo: a) mudrom odlukom jer je na kraju uzeo treće mjesto; b) lošom odlukom jer nije pobijedio. Akceleracija Deriba Merge 15 kilometara prije kraja trke i 5 kilometara prije ključnog brdskog dijela me podsjetila na slavne dane velikog marokanskog maratonca El Mouaziza, jedinog trkača koji je uspjevao pobjeći kenijskoj pratnji u tako ranoj fazi trke.
Merga je vrlo brzo stekao veliku prednost koju je konstantno održavao, međutim vrlo često se okretao, što je u pravilu znak slabosti, ali može biti i da je kontrolirao pobjedu nauštrb vremena, s obzirom da se ovdje rezultat ne pika. Hall se, nakon što je opstao u igri nakon Heartbreak Hilla, u zadnjih 8 kilometara nizbrdice probijao prema napred čisteći kenijske otpatke, skrasivši se na kraju na trećem mjestu, koje ga vjerojatno nije zadovoljilo.
Pobijedio je, dakle, Deriba Merga s rezultatom 2:08:42 i upisao svoju prvu veliku maratonsku pobjedu. Zanimljivo da je na internetskoj kladionici Universal sporta prije trke imao relativno slabe šanse za pobjedu, tek 8%. Očito su ljudi brzo zaboravili njegov prošlogodišnji epski duel s Wanjiruom na pekinškom olimpijskom maratonu, kada je u strašnoj trci fenomenalno kontrirao kasnijem olimpijskom pobjedniku. A nisu ni apdejtali njegov nedavni polumaraton u New Delhiu (59:14), gdje je u lošim vremenskim uvjetima imao sve prolaze do 16. kilometra ispod svjetskog rekorda. U svakom slučaju, ovo sigurno nije njegova zadnja velika pobjeda, mada je već sa ovih $150,000 svojoj kompletnoj familiji osigurao ugodnu egzistenciju do kraja života. Naime, za odličan život i obilje injere u Etiopiji je 4-članoj obitelji dovoljno $150 mjesečno.
Maratonke
Potpuno suprotno muškarcima, žene su maksimalno taktizirale i otrčale najsporiju trku u zadnjih 25 godina u Bostonu. Prve kilometre su prošle u tempu 4:00/km, što bi otpratilo čak i naših 5-6 cura. Desetku su prošle za 37:05 (čak 3 minute sporije od prolaza rekorda staze), a polumaraton za mršavih 1:18:12 (7 minuta sporije), što dovoljno govori o taktičkim previranjima.
Međutim, sve favoritkinje u ovoj trci su u principu finišerke; Dire Tune ima 1:07 polumaraton, što znači da joj odgovara duga završnica; Kara Goucher i Salina Kosgei dolaze sa staze, znači da im paše nešto kraći finiš; Lidiyi Grigoryevoj sve paše ako je ne razbiju prije 37-og. S druge strane, u trci nije bilo ni jedne jurišnice tipa Radcliffe, Tomescu ili Prokopcuke, a s obzirom da bostonska tradicija negira pejsmejkere, razvoj događaja je bio posve logičan, mada mislim da su ipak malo pretjerale.
U takvoj trci razvoj događaja praktički ne postoji. One se voze skupa i šlepaju u ogromnoj grupi (jer to mogu pratiti i top-joggerice) i čekaju rasplet. Kada je počelo ubrzavanje nakon 35. kilometra puno cura je to i popratilo jer se nisu do tada pošteno ni umorile. Na 40. kilometru zanimljiva i dosad neviđena situacija – čak 5 djevojaka je još uvijek na čelu! Kilometar prije cilja dah gubi i pre-race favoritkinja Kara Goucher, čime baca u očaj domaću publiku, koja je sa 60% vjerojatnosti predvidjela njezinu pobjedu.
U ciljnoj ravnini Boylston Streeta slijedi drama, jer prema pobjedničkoj traci trče rame uz rame Etiopljanka Dire Tune i Kenijka Salina Kosgei. U zadnjim metrima Salina uspijeva napraviti prednost od dva koraka i pobjeđuje sa sekundom prednosti, najmanjom razlikom u povijesti Bostonskog maratona. Mada je Dire Tune lani pobijedila na identičan način (2 sekunde prednosti), pobjeda Saline Kosgei u kratkom finišu nije iznenađujuća, jer se radi o curi koja je u početku svoje atletske karijere bila juniorska prvakinja Kenije na 200m i 800m! Ovo joj je prva velika pobjeda, jer je dosadašnje tri imala na relativno slabijim maratonima u Parizu, Pragu i Singapuru. „Naša” Kara Goucher je ušla u cilj kao treća sa suzama u očima, iz čega se moglo vidjeti da ju je samo pobjeda mogla zadovoljiti.
Rezime
U muškoj konkurenciji potpuni trijumf Etiopljana, koji su osvajali 1-4-6-7 pozicije, a u ženskoj pak Etiopljanke 2-4-7. Međutim, treba dodati da ovo (za razliku od Etiopije) nije najbolje što Kenija ima, njihovu kremu ćemo gledati ovog vikenda u Londonu, gdje će Sammy Wanjiru, uvjeren sam, napasti Haileov svjetski rekord 2:03:59.
Hrvatska državljanka Marijana Dinić, koja živi u Hillsdaleu (New Jersey), trčala je za 3:45:33 (3343. mjesto), a Zagrepčanka Jasna Kombol-Bas za 4:03:59 (5916. mjesto).
113. godina za redom, trećeg ponedjeljka travnja (20.04.) održat će se još jedan Bostonski maraton. Premda nema većeg američkog grada (vjerojatno i svjetskog) u kojem se ne održavaju gradski maratoni, trke u New Yorku i Bostonu izrasle su u svojevrsnu instituciju, u medijski spektakl širokih razmjera, i na kraju, po dobroj staroj američkoj tradiciji i u veliki biznis. Dok je maraton u New Yorku spektakularan zbog same svoje lokacije i enormnog broja natjecatelja, Bostonski maraton ima među trkačima diljem svijeta gotovo mitsko značenje, prvenstveno zbog slavne tradicije i relativno visokih kvalifikacijskih normi koje dijele joggere od ozbiljnih trkača.
Grad
Boston je odigrao veliku ulogu u stvaranju povijesti SAD-a, gdje su krajem 18. stoljeća dugokosi radikali, predvođeni John Hancockom i Paul Revereom započeli revoluciju protiv engleskih kolonijalista za neovisnost. Stoga kroz grad vijuga crvena „Staza slobode“ (Freedom Trail), koja spaja sve značajne zgrade i spomenike vezane uz taj događaj. Boston se razlikuje od ostalih tipično-američkih gradova po neobičnoj mješavini užurbanog, obaveznog načina života i jednog ugodnog, pozitivnog tempa življenja, što ga čini najeuropskijim gradom u Americi. Čuvene škole, koledži, medicinski centri, istraživački i kulturni instituti privlače mlade genijalce iz čitavog svijeta. Bostonci su posebno ponosni na svoj Bostonski Simfonijski Orkestar, Muzej Likovne Umjetnosti, Sveučilište Harvard, Tehnološki Institut Massachussetts (MIT), Red Sox-e, Celtics-e, i naravno – Bostonski maraton. Središnji dio grada (Downtown Boston) je stara gradska jezgra omotana oko najstarijeg američkog gradskog parka po imenu Boston Common, oformljen 1634.g. Park je savršeno čist i uređen, s manjim jezerom u sredini po kojem plove turistički brodići u obliku labudova (Swan Boats), što je jedna od bostonskih karakteristika. Sve vrvi od vjeverica koje su tako pitome da bez straha prilaze ljudima i jedu im iz ruke. Na sjevernoj strani parka nalazi se stari dio grada, smješten na čuvenom Beacon Hill-u, brdu na kojem su se naselili prvi europski doseljenici. Ako zakoračite na Beacon Hill, možete smatrati da ste se vratili dva stoljeća unatrag, jer je sve ostalo isto kao i tada. U tom starom dijelu nalazi se i poznati kafe-bar „Cheers“, po kojem je snimljena istoimena humoristična serija „Uzdravlje“. Istočnu stranu grada čini Goverment Center, čista geometrija betona i stakla s naglaskom na visini, drugim riječima – moderna arhitektura našeg doba. Južni dio se zove Downtown Crossing, trgovački dio grada u kojem su smješteni svi veliki šoping centri (Filene’s, Jordan Marsh, itd), turistički dućani, fast food restorani, i to sve u jednoj velikoj pješačkoj zoni. Još koji korak južnije se nalazi Kineska četvrt (Chinatown), gdje nivo civilizacije rapidno pada, a i engleski jezik je tek sekundaran. Najljepši i najeminentniji je svakako zapadni dio grada, tzv. Back Bay. U tom dijelu paralelno s rijekom Charles idu četiri najduže i najšire bostonske ulice: Beacon Street, Commonwealth Avenue, Newbury Street i Boylston Street, u kojoj je zadnji kilometar i cilj maratonske staze, točno ispod John Hancock Tower-a, najviše zgrade sa 62 kata, čija je kompletna fasada u plavičastom ogledalu. U blizini je i Hynes Convention Center, u kojem je smješten maratonski EXPO, gdje trkači, između ostalog, i podižu svoje startne brojeve. U njemu je poslije trke organiziran i ples za sve učesnike maratona, pod nazivom „Najgori plesnjak na svijetu“, iz razumljivih razloga. Preko rijeke Charles vodi most Longfellow Bridge, koji svojim arkadama neodoljivo podjeća na višegradsku ćupriju preko Drine. Prelaskom mosta ulazi se u Cambridge, intelektualni centar Bostona i države Massachusetts. Tu se nalaze vodeći svjetski tehnološki centar MIT, te čuvena sveučilišta Harvard i Redcliffe.
Staza
Od prvog dana nije mijenjana, osim što je u međuvremenu asfaltirana. Staza otkriva važan podatak – Bostonski maraton nije gradski, već spaja unutrašnjost države Massachusetts s Atlantikom, otprilike nešto tipa Benkovac-Zadar u našem slučaju. Samo što u slučaju Bostona maratonci cijelim putem trče kroz naseljene dijelove, obzirom da staza spaja 7 malih gradova. Starta se u mjestu Hopkinton, koji ima nadmorsku visinu od kojih 150 metara iznad mora. Cilj trke je na nivou mora, što u konačnici znači da staza nije certificirana jer je polegnuta više od dozvoljenog (1 metar po km, po pravilniku IAAF-a), pa na njoj ne vrijede norme za SP i OI, te eventualni nacionalni, kontinentalni i svjetski rekordi. Prvih 6 kilometara je konstantno nizbrdo i u tom dijelu, do mjesta Ashland, anulira se najviši dio nizbrdice, preko 100 metara (15-20 m/km, ili 1.5 do 2 posto nagiba). Iz taktičke perspektive to znači brza smrt za zaletavače koji pokušavaju iskoristiti pruženu pogodnost gravitacije. Taktički dobro pripremljeni maratonci, upoznati sa svim čarima bostonske staze, u tom dijelu idu čak i sporije nego po ravnom. Do ostatka polumaratona nema značajnijeg pada u visini, što ne znači da je staza ravna. Naime, tijekom cijele trke sve vrvi od omanjih hupsera i vrlo su rijetki potpuno ravni komadi.
Nakon prolaska kroz sljedeća dva mjesta (Framingham, Natick), točno na pola trke dolazi se do mjesta Wellesley, znano po najvećem američkom ženskom koledžu (Wellesley College), s oko 2500 studentica. Jedna od tradicija koledža je i bučno navijanje na tom dijelu maratonske staze, poznato pod imenom „Wellesley Scream Tunnel“, slično najboljim danima Beatlemanije.
Sljedećih 10-ak kilometara se nastavlja u sličnom hupser-stilu kroz mjesto Newton, i onda, na 32. kilometru počinje zloglasni Heartbreak Hill, kritična točka maratona. Uspon od 2 dugačka kilometra, pri čemu se savlada samo 50-ak metara visine, nije tako strašan, ali je iz one kategorije „podmuklih“. Što znači dug i neprimjetan, a kad shvatiš onda je kasno! Prolaskom preko njega svojedobno nisam ni shvatio da je to to, mada sam ga s nestrpljenjem očekivao, ali kad prođete jednom školu Plitvičkog maratona, onda vas usponi ovog tipa u biti ne mogu impresionirati previše. Istina, atmosfera na usponu je sjajna, jer gledatelji na najjačem dijelu formiraju uski špalir navijača, slično scenografiji uspona na Alpe d’Huez s Tour de France-a. Na vrhu Heartbreak Hilla vam se konačno ukazuje atlantski ocean i grad Boston, i slijedi nizbrdo jurnjava od 8 kilometara i spust od kojih 70 metara, dakle oko 1% u prosjeku, nagib koji trkači zovu „pod nogu“ i doslovno ga obožavaju. Još malo muvanja kroz mjesto Brookline, i tek nakon oznake 40. kilometra ulazi se zvanično u Boston. Slično kao i „Venecijanski maraton“, na kojem je samo zadnji kilometar ustvari u mjestu Venezia.
Trka
Bostonski maraton je idealan za afričke trkače (a koji nije?). Naime, staza je takva da savšeno odgovara maratoncima koji treniraju na način kako treniraju primjerice Kenijci. A to znači puno dugačkih grupnih treninga s ukomponiranim fartlekima po neravnom terenu. Stoga ne čudi da je zadnji bijeli pobjednik ovog maratona bio Talijan Gelindo Bordin, prije 19 godina. Od tada, listu afričkih pobjednika je nakratko prekinuo Koreanac Lee Bong-ju 2001. godine, a sve ostalo su osvajali Kenijci (16 puta), te Etiopljanin Haile Negussie (2005). No, postoje izvjesne naznake da bi Amerika, nakon 25-godišnjeg posta, ponovo mogla imati pobjednika. Naravno, radi se o Ryanu Hallu, službeno najbržem bijelom maratoncu u povijesti (2:06:17, London 2008), kojemu kladioničari daju visokih 30% šansi. Hall je izabrao za ovu godinu Boston umjesto Londona, i mislim da je dobro odlučio, mada ćemo odgovor dobiti tek u ponedjeljak. Brze trke na nivou svjetskog rekorda, koje uvijek diktiraju londonski pejsmejkeri, donijele su mu slave vrijedan rezultat, ali nisku poziciju (5. mjesto). Ovakvom trkaču nedostaje jedna velika pobjeda (major victory), koju bi mogao potražiti u Bostonu, gdje tradicionalno nema pejsmejkera, što znači da će presuditi taktička sprema. Za protivnike će imati krdo kenijskih jurišnika, od kojih se čak trojica prezivaju Cheruiyot (i sva trojica imaju osobni ispod 2:07:30!!!). Uz još 20-ak više-manje znanih Kenijaca i Etiopljana, izdvojio bih kao ipak najvećeg favorita Deriba Mergu, čime sam malo naštetio ugledu Roberta Kipkoech Cheruiyota, pobjednika na posljednje tri trke. Ako me Robert razuvijeri i pobjedi ovog ponedjeljka, postat će prvi trkač u povijesti koji je ovdje pobijedio 4 puta za redom. Pregledom liste pobjednika ponovo sam se prisjetio da je na ovoj trci postignut najveći hrvatski maratonski uspjeh u povijesti. Naime, daleke 1958. godine, prvi je ciljem prošao Franjo Mihalić, rođeni Kutinčanin, koji je svoje djetinjstvo i prve trkačke korake napravio na našem savskom nasipu, na stazi gdje je nedavno održan prvi Savski polumaraton. Franjo je tada pobijedio s rezultatom 2:25:54, a povijesničari ga pamte i po tome što je, za vrlo toplog tog dana, nosio legionarsku kapu koju je sam skrojio, i koja je kasnije postala simbol ultramaratonaca. U ženskoj trci su bijelkinje imale nešto više uspjeha, pa su u zadnjem stoljeću dvije Ruskinje (Zakharova, Grigoryeva) uspjele pomutiti račune agričkim gazelama, koje je uglavnom predvodila Catherine Ndereba, četverostruka pobjednica. I ovdje Amerikanke nisu pobjeđivale 25 godina, ali po prvi puta od tada imaju jakog favorita u liku Kare Goucher, koja je jesenskim debitantskim nastupom u New Yorku oduševile estetikom i hrabrošću, a nas i dodatno porijeklom (pokojni otac joj je bio hrvatski iseljenik Mirko Grgas). Njoj će posao, za razliku od Halla, biti puno lakši, jer je ženska konkurencija uvijek i svugdje slabija, sve se svodi na 3-4 imena, od kojih bih izdvojio Etiopljanke Dire Tune (prošlogodišnja zmagovalka, nedavno postavila etiopski rekord u polumaratonu 1:07:14) i Bezunesh Bekele, te Kenijke Salina Kosgei i Helena Kiprop. Čast „ostarjelih Ruskinja koje se nikada ne smiju zanemariti“ branit će ovog puta Lidiya Grigoryeva, strašna finišerka, koja sve može poskidati u zadnjih par kilometara, ako joj dozvole boravak u vodećoj škvadrici. Hrvatska će imati ove godine svoje predstavnik(c)e. U ženskoj konkurenciji će trčati Zagrepčanka (francuskog državljanstva) Jasna Kombol-Bas, te hrvatska državljanka Marijana Dinić iz američkog grada Hillsdale. Trka je limitirana na 25,000 učesnika, a ta brojka je popunjena još u siječnju, nakon čega su prijave zatvorene. Za startninu od $150 (cca 850kn), dobiva se (skinuto s web stranice): ulaz na EXPO, učesnička majica dugih rukava, startni broj, korištenje chipa, maratonska vrećica, upustva za trku, ulaznica za pasta-party, prijevoz do starta, ulaz u „atletsko selo“ na startu, okrepa s vodom i Getorade-om uz stazu, online praćenje rezultata putem weba, prva pomoć uz stazu, finišerska medalja, plastificirani pokrivač poslije trke, ulaz u prostor za presvlačenje (nema tuševa!), masaža, ulaz u prostor za sastanak s članovima obitelji, ulaz za ceremenoiju proglašenja, ulaznica za pasta-party poslije trke, razglednicu sa svim prolaznim vremenima, certifikat o završenoj trci (to bi trebala bit diploma), ciljna lista. Zadnje tri stvari svi dobivaju na kućnu adresu 2-3 mjeseca kasnije. Mislim, zbilja su natovarili svega, a 80% tih stvari se podrazumijeva i ima ih i na svim ostalim maratonima. Za kraj dvije loše vijesti. Jedna je za učesnike koji žele trčati Bostonski maraton s walkmanom – to je zabranjeno (doduše, neznam kakce su konsekvence)! A druga je za nas – nažalost, Eurosport ove godine neće prenositi trku uživo!?
Atletski klub Sljeme, osnovan je 2002. godine. Od tada do danas klub je od početnih 10 narastao na današnjih 145 članova. Od 2002. kroz klub je prošlo točno 211 članova, najrazličitijih uzrasta, starih i mladih, bržih i sporijih, ornih za treniranje i onih manje ornih.
U ovih 8 godina članovi AK Sljeme organizirali su desetke što cestovnih, što brdskih utrka, započeli su zimsku i ljetnu sljemensku ligu, sudjelovali su u stotinama priredbi u zemlji i inozemstvu.
AK Sljeme bio je, još je i bit će pokretačka snaga amaterskog trkačkog pokreta. Stoga s velikim obzirom te uznemirenošću pratimo akciju pojedinaca, koji su iskoristili popularnost medija za promociju sporta za bespredmetne i neprimjerene napade na neke trkače kluba, ali i na klub u cjelini.
Nismo mogli ostati ravnodušni na zlobne konstrukcije niti na otvorenu zluradost kojom su popraćeni najteži dani od osnutka ovog kluba.
Ove medijske podvale, od osoba sakrivenih iza lažnih internetskih imena, iskorištene su da bi se od HAS-a ishodila suspenzija za nekoliko naših registriranih atletičara te bila bačena sumnja na nekoliko članova koji imaju amaterski status.
AK Sljeme i njegovi članovi nisu sretni zbog nastalih okolnosti, ali prihvaćaju predstojeći postupak sa zadovoljstvom , jer će tijekom postupka imati priliku objasniti okolnosti događaja, čije je iskrivljavanje od strane anonimnih osoba i dovelo do istog.
U navedenom postupku, bez atmosfere linča i bez anonimnog blaćenja, uvjereni smo da ćemo prezentirajući valjane argumente dokazati bezražlonost cijelog ovog medijskog progona.
Zato se prepuštamo u ruke objektivnog arbitra u nadi da će to donijeti potrebni mir članovima kluba, čiju zabrinutost shvaćamo znajući kako ovakva atmosfera utječe na sadašnje i buduće članove kluba kao i na naše kolege iz drugih trkačkih klubova.
Mi idemo dalje !!!
Članovi kluba koji su pod mjerom nadležnog tijela također uvažavaju te s veseljem očekuju pravorijek kako bi nastavili sportske aktivnosti. U međuvremenu, raspored zajedničkih treniga je na našim stranicama, raspored utrka također.
Ujedno se osobno kao jedan od osnivača te kao predsjednik kluba zahvaljujem svima na riječima potpore i razumijevanja od strane trkačke zajednice. Svima hvala!!!
5 komentara | 
Razno | 
Permalink
Objavio Pinky
