Dočekali smo da konačno u klubu imamo i juniorsku državnu prvakinju. To je uspjelo našoj Valentini Belović ove nedjelje u Sinju na juniorskom prvenstvu Hrvatske u cestovnom trčanju. Ona je u trci na 5km pobijedila s rezultatom 18:57, preko 2 minute ispred sljedeće. U muškoj juniorskoj trci naši mladi članovi iz Drežnika (Špehar, braća Abrlić) su zauzeli redom – 12., 18. i 25. mjesto, s tim da su po godinama još uvijek kadeti, dakle praktički još uvijek nisu juniori (kadeti su do 15g, a juniori od 16-19).

Brojna ekipa je nastupila na polumaratonu u Novom Sadu, a pojedinačni rezultati su u našoj rubrici „članovi”. Izlet je bio vrlo ugodan i imali smo još jedan lijepi trkački vikend-izlet. Za Novi Sad smo već i prije čuli da je vrlo lijep grad, ali naišli smo na još ugodnije iznenađenje nego što smo očekivali, prava mala Budimpešta. Subotu smo iskoristili za razgledanje tvrđave u Petrovaradinu i šetnju centrom grada, koji je u baroknom stilu, s mnoštvom lijepih crkvi.

Polumaraton je bio masovan, a ukupno je nastupilo 370 trkača (295 na polumaratonu + 75 u štafetama). Zanimljivost je da favorizirani Etiopljani nisu pobijedili jer su zakasnili na start (nisu uračunali promjenu vremena subota/nedjelja), iako je njihov najbolji trkač u jurnjavi za ostalima istrčao trku za 1:07! Staza je bila potpuno ravna i vrlo brza, s dva kruga od po 10km, a uglavnom je prolazila uz obalu Dunava, nasuprot petrovaradinske tvrđave. Organizacija kakva/takva, ni bolja ni lošija od onih na kakve smo se navikli kod nas. Nisu imali km-oznake ni majice, ali su svi dobili lijepe finišerske medalje. Startnina samo 5 eura.

Inače, sve je dosta jeftinije nego kod nas, pa se nismo pretjerano istrošili. Noćili smo u solidnom hotelu (s doručkom) za samo 11 eura (80kn), a poslije trke nas je organizator Milan Dolga sve počastio ribljim ručkom, tako da smo zaista uživali neobično ugodno gostoprimstvo.

Za vikend nas čeka ekipno PH u polumaratonu u Osijeku. Trenutno smo u fazi oprijedeljivanja da li putovati dan ranije (noćenje u Đakovu ili Osijeku) ili na dan trke. Obavijest o tome ide sredinom tjedna, nakon konsultacija na treningu.

Slike iz Novog Sada:

http://picasaweb.google.com/tergatjanko/NoviSad2009#
http://picasaweb.google.hr/rajic.zana/NoviSadPolumaraton290309#

Slike!

Prva jača trka u sezoni, jedna iz serije onih koje se računaju za klupsko prvenstvo u cestovnom trčanju. Mi smo nastupili u relativno šarenom sastavu. Od jačih su trebali trčati Šapina i Čukušić, dok su se Kovač i Murić trebali još uvijek odmarati od maratona. No, u zadnji čas je ispao Čukušić, ali je upao Murić, pa smo ipak bili dosta jaki. Ženska udarna prošlogodišnja postava Antonija-Veronika-Tadeja, potpomognuta debitanticom Marinom.

Mate je već mjesec dana bio prezapet, pa sam već mislio da će prerano ejakulirati, tim više što je otvoreno najavljivao samoubilačku taktiku prolaza 34:30 na prvih 10km, a poslije što-bude?! No, pokazao se pravim fajterom, nije iscurio previše u drugom dijelu, skinuo osobni rekord za 2 minute (što je na tako niskim vremenima puno), i popeo se na 5. mjesto klupske rang-liste s rezultatom 1:14:49 (700 bodova po mađarskim tablicama). Murić samo 11 sekundi iza, pa su na kraju obadvoje ušli u top10 za novčani nagradni fond u prilično jakoj konkurenciji, gdje su dominirali stranci. U ekipu koja klubu donosi bodove su ušli još Dean Ribić s debelim osobnim rekordom (1:21:55, upao na 24. mjesto klupske liste) i naravno naš Bodo (1:23:15). Odličan su bili i Željko Dugić (osobni rekord 1:24:01, 31. mjesto klupske liste), Spomenko Pangracije (osobni 1:26:42, 35. mjesto klupske liste), zatim naš novi članovi Damir Fröszel, pobjednik kategorije M50 (1:27:46, 38. mjesto klupske liste), i Neven Andrijašević (1:29:58, 48. mjesto klupske liste). Muška ekipa je na kraju bila druga, samo 22 sekunde iza pobjedničke ekipe Žumberka.

Kod cura ponovo vrlo dobre Antonija (1:26:58) i Veronika (1:28:31), obadve u top10 za novčani nagradni fond. Zatim standardno oprezna Tadeja na početku sezone (1:40:55), njoj treba uvijek malo vremena i 50-ak trka da se razradi. Marinu Piskač smo gurnuli po prvi put u vatru sa zadatkom da ne pušta Tadeju iz vida, što je odlično odradila (1:41:01, 14. mjesto klupske rang-liste). Potencijala za (puno) više ima, ali s energijom treba biti racionalan u početku. Ženska ekipna pobjeda, 15 i više minuta ispred ostalih ekipa. Što nam je pak u konačnici donijelo ukupnu i uvjerljivu klupsku pobjedu od skoro pola sata ispred najvećih konkurenata (Žumberak i Veteran).

Sve u svemu, vrlo uspješan vikend u kojem je palo 7 osobnih rekorda u klubu, što je dovoljan pokazatelj da je iza nas jedna dobra zima, što će se tek pokazati na nadolazećim trkama. Ukupno su u Turopolju nastupila 23 naša člana na polumaratonu, te troje na kratkoj trci od 5km. Tu valja reći da imamo po prvi put i vrlo mlade juniore, koji odlično trče za svoju dob: 12-godišnji Zvonimir Abrlić (20:35) i Nikola Špehar (20:46) koji je prije 3 dana napunio 15 godina, pa mu ovim putem upućujemo čestitke!

Valja spomenuti i našu ultramaratonku Višnju, koja je rutinski odradila još jednu Čazmu u sasvim pristojnom vremenu 5:51:53 (ritam maratona oko 3:55, ili tempo od 5:40/km), te osvojila 5. mjesto.

Sljedeći tjedan je Sinjski polumaraton, druga trka klupskog prvenstva. Jedan dio ekipe ide tamo, a drugi na izlet u Novi Sad jer treba poloviti norme za New York (vrijede samo na certificiranim stazama AIMS-a). Glavne snage ćemo odmarati jer tjedan iza ide ključna trka proljetnog dijela sezone – Osiječki polumaraton 05. travnja. Ta trka je zvanično ekipno prvenstvo Hrvatske u polumaratonu i cilj je nastupiti u najjačem sastavu i pokušati obraniti prošlogodišnje titule, osvojene u muškoj i ženskoj konkurenciji. Prisjetimo se, lanjske titule su osvojil: muška ekipa u sastavu Murić, Kovač, Sušić i Vrdoljak, te ženska Antonija, Veronika i Petra Podnarčuk.

Proteklog vikenda održano je 31. izdanje maratona u Ferrari. Na utrku je išlo nas 60-ak iz Hrvatske, a Janko je ovog puta pisanje izvještaja prepustio meni. Kao njega se često optužuje da je subjektivan i da previše veliča AK „Sljeme“ pa nek’ ja napišem, ja sam valjda poznat po svojoj objektivnosti. I ja naivno prihvatih ulogu izvjestitelja misleći kako je to „piece of cake“. A sad već par sati smišljam pametan tekst i nikako ne uspijevam složiti nešto smisleno. Što da izdvojim? Što je važno, a što nije? Koga da pohvalim, posebno istaknem? Da li pobjednicu Antoniju ili Žanu koja je nakon dugo vremena istrčala maraton ispod 5 sati? Svatko od nas 60 ima svoju priču, svatko je trku doživio na svoj način i mogao bi napisati izvještaj koji se čita u jednom dahu. Tako sam i ja za svoju stranicu (http://goranmuric.wordpress.com/) opisao utrku kako sam ju ja doživio i pri tom nisam imao nikakvih problema, samo sam prenio tijek događaja i misli.

I kad sam već mislio odustati i javiti Janku neka ipak on napiše članak i nahvali Antoniju po n-ti put, dobio sam mail iz Splita od Željka Bradarića, na portalu poznatog kao Barba. Željko je zasigurno jedan od junaka proteklog vikenda, već DEVET godina pokušava ostvariti svoj cilj, a to je maraton ispod 3 sata, a dosegao ga je na ovom, za njega 25. maratonu u 48. godini života. Inače ovo mu je bio treći pokušaj u Ferrari: prvi put 2001. 3:00:09, drugi put 2007. 3:02:22 i treća sreća ove godine 2:59:16. a kako mu je to pošlo za rukom, tj. nogom pročitajte u mailu koji sam dobio od Barbe:

Prvo, najveća promjena i najteža odluka koju sam donio  trčanje bez sata (stjecajem okolnosti Polar mi je već par tjedan na popravku). Nakon 24 maratona, sati i sati analitike prolaznih vremena, pulsa zaključio sam da me gledanje u sat, prolaze, puls dekoncentrira, da gubim ritam i naravno dragocjene sekunde. Dakle trčanje na osjeća, potpuna koncentracija na trenutno psihofizičko stanje te u skladu s tim prilagodba ’broja okretaja’.

Drugo, analizom prolaza na 21,1 svih maratona zaključio sam da sam na prolazu uvijek u planiranom vremenu tempa 4:15 min/km tj. 1:29:45 koji bi na kraju trebao osigurati 2:59:57. Ovaj put se nisam opterećivao time, naprotiv ciljano sam išao na negativan split ali na način da sam od prvih kilometara kada sam se zapravo samo htio dobro zagrijati i pripremiti za ciljani negativan split i nadoknađivati sekundu po sekundu ono što sam izgubio u prvih 23 km. I tako je na koncu bilo sljedeće 1:30:25 prvi dio 1:28:49 drugi dio! Reklo bi se školski. Što je najvažnije sve je prošlo bez većeg osjećaja boli u nogama (grčeva, težine, asimetričnih bolova i sl.)

Treće, mislim da sam odradio dobar tapering pri čemu mislim da nisam izgarao u posljednja dva tjedna. Četiri tjedna prije utrke zadnji daljinski trening od 44 km, trajanje  tri i pol sata. Dva tjedna prije trke Yasso 800 da vidim gdje sam i što mogu očekivati. Odradio sam prilično bez poteškoća 13×800 na 2:52 s hodanjem između ponavljanja u trajanju od 90 sek. Rezultat ovog testa kao i činjenica da sam na treningu istrčao dužinu veću od maratona psihološki me držala cijelo vrijeme, a posebice od 23. km kada sam se odlučio za ubrzavanje.   Deset dana prije trke jedno kolo Marjanske lige na 5 km (18:07) a zatim u tjednu utrke, u utorak, samo 9 km, mješovito, tempo trke i 5-6 ubrzanja osam stotki, i par dvjestotki. Ostale dane do trke samo odmor, dobra spiza ne opterećujući se brojem kalorija. Petak i subota totalni odmor, malo šetanje puno ležanja i spavanja. U Ferrari smo svjetlo u sobi ugasili u 19:30. Ujutro pred trku isprobana spiza: kavica za “olakšavanje” i samo jedna karbo-proteinska pločica (PW bar) i jedan energetsko-kofeinski napitak. Sat vremena prije trke više ništa, niti vodice. Lagano trčkaranje i lješkarenje, bez polusatnog zagrijavanja kojeg sam prije znao raditi.

I to je to, ostalo je poznato.

Ovo je malo šire, a moglo bi to još šire što ću za sebe i napraviti, a ti ako misliš da je nešto interesantno od ovoga sam iskoristi i uredi. Imam fotku u cilju s rezultatom, ali analogno morao bi je ujutro skenirati pa ti poslati, pa ti vidi i odluči. Da ne kažu evo sad kad Murić piše, forsira patriotu.

Pozdrav,

Željko“

I kad bi mi svi poslali takav osvrt, posao bi mi bio puno lakši. A sad evo nekoliko činjenica koje moram istaknuti. Put u Ferraru organizirao je AK „Sljeme“, a osim Sljemenaša u velikom broju na maraton su išli i Međimurci, članovi TK „Međimurje“. Maraton je završilo 18 trkačica iz Hrvatske, a jedino ih je više završilo prošlogodišnji Zagrebački maraton (20). Naše cure su ujedno činile četvrtinu svih trkačica na maratonu. Bilo je mnogo debitanata, tj. trkača i trkačica koji su završili svoj prvi maraton. Ali nismo samo bili brojni, već i uspješni. Antonija Orlić obranila je prošlogodišnji naslov, no što zbog loših vremenskih uvjeta, što zbog manjka treninga preko zime, Antonijin rezultat je daleko od njezinih najboljih vremena. O mom nastupu možete čitati na mojoj stranici, a osim nas dvoje u prvih deset su se ugurali Hrvoje Kovač na 4. mjesto kod muških i Veronika Jurišić na 10. kod ženskih.

Kompletni rezultati na stranici:

http://www.sdam.it/pubblico/eventoClassifica.do?idEvento=15727

Organizirani zajednički odlazak na Bečki maraton 18-19.04.2009.

S obzirom da se Riječki polumaraton prebacio u termin 26.04., otvorila se mogućnost ponovnog odlaska ne jedan od najvećih i najbližih europskih maratona, s preko 30,000 učesnika u 2008. godini, te preko 300,000 gledalaca uz stazu.

Cijena aranžmana 100€ (740kn) uključuje:

- Prijevoz autobusom od Zagreba do Beča i natrag.

- Smještaj u centru Beča u hotelu s 3* (moderno opremljene sobe, tuš/kada/WC, kabelska TV, Internet).

Cijena NE uključuje startninu za trku. Prijave su samo online i svako se prijavljuje sam preko Interneta (do 06.03. startnina je 54€ za maraton i 34€ za polumaraton; poslije je 69€ za maraton i 39€ za polumaraton). Postoji i 4-člana maratonska štafeta (svaki pojedini član trči dionice od 16, 6, 9 i 11km, startnina do 06.03 iznosi 90€, a poslije 100€). Prijave za sve trke – www.vienna-marathon.com

Polazak je u subotu (18.04.) u 7:00 sati ujutro iz Zagreba, povratak u nedjelju navečer. Svaki maratonac može voditi i svoju (netrkačku) pratnju, po istoj cijeni aranžmana.

Prijave za putovanja: dragan.jankovic@zg.t-com.hr (Dragan Janković, 091-503-2734)

Ovdje tj. meni sa desne strane

Stay beautiful!

4832 PO SAVSKOM NASIPU

Toliko su, naime, ukupno kilometara pretrčali učesnici 1. Savskog polumaratona, a što je, primjerice udaljenost od Zagreba do Kenije!

U vikendu između dvije ciklonalne aktivnosti uvalila su nam se dva prava proljetna sunčana dana i privukla na 1. Savski polumaraton 260 trkača željnih trka nakon 3-mjesečne stanke, ispunjene kišom, snijegom i niskim temperaturama. No, meteorološku idilu je donekle narušio jaki vjetar koji se podigao 10-ak minuta prije početka trke, i onda misteriozno nestao ubrzo po završetku.

Na kratkoj stazi od 5km upriličene su dvije trke za rekreativce i ljubitelje nordic walkinga, kroz koje je prošlo 40-ak ljudi, što opravdava njihovu organizaciju. Naime, zbog početnika i mlađih trkača trebalo bi uvijek u pratećem programu polumaratona i sličnih dugačkih priredbi imati nešto i za one koji ne mogu, ne žele ili nebi trebali trčati 21 kilometar, dužinu koja ipak zahtijeva dosta visok nivo pripremljenosti i staža.

Glavnu trku je trčalo preko 220 ljudi, što je iznad svih optimističnih predviđanja organizatora. Tijekom 2008. godine na samo tri hrvatska polumaratona se skupilo više natjecatelja (Starek, Varaždin, Velika Gorica), a riječ je ipak o etabliranim trkama s 15 ili više godišnjim stažom. Razlozi ovakvo velikog odaziva se mogu objasniti: kontinuirani porast broja trkača u Hrvatskoj, dobar termin (trkači su željni natjecanja), iznenadni napad proljetnog vremena, niska startnina, ali i različitost od ostalih polumaratona, prvenstveno po stazi i prirodnom ambijentu. Očigledno je da trkači zaista vole off-road natjecanja, a ovo je bio prvi, nažalost i posljednji polumaraton (ukupno ih ima 25!) u sezoni koji se ne trči po asfaltiranim prometnim cestama, gdje su konstantno izloženi ispušnim plinovima, vozačkoj nekulturi, ali i mogućim prometnim nesrećama (kojih je bilo dosta na našim cestovnim trkama).

Glavno obilježje trke je bio, dakle, prilično jaki vjetar, koji je u prvoj polovici trke puhao u prsa. Što je ipak bolja varijanta nego da je bilo npr. obrnuto, jer se u prvom dijelu moglo malo zavjetrine ukrasti u povelikim grupama, a i uvijek je bolje kada vjetar puše u leđa pri povratku (zdravstveno i rezultatski). Inače, vjetar se u dugoprugaškom trčanju smatra psihološki otežavajućim faktorom, više nego fizičkim. Naime, bez ili s obzirom na njegovu jačinu, on ipak ne uzima vremena i snage koliko trkači misle, pa je njegov loš utjecaj uglavnom mentalne naravi. Njegov negativan fizički efekt još je manji na kružnim stazama, gdje su cilj i start na istom mjestu, što praktički pruža ekvivalent trčanja kontra i niz vjetar. Ustvari, da stvar bude još bolja, mentalno i taktički jaki trkači mogu u vjetru dobiti dobrog saveznika. Stvar je u tome da se u dijelu frontalnog vjetra trči u zavjetrini dovoljno dobrog trkača da se ne gubi vrijeme i čuva snaga, a da se niz vjetar iskoriste sve dobrobiti leđnog vjetra. Ako takvih situacija nema, treba ih napraviti, tj. eventualni pejsmejker se treba žrtvovati za tuđu dobrobit.

Jedan od najsvjetlijih takvih primjera u povijesti maratona dogodio se 1999. na maratonu u Chicagu. Znam da su Tergat i Gebrselassie trčali najbolje trke s najboljim vremenima, ali za mene je osobno najdojmljiviji bio svjetski rekord kojeg je tada postavio Khalid Khannouchi. Temperatura je tog dana (24.10.1999.) na startu iznosila svega 2°C, ali je puhao jaki vjetar (Chicago = Wind City), koji je donosio tzv. „chilly factor“, tj. osjećaj hladnoće kao da je -3°C, znači dobrih 15-ak stupnjeva niže od meteorološkog idealizma. Međutim, tri pejsmejkera su ga dobro čuvali u prvih 25km, a kad je ostao sam Khalid je iskoristio „dobar vjetar u leđa“ i postavio tadašnji svjetski rekord 2:05:38, prvi rezultat ispod 126 minuta. Što je veća brzina trčanja, to su veći efekti, tj. viši nivo koristoljublja zavjetrine.

Pobjednik 1. Savskog polumaratona Ivan Vrdoljak je trčao prosječnom brzinom od 15.8 km/h, što nije zanemarivo. Nisam s njim razgovarao poslije trke, ali sam zato naknadnim pregledavanjem fotografija s trke uvidio da u prvom dijelu staze nije bio naprijed u vodećoj grupi, i da se očigledno sačuvao dovoljno da iskoristi leđni vjetar u završnici. Inače, Vrdoljak je našoj sportskoj javnosti poznat kao prvi državni prvak Hrvatske u olimpijskom triatlonu (1997.g. na Jarunu, stotinjak metara desno), u vrijeme dok je još bio junior. Naravno, ključni razlog njegove pobjede je i činjenica da je konkurencija u vrhu bila slaba, jer naši dobri trkači već duže vremena na trke trče bez novčanih nagrada.

No, ovo natjecanje i nije zamišljeno kao jaka natjecateljska trka za raznorazne kupove, novce ili osobne rekorde, već kao svojevrsna oda ili homaž savskom nasipu, najpoznatijem i najomiljenijem zagrebačkom trkalištu, koje je tisućama trkača i joggera bio/ostao početni/standardni poligon za trčanje. Neki su ovu trku trčali kao dugački trening, neki u ritmu maratona koji ih za 7 dana čeka u Ferrari, neki za buđenje iz zimskog sna, a neki kao uvod u natjecateljski dio sezone nakon dugotrajnih zimskih/baznih priprema, a mnogi su po prvi put okusili polumaratonske čari. Sve u svemu, na nasipu uz Savu se ovog puta skupila zaista lijepa brojka trkačkih zaljubljenika, pa se nadam da će potencionalni organizatori, povedeni pozitivnim iskustvima s ove trke, upriličiti još koju off-road polumaratonsku varijantu tijekom sezone jer je interes očit.

Organizacija trke na korektnom nivou. Tehnički elementi su funkcionirali onako kako trebaju, a na neke stvari se ipak nije moglo utjecati (vjetar raznosio km-oznake, razbucao startni/ciljni luk itd.). Za kraj bih se, ispred organizacijskog odbora i ekipe koja je realizirala trku (koja je, btw, brojila preko 30 ljudi), zahvalio svim učesnicima, koji su s dosta pozitive prihvatili ovakav tip trke, te nisu pretjerano gunđali na organizaciju. Zato ću ih za kraj „nagraditi“ s nekoliko naputaka:

• Na masovne trke probajte doći barem 90 minuta prije starta. Time ćete pomoći organizatoru i sebi (umjesto 30 minuta stajanja i guđanja u koloni, to vrijeme možete funkcionalnije potrošiti na kavici, WC-u, zagrijavanju itd). Za primjer – prvi su na prijave ovog puta došli trkači iz Slovenije, države koja očito već ima dovoljno iskustva s masovnim trkama.

• Ako je ikako moguće (a ovdje je bilo), prijavite se online unaprijed, čime ćete također pomoći organizatoru (da predvidi broj učesnika, na osnovu čega se mogu preciznije odraditi neke stvari, kao npr. broj bočica na okrepnim stanicama), a i sebi (točan upis osobnih podataka). Za primjer – preko 100 ljudi je došlo na ovu trku prethodno neprijavljeno (danas u svijetu gotovo da nema trke na koju se može doći i nastupiti bez prethodne prijave, al mi još uvijek furamo balkanski đir).

• Startni broj stavite na svoja prsa i zakvačite s 4 ziherice, čime ćete pomoći organizatoru i sebi (olakšati posao sucima, tj. izbjeći eventualan upis krivog broja, drugim riječima osigurati si mjesto na ciljnoj listi). Iz istih razloga, dodatno – ako je ikako moguće, izbjegavajte masovni finiš i probajte duele riješiti prije ciljne ravnine.